www.tebe-trazim.com

Iz propovijedi biskupa Valentina Pozaića, na blagdan Majke Božje Lurdske u Zagrebu

«Slavili smo u prosincu 2008. šezdeset godina Povelje ljudskih prava. I zaboravili – i na pojedinca i na narod. Programeri kaosa i zla, i njihovi sateliti, kao da bi rado od cijele Lijepe Naše napravili jedan poligon: gdje bi oni moćni tuđinci bez savjesti, bez obzira na ljudska prava, bez obzira na povijest, bez obzira na stoljetni dijakronični identitet, gdje bi mogli propisanim batinama napucavati male Hrvate, s jednog kraja na drugi, po svojim prohtjevima! Počelo je vrlo jednostavno, vrlo bezazleno, tzv. value free science – znanost bez vrednota, i dosljedno bez morala kao : čovjek je nerazumno biće, on ne zna što je to izbor, što je to sloboda, što je to odgovornost – pred Bogom i pred ljudima. I propade sve, i izvrsnost i čestitost, i poštenje; škola je igra, nema pravila, zahtjeva, osim u sportu. Ako nam se ne uči, izađemo na ulicu, kupimo diplomu. Važno da smo popularni. Ubrzo je nastupila druga faza: value free society – društvo bez vrednota, bez morala. I otvraju se vrata svim bezumnostima. Pravo na sve ima samo Sodoma i Gomora. Logično slijedi: value free politics. Kao da je od umijeća mogućega postala umijeće nemoralnoga.

Najvažniji životni stav je onaj podanički, puzajući – pred zlatnim teletom.

Vapaj djetinji, od prije sto godina, odjekuje i danas:

'Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše
Za volju ne znam kome, žir u uzama.
(A. G. Matoš, 1909.)

U Saboru se složili svi: i crni i crveni, i žuti i zeleni, da osude istinu i Isusa. U onim bolnim i slavnim danima hrvanja za Dom i Domovinu uvjeravali su nas da je vrhovno tijelo u RH Hrvatski državni sabor. A iznad njega samo – Bog. Sada, pokušava nas uvjeriti da je Sabor kazalište lutaka, nestašna ponašanja, košara pognutih glava, na priliku Centralnog komiteta. Kao da se ponavljaju biblijska vremena kad su se jedan pomirili stari neprijatelji Herod i Pilat, samo da bi u onaj dan osudili Istinu, Isusa. Složili su se svi: i crni i crveni, i žuti i zeleni. Usvojen je protuustavni, protunacionalni diskriminacijski zakon diskriminacijskim putem. Jesu li u Sabor izabrani samo de.de.o katolici – za potrebe popisa; de-korativni katolici – za prve svečane klupe; o-zebli katolici – nemoćni da podignu javno glas za istinu, za čovjeka, za Boga?

Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)

U Saboru – lava ni jednoga. Samo jedna – lavica. (o.p. Marijana Petir) Običnom normalnom vjerniku jasno je, u skladu s Evanđeljem: sve što ste učinili u Saboru, u Vladi, u Gradu – meni ste učinili! I sve ono što niste učinili, što ste prešutjeli, meni ste prešutjeli (Mt. 2, 40).

U protunarodnom zločinačkom komunističkom režimu sudilo se zbog verbalnog delikta. Sada se otvaraju novi horizonti gdje će biti moguć mentalni delikt: posjedovanje krive predodžbe o krivim skupinama. Novi će stari udbaši naći načina da otkriju i saznaju tko to ima i koje, koje krive predodžbe u mislima, i to će biti mentalni delikt; a delikt podliježe sudu i kaznenom progonu. Zločinački komunistički režim – ili kako ga danas vole bezazleno nazivati 'antifašizam' – urušio se. Diktatura proletarijata – caruje. Sjećaš li se Ti, Gospo Lourdska: branitelji su pošli da brane Dom i Domovinu, s križem i krunicom o vratu, dok su oni kod kuće, u crkvama, na javnim trgovima, molili s krunicom i križem u ruci – i na koljenima. Svi zajedno su izvojevali pobjedu, ostvarili slobodu. A sada, živimo li doista u besramnim vremenima: one kojima dugujemo ponos i slobodu ne želimo pokopati časno i dostojno; istodobno ispovijedamo da je to sveto djelo milosrđa (KKC 2447)! Gospe Lourdska, na njivi Gospodnjoj posijano je plemenito sjeme, ali je ubačen i kukolj. U ovome narodu živi rod pravednog Abela, a i abelovaca: onih što žive i stvaraju kulturu dobra i ponosa; u ovome narodu živi i rod bratoubojice Kaina, i kainovaca; onih što šire nekulturu mržnje, sramoćenja, zla; generatori mržnje govore o govoru mržnju. Na Božić ratne 1941. godine, kada se cijelim svijetom širila mučna tjeskoba krvoprolića, blaženi je Alojzije Stepinac hrabrio vjernike: ovako vjeran kršćanin znade da nema veličine na ovome svijetu pred kojom bi strjepio Gospod Bog, niti sitnice koja bi izmakla oku Njegovu, niti skrušena srca kojemu se ne bi htio smilovati, niti zločina koji ne bi mogao kazniti…

Ima li koga tko voli ovaj mali dio svemira?

Mudrost života, kultura života ući se u obitelji, odmalena: 'Temelj na kojem počivaju narod i čovječanstvo jest bez sumnje obitelj. Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji' – tako zbori bl. Alojzije Stepinac (Prop. 1934. –40, 480). Samo ona obitelj koja zajedno moli – zajedno ostaje, može biti sretna i jaka, i blagoslov za pojedince i za cijeli narod: za njegovu društvenu i crkvenu budućnost. Početkom mjeseca rujna 2008., kad je započela nova školska godina, od već loših vijesti stigle su još gore: ove školske godine 2008/09. u školama je 150 razreda manje negoli prijašnje godine. Narušena je prirodna ravnoteža: normalno je da u jednoj obitelji, u jednom narodu, bude više mladih nego starih – u Hrvatskoj je obratno. Još malo, i nestat će rod Hrvata.

Ovoj našoj civilizaciji potrebna je majčinska ljubav. Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske' – teške su to riječi, istinite, našega nadbiskupa Josipa Bozanića (1. 1. 2009.). Ima li nekoga u ovoj zemlji Hrvatskoj da se pita: Tko sije virus autodestrukcije lijepom našom domovinom!? Ima li koga u ovoj zemlji da misli da voli ovaj sveti mali dio svemira? Ljude ubijaju mrzitelji čovjeka: jedni mačem, drugi perom. Ishod je isti: ubojstvo čovjeka. Isus nas je poučio da je 'otac laži, lažac i čovjekoubojica' (Iv 8, 44) Sotona, i po zemlji njegovi sateliti. Prije su se pisala literarna djela kao 'Nečastivi na Filozofskom fakultetu' (I. Brešan). Sada nečastivi šeće po stubištu i parkiralištu, po uredima i dvorima, po ordinacijama i salama, po ekranima i tiskovinama, kreće se u društvu uglednih i moćnih, sjedi za upravljačem. Eurofobi druge nazivaju euroskepticima i predlažu, zahtijevaju da se zatvori knjiga Drugoga svjetskoga rata. Vuku naime, za sobom dugački rep zala, boje se lica pravde kad, i ako Hrvatska jednom uđe u EU. Čudno je da se u programiranom kaosu Lijepa Naša naziva Balkan, Region, Bejrut. U svijetu krivokletnika i izdajnika, kvislinga i podanika, zavidnika i željnih osvete, grobalizacije=korupcije, gdje sami sebe odličjima odlikuju – i još se nazivaju moralna vertikala, tu ona neugasiva žeđ za harmonijom bića budi i podržava čežnju za životom istine u ljubavi.

Strašna i nekažnjena zla iz prošlosti

I dok nam šošteri i šloseri, laureati kumrovečki i šoroševečki, pišu: pravopis, gramatiku, leksikon, povijest – navodna Hrvatska akademija znanosti ili umjetnosti uvježbava strogu šutnju – šutnju izdaje. Opet je u modi 'poštena inteligencija'. Usred bijela grada Zagreba šalju nam poruke, urlajući: 'Po šumama i gorama…'. Očito, premalo im je masovnih grobnica po parkovima grada, po šumama i gorama i livadama od Gračana i preko Sljemena i Macelja… A lustracije nije bilo. Nama su dragi trgovi zločinaca. Suza za zagorske brege još nije isprala prolivenu krv nedužnu, još nije osušila potoke suza. A oni bi valjda opet u akciju. Treba istrijebiti rod Hrvata – poručuje davno njihov učitelj, Karl Marx. Strašna zla iz prošlosti, bez obzira na boju, ne mogu biti zaboravljena. Ne smije se zaboraviti nepredvidiva moć zla, kad zlo osvoji srce čovjeka (Benedikt XVI, 2008.). Nekada su se komunisti rugali Zapadu i zvali ga 'truli kapitalizam'. Kapitalizam se, pak, rugao komunizmu zbog ideološke ekonomije. Sada nam daju na znanje: trulo je sve! U jednom danu. Tko ne poštuje naravni moralni zakon, ne poštuje ni Boga ni čovjeka. Koliko je daleko jedna korupcija od druge? Ili je, pak, sve to još jedna velika laž i podvala? A tolike političke igre, nisu li samo zavaravanje lakovjernih. Ipak, zlo se ne može činiti unedogled nekažnjeno.

I Lourdes, i današnji blagdan, upućuju na neku drugu ljestvicu vrednota, od materijalističke, profitne, sebične. Ovdje je sve ljudsko biće – slika Božja. Ovdje se gleda na bolesne s poštovanjem koje zaslužuje svaka ljudska osoba, bez obzira na njezino trenutačno bolje ili lošije zdravstveno stanje. Marijini štovatelji po molitvi i njezinu zagovoru ulaze u svijet ravnovjesja vrjednota i potreba. Bezgrješna Djevica, Majka živih, ulijeva u čista srca novu kulturu – kulturu života shvaćajući da je ljudski život najčudesnija stvarnost na zemlji. A duhovni bolesnici, raskajani, na putu traženja slobode duha i duše, zadobivaju oproštenje i milosrđe; mole i hrane se Kruhom života i pravednosti i svetosti; mijenjaju srca i stil života; napuštaju očaj, i upijaju nadu; oslobađaju se egoizma i kulture smrti, i u solidarnoj ljubavi, u svetoj procesiji, mijenjajući sadašnji, hrle prema boljem svijetu. Pod plaštem Gospe Lourdske i vojna sila postaje sila mira, otmjenosti i ljepote – u služenju bližnjima, u obrani Doma i Domovina. Molitva, kroz pjesmu i pokoru, ima snagu ljubavi mijenjati svijet nabolje. Svojim imenom, 'Ja sam Bezgrješno začeće', Marija nam otkriva svoju uzvišenost, ljepotu i svetost poslanja. Slobodna svakoga zla, i nakaznosti zla, vjerna Bogu i Čovjeku. Ona sjaji pred Bogom i čovječanstvom kao izvorna slika Božja u ljuskom liku, u svem skladu svog bića. Ti, Gospe Lurdska, Bezgrješno začeće, dok slušaš sve te djelomice nabrojene radosti i nade, žalosti i tjeskobe:

Morti bu mene Ti milo,
Pak vračtva /lijeka/ -
Il mira mi daš.

Čuj nas, Nado naša! Čuj nas Fidelissima Advocata Croatiae – Najvjenija Zagovornice Hrvatske. Čuj! Amen.»

pomoćni biskup zagrebački dr. Valentin Pozaić