|
Evo pronađoh ovo lijepo svjedočanstvo,
pa da podijelim s vama,ne znam tko ga je napisao.
''Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.'' (Iv 15,15)
Bilo je to prilično davno, i nije nastalo odjednom. Ali ipak, ako puž krene s jedne strane, jednom će ipak doći na drugu stranu svemira. Sjedio sam u svojoj sobi. Na nogama su mi bile prljave tenisice koje nisam skidao osim kada bih išao spavati. Kompjuter je već dvadeset minuta skidao nekakvu pornjavu ili nešto slično, a zatvoreni prozor nije dao da svježi zrak uspije ući u užeglu žutu atmosferu zatvorenog prostora. Htio sam malo pospremiti stol, sve je bilo puno olovaka koje nisu pisale, papira s prvim literarnim pokušajima, crtarija svemirskih brodova i zbirki zadataka iz matematike. Ali nisam pospremao. Nije mi se dalo. Teško sam disao taj rijetki zrak pun prašine s kazeta na ormaru i već dvadesetak minuta sam tražio razlog radi kojeg bih završio ovaj dan i otišao na spavanje. Možda nisam mogao spavati. Nisam mogao spavati, iako sam bio potpuno okej, pa tko od nas devedeset posto klinaca uopće razmišlja o nečemu radi čega ne može spavati? Zato sam samo sjedio i držao noge na stolu, nadajući se da na đonovima cipela nisam imao nešto što bi trebalo čistiti ako padne na stol.
I odjednom je zakoračio u sobu. On. Isus Krist. Bio je onako, kako bi ga svi zamišljali, ali opet dovoljno drukčiji da ga ne bi prepoznali da do vas sjedne za stol u kafiću. Ušao je i promatrao. Ja sam promatrao njega, i nekako se nisam bojao. Bio je stranac u mojoj sobi, ali opet, nekako sam znao da je to Isus Krist i da se barem njega ne bi trebalo bojati ako se sretnete s njim u sobi.
«Uvijek sam te želio pitati, Isuse Nazarećanine....» - rekao sam mu - «....htio sam te pitati.....»
I stao sam. Ne zato što sam se bojao, nego jednostavno kada stanete pred Isusa Krista nemate ga što pitati. Valjda bi svi ljudi u povijesti željeli s njim razgovarati barem pet minuta, ali eto, kada ga sretnete, ne možete naći niti s čim bi počeli. Isus je zakoračio prema meni. Podignuo je ruku i pružio je prema meni. Rupa od čavla jasno se vidjela, iako je bila čista, poput ožiljka zadobivenog u djetinjstvu kojeg ćete ponijeti u grob. Pružio je ruku i mirno raširio svoje prste na njoj.
«Dođi.»
Tog trena sam se jako razljutio. Ne može samo tako to reći, nema pravo samo reći nakon svega «dođi.»
«Dođi» ? To mi jedino želiš reći? Hajde, Isuse, ako imaš nešto bolje radije počni s time. Ovo tu ne želim ni komentirati! Ako si već došao ovdje , onda bi trebao imati nešto bolje od jednog «dođi». «
Isus je ostao u istom položaju. Ponovio je....
«Dođi.»
«Ah, dosta! Kao što si i na moje molitve odgovarao uvijek nekakvim peterostrukim značenjima koja se nisu mogla u praksi primijeniti na život. Što želiš? Moj život? Zašto bi ti bilo stalo? Tatu mi nisi štedio, niti mene s njim, niti moju obitelj, niti moje prijatelje. Što, želiš da krenem za tobom nekamo? Gdje? Prema nekoj drugoj planeti u kojoj je sve bolje? Hajde, Isuse, ima mnogo ljudi koji žele ići na tu planetu da otvore novi biznis tamo, mene pusti na miru da umrem na ovoj jadnoj zemlji. Što je najgore, ima mnogo jadnijih zemalja od ove i u njima ću možda umrijeti pa neka me Bog Otac tamo zapikne u jednu od takvih ako želi. Crvi u Africi ili u Hrvatskoj, ako sam mrtav svejedno mi je.»
Isus je mirno držao ruku u zraku.
«Dođi.»
«Iako te već neko vrijeme ne držim nadležnim za sebe, mislio sam da si barem malo rječitiji od svećenika. Oni uvijek pjevaju svoje kako žele i kako im drago. Daj mi objasni, ona vjeroučiteljica koja me lemala u razredu zajedno s mojim prijateljima, i nju si isto tako pozvao s «dođi» ? Što je ona rekla? Što pokušavaš reći tim ljudima? Ili što pokušavaš svijetu reći preko tih ljudi? Ako možeš, daj mi u životu gomilu para i dati ću da se ofarba crkva Svetog Blaža, pa ćeš i ti biti zadovoljan jer će Sveti Blaž biti ofarban, i svećenik će biti zadovoljan jer će biti gomila ljudi na misama nedjeljom i moja obitelj će biti zadovoljna jer ću izgledati kao vjernik i ja ću biti zadovoljan jer ću imati gomilu novca. Što te priječi? Tko ti nije drag od nas?»
Isus je stajao u sobi, ne mičući niti jedan mišić na svome licu.
«Dođi.»
«I ta djeca u Africi, ona umiru. Mi gradimo, ma što - ja gradim tisuće i tisuće nepotrebnih kuća za ljude kojima su te kuće nepotrebne jer imaju tisuće svojih. A na drugoj strani svijeta ljudi gladuju i umiru od bolesti koje su izlječive kod nas, ma koje su izlječive već desetljećima. Što radi Bog, Isuse? Zašto nam on ne pomaže? On pomaže preko nekih ljudi, ali ti ljudi završe kao ti na križu ili na lomači ili umru u ćelijama psihijatrijskih klinika ili u plinskim komorama. Da li je to isto dio kakvog «Velikog plana» ? Neke druge galaksije koju samo tvoj Otac zna? Da li je to nekakva dubokoumna istina , da pošteni ljudi umiru a pokvareni uspijevaju? Reci mi, Isuse, ti to jedini znaš u ovoj sobi. Čemu vjere? Čemu teologije? U tvoje se ime klalo, ubijalo, tuklo i razbijalo na desetinama bojnih polja prekrivenih krvlju u tolikoj mjeri da ni bačve ne bi mogle svu tu krv uskladištiti. Reci mi, Isuse Kriste - kada su ti zabili deset centimetara čavla u dlanove i noge, kada su ti nabili na glavu krunu bola i trnja, kada su te objesili na križ, kada su te probili kopljem i dali ti da ocat piješ, kada su te tukli, kada su te prije svega toga tvoji vjerni učenici napustili i kada su te bičevali.... kada se sve to desilo, da li si onda znao što će ljudi raditi u tvoje ime kasnije? Da li bi sve to što si prošao – da li bi to prošao da si znao što će se desiti s tvojim sljedbenicima? Znam da Ti ne bi pitao, i da bi ponovio vjerojatno da se traži od tebe da ponoviš svoju žrtvu, ali da li bi razmišljao barem jednu sekundu da li je sve to vrijedno? Da li vrijedi sve to? Znam da ne bi ni pitao, ali reci mi zašto sve to? Zašto ima toliko patnje, zašto toliko boli u ovome svijetu, Isuse Kriste? I nakon svega što sam ja prošao u životu dok mi je tata umirao od raka, dok danas imam probleme u životu kojima se ne znam suprotstaviti, dok danas pokušavam poboljšati svijet od kojeg su svi odustali, dok danas želim biti bolji čovjek u svijetu zla i mržnje - dok sve to radim jedino što mi ti možeš kazati je jedan «dođi.» Onda se vrati u svoj Raj, u svoje Kraljevstvo i pusti me da u miru radim svoj posao i pokušam preživjeti nekako sve što mi se dešava u mojem jadnom, uzaludnom, bespomoćnom i šugavom životu.»
Isus je neko vrijeme šutio. Gledao sam ga u oči s nekim prkosom, ne mržnjom već jednim golemim vikanjem iz svoje duše. Nisam molio, želio sam. Želio sam da mi da nešto više od «dođi», i želio sam to odmah. Želio sam da nešto više kaže jer ako je Bog na nebesima završio tako da šalje svoje dijete s «Dođi», onda je svemu došao težak i tragičan kraj. Isus je zatim, još uvijek držeći ruku u zraku prema meni mirnim glasom punim vjekovne mudrosti tiho rekao jednu rečenicu.
«Dođi.... ako se usuđuješ.»
I tada sam ostao bez teksta. Tada sam shvatio da me je Bog počastio nečim radi čega nemam pravo više ništa tražiti u životu. Ta mala rečenica, taj mali govor prokazao je kozmos svih odgovora koji su pronicali u moja pitanja. Oni sve moje upitnike nisu maknuli, oni su ih pronikli i moja pitanja i njegovi odgovori postali su jedno. Nije bilo nikakve djetinjaste površnosti u tome pozivu, ali samo bi pravo i iskreno dijete moglo razumjeti što se desilo tog trena. Svemir je zadrhtio. Kao što drhti svaki put kada ptica probije ljusku jajeta ili kada majka čuje glas djeteta kako plače uzimajući prvi dah nakon što se rodi.
Primio sam ruku. Riječima nije bilo namjene. Čvrsto sam je primio, tako da me je vlastita ruka boljela od snage kojom sam ga držao. Zatim sam ga zagrlio i rasplakao se. Rasplakao se onako kako bi se svi nekoliko godina trebali rasplakati samo da sebi priznamo da smo još živi. Sve moje boli, svi moji upitnici, sve moje težnje i svi moji jecaji, suze, prkosi, radosti, ljubavi, tuge, igre, grijesi, snage - sve je to postalo jedno i dio pitanja i dio odgovora.
Usudio sam se.
U oku se mogu naći kozmosi koje nosimo u dušama. Ako svijet promatramo dušom, ne možemo pasti u tamu. Kao što na livadama promatramo zvijezde zavaljeni u travu i razmišljamo kako možda netko na njima jednako tako kao i mi promatra Zemlju u travi, i kako tada ljubav koju imamo jedni za druge prolazi kroz milijune parseka svemirskog prostora a da ne znamo na što onaj drugi liči i usprkos tome imamo toliku ljubav za njega- tako je neobjašnjivo sve što dotiče Isus Krist i ljudi koji se usude slijediti ga.
Jako sam usamljen. Ljudi misle da sam čudak i često sam sa sobom pijem kavu jer nema nikog da sjedne pored mene. Ali znam.....
U ovome svemiru, ne postoji čestica,
U ovome oceanu ne postoji kap,
U ovoj pustinji, ne postoji zrno pijeska,
U ovoj planini ne postoji kamen,
Na kojem sam ja
ili bilo koji drugi sličan meni
sam.
Isus nije tada nestao. Niti je iščezao. Ne. Isus je tada jednostavno ostao. U mome životu, u vašem, u našem.... u našim sobama.
I kada Vam netko drugi put pita srce da li slijedite Isusa, znajte....
Pitanje nije «Želiš li slijediti Isusa?»
Pitanje je «Usuđuješ li se?»
|
Login
FAQ
Chat
Traži
