Dragi moji,
ovih dana jako puno komuniciram sa svojim prijateljima s Tebe tražim...
Susrećemo se uživo, idemo na kave, idemo na duhovne obnove..slučajno se susretnemo u gradu....ali čujem se i s vama preko PP, preko Fejsa, telefonski..... Uglavnom, ovo razdoblje mi je baš obilježeno našim druženjima...
Sretna sam što si mogu priuštiti takva druženja (pa makar s nekim samo kroz dopisivanje jer smo ipak predaleko da bismo se već sad našli uživo) jer trenutno imam dosta slobodnog vremena.
Što sam primijetila?
Primijetila sam da su naše potrebe za molitvom jako velike!
Primijetila sam da ovdje ipak ne pišemo o onome što nas boli najviše i s čime se borimo najviše. Negdje sam nekoć pročitala da o onome što ga najviše boli - čovjek ne govori....
Vjerujem da je to istina.
Budući da smo mi koji smo ovdje godinama svjedoci da ovo nikako nije neki virtualni svijet, da smo zaista ljudi od krvi i mesa koji će pomoći koliko mogu u danim situacijama, predlažem da se malo više oslonimo jedni na druge, tj. da zaista MOLIMO jedni za druge.
Davno je naša Elenora predložila da bismo mogli zadnju srijedu u mjesecu misu prikazati za sve naše potrebe.
Pokušajmo se nekako uvijek sjetiti jedni drugih makar kad smo na misi, kad izričemo u sebi misnu nakanu s kojom smo došli. Pokušajmo uvijek iskreno ubaciti i ono: Oče, budi milosrdan i mojim prijateljima, znanima i neznanima, s Tebe tražim....smiluj im se...
Tako nekako...
Računajmo jedni na druge, vremena su zaista teška i svatko se bori s određenim problemom. Vjerujem da će Bog čuti naše molitve!