www.tebe-trazim.com

Svakodnevno osjećam Božju milost, toliko mi ispuni srce neka radost, neka sreća - Božja milost jer znam da je Isus uz mene i da će biti tu i kad dođu napasti, kad klonem i u svim trenucima on će biti uz mene. Uz sve probleme, tuge i žalosti koje život nosi osjećam neku radost u srcu, i onda znam da je to Isus . I kad se samo sjetim što bi bilo sa mnom da ga ne upoznah, da me nije primio k sebi kao svoje grešno dijete. Ne znam čime sam zaslužila toliku milost (valjda je netko nekad molio za mene ). Kao što i mi svi sada moramo moliti za naše drage da ih dotakne Božja milost i ljubav.

Je li vas ikada uhvati strah da vas napusti Božja milost? Mislim da samo treba moliti i ostati vjeran njemu, pa i kad dođu kušnje i napasti, kad vam se čini da vas je napustio, On se samo sakrio i čeka vas da izađete još jači iz svojih patnji da dalje idete s Njim radosno kroz život. Samo treba molit i predat svoj život njemu .

U svome bih odgovoru želio reći da me nije strah da me napusti Božja Milost već me strah da je meni namijenjeni križ pretežak za nesposobnog mene.
I predajem Mu svoj život, ali sam bijedni grešnik što ne vidi od nosa dalje...
A znam da je sa mnom...
Proturječja ljudskosti, zar ne?

I kad pomislim na Isusa u velikom četvrtku osjetim da je i meni svakodnevno veliki četvrtak, čeka me nešto grozno, a slab sam, kukavan i jadan. I bojim se...

Bože pomozi! Isuse u pomoć mi priteci! Sveta Marijo Majko Božja reci sinu svome Gospodinu našemu da mi se smiluje!

Nisi ti nesposoban, ne boj se, naić će neki Šimun koji će ti pomoć nosit križ . Znaš kako ide ona stara poslovica: Bog nam daje onoliko težak križ kojeg možemo nositi .

Znam da je ovaj moj križ baš moj i ničiji drugi. Ima i Šimuna i Veronika kraj mene pa sam Bogu zahvalan na tome.
Kraj mene su ljudi koji, ne svojom krivnjom, nose križ. možda i teži od moga, a ne mogu im pomoći jer svoga teško nosim.

Bože, smiluj se i daj mi da svoj križ nosim po uzoru na našeg Spasitelja i Otkupitelja!

Prije nekoliko godina, možda je to bilo 2012te kad je daruj nam mir ovu temu otvorio, sam nosio jedan grijeh sa sobom. Silno sam ga se htio u ispovijedi riješiti. Dobio sam priliku. Otišao sam u crkvu i bez stida sam ispovijedio grijeh. Župnik mi je dao odrješenje. Izašao sam iz crkve i odjednom me je predivan mir obuhvatio. To je bio jedan fantastičan osjećaj lakoće. Otišao sam do obale. Gledao sam u more, ali osjećaj dubokog mira u meni je bio lijepši. Znao sam da to neće vječno trajati, da će i tom osjećaju doći kraj. Bojao sam se malo toga. I tako je bilo. 10ak, 15ak minuta sam uživao u predivnom miru. Nikad kasnije ga nisam opet doživio. Ali što hoću reći - to je došlo neočekivano. Nisam trčao za tim osjećajem. I možda je odluka da ispovijedim taj grijeh, s kojim sam bio face to face, kumovala tome.

Evo kad je već dignuta tema...
Baš me zanima je li se što promijenilo u iskustvu forumaša?
I meni je nekako slično, povremeni bljeskovi za koje poslije mislim, je li to samo moj umišljaj, većinom muk...
Bog te voli, kažu...samo da mi je to nekako osjetiti, tu ljubav, život bi mi se skroz preobrazio...

Znaš kak je jednom moj dobri prijatelj Đoni to opisao, citiram;


...mislim da trebamo vjeru graditi na taj način da smo spremni pišati krv i unatoč tome vjerovat da nas Bog voli i da nas nije zaboravio, to je ideal, a ne Bože daj mi ovo daj mi ono, a onda zašto nisam dobio ovo ili ono, istina nisam ni ja daleko od tog mentaliteta, ali barem znam da to nije to, to nije ono šta čitam u Bibliji, to nije ono o čemu sveci pričaju. Đoni

@Fran26 Izvrsna memorija! Johnny-eva priča drži vodu.

@INIZ Savao je prvo u negativnom smislu bio radikalan. Poslije pada sa konja je se pretvorio u pozitivca, radikalnog dakako - svetog Pavla. Ovo što je Tomatino nalijepio na poticajne misli:

Svaka vjernost treba da prođe kroz najzahtjevniju kušnju, kušnju postojanosti. Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti kroz sav život. (Sv. papa Ivan Pavao II)

E, to treba upamtiti. Nismo stalno nekom pojavom od Boga nadahnuti. Nitko nije. Problem kod nas ljudi je što smo jako zaboravni. Dobar primjer je izraelski narod doj je lutao pustinjom. Lutao nije možda dobar izraz jer ih je Bog vodio. Ali zbog svoje nezahvalnosti i zaborava, a imali su za što biti zahvalni Bogu, je tek njihovoj djeci bilo dopušteno da stupe nogom u obećanu zemlju. Pouka je da put u našu obećanu zemlju nije lagan, ali da vrijedi truda. Bog će napraviti put tamo, gdje se čini da puta nema.

Ovo je slično onome kada ljudi kažu da je za pravu vjeru potrebno doživjeti iskustvo živoga Boga. Taj pojam "iskustvo živoga Boga" često se može čuti u svjedočanstvima obraćenika, koji su to iskustvo imali na duhovnimo obnovama, u Međugorju, na ispovijedi itd.
Pitanje je kako to doživjeti, što je potrebno napraviti i/ili koliko dugo da bi se tako nešto doživjelo? Nažalost, mislim da nema formule ili jedinstvenog obrasca ili recepta po kojem bi se to moglo ostvariti, odnosno primjeniti na svakoga od nas.
Svaki je čovjek priča za sebe i svačiji duhovni put je različit. Bog na svakoga djeluje drugačije, svakoga privlači drugačije i otkriva se na različite načine.
Zato možda ni ne treba tražiti neki fizički osjećaj ljubavi Božje, nekakav ushit ili tome slično koji bi bio potvrda Božje ljubavi, već Boga kontemplirati u svakodnevnom životu, diviti mu se u ljepoti svijeta i bića koje je stvorio, zahvaljivati mu na svemu što nam je dao.
Osobno, i meni je slično kao kod tebe, "povremeni bljeskovi" - kako kažeš, ali nekako sam svjestan da vjeru ne treba graditi na emocijama pa ni ne tražim, odnosno ne očekujem od Boga takve milosti. Više bi volio da Bog preko mene daje radost drugima nego meni samome pa se tako često zamislim nad sobom kada shvatim kako nisam dovoljno radostan vjernik. A trebao bih biti zbog toga jer je Krist umro za mene.

Veliko je pitanje šta sve narod svrstava u "iskustvo živoga Boga". Kao što iskustvo pokazuje, vrlo malen broj ima to iskustvo, koje je sasvim sigurno posebna Božja milost. Kaže pisac, citiram;


Nema, naime, ništa gorega od površna ateizma i od sladunjave vjere. Manfred Lütz "Bog – mala povijest Najvećega"


Da velik broj ljudi ima iskustvo sladunjave vjere to mogu razumijeti, ali da jednako toliko ljudi ima "iskustvo živoga Boga", to mi već malo teže ide. Vjera nije, niti je ikad bila osjećaj. Zna se dobro koja je definicija vjere prema katoličkoj Crkvi. Prema tome, u vjeri ne treba tražiti ono čega nema. Da pojedinac, posebnom milošću samog Boga može imati itekakvo spoznaju i iskustvo Boga - može. Ali to je više iznimka nego pravilo. Kaže, citiram;


Ako tko uspijeva živjeti s ovim neshvatljivim i šutljivim Bogom, te uvijek iznova nalaziti snagu da mu govori, da mu i u tminama govori s vjerom, povjerenjem i smireno, iako mu naočigled ne dolazi nikakav odgovor osim prazne jeke vlastitoga glasa; ako tko trajno uspijeva držati otvorenim vrata vlastite egzistencije prema Božjoj neshvatljivosti, iako se čini da ih stvarnost neprestano zatvara: svijet svojim neposrednim iskustvom, vlastiti problemi i potrebe kojima se sami moramo aktivno baviti, ljepota i veličanstvenost svijeta koje sve više rastu; ako tko dakle uspije u tome bez podrške 'javnoga mnijenja' i običaja, ako prihvati ovu zadaću kao odgovornost vlastitoga života u uvijek novom djelovanju a ne samo kao prigodni religiozni čin, tada je on pobožna osoba, kršćanin. Karl Rahner "Pieta in passato e oggi"


Nastojim uistinu biti onaj koji očekuje milost. Očekujem i gledam. Možda će ona doći, a možda i neće. Možda je već i samo ovo katkada spokojno, a katkada nestrpljivo iščekivanje znak milosti. Ne znam. Franz Kafka (cit. Prema: "Crkva u svijetu", prosinac 1966.)


Nikako! Čovjek nemere ništa napraviti da bi to doživio, ma koliko se on trsio i duhovnih obnova pohodio.