www.tebe-trazim.com

Evo mene zanima jedna stvar.
Krist je zavapio na Krizu, On koji je sam Bog... zasto se u crkvenim krugovima prebacuje odmah ljudima koji zavape na ovj nacin?
Nije to prebacivanje ali odmah krenu rasprave nije te Bog ostavio...
Kazemo da smo svi u Bozijim ocima jednaki... ali to izgleda nije tako, to se jasno vidi po nasim krizevima. Ako se bez Boga nista ne moze onda se ni nase situacije ne mogu dogadati bez Boga.
Onda da li je ipak nas Bog, osvetoljubiv Bog?
Kad ja moram ispastati za grijehe svojih otaca, za svoje grijehe... onda sam kaznjen...
Ja samo hocu da sam cist s time... cemu onda Milosrde mi je milo a ne zrtva?
Cemu onda to?
Hocu da mi se kaze jasno kaznjen si radi toga i toga i gotovo... pregrmit cu muski, heroji ne placu....
Ali kad meni netko pocme govoriti o Bogu koji prasta, koji ljubi koji ovo koji ono... onda opet zato jer imas takve situacije Bog te ljubi Bogu si drag?!! Mislim apsurda... onda oni koji imaju manje blne stuacije njih Bog manje ljubi?
Evo ja istinski ne da imam potrebu reci nego imam potrebo iz sveg svojeg gnjeva iz sveg svojeg srca, duse, snage, uma...
Zavapiti BOZE STO SAM TAKO ZGRIJESIO DA SVAKI DAN MORAM PODNOSITI STO PODNOSIM, ZASTO ZASTO SI ME OSTAVIO? ZASTO SI ME OSTAVIO IAKO TEBE TRAZIM, IAKO SE BRIM SVIM SNAGAMA DA OSTANEM UZ TEBE.... TI MI NE DAJES NITI JEDAN JEDINI RAZLOG DA OSTANEM... NAPROTIV SAMO MI RADIS KONTRU?
BOZE MOJ, BOZE MOJ ZASTO SI ME OSTAVIO?

Nekad je potrebno jednostavno zašutiti da bi se čulo što nam Bog želi reći vodeći nas kroz ovozemaljski život. Jer sve što nam se događa je škola. Koliko koja lekcija traje ovisi o tome koliko smo dobri učenici, koliko pozorno slušamo učitelja, te koliko smo spremni prihvatiti i primjeniti naučeno. Bog ima jako puno strpljenja i ne odustaje dok ne naučimo ono što nas želi naučiti.

Ono što sam ja shvatila kroz svoj život je to da Bog od mene ne želi ništa drugo osim mene same. Želi da mu se prepustim u cijelosti i da kažem “Bože vjerujem Ti, u potpunosti. Sve stavljam u Tvoje ruke i neka bude volja Tvoja”. No nije dovoljno to samo reći to treba punim srcem i umom vjerovati. Kada god sam se našla na nekoj prekretnici (a bilo ih je) i kada nisam znala što...jednostavno sam prepustila Bogu tijek svojeg života, bez opiranja i borbe da vučem na svoje...i uvijek, ali baš uvijek je došlo na dobro. U datom trenutku puno toga nisam shvaćala...zašto baš tako, zašto baš sada, zašto baš meni....no s vremenskim odmakom, sve se iskristalizira i tada shvatim da drugačije nije ni moglo biti i da je baš tako bilo najbolje za mene.

Žalosno je da dosta vjernika iz fokusa često izgubi onaj krajnji cilj...Kraljevstvo nebesko...jer ako nam je to cilj kojem težimo, ništa nam ne bi na ovoj Zemlji trebalo biti teško podnijeti...jer što je ovaj život prema vječnosti !!! Po meni, jedino što bi trebali moliti je “Bože daj da, kada za to dođe vrijeme, uđem u Kraljevstvo nebesko. Daj da ostanem na putu koji tamo vodi.”

Ne znam da li sam baš jasna i znam da nekima ovo može zvučati kao linija manjeg otpora, ali vjerujte da veći otpor treba savladati da se prihvati volja Božja, nego da se napravi po svojem, jer se često radi iskorak u totalno nepoznato, a jedino što imate uz sebe je vjera u Boga koja zna biti nagrižena sumnjama.

možda zato što nije zavapio kako želiš prikazati. Gita ti je dala odgovor: Psalam 22
samo što bih ja podcrtao nešto drugo:

Poznato? Bilo je to jako poznato onima koji su tada bili pod križem i čuli te riječi iz Kristovih usta, zato je to tako (Bože, a ne Oče) rečeno
Kontaš?

Nemam puno toga za nadodati. Mislim da si pogodila bit Martina. istina je da je lako izgubiti iz vida kraljevstvo nebesko i sve više vidim da je od svega najteže reći "neka bude volja Tvoja", ali onako baš iz srca bez dvoličnosti iskreno to i misliti. Da mi je netko prije obraćenja rekao da sam u stvarnosti, u dubini srca ovoliko ohola i tvrdoglava rekla bi mu da nije normalan, da to jednostavno nije istina. Izgleda da se ne poznajemo toliko dobro kao što mislimo...Ponekad stanem sama sa sobom i pomislim koliko puta sam krenula svojim putem a znala sam da je pogrešan i Bog mi je jasno pokazap posljedice toga i ja se opet tako teško podvrgavam Njegovoj volji.To je nevjerojatno.Bilo bi mi pametnije da sam Ga poslušala, koliko god mi je to onda bilo teško i zahtjevalo žrtve od mene jer sad ne bih nosila ovaj križ koji nosim.
Teško je reći zašto netko nosi ovakav križ a netko onakav, za to bi trebalo poznavati Božje namjere i planove a to je čovjeku teško jer nema uvid u sve. Pogotovo na duhovnom planu.
Nekako se uvijek povučem (ili bar pokušavam) pred tvrdnjama ili pomisli da je nekome teže a nekome lakše, naprosto svatko ima svoj križ koji nosi, skrojen baš po njemu i njemu na spasenje.

Nema drugo nego krunicu oko vrata i ruke i kriz na sebe... i zajedno s Marijom po Kristu silovito rusiti ove zidove boli i zla koji me okruzuju... nema druge koliko god ja bjezao i pola davao sebe svijetu a pola Bogu... nema od toga kruha... i rijesit se nekih ljudi pa taman ostao sam na svijetu.
Samo neke izlike šugave tražim i kopam...

točno to

Oprosti ako ću biti gruba, ali dok ti ne počneš gledati svoju patnju kao milost, nećeš se izvući iz svoje tame. Po patnji duša postaje slična spasitelju. U patnji kristalizira se ljubav. Što je veća patnja to je čistija ljubav. (Sv. Faustina) Mala Terezija pak govori kako možeš puno toga ako digneš pribadaču iz ljubavi, negoli činiti velika djela. Kužiš njihov sklop u glavi?
Utuvi si u glavu i povjeruj da je Bog ljubav, da ne napušta (jer prije će majka zaboraviti svoje dojenče), da i kad kuša, kuša te za tvoje dobro. Imaj malo više pouzdanja, pa ćeš i najgore upućenu riječ tebi šuteći prinositi Bogu iz ljubavi za obitelj, neprijatelje, grešnike, itd... Uzdaj se, pa ćeš osjetiti utjehu i nagradu. A na kraju krajeva, što želiš u životu? Biti radostan, uživati? Zašto kad "blago ožalošćenima, oni će se utješiti", "blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe", "blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko."
Jesi li milosrdan prema drugima, jesi li oprostio i živiš u miru s drugima? Kakve onda zahtjevaš od Boga razloge?
Rekoh ti već prije, sveci su imali duuuuge periode tame i nisu optuživali Boga da je osvetoljubiv, da ih je ostavio... Kako onda možeš ti, kad ne trpiš ni upola kao oni?
Super bi bilo kad bi porazgovarao s nekim svećenikom o svom stanju, jer rijetko kad čovjek može sam sa svojim mislima i napastima, iako ti ovdje svi pokušavaju pomoći, no uzalud. Dobro je što pričaš o tome, ali moram primjetiti da si kao prazna vreća. Gotovo ništa od upućenih savjeta nisi primjenio. Možda i jesi, ali se vraćaš svom očaju. Probaj svim srcem željeti ispunjati Svetu volju Božju, pa makar to bilo i trpljenje.

Čovjek, jedini on jest odgovoran za zlo koje čini. Ako

je čitav naš život odbijanje njegove ljubavi, Bog ne može, a

da sa žaljenjem ne prihvati čin toga odbijanja. On naime

pobjeđuje svojom ljubavlju one koji se dopuštaju taknuti

tolikim njegovim znakovima i darovima. On dopušta zlo

da čovjek upozna slabost svoje volje, koju on uvijek

podržava pomoću voje milosti. I Bog ujedno dopušta

zlo, jer on može izvući dobro i iz zla i tako očitovati

svoju svemogućnost.

Sloboda nas konačno ne ovlašćuje da izaberemo ono što

nam se dopada, nego da činimo spontano dobro, bez

tereta neke prisile. Stoga je sloboda lijepa i silno nas

oplemenjujej. Iako je Bog čovjeka stvorio slobodnoga

nije ga prepustio samom sebi. Kad bi bilo tako, čovjek bi

bio osuđen na očajanje. Poštujući našu slobodu, on

dopušta da i pogriješimo, ali je uvijek spreman pomoći

nam, povratiti pouzdanje da započnemo ponovno i nadu

da to možemo činiti. Bog nam uvijek pruža ruku pa i kad

se zlo čini nesavladivim, Tjeskoba koju čovjek kuša u sebi u

odnosu na počinjeno zlo jest znak, možda najčvršći,

njegove blizine.

Zlo je plod zloporabe koju čovjek čini svojom

slobodom.

Svi smo uvaljani u zlo, teškoće, bolje reći ukrcani na lađu

trpljenja! Opet pitanje: Zašto Bog dopušta tako velika

trpljenja? Ono je dio našeg života. Ono nas može

raniti, utući, ubiti, ali nas može i uzdići, očistiti i

obnoviti. Mi nismo napušteni. To je sigurno!

SAM Krist je postao sudionikom našeg života. Njegovo

trpljenje je bilo preobilno, a on ga ne uklanja ni od nas. Ali

nama pomaže da nađemo značenje i da ga prihvatimo na

aktivan način. Pomaže nam da shvatimo da naše

patnje i trpljenje koriste spasenju svijeta. Pomaže

nam da otklonimo bar djelomice uzroke koji ovise o

nama. Pomaže nam da nosimo svoj križ dostojno i

ozbiljno. Tako, sva naša trpljenja prihvaćena s vjerom i

prikazana s ljubavlju, služe spasenje svijeta.

Ona nastavljaju Kristovu muku. Sveti Pavao je pisao o sebi:

“Dopunjam u svome tijelu što nedostaje mukama

Krostovim” (Kol 1,24). Trpljenje je, konačno, naš osobni

doprinos najvećem djelu ljudske povijesti: Kristovu

otkupljenje, a ne radi se o maloj stvari!

Patnja u nama neizbježno stvara osjećaj tjeskobe, a

ponekad i bunta, revolta. Patnja se ne može lako prihvatiti

i često ne vidimo u njoj nikakav smisao, ne možemo

shvatiti zašto nam se nešto događa. Patnja nas tjera u

osjećaj besmisla i samosažaljenja. No upravo tu, na

pragu besmisla dolazi Bog.Mnogi koji su se uspjeli pomiriti sa patnjom, prihvatiti da ponekad ne razumijemo zašto nam se nešto događa i prihvatiti da je Bog tu i da nas on ljubi i pomaže nam u našoj boli, upravo u tom su trenutku doživjeli najdublje iskustvo Božje prisutnosti i Božje ljubavi. Ljudi koji su u patnji doživjeli

Božju prisutnost, osjećali su veću radost i smisao u

svom životu, nego dok te patnje nije bilo

U svojoj patnji :

- moli Boga da ti otkrije njezin smisao

- prihvati da je Bog s tobom, nosi tvoj križ

- zahvali Bogu za ono što ti preko patnje želi dati

- posvetiti osobnu pozornost na čitanje Biblije koja je Riječ

Gospodnja upućena svakom osobno,

- slušati Krista nazočnoga u osobama koje pate

- slušati Krista nasljedujući ga i svjedočeći ga i u teškim

prilikama života.

Već danas budimo supatnici Kristovi, imajmo

Kristovo srce za svakog.

Ba to sam naisla,svidjelo mi se

Dragi Kartuzijanac,

i sama sam često razmišljala o svojim križevima, i mogu ti reći da sam zaključila sljedeće:
-onaj prvi, bio je da odrastem, da Mu vjerujem, da ga tražim
-onaj drugi, da Ga molim i da se oslonim na Njega u potpunosti
-ovaj zadnji, i najteži, da naučim voljeti druge i da drugi mogu tu ljubav prepoznati u meni.Da kroz svoje davanje i patnju pobijedim zlo i postanem što sličnija Njemu.

nije li ovo sve ono što je On učinio,ono što bi on htio od nas.Jednostavno...bolno, teško...ali je tako