Belive napisao:
Slušaj, mali
Reci velika.
Belive napisao:
– znam ja da si ti davno pao već na Ezopu i da ti priče nisu jača strana, ali kad me već citiraš, mogao si me citirat s pričom u onom kontekstu u kojoj sam je ja napisala. Pa onda da ponovimo…
U životu ja nisam čitao Ezopa, tj. njegova djela. Znaš šta san pročita više od 50 puta? Goetheov "Faust". Mislim da je to prava umjetnost.
Belive napisao:
Ako ćemo pretjerivati do bizarnosti, po tebi, čovjek ako nije u Božjoj milosti ne može ništa i može se ponašati kao đubre, biti zao, inferioran, lagati… i to je to. Svi „zločinci“ ovog svijeta nisu oni jadni krivi nego eto – oni su samo van Božje milosti?
Ne nitko to ne tvrdi. Ja, tj. Crkva tvrdi; svi sveci ovog svijeta su u Božijoj milosti, na određen način. To ne znači nužno da su svi kriminalci ovog svijeta van Božije milosti. Filozofija, logika, ništa to, ha?
Belive napisao:
Nije baš da sam s teologijom kao takvom na Ti, ali brate mili, ne mislim da nisi ni ti /u ovom ovdje kontekstu.
(ne mogu ni A reć na ovo šta si citirao – to stoji)
Normalno da stoji, jer sam citirao službena stajališta Crkve, a ne privatne mudrolije.
Belive napisao:
Dalje, ako ćemo govorit o mom kontekstu – i ako ćemo biti malo realniji – onda sam ja ovdje govorila o tome da čovjek sam sebe opravdava (usp. život podreže krila) tata mi je kriv, mama mi je kriva, momak mi je kriv, ona glupača mi je kriva i tako dalje. Ja sam takav kakav sam i ja se ne mogu prominit jer eto nemam milosti, Bog me ne voli, Bog me zaboravio bla bla bla. Ma daj, molin te. Opravdanja, opravdanja…
Rekla bi ti Lady Gaga – Milion reasons.
Sva sreća pa Katolicima nije bitna Lady Gaga, niti glasovi vecine. Bitno je što Crkva kaže. I to je svima jasno. A, stavljat se u položaj suca, i izjavit da je taj i taj takav, upravo zbog toga i toga, je suludo.
Belive napisao:
Gle, sam si ovo napisao:
Citat:
Nužno je potreban impuls Božje milosti da nas pokrene, impuls koji čovjek ne može sam izfabricirati, ali koji - paradoksalno - čeka našu dobru volju. Niti možemo sami sebe pokrenuti čim to poželimo, niti to Bog može bez naše suradnje. (Tj. naravno da može, ali po svojoj odluci ne želi. Nije silnik i poštuje našu slobodu.) Job
Znači, čovjek ipak mora dopustiti Bogu da ga promjeni, treba uzeti cekic i srusiti tu svoju oholost - biti srca ponizana. Treba maknit te neke kočnice i zidove koji postoje. Trebamo naći odgovor (ako možemo) zašto mislimo da nas je zaboravio, i zatvoriti te rane. Ovo „ići naprijed“, ne znači da će se preko noći to sve riješiti, već treba zavrnuti rukave i raditi na povratku.
Ne krivim te što upadaš u semiplegijanizam, to smo svi mi, na kraju dana. Rijetki tek nisu......Naime;
Devet od deset kršćana, ne, više, četrdeset devet od pedeset", ispravio se, "su praktični pelagijanci."
"Semipelagijanci mislite, zar ne?" rekao sam. Najradije bih se udario po svom jeziku u tom trenutku, ali riječi su već bile izišle iz mojih usta.
"Da... semipelagijanci", odgovorio je Peter potpuno površno, čak pomalo zahvalno na moju primjedbu.
"Ono što želim reći", rekao je Peter spreman da razjasni svoje mišljenje, "mi najčešće mislimo da sami sebe možemo mijenjati i usmjeriti svoj duhovni rast ustrajno naprežući i rabeći snagu svojih mišića," ali ne možemo. Nevolja je u tome što smo opskrbljeni samo jednostranim pogledom na heroizam.Čak sam prije par mjeseci znao da ti se ovdje uvik mogu narugat. Psihologija je učinila svoje. Ne samo da ne možeš "uzet čekić" kad te volja, nego se ne možeš ni pomaknit kad te volja ( u duhovnom smislu, naravno). No, pitaj obraćenike. Pitaj samu sebe. Kad si počela vjerovat? Razmisli, malo dublje o tome. Jesi li bila "gora" osoba "per se" tjedan dana prije vjere, ili nisi imala "milost" da se obratiš? Naravno, ne sugeriram odgovor, jer sam svijestan da ne postoji, u razumskon obliku, za razliku od tebe..Pokušavaš dat recept za sreću, ali on ne postoji. Već sam ti jednom napisao da se okaniš tih istočnih gluposti, u kojima se riješenja nalaze nadomak ruke, i svijet gdje patnja ne postoji. Ti, ustvari niječeš Krista, niječući patnju. Za tebe se patnju može izbijeći, zaobići. To je, daleko od realnosti.
Belive napisao:
Bog čeka i mi mu trebamo krenuti u susret, i u slobodnoj volji se obratiti mu ponovno.
A kako se obratiti? Pa sakramentima – ispovijedima, svetom misom i pričesti – ako treba i svaki dan. Reka bi ti ćaćin brat: "Moli", a ako ne djeluje, "pojačaj dozu".
Želja za molitvom se dobiva milošću, ne sopstvenim snagama
Belive napisao:
Bog upravo preko svete pričesti i sakramenata čini čudesa – nevidljivim znacima Božje milosti.
Neće se vidjeti napredak prvi dan, niti drugi dan, možda ni prvi ni drugi mjesec, a možda i duže. Za sve je potreban trud. Za svaki uspjeh. Uspjeh je kao kruh, sačinjen je mnoštva malih mrvica. Ne očekuj da se stvari popravljaju ako ne radiš na njima.
I to vrijedi za sve u životu.
Again, semipelagianism......
Koliko vidim iz tvojih postova , ti si na putu biti protestant....ti zastupaš ( u biti) ČISTU PREDESTINACIJU! MI NE MOŽEMO NIŠTA...SVE JE MILOST