Belive napisao:
Što stvarno, ako misliš da je pravi recept da forumašica sad stavi i neki zavjet, evo ti joj savjetuj koji
– ma daj nemoj me….
Nema recepta. Ne možeš nekome tek tako davat savjete, kao da držiš istinu u dzepu. Miljun je putova do Boga. Savjetujes joj da ne napravi zavjet, ili na šta je već mislila, ali zašto? Može li nešto loše proizać iz toga? Ne. Ja sam isto dao zavjet Bogu, i uslišio mi je molitvu, a ja zavjet nisam ispunio. I? Što sad? To je ista stvar kao i da dici ne daš da naprave grešku; neće nikad naučit; o svijetu, i još važnije o sebi.
Belive napisao:
Što se tiče vjerničkih zavjeta ili zagovora tiče, oni su povezani sa zagovornom molitvom. A ona je molitva prošnje…
Zagovarati - to jest tražiti i moliti, iskati nešto u prilog drugoga i zavjetovati se da će se izvršiti neki bogoštovni čin - poslije Abrahama vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem. Onaj koji moli posredujući, ne traži samo »svoje nego i ono što se tiče drugih« (Fil 2,4)… Uvjereni u beskrajno Božje milosrđe i u snagu zagovorne molitve, ne idu trgovačkom logikom »do ut des« - »dajem da mi daš«, nego se pune pouzdanja utječu Bogu ili nekome svecu da pomogne nekome njihovom, pa i njima samima…
Za zagovorne molitve ne bismo htjeli Vama i drugima ovdje predlagati »formule«. Molitva koja izlazi iz srca pronalazi i riječi. Ona ne mora biti »savršeno« formulirana i ne mora se razmišljati da »ne znamo što da molimo kako valja«. Bog, naš Otac, dobro zna što nam je potrebno, no on očekuje našu prošnju zato što je dostojanstvo njegove djece u njihovoj slobodi… Kršćanska je molitva suradnja s Božjom providnošću, s njegovim planom ljubavi za ljude. Zato nisu važne samo riječi, već je važan duh i nakana.
Glas Koncila, broj 31 (1675), 30.7.2006.
Mislin da ne shvaćaš poantu. Pogledaj o čemu on priča, o kojem stepenu vjere. Nećeš postat svetac ako ostaneš na trgovačkom odnosu s Bogom, ali kao etapa, prikazan je u Bibliji mnogo puta. Od Abraham do Davida.
Također, da mi vjerujemo u Boga, u njegovu providnost, ne bi ništa od njega tražili, jer bi stvarno vjerovali u njega. Divno je to, krasno, i poželjno, ali za vecinu ljudi to ostane na papiru. Tako da, kad pričaš s ljudima, pričaš s njihovim manama, vrlinama, strahovima i čežnjama, a ne sa logičkim rečenicama na papiru/ekranu. Shvatila poantu?
Belive napisao:
ili pak, don Marinko Mlakić kaže:
A što je s Isusovim istjerivanjem trgovaca iz Hrama (Iv 3,13-25)?
Sućutni i blagi Isus, navjestitelj bezgraničnog Božjeg milosrđa, prorok ljubavi, opraštanja i pomirenja, u ovom prizoru najednom postaje neobično nasilan, uzima bič u ruke, tjera trgovce iz Hrama, prevrće im stolove, rasipa novac… Kako to razumjeti? Tim više što je trgovanje oko Hrama bilo u ono vrijeme vrlo opravdano. Naime, na taj način se omogućavalo hodočasnicima da kod samog Hrama nabave životinje za žrtvu, što je bio cilj hodočašća.
Tumači Sv. pisma nazivaju ovaj Isusov postupak proročkom gestom. To će reći da mu nije bio glavni cilj obračunati se s konkretnim ljudima i napraviti reda u hramskom prostoru nego odaslati poruku o pravoj svrsi Hrama i o ispravnom odnosu čovjeka prema Bogu. Ključ razumijevanja je u riječima koje on pri tome izgovara trgovcima: ‘Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!’ Čini se da iskrivljena vjera zna biti teža nevjera od izričite nevjere.
Hram je trebao biti mjesto privilegiranog susreta čovjeka s Bogom. U Hramu je čovjek vjernik trebao susresti i doživjeti Boga kao svoga Oca, kao onoga koji ga nada sve ljubi. Žrtvovanje životinja imalo je svrhu da simbolično izrazi zahvalnost Bogu za njegovu ljubav i brigu. Međutim, hramski su se obredi olako pretvarali u praznu ceremoniju, na puko izvršavanje zakona i propisa.
Isus oskvrnuće Hrama, odnosno izobličenje pravog štovanja Boga kao Oca, vidi kao trgovanje s Bogom. U trgovačkom odnosu vlada sebičnost i pohlepa. Tu nema povjerenja, nema iskrenosti. Svatko gleda samo svoj interes. Nema najčešće ni poštenja. Svaka strana nastoji onu drugu iskoristiti, pa i prevariti. U naravi je trgovca da sve gleda kao trgovinu. On i s ljubav svodi na trgovinu. Čist račun, duga ljubav!?
S Bogom ulazimo u trgovački odnos uvijek kada pomislimo da on treba nas, da njemu trebaju naše žrtve i da ga zbog toga možemo (ili moramo) kupovati i podmićivati po principu ‘ja tebi – ti meni’. Mnogi tako crkvu doživljavaju u trgovačkom duhu, pa će u njoj obaviti (!) što je potrebno u pojedinim prilikama (krštenje, pričest, krizma, vjenčanje, sprovod, mise za pokojne…), kao što se obavlja trgovina. Neki će pri tome i varati samo da što jeftinije prođu. Tu nema povjerenja. I zato je to silno ponižavanje Boga koji nas, kako nas uči Sv. pismo, ljubi više nego mati može voljeti svoje čedo na grudima (v. Iz 49,15).
Ovo pocrtano nema veze s vezom. Ponižavanje Boga? LOL. Govori o Bogu, kao da ga mi možemo ponizit. Možda, iz naše/Abrahamove perspektive da, ali na kraju dana jedino mi možemo bit poniženi.
Belive napisao:
Gle, mogla bih na ovo svašta napisati, i neko "osobno iskustvo" ali tebe ne zanimaju "privatne mudrolije" pa sigurno neću ka' mali Mujo tipkat nešto na što će jedini tvoj komentar biti to.
I ovo "iz srca" prvenstveno sam mislila na to - koji zagovor dati - ili kako već. Ne bi li to trebalo doći samo od sebe nekako (osobni primjer kojeg ću možda jednom i ispunit iako prije koju godinu to nije bilo u "mom planu"), a ne tako da ću ja sad promišljat i razmišljat hm što bi ja mogla dat kao zagovor da mi Bog usliši molitvu, ali eto da ne bude opet nešto too much, nek bude prigodno itd. itd.
Upravo tako i ide. Najveći stupanj vjere bi bio da želiš samo Boga, i sa te distance nijedan drugi odnos nije dovoljno dobar, tj. svaka tvoja molitva. No, to je vjera na papiru, a ne konkretna vjera prosječnog forumaša. U Bibliji je prikaz kako Bog odgaja Izrael, a to se može prenit i na čovjeka; malo pomalo. Šta se tiče "privatnih mudrolija", brkaš ih sa svjedočanstvima i konkretnom problematikom. Ne podnosim privatne mudrolije koje se kose sa teologijom, a ne osobna svjedočanstva i druge slične stvari. Problem je kad ljudi iz iskustva izvlače "istine" koje nisu u skladu s naukom, i onda propovijedaju taj nauk.
Svačiji odnos s Bogom je drugačiji, i nijedan nije pogrešan. Možemo sad izvuć bar 20 citata svetaca koji su u teškoj kontradikciji, i koji davaju različite savjete. Mislim da sam već i pisao o tome po forumu; sv. Filip Neri je na pitanje;
"Što bi učinio da se nađeš u nemogucoj situcaiji?"
odgovorio;
"Razmislio bi što bi učinio Ignacije Lojolski, a zatim učinio sasvim suprotno."
Ali, Crkva ih je obojicu priznala svecima (čak im se narugala i proglasila ih svecima na isti dan, iako se nisu trpili za života), jer su slijedili jedan jedini put Kristov. Paradoksalno tome papa kaže;
Koliko ima putova koji vode do Boga?
- Toliko koliko ima i ljudi.Poruka je sasvim jasna; sigurno nije preporučljivo napit se i razbijat po Rimu, što je sveti Filip Neri napravio. Sigurno nije preporučljivo rugat se mislima Ignacija Lojolskog. Ali to je činilo sv. Filipa Nerija onim što on je. Sigurno nije preporučljivo proklinjat dan kad si se rodio, no sasvim je ljudski, a mi smo ljudi;
Prisjetimo se velikih, primjerice Joba, koji u trećem poglavlju (veli): „Proklet dan kad sam se rodio.“ Također i proroka Jeremije, on u dvadesetom poglavlju veli: „Proklet dan…“. Žale se proklinjući, ali ne Gospodina, nego stanje u kojem su se našli, zar ne? Pa to je ljudski – istaknuo ja Sveti Otac.Tako da, kad daješ savjete nekome, i kad odokativno procjenjueš jel neko nešto radi iz srca ili ne, razmisli dvaput.