www.tebe-trazim.com

Razmin te. Nisan vidija šta je onaj tip pod nickom Why napisao je mu je post obrisan, zanimljivo, tip dalje piše, citiram;



Dakle, on je stavio neke tekstove koji, citiram: "kvare uvjerenja o kojima Fran pita." Kako Manfred Lütz piše;

Nema, naime, ništa gorega od površna ateizma i od sladunjave vjere. Manfred Lütz "Bog – mala povijest Najvećega"

I dalje;

Treba, dakle, brižljivo razmotriti sve uvriježene prigovore protiv Božje opstojnosti. Jednako tako valja izložiti sve uvjerljive argumente u prilog Bogu, sve do poznatih "dokaza za Božju opstojnost". Tek tada svatko može sam odlučiti što mu se čini prihvatljivijim, dakako, uzimajući u obzir osobno životno iskustvo. Manfred Lütz "Bog – mala povijest Najvećega"


Pa kaj ti Why misliš da netko formira svoje mišljenje prema anonimnim tipovima koji se pojave na netu? Da se mišljenje katolika formira prema jubito.hr., katolik.hr., slobodnadalmacija.hr., bitno.net., fejsbuk.hr., i ostalo? Onda se gadno varaš. Kad bi spomenuo samo neke umove kroz povijest koji su virovali u Boga, umovi prema kojima se i moja vlastita tikvanja ravna, ljudi kao što su; Joseph Geyser, Désiré-Joseph Mercier, Dietrich von Hildebrand, John Lennox, Sören Kierkegaard, Aurelije Augustin, Severin Boetije, Etienne Gilson, Jacques Maritain, Edith Stein, Martin Rhonheimer, Gabriel Marcel, Romano Guardini, Bernhard Welte, Piere Teilhard de Chardin, Joseph Marechal, Emerich Coreth, Martin Buber, Maurice Blondel, John Henry Newmann, Bernhard Bolzano, Ruđer Bošković, Gottfried Wilhelm Leibniz, Blaise Pascal, J. P. Moreland, René Descartes, Anzelmo iz Cantenburya, Albert Veliki, Nicholas Wolterstorff, Toma Akvinski, Ivan Duns Scot, Alvin Plantinga, Stanley Ladislas Jaki, Jean Vanier, Robert Spaemann, Jacek Salij, Josef Pieper, Jean-Luc Marion, Bernard Lonergan, Osvaldo Lira, Peter Kreeft, C. Stephen Evans, Bernard Philip Kelly, Alice von Hildebrand, Eugen Biser, Peter Henrici, Michał Heller, Mortimer J. Adler, Józef Maria Bocheński, John Joseph Haldane, Jean Guitton, Cornelio Fabro, Erich Przywara, Brian Davies, Richard Swinburne, Charles Hartshorne, Louis Dupre, Robert Merrihew Adams, Stjepan Zimmermann, William Lane Craig i posljednji ali nimalo manje važan- Bela Weissmahr.


Viruj mi, nećeš znati tko su ti ljudi. Nećeš znati kakvi su to umovi. I sad se čovik pita: dal da odbacim sve te silne umove i priklonim se tipu koji piše pod nickom Why? I koji usput rečeno kaže da Boga nema. Lol. Budimo ozbiljni. Dozvoljavam mogućnost, ako se oni varaju onda se i ja varam. Samo ti stavi te svoje tekstove ovde, nema problema. Pa ti ja stavim Plantingu, Guardinija i Weissmahra. A onda? Onda iman osićaj da je tu priči kraj.




Baš mi je toplo oko srca zbog toga. Lol. Unapred da ti kažen, ne sviđa mi se kako pišeš. Zake? Tvoje naučiteljsko prenamaganje mi se ne sviđa. Još jedna stvar: kad citiraš, onda je kulturno navesti ime autora i ime djela. To smo učili u četvrtom razredu osnovne škole.


Đe je to Fran26 pisao da je Kant pobio sve dokaze? Citiraj.


Đe je to Spengler definirao? Ime djela i točan citat teksta.


Romano Bolković? De budimo ozbiljni.


Ozbiljno, pa nije valjda? Lol.


Koji vi, koji su ti vi? Imaju li ti vi ime i prezime?


Ja ću otvoreno reći: ti bi mogao uskoro na ignoriraj listu, a viruj mi, ne želiš tamo završiti.


Ako su svi "dokazi" (uzmimo nešto precizniju rič kao što su argumenti), za Božju opstojnost pobijeni od strane Kanta. A ako nisu? Božju se piše velikim slovom.

Ne znan, ne sviđaš mi se, tko god da jesi.

Zanimljiva reakcija odmah ne znam pretpostavljam da nisi čitao neke tekstove od njega, pa pišeš tako, inače, meni naprimjer ovaj tekst o taštini izgleda poprilično ozbiljno: http://radiogornjigrad.wordpress.com/20 ... 9/cyberia/

Dobro tu si u pravu jer sam post napisao onako bezveze nabacao i nabrzaka.
Kad smo već kod citata, kad sam citirao većinom sam iz pamćenja uzimao, ovo u vezi učiteljskog prenemaganja stoji. Prvo, ajmo to odmah razriješiti, nisam ja neki stručnjak za filozofiju ili teologiju tako da ti se nema šta „ naučiteljsko prenemaganje „ sviđati ili ne sviđati jer post je samo kao što sam i napisao više nabrzaka nabacan, u stvari imaš krivi dojam. Drugo, ja sam nitko i ništa, isto kao i ti tu se uopće ne razlikujemo, a vjerojatno se i možemo složiti. Treće,isto se i meni ne sviđa ova tvoja zastrašujuća slika koju si stavio za avatar, pa ti nisam napisao : „ kako ružna slika therefore ne sviđa mi se ovaj koji piše pod nickname fran26 „ jer iskreno nije me briga tko si i šta si već šta stavljaš na forum u vezi citata i autora, to mi ionako dobro dođe zato što nešto uzimam i stavljam u word.


Iz sjećanja pišem, pa pogriješim, imam previše otvorenih tabova i tekstova pa ponekad sve pobrkam lol. Zeznuo sam se.

" Immanuel Kant uspio je srušiti sve dokaze Božje opstojnosti u svojim veličanstvenim odlomcima djela Kritika čistog uma. Govoreći kako je Bog jednostavno prevelik za ovaj svijet i kako se na temelju našeg ograničenog znanja i materijalnog svijeta ne može zaključiti nešto iz svijeta gdje nema niti prostora, niti vremena i kako se ne može direktno iskusiti.... Kant nije zanijekao i srušio vjeru... ali je potvrdio kako se razumom ne može spoznati Bog. " – Immanuel Kant i problem religije ( Boga ), Silvio Maršić




Imaju, što iz moje obitelji, što ljudi koje viđam u udruzi i u svom gradu, što iz razgovora sa ljudima i poznanicima. Sve vjernici samo izvana, o svojoj vjeri znaju onoliko koliko osmogodišnja curica Dorothy zna o gravitaciji. Fenomen Međugorja je dovoljan primjer, new-age fenomen također gdje ljudi čitaju sve i svašta.
Meni se čini da ljudi više traže čuda nego Boga. Sav taj silni interes u vezi obraćenja govori tome u prilog. Umjesto da se bore za spas duše, ljudi žude za čudima koja im učvršćuju i onako im slabu vjeru.


Objasni svoje postupke, zašto na ignore listu, šta sam pobudio u tebi da me staviš na ignore listu. Jer to zbog nabacanog komentara, ne citiranja autora i djela ili pak zato što smatraš komentar suvišnim. Nešta je pobudio u tebi da me staviš na ignore listu, sasvim sigurno.



Drugi put se ne sviđam, ne brini imam iskustva sa nesviđanjima, navikao sam na to. Znam, ne sviđam se ni većini ljudi kada sa njima pričam ( mislim na prvi dojam ), a šta ću nisam ja kriv što sam kriv.

Mene zanima ovo što si napisao: " A ako nisu " koliko sam čitao ( a Kanta btw još nisam čitao, shame on me ) nije li on pobio sve argumente? Zanimaju mene i argumenti, no i empirijski dokazi jer ako nema čvrstih dokaza čemu vjerovati.


Propast Zapada , Oswald Spengler. Citirao bi dio, problem je jedino u tome što nemam tu knjigu kod sebe niti sam zapisao točno na kojoj stranici i u kojem svesku je on to napisao, iz sjećanja sam uzeo, a ako te zanima mogu staviti ovdje neke njegove misli koje su sve uzete iz njegove knjige Propast Zapada: " Kultura usmjerava svoju snagu prema unutra, ona je unutarnjost; civilizacija usmjerava svoju snagu prema van, ona je ekspanzija. U skladu s time čovjek kulture je sanjalačko-stvaralački čovjek duše; nasuprot tome, tip koji proizvodi i kojemu pogoduje civilizacija jest trijezan, činjeničan, bezobziran „čovjek mozga“. "

" Svaka kultura prolazi kroz dobne stupnjeve pojedinog čovjeka. Svaka ima svoje djetinjstvo, svoju mladost, svoje muževno doba i svoju starost. "

Prema njemu mi živimo u civilizaciji u kojoj sve polagano umire, naša kultura i religija došle su u svoju starost. Da bi to prikazao upotrijebio je primjer ciklusa godišnjih doba: " Kao što lišće, cvjetovi, grane, plodovi svojim oblikom, izgledom i postupkom izražavaju život biljke, tako to čine religiozne, učenjačke, političke, privredne tvorbe u bivstovanju jedne kulture. "

Evo još neke njegove misli također iz iste knjige: " Svaka duša ima religiju. To je samo druga riječ za njezino postojanje. Svi živi oblici u kojima se ona iskazuje, sve umjetnosti, učenja, običaji, svi metafizički i matematički svjetovi oblika, svaki ornament, svaki stup, svaki stih, svaka ideja je u onom najdubljem religiozna, i mora to biti. Od sada ona to više ne može biti. Bit svake kulture je religija; dakle, bit svake civilizacije jest ireligija. "
" Bez sumnje, ateizam je, pravilno shvaćen, nužan izraz jednog u sebi dovršenog, u svojim religioznim mogućnostima iscrpljenog duševnog stanja koje se podaje onom anorganskom. "
" Ono duševno svake žive kulture je religiozno, ima religiju, bilo ono toga svjesno ili ne. To da je uopće tu, da postoji, da se razvija, da se ispunjava, to je njegova religija. Ono ne može odlučiti da bude ireligiozno. Ono se samo, kao u medicijevskoj Firenci, može igrati s tom mišlju. Međutim čovjek velegradova je ireligiozan. To spada u njegovu bit; to karakterizira njegovu historijsku pojavu. Zbog bolnog osjećaja jedne unutrašnje praznine i siromaštva on sasvim ozbiljno može željeti da bude religiozan, no on to ne može biti. Svaka velegradska religioznost počiva na samozavaravanju. "



Mene zanima kako moderan čovjek može vjerovati u vremenu u kojem je to jedva pa moguće, koji su razlozi nevjere kao takve i koliko ih ima. Zašto ljudi više ne vjeruju u dušu niti u Boga, šta se dogodilo? Nietzsche ili šta?
Po nekakvom mom skromnom mišljenju moderan čovjek u ovom vremenu mora ili postati neka vrsta mistika ako želi opstati kao duboki vjernik ili se jednostavno složiti sa Spenglerom koji veli u Propasti Zapada: " Vrijeme se ne može zaustaviti, nema mudrog vraćanja ni pametnog odricanja. Samo sanjari nalaze izlaz. Optimizam je kukavičluk. Na izgubljenoj straži valja ostati bez nade, bez spasa i to je dužnost. Valja izdržati kao onaj rimski vojnik, čije kosti su se našle u Pompejima. On je umro jer kao stražar nije dobio smjenu onda kad je došlo do provale Vezuva. To je veličina, to znači biti rasa. Ovaj časni kraj je jedino što se čovjeku ne može uzesti. "

Nadam se da me nećeš ignorirati

Da te pitam nešto Danijel B. Može? Jel te ikad netko intelektualno ponizio u raspravi? Bolno je to iskustvo, ego pati.



Viruj mi, ljudi koji sa nepunih sedam godinica čitaju: Ludwig Wittgenstein "Philosophical Investigations" i Severin Boetije "De consolatione philosophiae" ne čitaju tipove kao što je Romano Bolković. Pretpostavljaš, kad kažem ljudi koji sa nepunih sedam godinica čitaju navedana filozofska djela onda mislin na sebe.


Vidim, ne moraš to spominjati.


Slažem se. Katoliku tvoje mišljenje vridi koliko i alkoholičaru 3dl mlijeka (0.9 % mliječne masti).


Ima jedna velika razlika između mene i tebe. Ja san intelektualac.


Možda se nismo razumili dobro. Ja san taj koji stavlja na ignoriraj listu. Ne moj deda, ne sused Janko, ne ti ili bilo tko drugi, nego ja san taj. Ja sam Ronaldo. Prema tome: ako se i tebi ne sviđa moja slika sa avatara, ako ti se ne sviđa ovaj tip koji piše pod nickom Fran 26, nije da ti imaš tu nekog izbora, jel?




Kantova kritika dokaza za Božju egzistenciju temelji se na njegovim gnozeološkim tezama, prema kojima nam je nemoguće spoznati predmete ako nisu dani u formi prostorno-vremenskog iskustva koje mi jedino možemo imati. Razum pomoću kategorija povezuje i ujedinjuje ono što mu iskustvo daje. On je ograničen na te predmete i nikakvi drugi mu nisu dostupni. To znači da mi Božju egzistenciju ne možemo racionalno spoznati, jer Bog ne može biti predmet naše prostorno-vremenske intuicije. Na tome se temelji Kantova kritika aposteriornih dokaza za Božju egzistenciju koje je on sve sveo na kozmološki i teleološki da bi na koncu i teleološki sveo na kozmološki, a ovoga opet na ontološki dokaz. Ti dokazi počivaju na zakonu uzročnosti, a zakon uzročnosti vrijedi samo za područje nama mogućeg iskustva u koje Bog ne ulazi. Osim toga, prema Kantu, u tim dokazima nema dosljednosti. Njihovo je polazište kozmološko, tj. niz fenomena i regres u tom nizu po zakonu uzročnosti. Tu bi trebalo, smatra on, da se uvjet uzme u istom smislu u kojem se uzela relacija uvjetovanoga i uvjeta u čitavom nizu koji nas poput neprekinutog lanca treba dovesti do najvišeg uvjeta. Međutim, u aposteriornim dokazima to se ne događa, nego se regres odjednom prekida te se skače na nešto što nije član tog niza. S druge strane, kad se iz niza ne bi iskočilo, nužno biće do kojega bi se na tom putu došlo, bilo bi samo prvi član tog niza, a to znači da bi i samo bilo empirijsko. Nemoguće nam je, dakle, na taj na­čin doći do prvog transcendentnog uzroka. Iz toga što se čini skok, Kant ujedno zaključuje da kozmološki dokaz (a s njime i svi ostali aposterironi dokazi) i nije neki novi dokaz, nego zapravo prikriven ontološki dokaz (tako Kant naziva ono što se inače smatra Anzelmovim dokazom), u kojemu se iz same ideje o Bogu izvodi Božja egzistencija. To je analitička metoda kojom se dokazuje identitet subjekta i predikata. Ali tom se metodom po Kantu ne može dokazati egzistencija, jer realna egzistencija nije u tom smislu nikada predikat, budući da ne ulazi u definiciju ili pojam neke stvari, ni kao atribut, niti kao akcident. Drugim riječima, egzistencija ostaje izvan pojma stvari. To npr. znači da između sto stvarnih i sto pomišljenih talira, uzetih u njihovu pojmovnom određenju, nema nikakve razlike. Razlika je samo u tome što su jedni za nas činjenice, a drugi samo čisti predmet našeg mišljenja. Egzistencija označuje samo odnos onoga što u pojmu mislimo prema našem iskustvu.
Ipak je i za Kanta neosporno da mi po zakonima našeg mišljenja uvjetno biće ne možemo mislti bez bezuvjetnoga. Ali to nužno bezuvjetno biće nije predmet našeg iskustva, nego samo subjektivna ideja našeg uma, njegov regulativni princip pomoću kojega predmete našeg iskustva tako povezujemo kao da proizlaze iz jednog samodostatnog nužnog uzroka. Na taj način naša spoznaja dobiva konačnu cjelovitost i jedinstvo. Iako se radi samo o subjektivnoj ideji našeg uma, mi sebi ipak po nekoj transcendentalnoj obmani taj formalni princip predstavljamo kao nešto konstitutivno i stvarno. A da se stvarno radi o transcendentalnoj obmani, Kant zaključuje iz toga što o bezuvjetnom nužnom biću, ako ga promatramo u sebi, bez odnosa prema svijetu, ne možemo imati nikakva pojma. Koji je smisao te kritike dokaza za Božje postojanje, naznačio je sam Kant poznatim riječima: »Morao sam dakle dokinuti znanje, da bih dobio prostor za vjerovanje.« Kakvo je to znanje koje Kant želi dokinuti? Nema sumnje da je to racionalistički pojam znanosti i uma, tj. znanje koje se zasniva na metodi »more geometrico« kao univerzalnoj metodi (Descartesova »mathesis universalis«). Kant osporava pretenzije takvog znanja na sveobuhvatnost, slično kao i Pascal. On ne niječe, dakle, svaku mogućnost naše spoznaje Boga, nego samo onu koja ga želi spoznati »more geometrico«. U tom smislu možemo reći da Kant ne odbacuje dokaze za Božju egzistenciju koji se zasnivaju na aksiomima »credo ut inteuigam« i »intelligo ut credam«, nego samo one kojima je polazište samodostatni i na apsolutnost pretendirajući »intelligo«. Da je to tako dokazuje njegovo afirmiranje Boga kao »postulata« praktičnog uma. Bog se tu, zajedno sa slobodom i besmrtnošću duše, pojavljuje kao racionalno nedostižni horizont koji je uključen (postuliran) u svakom našem moralnom činu kao ono bez čega ovaj nije moguć. Ne radi li se tu o »dokazu za Božju egzistenciju« kojemu je svojstveno da mu nije polazište um koji si umišlja kako Boga može direktno »dohvatiti«, nego onaj koji zna za svoje granice i stoga nastoji samo, na osnovu moralnog iskustva, Bogu se približiti i pokazati na njega? Na taj način Kant upozorava da sve što je više od toga, ne znači afirmiranje Boga, nego diviniziranje našeg uma i nas samih, s panteizmom i ateizmom kao krajnjom posljedicom. Ako tako gledamo na Kantovu kritiku dokaza za Božju egzistenciju i na njegove postulate, možemo u njima vidjeti sličnosti s Tominim »putevima« koji Boga također više postuliraju i pokazuju nego dokazuju, može se u Kanta naći i ponešto od augustinskog shvaćanja. Naime, slično kao Augustin, on smatra da mi svojim naravnim razumom možemo kozmička bića spoznati do određene mjere (možemo ih spoznati kao fenomene), dok nam je njihov krajnji smisao (ono što Kant naziva »stvar po sebi«) nespoznatljiv na taj način. Krajnji smisao, »stvar po sebi«, za našu je naravnu spoznaju »numen« koji možemo, po Kantu kao i po Augustinu, dokučiti samo spoznajom druge vrste. Augustin kaže da je to vjera. A zar i Kant ne misli barem implicitno to isto kada odbacivanje znanstvenih dokaza za Božju egzistenciju opravdava potrebom stvaranja prostora za vjerovanje? Ivan Devčić "Pred Bogom blizim i dalekim"





Čisto mišljenje ne može nas nikada do toga dovesti da možemo razložno tvrditi: to postoji, to je stvarno, ovo egzistira. Dakako, mi možemo nešto, pa čak mnogo toga zaključivanjem izvesti iz iskustva. Ipak moramo od toga poći, da u biti izvodimo uvijek samo ono što pripada - prema prilikama na veoma skrovit način - sadržaju našeg cjelokupnog iskustva...

..mi ne bismo npr. nikada mogli znati za subjektivne momente u našoj osjetnoj i intelektualnoj spoznaji, koji se ne podudaraju sa stvarnošću kao takvom, kad ne bismo spontano i bez posebne pozornosti, dakle netematski, uspoređivali stvarnost i izričiti sadržaj spoznaje, što pak pretpostavlja da je u dnu same naše svijesti kao spoznat prisutan (ali kao što je rečeno samo netematski) bezuvjetni kriterij objektivnosti, Stvarnost kao takva...

Prava stvarnost Božja ne može biti nijednom od nas posve nepoznata, jer je u svakoj našoj izričitoj spoznaji i u svakom svjesno i slobodno učinjenom činu uključen jedan spoznajni moment koji nadilazi ono što je tematski shvaćeno, odnosno, pojmovno jasno i razgovijetno prikazano, u kojemu nam u susret dolazi Bezuvjetno i kroz koji smo kao osobe bezuvjetno izazvani. Béla Weissmahr "Philosophische Gotteslehre"


Filozofiju spoznaje upravo kao filozofsku disciplinu zanimaju u pr­vom redu filozofski odnosno metafizički stavovi i njihov epistemički sta­tus, i to ne samo za obranu od napada na metafiziku, nego i zato da ispu­ni svoj prvotni zadatak. Kako odgovoriti na pitanje, je li moguće postaviti metafizičke stavo­ve za koje bismo mogli reći da su istiniti? Odgovor na to pitanje nije jednostavno: da ili ne, jer upravo taj odgovor od svakoga, koji postavlja gornje pitanje, već zahtijeva metafizički stav i konačno metafizičku odlu­ku. No ta odluka ipak mora uvijek biti opravdana. Metafizičke odluke i pristajanje uz metafizičke stavove za svakog čo­vjeka znače izazov. Kako je jedva moguće da bi se netko mogao odreći takvih stavova, a njihova očitost uvijek nekako zastaje na sredini puta, nameće se potreba da se pokaže i izradi način njihova opravdanja. Sljedećih sedam teza, koje ovdje donosimo, željele bi pokazati oprav­danost svih onih tvrdnji kod kojih je objektivna i izravna spoznaja njihove istinitosti nemoguća, ali ih ipak možemo pa čak i moramo prihvaćati kao istinite i kao smjernice svoga života. To ponajprije želimo primije­niti na metafizičke sudove. Odabrali smo oblik tvrdnji ili teza ne zato što bismo dogmatski htjeli izraziti njihovu prihvatljivost, nego više kao iza­zov i poziv na kritično promatranje i obrazlaganje.

1. teza. Metafizički iskazi nisu ni sami po sebi evidentni ni empirijski provjerljivi, tj. utvrđivanje njihove istinitosti nije moguće ni deduktivno ni induktivno. Nedostaje nam, naime, apriorno načelo koje bi izmicalo metafizičkom utemeljenju i tako moglo postati osnovom same metafizi­ke. Nema ni takvih pojedinačnih iskaza iz kojih bi generalizacijom mo­gao slijediti neki metafizički iskaz.
2. teza. Metafizički iskazi ipak nisu besmislice ili samo emocionalni apeli, nego oni su smisleni iskazi. Ta se teza izričito protivi neopozitivističkom stavu o besmislenosti metafizičkih stavova. Tvrdimo da se isti­nitost metafizičkih iskaza ne može doduše do kraja provjeriti (pogotovo ne iskustveno i u tome se slažemo s pozitivistima), ali se ipak može opravdano prihvaćati.
3. teza. Metafizički su iskazi razumno utemeljene hipoteze. Njihovo utemeljenje počinje intelektualnom refleksijom o ljudskom životu i dje­lovanju iz koje rezultiraju stavovi koji svojim sadržajem nadilaze empiričke datosti, ne poričući ih, nego oslanjajući se na njih.
4. teza. Sadržaj metafizičkih iskaza, tj. informacije koje nam one žele dati, ne očituje se izravno. Ti nam iskazi ipak pružaju spoznajne sadrža­je, a ne samo prazne formule, premda je njihova evidencija samo posred­na, a sigurnost hipotetska, tj. pristanak na metafizički iskaz slobodna je odluka.
5. teza. Ta sloboda se ne smije shvatiti kao samovolja, tj. prihvaćanje neopravdanih proizvoljnih tvrdnji, jer takva samovolja zapravo dokida ljudsku slobodu, pokazujući da je u tom slučaju čovjek rob neutemelje­nih motiva. Drugim riječima, metafizički su iskazi najveći izazov za etič­ko čovjekovo ponašanje u traženju istine i zahtijevaju najviši stupanj čo­vjekove slobode.
6. teza. Metafizički je iskaz razumno utemeljen onda ako onaj koji ga prihvaća ima niz razloga da njegov sadržaj odgovorno uzme za pravilo svoga života i ponašanja, a malo ili gotovo nijedan razlog da taj iskaz odbaci odnosno prihvati njemu protuslovno stajalište.
7. teza. Da bismo odgovorno mogli prihvatiti metafizičke iskaze kao istinite (tj. kao kandidate istine), oni moraju biti u suglasju (koherenciji) s iskonskim čovjekovim iskustvom, koje obuhvaća i osjetne datosti i ra­zumsku refleksiju i težnju »srca« (u Pascalovu smislu te riječi).

Ako u duhu tih sedam teza analiziramo bilo koji iskaz koji se smatra metafizičkim, a koji bi neopozitivisti odbacili kao besmislen, te ako na­kon te analize možemo zaključiti da se radi o iskazu za koji imamo do­voljno razloga da ga prihvatimo i uzmemo za pravilo vlastitog života, onda ga možemo smatrati istinitim i po njemu se ravnati.

Uzmimo za primjer sljedeću tvrdnju:

Ljudski život ima smisla.

Ta tvrdnja očito nije ni tautologija ni analitički sud ni sud sam po sebi (ex terminis) očit, a pogotovo ne iskustveno provjerljiv. Možemo ga sto­ga smatrati metafizičkim stavom. Smijemo li ga onda prihvatiti kao isti­nita, ili ga moramo gurnuti u emocionalnu sferu besmislenih iskaza? Na osnovi naše druge teze tvrdimo da je to ipak smislen iskaz, a ne samo apel na naše raspoloženje. No budući da nije ni izravno provjerljiv ni a priori jasan, ne možemo za njegovu istinitost postaviti neki kriterij koji će jamčiti njegovu istinitost (u Rescherovoj terminologiji: »garan­tirajući kriterij«). No možemo tražiti i naći »legitimirajući« kriterij tj. one razloge koji ga opravdavaju i čine ga ne samo prihvatljivim nego poni­štavaju opravdanost prihvaćanja njegove negacije, makar mogućnost da i ta negacija bude istinita ostaje logički dopustiva. Gdje ćemo potražiti taj legitimirajući kriterij? Nalazimo ga u sklopu cjelokupnog ljudskog ži­vota i iskustva, ne puštajući po strani nijedno za čovjeka važno pitanje. Ako se naša tvrdnja slaže (tj. barem ne protuslovi) s većim dijelom već prihvaćenih i iskustveno dokazanih uvjerenja, ako ona ne protuslovi već utvrđenim činjenicama i doživljajima, možemo je razumno, ali slobodno, prihvatiti kao istinitu i uzeti je za maksimu svoga svakidašnjeg života i ponašanja, koja od nas svakodnevno zahtijeva nove a pokatkad i bolne odluke, uvijek dopuštajući nova preispitivanja i ispravke, pa i mogućnost potpunog njenog odbacivanja. Svrha te analize nije takva obrana metafizike i njezinih stavova da bi svako njezino poricanje značilo protuslovlje, tako da bismo njezinu poricatelju s Aristotelom morali reći da je »nalik na biljku«. Ipak, smatramo da smo pokazali kako je opravdano, pa čak i nužno, na glavno pitanje postavljeno na početku zauzeti pozitivan stav: moguće je postići istinitu i sigurnu spoznaju. Ta mogućnost seže sve do metafizičkih tvrdnji i sta­vova, ne dakako s apsolutnom sigurnošću, ali s dovoljnim stupnjem iz­vjesnosti koja nam opravdava prihvaćanje takvih tvrdnji, a donekle nas i sili na to ako želimo razumno djelovati. Ivan Macan "Filozofija spoznaje"


Mogućnost opravdanja neke tvrdnje, premda ne mogu spoznati ostvarenost ustvrđenog stanja stvari, čini mi se ostvarivom na jedan jedini način: tu tvrdnju moramo promatrati kao ljudsku djelatnost - što ona i jest - i onda je opravdati kao što se općenito mogu oprav­dati ljudske djelatnosti, to jest, prema etičkim načelima. Albert Keller "Allgemeine Erkenntnistheorie"


Da je Kant nekome nešto dokazao, svi filozofi poslje njega slijedili bi njegovu filozofiju- kritički ili transcendentalni idealizam. Gle čuda, tome uopće nije tako.



Ne. Ti si napisao nešto drugo, citiram;



Ti nisi napisao u što viruje moja obitelj, ili ljudi koje viđam u udruzi, poznanici bla bla. Ti si napisao, citiram;


Zato i pitam koji to vi?




Ništa ja tebi ne tribam objašnjavati zlateko, to ti je valjda jasno. No ako si me već tako lipo zamolio, onda ću ti odgovoriti. Iz čiste objesti.


Da, Nietzsche. Prolupali čovik kojemu očito baš nije bilo dobro u tikvanji.

Ne samo da Bog nije „mrtav" - kao što je njemački filozof Nietzsche prerano proglasio - čini se da nikad nije bio življi. A. McGrath & J. Collicut McGrath "Dawkinsova iluzija?"


Vidim ovo kao provokaciju. Viruj mi, nisi daleko od ignoriraj liste.

Jel toliko teško priznati da si i ti prašina, nitko i ništa, u tom smislu sam i mislio intelektualče ili jednostavnije fran26.

„Tko ne vidi ispraznost svijeta sam je itekako isprazan. „ – Pascal, Misli

„Kad vidim zaslijepljenost i bijedu čovjekovu, te čudnovate oprečnosti u njegovoj naravi, i kad svrnem pogled na cijeli mukli svemir i čovjeka bez svijetlosti, prepuštenog samom sebi i pomalo izgubljenog u tom zakutku univerzuma, ne znajući tko ga je tu postavio, što je došao tu raditi, što će biti s njime kad umre, obuzima me jeza, poput čovjeka koji je u snu odnesen na strašan i pust otok, i koji se probudio ne znajući gdje se nalazi, ni kako se odatle izvući. Nato se čudim kako ne padne u očaj zbog tako bijedna stanja. „ – Pascal, Misli



Nemam. Nego, ja ne rasuđujem po tome sviđa mi se netko ili ne, to bi bilo blesavo - zato sam i naveo primjer u vezi tvoga avatara koji si ti doslovno shvatio - već po tome šta netko stavlja na forum, i time u mojim očima stićeš vrijednost kao intelektualac naravno. Jel imaš neku knjigu ili članak napisan od svojeg studija Ludwig Wittgensteina?


Ne moram ti ni napisati jer to se podrazumijeva, zato što je logično i smisleno, ako je u Hr oko 90 posto katolika šta misliš koja je vjerojatnost da pišem o ljudima budističke vjeroispovijesti?
Naravno da mislim na kršćane, što se i vidi mojim postom kada sam spomenuo fenomen Međugorja.



Hehe, vjerojatno, slažem se iako ne u potpunosti, napisati ću i zašto.
Znači po tome onda ovo ne vrijedi ni trunčicu ( iz Misli od Danijel.B ):


Ako ovih par nije vrijedno katoliku, kao što si i sam napisao


onda barem alkoholičaru mlijeko od (0.9 % mliječne masti) je. Iako sumnjam da katolik ne bi našao neke misli vrijednima. Naime, pobija te i sama činjenica da je jedna časna sestra tu u Đakovu ( odakle sam ) pročitavši određene misli koje sam zapisao rekla da trebam ustrajati u svome daru inače ništa od toga. Naravno, ovo tebi može zvučati kao taština ili šta ti ja znam šta već ne, no činjenica je da je ona katolik i časna sestra stoga tvoje: „ Katoliku tvoje mišljenje vridi koliko i alkoholičaru 3dl mlijeka (0.9 % mliječne masti). „ ne stoji kao i većini umirovljenika.



Patim samo poradi ozbiljnih stvari, svijest o vlastitoj smrtnosti kao primjer, nemogućnost potpune spoznaje Boga i manjak vjere, to su stvari vrijedne patnje, ovo što si napisao jednostavno nije vrijedno patnje, naime ti si zaključio svojim postom da moj ego pati zato što si intelektualno nadmoćan, a svoju nadmoćnost si pokazao sa dva posta. Možda te iznenadi, no moj ego ne pati zato što si ti nadmoćan intelektualno. Nitko ne osporava tvoje znanje ili sposobnost razumijevanja, no mudrost da.


Nego, pustimo na stranu blebetanje.


Napisao si

Ovdje se ne mogu nikako složiti. Prolupao da, nije tu ništa sporno, no sporno je to što ga ti samo nazoveš prolupalim čovjekom, čak je i Chesterton o Nietzscheu govorio da je u njemu našao plemenite misli ( izvor http://www.youtube.com/watch?v=Xh1ToGbVZOI , a šta je sa von Balthasarom ( izvor http://hrcak.srce.hr/index.php?show=cla ... ezik=48295 )
Elaboriraj misao kad si već napisao " Da, Nietzsche. Prolupali čovik kojemu očito baš nije bilo dobro u tikvanji. " ovime ga degradiraš kao filozofa u smislu da je on samo prolupao čovjek.

Zašto misliš da je Nietszche glavni uzrok toj nevjeri, dokazi, argumenti? Meni je smisleniji odgovor grijeh. Nietzsche je samo nuspojava. On je vjerovao u Boga, ubio ga je i onda se suočio sa posljedicama njegove smrti, a posljedice su užasne, moje mišljenje.
No, o tome bi se moglo razglabati, o uzroku nevjere.

Ono malo što sam čuo od Lennox-a mi se nije svidjelo, al pošto je protestant, drugo se ne može ni očekivati. Tj. čovjek je matematičar, ak se ne varam, i on će braniti razloge za postojanje Boga, ali sigurno neće braniti poziciju da je Katolička Crkva Kristova Crkva.

William Lane Craig je pak profesor filozofije al je isto protestant. Naravno nisu oni zbog toga škart i stoka sitnog zuba, al ipak stoje na bitno drukčijim pozicijama od katoličkih apologeta.

E sad zanima me šta je s de Chardin-om, šta nije Crkva upozoravala na ozbiljne doktrinalne greške u njegovim djelima??? Jel on filozofirao nešto o Omega točki gdje bi došlo do otkupljenja svega i svih???
Daj ak znaš više o tome napiši, kad si ga već spomenuo.

Čovjek se zapjenio da više ne zna ni koga citira. Pod moje ime podmeće nečije druge citate. Što si tako nervozan?

I dan danas su važeća upozorenja koje je izdao Sveti Oficij vezana za zablude i opasnosti sadržane u de Chardinovim radovima.

Ima dosta toga pa da probam nešto srezati, onak, najkraće moguće.


Why: ignoriraj lista od 15.2.2014. do 15.4.2014.



Kako si naivan Đoni. Ako ti ne razlikuješ Boga filozofa i Boga teologa, onda si doista naivan. Prema ovome napisanom, ti ne vidiš te razlike. Ja san se još uvik zadržao na Bogu filozofa. Ali, priznajem grešku jer sam neoprezno napisao, citiram;


Istina nisam smio napisati katolika, tribao sam napisati mišljenje onog koji viruje u Boga, dakle, vjernika.


Bog iz religioznoga iskustva i njegova jezika u filozofsko mišljenje preuzeti naziv za iskon iz kojega i prema kojemu (kao počelu i cilju) sve što jest ima red i smisao, iskon koji se u metafizičkoj filozofiji iz čovjekova razumijevanja svijeta i iz njegova samorazumijevanja tumači kao bitak i duh. Alois Halder "Filozofijski rječnik"


Imaj to na umu kad je u pitanju Bog filozofije. Po takvom se može pitati a Martin Buber, a Søren Kierkegaard, a René Descartes i njegov nakaradni Bog? Na kraju krajeva; a Spinoza i Hegel? Svi oni viruju i pokušavaju dokazati Boga, kakvog, to je već drugi par rukavica.






U tom smislu se slažemo.


Ps 62,10 Sinovi su ljudski samo dašak, laž su djeca čovječja: svi da stanu na tezulju, od daha bi lakši bili.

Psalam 39,6 Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek.


Ja san mislio u odnosu na tebe, zato san napisao koja je razlika između nas. Pred Bogom? To je druga stvar, tamo sam jadnik i to žešći jadnik vridan žaljanja, ništa više.



Šta san ja u tvojim očima, dragom Bogu i meni svejdno. Mogu biti u tvojim očima: đubre, Crvenkapica, idiot, Ivo Sanader, ljigavac, oholica, polu-retardirani, intelektualac, tvrdoglava mazga, kapljica vode, Severina, nježni baletan bla bla. Probaj zamislit koliko mi to znači u životu.


Imam.

Ludwig Wittgenstein "Filozofijska istraživanja"
Ludwig Wittgenstein "O izvjesnosti"
Ludwig Wittgenstein "Tractatus logico-philosophicus"
Ludwig Wittgenstein "Plava i smeđa knjiga"


Želiš da ih skeniram pa ti pošaljem u pdf formatu na mail?


Nisan upoznao takve kršćane. Kršćane koje ja znam svi dobro znaju da vjera i razum idu ruku pod ruku, također, svi kršćani koje ja znam znaju da nije važno što oni misle o Međugorju nego je važno šta Crkva misli o Međugorju. Za dosljednog katolika Crkva jedina govori istinu. Crkva određuje jel dan ili noć, jel zemlja ravna ili kakva već jest, jel nebo plavo ili zeleno. Crkva i samo Crkva. Dobro, sad pišem kršćani, kad to pišem onda mislim na katolike.


Da uvijek ostanemo pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo da je crno ako tako izrekne Crkveno Poglavarstvo, u tvrdoj vjeri da je između Krista, našega Gospodina, Zaručnika, i sv. Crkve, Zaručnice njegove, isti Duh, koji nama ravna i upravlja na spasenje naših duša. Sv. Ignacije Lojolski "Duhovne vježbe"

Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da držimo svoj duh spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati Crkva hijerarhijska. Sv. Ignacije Lojolski "Duhovne vježbe"


Tko je Danijel. B? Da nej mi stvaljat takve tipove, ja san ozbiljan čovik.



Katolici nisu da misle, nego da slušaju. Nemam ja šta mislit, Crkva misli a ja slušam. Kraj priče.


Nije meni bitno tko je koliko mudar, već koliko je tko pametan. Da je meni do mudrosti sigurno se ne bi ponašao kako se ponašam. Pa opet, to je moja stvar.





Bolje je ne imati Boga, bolje je urediti sudbinu za svoj vlastiti račun, bolje je biti budala, bolje je sam biti Bog! Friedrich Nietzsche "Tako je govorio Zaratustra"

Preklinjem vas, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to svjesno ili nesvjesno!... Nekoć je grijeh prema bogu bio najveći grijeh, no bog je umro.. Sad je ono najstrašnije griješiti prema zemlji. Friedrich Nietzsche "Tako je govorio Zaratustra"

Sav nas se taj besmislen ostatak kršćanskih bajki, mreže pojmova i teologije, ništa ne tiče; mogao bi biti još tisuću puta besmisleniji, a mi ne bismo ni prst podigli protiv njega. Friedrich Nietzsche (cit. prema: Joseph Ratzinger "Teološki nauk o principima" )

Osnivač kršćanstva mislio je da ljudi ni od čega ne pate toliko koliko od svojih grijeha. To bijaše zabluda, zabluda onoga koji se osjećao bezgrešnim, kojemu je nedostajalo to iskustvo. Tako se njegova duša punila onom čudesnom, fantastičnom samilošću spram nevolje koja je čak i u njegovom narodu, u narodu pronalazača grijeha, rijetko bila neka velika nevolja. Ali kršćani su umijeli svomu učitelju naknadno dati za pravo i njegovu zabludu posvetiti kao "istinu". Friedrich Nietzsche "Radosna znanost"


Grijeh je židovski osjećaj i židovski pronalazak. Friedrich Nietzsche "Radosna znanost"




Odbacimo, kaže on, 'to posljednje ropstvo'. 'Srušili smo svijet istine'; 'ništa nije istinito'. Zar i sama ideja o istini nije ništa drugo doli sjena mrtvog Boga? Naprotiv, 'možda je laž nešto božansko?... Možda je laž, artificijelno uvođenje nekog osjeta, neka vrijednost, smisao, cilj?' U svakom slučaju kult lucidnosti treba zamijeniti traženje istine. Pođimo do kraja onoga što implicira naša negacija, budimo dosljedni našem izboru. Ako je zaista Bog mrtav, zar onda 'razum', 'istina', 'moral' nisu lažna božanstva, koja mogu opstati samo po njemu? Eto dakle njihova 'sumraka... 'Agresivno odbijanje zakona bitka, izvanljudskog reda, suvisla svemira, 'ontološkog sklada koji prethodi subjektivnoj volji; mržnja prema pojmljivosti, svršnim uzrocima, apsolutnomu praktičnom redu: to uključuje odluka da se ubije Bog. Nema više vrijednosti po sebi ni objektivne biti. Ne trebaju ni postojati. Kao što je apsurdno podložiti se nekom zakonu, 'čista spoznaja, 'neokaljana spoznaja lažan su ideal, ili, bolje rečeno, to je licemjeran ideal koji su izmislili nemoćni. Treba živjeti. Ali, 'živjeti znači iznalaziti'. Treba procjenjivati, Ali, 'procjenjivati znači stvarati'. Iznalaženje, stvaranje, to su dakle dvije riječi koje odsad definiraju dužnost pravog filozofa. On ima biti 'nemirna savjest svoje epohe'. On prevrće primljene vrijednosti, razbija ih i lomi, kako bi od njih stvorio nove i preradio ih po svojoj volji. A ta dužnost, koja se neprestano obnavlja, ne zbiva se sasvim u misli: filozof je 'užasan eksploziv' koji svemu prijeti; on je 'žestok čovjek, cezarovski stvaratelj kulture'; 'njegov je poziv zapovijedanje i nametanje zakona, njegovo je istraživanje stvaranje. Ali, to je samo učinak, očitovanje dublje krize, posve unutarnje, jer 'misao prethodi akciji kao munja gromu'. 'Događaji se odvijaju u duhovnoj zbilji prije nego što se očituju u vanjskoj povijesnoj stvarnosti', i ono što se danas događa, 'ne treba iznenaditi one koji su bili pažljivi na duhovna gibanja'. U ljudskoj se duši nešto potreslo i razorilo prije nego što su se potresle i razorile povijesne vrijednosti. 'Smrt Božja' mora imati svoj kobni protuudar. Ovdje prisustvujemo nečemu što će Nikolaj Berdjajev, također obdaren 'proročkim' darom, ali koji je popraćen točnom dijagnozom, s pravom nazvati 'samorazornim humanizmom. Upravo smo u času eksperimentalne provjere tvrdnje da ondje gdje nema Boga više nema ni čovjeka'. Što su, u stvari, postale visoke ambicije tog humanizma, ne samo s obzirom na činjenice već u samoj misli njegovih sljedbenika? Što je postao čovjek toga ateističkog humanizma? Biće koje se jedva usuđuje još nazvati 'bićem'. Stvar koja više nema nutrine, stanica posve uronjena u masu koja je u nastajanju. 'Društveni i povijesni čovjek', od kojeg je preostala čista apstrakcija izvan društvenih odnosa i situacije u trajanju kojom se on definira. U njemu dakle više nema ni čvrstoće ni dubine. Ondje dakle više ne možemo potražiti nepovredivo utočište, ne možemo pretendirati da otkrijemo neku vrijednost koja svima nameče poštovanje. Ništa nas ne sprečava da se njime poslužimo kao građom ili oruđem, bilo radi pripreme neke društvene budućnosti, bilo da se u sadašnjosti osigura prevlast neke povlaštene grupe. Ništa nas ne sprečava da ga odbacimo kao nešto neupotrebljivo. On se uostalom može poimati prema veoma različitim tipovima tumačenja, čak oprečnima, bilo da primjerice prevladava sustav biološkoga ili ekonomskog tumačenja, bilo da se vjeruje ili ne vjeruje u neki smisao ili neku svrhu ljudske povijesti. Ali, u tim se raznolikostima vazda nalazi isto temeljno obilježje, ili, bolje rečeno, konstatira se ista odsutnost. Taj se čovjek, doslovno, raspao. Bilo da se to zbiva u ime mita, bilo u ime dijalektike, gubeći istinu čovjek gubi sama sebe. U stvari, više nema čovjeka, jer više nema ničega što nadilazi čovjeka. Ne govorimo samo o porazu. Ne optužujmo također neke grube deformacije, suviše stvarne i suviše očite. Marxovo potomstvo nije vazda baštinilo i njegov genij. Nietzscheova je baština još više kompromitirana i nedvojbeno je da bi prorok iz Zaratustre, zbog mnogih razloga, danas prokleo mnoge od onih koji se na nj pozivaju. Međutim, te su deformacije često u manjoj mjeri izdaje negoli učinak kobna raspadanja. Humanistički ateizam mogao je završiti samo porazom. Henri De Lubac "Drama ateističkog humanizma"



Da si pročitao ovaj tekst koji si stavio, onda bi i shvatio o čemu Hans Urs von Balthasar priča. I koje čudo da se teologija bavi ateistima? Joseph Ratzinger, Henri de Lubac, Romano Guardini, Tomislav Ivančić, Josip Oslić, Ivan Kešina i drugi. Manje više, uvik netko spomene tog idiota Nietzschea. Naravno da se i kršćanska filozofija bavi Nietzscheom. Sigurno ne veličaju misli od dotičnog gospodina koje san ti gore stavio. Samo jedna jedina rečenica od von Balthasar je dovoljna da se shvati kako on vidi vjeru i kršćanstvo;


Kršćanski je život brak u siromaštvu, križ je bračni krevet. Hans Urs von Balthasar "Ti kruniš godinu dobrotom svojom"


To von Balthasar uvik ističe. I zasto kaže da se od Nietzschea može učiti, ne da nas on može učiti o nauku Crkve, nego njegove kritike na račun sladunjave vjere i jeftina životna promišljanja, monopol nad Bogom itd. Albert Camus i Jean-Paul Sartre su omiljeni likovi kojima se katolici bave. I, koje čudo? Zake? Baš zbog te kritike kršćanstvu, koja je u dosta navrata opravdana.


"...sada se previše ljudi vere na križ, samo da bi ih se vidjelo iz veće udaljenosti, pa čak i ako se zbog toga mora malo ugaziti onaj koji se tamo nalazi već tako dugo. Previše je ljudi odlučilo da se liši velikodušnosti da bi prakticirali milosrđe." Albert Camus "Pad"

"... shvatit ću Crkvu ozbiljno tek kad njezini duhovni vođe budu govorili jezikom sviju, i kad sami budu proživljavali opasan i bjedan život, kakav je život većine." Albert Camus "Dva intervjua- Kronike"


I posebno istinita kritika koju Camus upućuje;

Sretni kršćani. Sačuvali su milost za sebe, a nama su ostavili ljubav prema bližnjemu. Albert Camus "Zapisi"


Kršćani su upali u staru zamku u koju su nekad upali židovi;


Lk 3,8 I nemojte početi u sebi govoriti: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam: Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu.

Mk 3,12 I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu.


Monopol na Boga. O tome ti pričam. A Pavao kaže (mislin da bi taj dio svaki samozadovoljan katolik tribao meditirati tako dugo dok ne prestane biti ponosan na svoje katoličanstvo);


Rim 11,1-33 Pitam dakle: Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto? Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje. Ili zar ne znate što veli Pismo, ono o Iliji - kako se tuži Bogu na Izraela: Gospode, proroke tvoje pobiše, žrtvenike tvoje porušiše; ja ostadoh sam i još mi o glavi rade. Pa što mu veli Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom. Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru. Ako pak po milosti, nije po djelima; inače milost nije više milost! Što dakle? Što Izrael ište, to nije postigao, ali izabrani postigoše. Ostali pak otvrdnuše, kao što je pisano: Dade im Bog duh obamrlosti, oči da ne vide, uši da ne čuju sve do dana današnjega. I David veli: Nek im stol pred njima bude zamkom, i mrežom, i stupicom, i plaćom. Nek im potamne oči da ne vide i leđa im zauvijek pogni! Pitam dakle: jesu li posrnuli da propadnu? Nipošto! Naprotiv: po njihovu posrtaju spasenje poganima da se tako oni, Židovi, izazovu na ljubomor. Pa ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko li će više to biti njihov puni broj? Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? Ako li su prvine svete, sveto je i tijesto; ako li je korijen svet, svete su i grane. Pa ako su neke grane odlomljene, a ti, divlja maslina, pricijepljen umjesto njih, postao suzajedničar korijena, sočnosti masline, ne uznosi se nad grane. Ako li se hoćeš uznositi - ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe. Reći ćeš na to: grane su odlomljene da se ja pricijepim. Dobro! Oni su zbog nevjere odlomljeni, a ti po vjeri stojiš. Ne uznosi se, nego strahuj! Jer ako Bog ne poštedje prirodnih grana, ni tebe neće poštedjeti. Promotri dakle dobrotu i strogost Božju: strogost na palima, a dobrotu Božju na sebi ako ostaneš u toj dobroti, inače ćeš i ti biti odsječen. A i oni, ako ne ostanu u nevjeri, bit će pricijepljeni; ta moćan je Bog da ih opet pricijepi. Doista, ako si ti, po naravi divlja maslina, odsječen pa mimo narav pricijepljen na pitomu maslinu, koliko li će lakše oni po naravi biti pricijepljeni na vlastitu maslinu! Jer ne bih htio, braćo, da budete sami po sebi pametni, a da ne znate ovo otajstvo: djelomično je otvrdnuće zadesilo Izraela dok punina pogana ne uđe. I tako će se cio Izrael spasiti, kako je pisano: Doći će sa Siona Otkupitelj, odvratit će bezbožnost od Jakova. I to će biti moj Savez s njima, kad uklonim grijehe njihove. U pogledu evanđelja oni su, istina, protivnici poradi vas, ali u pogledu izabranja oni su ljubimci poradi otaca. Ta neopozivi su dari i poziv Božji! Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje. O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!

Posebno dio;


Ako li su prvine svete, sveto je i tijesto; ako li je korijen svet, svete su i grane. Pa ako su neke grane odlomljene, a ti, divlja maslina, pricijepljen umjesto njih, postao suzajedničar korijena, sočnosti masline, ne uznosi se nad grane. Ako li se hoćeš uznositi - ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe. Reći ćeš na to: grane su odlomljene da se ja pricijepim. Dobro! Oni su zbog nevjere odlomljeni, a ti po vjeri stojiš. Ne uznosi se, nego strahuj! Jer ako Bog ne poštedje prirodnih grana, ni tebe neće poštedjeti. Promotri dakle dobrotu i strogost Božju: strogost na palima, a dobrotu Božju na sebi ako ostaneš u toj dobroti, inače ćeš i ti biti odsječen.



Izgleda da je i ponosno potomstvo Abrahamovo (usp. Iv 8,33; Mk 3,12; Lk 3,8), koje usput rečeno nikad nikome nije robovalo, odlomljeno, da uđe ostala poganska bagra. Dakle, ne bi bilo prvi puta u povijesti da se pravovjerno potomstvo (sada katoličko, onda židovsko) odlomi, da uđu šugavi, grešni i ostala bagra. If you know what i mean (usp. ako me razumiš šta mislin).



Da, i? Šta misliš poduzeti u vezi toga, pozvat ćeš forumsku policiju? Lol.

Ne samo da je Nietzsche idiot, nego i njegovi "pajdašeki": Martin Heidegger, Friedrich Hölderlin i Arthur Schopenhauer. Svima njima se pošteno pomaknulo u tikvanji. Lol.



Mislim da je Nietszche egoistični luđak, to mislim.


U Zaratustri Nietzsche uzvikuje: »Bolje je ne imati Boga, bolje je urediti sudbinu za svoj vlastiti račun, bolje je biti budala, bolje je sam biti Bog!« Ovdje je riječ o neobuzdanom ali unatoč tomu ispraznom glasu očajničkog ega koji odbija biti ono što jest i koji za inat prijeti okretanjem svijeta naglavce. Ovdje je riječ o srdžbi iskazanoj u pjesničkoj formi. Unatoč tomu, njegova pjesnička forma ostaje i dalje neplodna. Međutim, kad se prihvati i nasljeduje, ona proizvodi kaos. Jacques Maritain s pravom primjećuje da »čovjek ne može živjeti u skladu s ateističkim načelima«. Dobro kojemu težimo i koje je prirodni cilj čovjekove volje jest dobro samo, a ne ostvarenje našega ega. Ateizam dovodi čovjeka u zabunu. Prihvaćajući ateizam čovjek odbacuje čistu dobrotu koja je istinski cilj njegove volje i zamjenjuje ju iluzornim dobrom. Biti svoj vlastiti bog nije nimalo herojski. Takva je težnja budalasta i ona uništava čovjekovo biće, ponajprije zato što je u biti nerealna. Istinsko herojstvo moguće je samo u domeni stvarnoga. Istinska hrabrost zahtijeva od čovjeka nešto više od obične poze. »Prema tome, svaka volja, čak i ona najizopačenija, priželjkuje Boga, a da to ni ne zna«, kaže Maritain. Osim toga, nijedna pobuna protiv poretka što ga je Stvoritelj uspostavio ne može nikada biti istinski stvaralačka, već završava u destrukciji, te »svako zbiljsko iskustvo ateizma, ako čovjek svjesno i rigorozno slijedi njegova načela, završava u njegovu fizičkom rasulu, u samoubojstvu«. Donald de Marco, Benjamin Wiker "Arhitekti kulture smrti"

Kada čujemo da postoji osoba koja je "prepametna da bi vjerovala", to gotovo zvuči kao suprotnost termina. To je kao da čujemo da postoji čavao koji je predobar da bi zadržao tepih ili kvaka koja je previše dobra da bi mogla držati vrata zatvorenima. Teško da čovjeka možemo definirati kao životinju koja proizvodi oruđa. Mravi i dabrovi i mnoge druge životinje također proizvode oruđa. Čovjeka se može definirati kao životinju koja stvara dogme. Dok gomila doktrinu za doktrinom, zaključak za zaključkom formirajući veličanstvenu shemu filozofije i religije, čovjek postaje sve više i više čovjek. Kada pak uglađenim skepticizmom zapostavlja jednu doktrinu za drugom, kada se odbija vezati uz sustav, kada kaže da je prerastao definicije, kada kaže da ne vjeruje u konačnost zaključka, kada u svojoj vlastitoj mašti on zasjedne na mjesto Boga, posmatrajući sve bez da zadržava bilo kakav čvrst oblik vjere, tada on, samim tim procesom, tone polagano nazad u neodređenost lutalačkih životinja i bezsvjesno stanje u kojem se nalazi trava. Drveća nemaju dogmi. Repe su savršeno širokoumne.”

Gilbert Keith Chesterton

Ontološki argument, omiljena tema.