www.tebe-trazim.com

ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG MAKARIJA ALEKSANDRIJSKOG

Grad Aleksandrija dade ovog drugog Makarija prepodobnog. On najprije u svijetu bijaše piljar. A krsti se u svojoj četrdesetoj godini. Zatim se odreče svijeta i postade monah. Poslije dugih godina i trudova u monaštvu, udostoji se svećeničkog čina; i postade starješina manastira Kelije, koji se nalazio u Egipatskoj pustinji između Nitrije i Skinta. Bijaše dobar prijatelj Makariju Egipatskop, sa kojim za vrijeme Valenta i progonstvo pretrpi od Lukija arijanca, psevdoepiskopa aleksandrijskog. I mnogo puta je živio zajedno sa svetim Makarijem Egipatskim. I oba Makarija bijahu slični i po naravi i po životu. I imaše jednog nastavnika i učitelja: Antonija Velikog. Kao učenici njegovi, oni su se od njega naučili savršenom životu i vrlinama. Makarije Egipatski bijaše stariji po godinama od Makarija Aleksandrijskog, i prvi otiđe ka Gospodu. A ovaj prepodobni Makarije Aleksandrijski ostade poslije njega, i poživi nekoliko godina.

O prepodobnom Makariju Aleksandrijskom episkop Paladije piše u Lavsaiku ovako: Vidjeh i svetog Makarija Aleksandrijskog, koji svetom Makariju Egipatskom bijaše prijatelj u djelima vjere. On bijaše prezviter u manastiru Kelije, u kome i ja provedoh devet godina. Od njih tri godine proživjeh sa svetim Makarijem. Neka djela i čudesa njegovog bogougodnog života sam i vidjeh, a neka doznah od onih koji su ranije živjeli sa njim. On jednom vidje kod velikog oca Antonija probrane palmine grane, od kojih je on pleo kotarice, i potraži mu jedan snop tog granja. A sveti Antonije mu reče: Stoji napisano: Ne poželi stvari bližnjega svoga (5 Mojs. 5,21). I čim to reče, sve se grane kao od vatre sasušiše. Vidjevši to, Antonije reče Makariju: Eto, Duh Sveti otpočinu na tebi, i ti ćeš poslije mene biti nasljednik mojih vrlina.

Potom nađe đavo svetog Makarija u pustinji veoma iznemoglog tijelom, i reče mu: Ti si dobio blagodat Antonijevu, zašto ju ne upotrijebiš za sebe i tražiš od Boga hrane i okrepljenja za pješačenje? - Odgovori mu svetitelj: Gospod je snaga moja i slava moja; a ti nemoj kušati slugu Božjeg. - Onda đavo učini privid, i svetitelju se učini deva, natovarena raznim jestivim stvarima, kako luta po pustinji. I kada vidi svetitelj da mu se deva približava, on shvati da je to privid, stane se moliti, i zemlja iznenada proguta to priviđenje.

Ovaj prepodobni Makarije Aleksandrijski dođe jednom kod Makarija Velikog, koji bijaše u Skintu. I zajedno pođoše nekuda. Ali im je trebalo prijeći rijeku Nil. Tu se dogodi jedan veliki splav; oni uđoše, a uđoše i dva tribuna sa velikom pompom i spoljašnim bljeskom. Imaše željezna kola, na konjima bijahu pozlaćene uzde; a njih okruživaše puno vojnika, oružje nosci i sluge, ukrašeni grivnama i zlatnim pojasevima. Kada ova dva tribuna vidješe ovu dvojicu prepodobnih staraca gdje u svetim odjećama sjede u kutu, oni pohvališe njihovo smjerno i ubogo življenje. I jedan im od tribuna reče: Blaženi ste vi koji prezreste svijet. - Odgovori mu Makarije Aleksandrijski: Da, mi smo prezreli svijet, a vas prezre svijet. No znaj, da si ti rekao ove riječi ne po svojoj volji nego proročki, jer se mi obojica zovemo Makarije, tj. Blaženi. - Ove riječi ganuše tribuna. I kada dođe doma, skine sa sebe skupocjene haljine svoje, učini mnogo milostinje, i izabra pustinjački život.

Jednom poslaše prepodobnom Makariju Aleksandrijskom grozd, svježeg i lijepog grožđa, pošto mu se grožđe jelo. Ali, htjevši da tu želju pobjedi uzdržanjem, on taj grozd posla jednom bolesnome bratu, kome se također jelo grožđe. Ovaj ga s radošću primi. Ali, želeći da sačuva svoje uzdržanje, on ga posla drugom, još bolesnijem bratu, koji je također želio tako nešto. No, ovaj primivši to grožđe postupi isto, iako je i sam bio gladan. I tako to grožđe, slano od jednog do drugog, obiđe mnogu bratiju, pa opet dođe u ruke ovom prepodobnom Makariju. Posljednji brat primivši grožđe, posla ga Makariju, kao veliki dar, jer nitko nije htio da ga okusi. A prepodobni se raspita za tu stvar, i doznade da je grožđe obišlo cijelu bratiju, i udivi se, i zahvali Bogu, za takvo uzdržanje ove bratije, pa ni sam ne okusi od njega.

A kada je prepodobni Makarije čuo za kakav podvig nečiji, on bi se svim silama trudio da ga podražava i ispuni. Tako je čuo za Tavenisiote, da u toku cijele Četrdestnice ne jedu ništa što se sprema na vatri. Tada on donese odluku da sedam godina ne okusi ništa što se kuha ili peče na vatri. I ne jede ni kruha ni variva. Jeo je samo sjemenje, pokvašeno u vodi. I u takvom uzdržanju provede sedam godina.

Ču prepodobni Makarije za nekog monaha da dnevno jede samo jednu šnitu kruha, pa zaželi da se ugleda na njega. Zato isječe kruh na šnite i metnu ga u jednu posudu sa uskim grlićem, kroz koji se tek ruka mogla provući. I odluči da dnevno jede samo onoliko koliko se rukom jedanput može izvući kruha iz one posude. I to bijaše veliko umrtvljenje tijelu. O tome nam govori Paladije. Jednom, šaleći se, ovaj Makarije reče: Zahvatim, dešavalo se, previše komada kruha rukom, ali ih nisam mogao izvući kroz tijesan grlić. I tako mi, kontrolor moj, onaj sud, nije davao da jedem onoliko koliko mi se htjelo. - Tako gladujući on provede tri godine. Jeo je samo četiri ili pet zalogaja kruha na dan, i toliko isto i vode pio razmjerno kruhu; a u toku cijele godine upotrebljavao je u hrani zejtina od sto grama.

Jednom zaželi prepodobni Makarije da potpuno pobjedi san. Zato dvadeset dana i noći ne uđe pod krov. Danju mučen željom, a noću hladnoćom, on je morio sebe, da ne bi zaspao. I kao što je kasnije i sam pričao drugima, radi pouke, mozak mu se stao sušiti, i da nije ušao u keliju i odspavao, pamet bi izgubio. I govoraše svetitelj: Koliko mogoh, pobijedih san; ali ljudsku prirodu, koja treba san, ne mogoh pobijediti, već joj se potčinih.

Ovome svetitelju stade jednom dosađivati duh bluda. Zbog toga on osudi sebe na da šest mjeseci sjedi gol u Skintskoj baruštini, koja se nalazila duboko u pustinji, i bila puna krupnih komaraca, koji mogu i kožu divljih veprova probosti. I ti ga komarci toliko izjedoše, da su neki mislili da je gubav. A kada se poslije šest mjeseci vrati u svoju keliju, učenici jedva po glasu poznaše da je to otac Makarije. Ali on i po drugi put osudi sebe na takvo isto mučenje od komaraca, zato što rukom ubi komarca koji ga bijaše ugrizao za nogu i isteče mu mnogo krvi. On se pokaja što je to uradio, i izruži sebe kao ubojicu i odmazitelja. I sam odmazdi sebi za nepravdu koju je učinio: predade sebe golog komarcima da ga izjedu.

Jednom zaželi prepodobni da vidi vrt i grob, zvani Kipotafion, Janija i Jambrija, egipatskih mađioničara iz doba Faraonova, da se bori sa tamošnjim demonima. Jer se pričalo da je na tom mjestu bilo mnoštvo najopakijih demona, koje su tu mađioničari skupili sa svojim gnjusnim magijama. A ti mađioničari bijahu braća, i zbog svoje velike mađioničarske vještine imaše veliki ugled kod Faraona, i bijahu vrlo moćni u cijelome Egiptu. Oni na naročitom mjestu u pustinji načiniše vrt od četvrtastoga kamenja, i u njemu napraviše sebi divnu grobnicu, i staviše u nju mnogo zlata. I zasadiše drveće, i iskopaše veliki bunar, jer to mjesto bijaše močvarno i vlažno. Sve to oni uradiše, nadajući se da će im duše, po svom izlasku iz tijela, vječno prebivati u tom divnom vrtu, i naslađivati se tim svim dobrima, kao u raju. No pošto sluga Božji Makarije ne znađaše put do toga vrta, on se ravnaše po zvijezdama; i kao što mornari prelaze more, tako on svu pustinju prijeđe pješke. A bijaše ponio nešto trske, i na odstojanju pribijaše po jednu u zemlju, da bi se pri povratku rukovodio tim trskama. Poslije puta od devet dana on prijeđe svu pustinju i približi se spomenutom vrtu. A kada se spusti noć, on leže da se malo odmori, i zaspa. No đavo, koji stalno radi protiv Kristovih podvižnika, pokupi sve one trske kojima Makarije bijaše obilježio svoj put, i metnu mu ih pored glave dok je on spavao. Kada se starac probudi, opazi kraj sebe trske, u snop povezane. A ovo bi po popuštenju Božjem, radi većeg podviga sluzi njegovom, da se ne uzda u trske, nego u milost Božju, koja je nekada baš kroz ovu strašnu pustinju vodila Izrailj četrdeset godina pomoću ognjenog stuba. Pričao je potom o sebi Makarije: Kada se približih vrtu i grobnici onoj, istrčaše mi u susret do sedamdeset demona u raznim oblicima; jedan od njih grajahu, drugi strašno ljuti škrgutaše zubima na mene, treći leteći kao vrane navaljivahu na moje lice vičući: Što hoćeš ovdje Makarije? - Zašto si došao k nama? Dali ikoga od vas monaha ne kušasmo? Tamo sa sličnima sebi imaš ono što je naše: imaš pustinju, iz koje si otjerao naše prijatelje. Mi ništa zajedničko nemamo sa tobom. Zašto si došao u naša mjesta? Kao pustinjak budi zadovoljan pustinjom. A ovo mjesto nama predadoše oni koji ga i stvoriše. Ti ne možeš ovdje boraviti. Zbog čega hoćeš da uđeš u ovu našu državu, u koju nikada niti jedan živ čovjek ušao nije, otkako sahranismo braću koja ovo načiniše? I dok demoni pravljaše strašnu viku Makarije reče: Ući ću samo da vidim, pa ću otići odavde. - Demoni mu rekoše: Obećaj nam to savješću svojom. - Sluga Kristov reče: Učinit ću to. I đavoli iščeznu.

A kad ulažaše u vrt, sretne ga strašan đavo, sa mačem, i stade mu prijetiti. Sveti Makarije mu reče: Ti ideš na mene sa mačem, a ja idem na tebe u ime Gospoda Savaota u sili Boga Izrailjeva. I pobježe đavo od njega. A prepodobni uđe unutra, i razgleda sve što se unutra nalazilo. Vidje u bunar, u kome je o željeznom lancu visjela kanta vrlo stara. Vidje u plodove naranči, koje ništa nisu imale unutra, jer su bili spaljeni na suncu. Vidje u neobičnu grobnicu, zlatom ukrašenu. I pošto sve razgleda iziđe odatle nesmetano i zdravo, i za dvadeset dana stiže natrag u svoju keliju. No pri povratku, usput mu nestade kruha i vode što je bio ponio sa sobom, pa počne malaksati. I kad je već posrtao od gladi i žeđi, pokaza mu se na kilometar daljine neka djevojka, u bijelo obučena, i nosaše kantu punu čiste vode. Zaustavljajući se često, ona mu pokazivaše vodu i zvaše ga da dođe i da pije. Ali je on ne mogaše stići; ipak vodeći se nadom da će se napiti vode, tri dana iđaše za njom hrabro se naprežući, jer je ta djevojka tri dana išla ispred njega. Onda naiđe stado bivola, kojih je mnogo u tom kraju. Jedna od njih koja je pored sebe imala maloga bivola, i mlijeko joj je išlo iz vimena, izdvoji se i stade kraj umornog i iznemogloga starca. I dođe glas odozgo govoreći: Makarije, priđi i pij njezino mlijeko. I on priđe, i nasisa se mlijeka, i tako okrijepi svoje tijelo. - A reče svetitelj i ovo: Da bi mi Gospod pokazao veliku milost svoju, i naučio ubogost moju da svu nadu polažem na promisao Njegov, naredi ovom bivolu da ide za mnom sve do moje kelije i da me usput hrani sve te dane. I ona poslušna Tvorčevoj naredbi, iđaše za mnom, i ne dopuštaše bivolu svome malom da sisa, da bi mene mogla hraniti.

Ovaj sveti i divni muž kopaše jednom bunar za monahe. Na mjestu gdje kopaše, bijaše trnje, iz kojih iziđe zmija i ujede ga. A ta je životinja otrovna i opasna. Svetitelj objema rukama uhvati zmiju za čeljusti, rastrže je, govoreći: Pošto te Bog moj nije poslao protiv mene, kako si se usudila da mi se približiš i ugrizeš me? - I taj ugriz ni najmanje ne naškodi prepodobnome.

Ču blaženi da Taveinsioti imaju divan ustav za manastirski život. Skine monašku odjeću, obuće se u svjetovnu, i krenu tamo. Putujući petnaest dana preko pustinje, stiže u Taveinski manastir kao prost čovjek. I upita za arhimandrita Pahomija, čovjeka opitna i prozborljiva, koji je imao dar proročki, ali mu tada ne bi otkriveno od Boga za Makarija. Ušavši kod Pahomija, Makarije mu reče: Molim te, oče, primi me u svoj manastir, hoću da budem monah. Pahomije mu odgovori: Ti ne možeš biti monah, jer si star i nisi u stanju da se podvizavaš. Bratija su se još od mladosti navikli na monaško trudoljublje, a ti u tim godinama ne možeš podnijeti takve napore. Malaksati ćeš, pa ćeš otići odavde i ogovarati nas. - I ne primi ga prvoga dana, ni drugog, sve tako do sedmog. Makarije trpljaše posteći. A sedmog dana reče arhimandritu: Primi me. Ne budem li postio i radio sve što bratija radi, onda naredi i otjeraj me iz manastira.

Sveti Pahomije obavijesti o njemu bratiju, da ga prime. A bratije bijahu tisuću i četiri stotine. I bi primljen Makarije u taj manastir. Poslije kratkog vremena nastade Časni Post. I vidje starac da svaki od bratije posti prema svojim moćima. Jer neki uzimaše hranu uvečer, neki svakog drugog dana, a neki po pet dana ništa ne jeđaše, neki pak stajaše cijelu noć moleći se, a danju sjediše radeći. Makarije pokvasi palmine grančice, stade u jednom uglu, i cijelog Časnog Posta sve do Uskrsa ne okusi ni kruha ni vode. Samo je u nedjeljne dane uzimao pomalo vrlo oporog lišća od sirovog kupusa. I to je činio samo da bi drugi vidjeli kako jede, i da se ne bi pogordio. A stojeći u uglu neprestano je pleo kotarice, i ne odmori se od posla, niti sjedne, niti legne. Ako bi pak radi neke potrebe i odlazio sa svoga mjesta, opet se brzo vraćao, i produživao stajati, ne otvarajući usta, niti razgovarajući ni sa kim, nego šutke srcem svojim moljaše se Bogu.

Kada to vidješe podvižnici tog manastira, razljutiše se na svoga avu, i rekoše: Odakle si doveo k nama bez tjelesnog čovjeka na sramotu našu? Ili njega otjeraj odavde, ili ćemo mi otići. - Čuvši to od bratije, prepodobni Pahomije ispita njegov podvižnički život, pa se moljaše Bogu da mu otkrije tko je taj čovjek. I bi mu otkriveno, da je to Makarije. Tada prepodobni Pahomije uze za ruku prepodobnog Makarija, uvede ga u crkvu, i zagrlivši ga s ljubavlju, reče: Dobro došao, česni oče! Ti si Makarije, a sakrio si to od mene. Ja odavno slušam o tebi, i želio sam da te vidim. Blagodarim ti što si moju djecu naučio smirenju, da se ne ponesu umom, ljuteći se zbog svojih postova i podviga. Mnogo si nam koristio. - Saznaše o tome i cijela bratija, i stekavši se k njemu, s ljubavlju ga cjelivahu i moljahu da se moli za njih. Zatim poželjevši svima mir, prepodobni Makarije se vrati u svoju keliju.

Ovaj bez strasni čovjek ispriča o sebi ovo: jednom zaželjeh da um svoj držim tako, da ništa zemaljsko ne pomišlja, nego da sav bude neprestano u Bogu, i da se ni na trenutak ne odvaja od Njega. I odredih da to bogomislije traje pet dana. I pošto zatvorih dvorište svoje i keliju, da mi nitko ne bi dolazio i da ni sa kim ne razgovaram, počeh sa bogomislijem od ponedjeljka. I umu svome zapovjedih, govoreći: Pazi da ne silaziš s neba; imaš Anđele, Arhanđele, i sve Nebeske Sile, Heruvime, Serafime i njihovog Tvorca, Boga. Tamo dakle budi! I ne silazi u podnebesje, da ne bi upao u zemne pomisli. - I kada dva dana i dvije noći tako stajah, sav um uperivši gore, ja toliko razdražih đavola, da se on sav u plamen ognjeni pretvori, i sažeže sve što bijaše u mojoj keliji. A i pod na kojem stajah bijaše u plamenu, i izgledalo mi je da ću i sam izgorjeti. Uplaših se i trećeg dana odustadoh od svoje namjere. Ne mogavši više da um držim nerasijanim, ja se spustih k pomislima zemnim, - i tako je Bog htio, - da mi se to ne bi upisalo kao gordoumlje.

O ovom prepodobnom episkopu Paladije kazuje i ovo: Kada jednom dođoh k njemu, zatekoh pred njegovom kelijom jednog seoskog svećenika čiju glavu pak bijaše toliko razjeo, da su mu se odostraga mogla vidjeti usta. On bijaše došao prepodobnom Makariju radi iscjeljenja, ali ga svetitelj ne pusti k sebi, niti htjede da razgovara s njim. Ja moljah svetitelja, govoreći: Smiluj se na ovog jadnika, ili mu bar odgovori. A blaženi mi reče: ne zaslužuje iscjeljenje, jer mu je ova kazna od Gospoda. Ako pak želi da se iscijeli savjetuj mu da od sada prestane biti svećenik. Ja upitah svetitelja: Zašto? A on odgovori: Učinio je preljubu, pa je svetu liturgiju služio, i zbog toga je kažnjen. A ako se uplaši Boga, i prestane sa onim što je bez straha učinio, iscijelit će ga Bog. -Ja kaže Paladije, obavijestih o tome svećenika, i on mi se zakune da više neće biti svećenik. Tada ga pozva prepodobni Makarije, i upita ga: Vjeruješ li da ima Boga, od koga se ne može ništa sakriti? Svećenik odgovori: Da, oče, vjerujem. I molim ti se, pomoli se Bogu za mene grješnog. Makarije mu reče: Nisi mogao da se sakriješ od Boga. On odgovori: Nisam mogao. Reče mu Makarije: ako priznaješ svoj grijeh, i uviđaš Božju kaznu koja te je dostigla zbog njega, onda se odsada popravi. - Tada svećenik ispovjedi svoj grijeh, i obeća da više neće griješiti, niti biti svećenik, nego će biti prost mirjanin. Onda svetitelj metnu ruke na njega, i pomoli se Bogu za njega. I za nekoliko dana on se iscjeli od raka, i kosa mu na glavi izraste i vrati se zdrav domu svom, slaveći Boga, i blagodareći velikom Makariju.

Sveti Makarije imaše svoje kelije po raznim mjestima: jednu u Skintu, koji se nalazio u unutrašnjosti pustinje, drugu u Libiji, treću u mjestu zvanom Kelije, a četvrtu na Nitrijskoj gori. Od njih niti jedna nije imala prozora. Časni Post je provodio u njima, sjedeći u mraku. Jedna od njih bila je toliko tijesna, da nije mogao ispružiti noge; druga je bila prostranija, i u nju je primao posjetioce i razgovarao sa njima. Iscijelio je bezbroj bolesnika, koji su patili od ne čistih duhova. Paladije spominje neku djevojku plemićkoga roda, koja je mnogo godina bila uzeta, pa su je donijeli Makariju. Dvadeset dana pomazujući je svetim jelejem i moleći se za nju, prepodobni je iscijeli od bolesti, i zdravu je isprati u njezin grad. A ona, pošto se iscijeli, mnogo milostinje raspodjeli manastirima. - Dovedoše prepodobnome i jednog sumanutog dečka. I on stavivši svoju desnu ruku na dječakovu glavu, a lijevu - na dječakovo srce, moljaše se Bogu. A dečko bijaše sav natekao, kao neki mjehur napuhani. I kada taj dečko iznenada povika, udari voda iz njega na sve otvore, i njegovo se tijelo vrati na njegovu mjeru, kao što je bilo ranije. I pošto prepodobni pomaza dečka svetim jelejem i pokropi svetom vodom, dade ga ocu njegovom. A dečku naredi da četrdeset dana ne jede meso i ne pije vino. I tako ga otpusti zdrava.

Jedno vrijeme stadoše prepodobnog napadati sjetne pomisli, vukući ga iz kelije i da sa dobrom namjerom i opravdanim razlogom otputuje u Rim, da tamo iscjeljuje bolesne. Jer u njemu silno stanovaše blagodat protiv nečistih duhova. Ne puštajući dugo te misli, on se mučaše boreći se sa njima. Tada pade na prag svoje kelije, ispruži noge preko praga, i reče demonima: Teglite me, vucite me, o demoni, ako možete! Ja nogama svojim poći neću! - I pošto je dugo ležao sve do uvečer, on ustade. Ali iste pomisli opet napadahu na njega. Tada blaženi uze veliki koš, napuni ga pijeskom, naprti sebi na leđa, i tako hodaše po pustinji. Sretne ga Teosebije Kozmitrov, rodom iz Antiohije, i reče mu: Što to nosiš oče? Daj mi taj koš i nemoj da se mučiš! A on mu odgovori: mučim onoga koji mene muči, jer kad je nezaposlen i na dopustu, zove me da stranstvujem. - I tako prepodobni, pošto je dugo mučio sebe, vrati se u keliju umoran tijelom, ali pobijedivši pomisli.

Blaženi Pafnutije, učenik njegov priča o njemu ovo: Jednom prilikom sveti Makarije sjedaše u svome dvorištu. U tom naiđe hijena, noseći svoje štene, koje bijaše slijepo, donese ga svetitelju, i spusti pred noge njegove. Svetitelj uze u ruke to štene, pljunu mu u oči, i pomoli se Bogu, i štene odmah progleda. A majka ga uze i otiđe. No, sutradan opet dođe blaženom ta ista hijena, noseći veliku ovčju kožu. Kada svetitelj ugleda kožu, reče hijeni: Otkuda ti ta koža? Sigurno si nečiju ovcu pojela. Ja neću primiti ono što je od nepravde. - A hijena sagne glavu, i kleknuvši kraj svetiteljevih nogu, spusti kožu. A on joj govoraše: Rekoh ti da neću primiti, dok mi se ne zakuneš, da više nećeš sirotinji nanositi štete, jedući im ovce. Hijena prikloni glavu svoju, očigledno usvajajući svetiteljeve riječi, i podčinjavajući im se. Tada svetitelj primi kožu od hijene. I kasnije pokloni je svetoj Melaniji Rimljanki, koja je posjećivala svete oce u toj pustinji. I prozvaše onu kožu: hijenin poklon. No kod ljudi koji su sebe raspeli svijetu, čudesno je što zvijer, kojoj je učinjeno dobro u slavu Božju, i u čast svetitelja njegovih, razumije to, i donese poklon blaženome. Jer Onaj koji ukroti lavove Danilu, On i onoj hijeni dade razum da shvati učinjeno dobro i nauči je blagodarnosti.

O ovom svetom Makariju priča se da od krštenja svog, pa sve do koncine svoje, nikada nije pljunuo na zemlju. A krstio se u svojoj četrdesetoj godini, i poslije krštenja proživio je šezdeset godina u trudovima i podvizima monaškog života. Gore spomenuti Paladije dođe jednom ovom prepodobnom Makariju, smušen pomislima i mrzovoljom, i upita ih: Što da radim, Makarije, jer me uznemiruju pomisli, govoreći mi: Ti ovdje ništa ne radiš; idi odavde! Odgovori mu sveti otac Makarije: Govori i ti svojim pomislima: Čuvam ove zidove Krista radi.

Ovome Paladiju prepodobni Makarije radi duhovne koristi kaza za prepodobnog Marka, da je pričest božanskih Tajana dobivao iz ruku anđelskih. To je svojim očima vidio sveti Makarije, kada je, služeći svetu liturgiju pričešćivao bratiju. Nikada nisam, reče, ja dao božanske Tajne Marku Podvižniku, već mu je Anđeo iz oltara nevidljivo davao, a ja sam vidio samo prste ruke koja mu je davala. Taj prepodobni Marko, u mladosti svojoj, znao je napamet Stari i Novi Zavjet. A bio je veoma krotak i uzdržljiv. Jednoga dana, priča sveti Makarije, pošto bijah dokolan u svojoj keliji, otiđoh k njemu. On bijaše već ostario. I sjedoh kraj vrata njegove kelije; smatrao sam ga za nešto više od čovjeka, što on stvarno i bijaše; i prisluškivah ( jer tada bijah još prost i neuk) što starac govori i radi. A on, nalazeći se unutra sam, boraše se sa sobom i sa đavolom. Bilo mu je već sto godina, i zubi su mu bili već poispadali. I govoraše sam sebi: Što još hoćeš, zli starče? Eto već si i vino pio, i ulje jeo. Što još želiš proždrljivče, robe stomaku u starosti? - a đavolu govoraše: Idi od mene, đavole, ostario si sa mnom u borbi. Naložio si mi popuštanje tijelu: udesio si da pijem vino i jedem ulje; načinio si me slastoljubcem; i da li ti još nešto dugujem? U mene nećeš naći ništa što bi mogao oteti. Vuci se od mene, neprijatelju ljudski! - To sveti Makarije ispriča Paladiju, koji i zapisa ovo.

Rufin prezviter dodaje žitiju ovog prepodobnog Makarija Aleksandrijskog i ovo: Jedne noći zakuca đavo na vrata Makarijeve kelije i reče: ustani, Makarije, i hajdemo u crkvu na molitvu! - A on pun blagodati Božje, prepoznaše zamku đavolju, i odgovori: Lažove i nenavjesniče dobra, kakvu ti zajednicu imaš sa saborom Svetih? Đavo reče: Zar ne znaš Makarije, da bez nas ne biva niti jedna crkvena molitva, niti jedan skup monaha? Hajde dakle, i vidjeti ćeš djela naša. Starac odgovori: Neka ti zaprijeti Gospod, demone nečisti! - I pripade na molitvu, moleći Gospoda da mu otkrije dali je istina to čime se đavo hvali. I kad nastade vrijeme za ponoćnu molitvu, otiđe u crkvu, i opet se moljaše u sebi Bogu da mu otkrije i pokaže dali je istina ono što đavo kaže. I gle, ugleda po cijeloj crkvi, kao neke male dječake, crne đavole, kako brzo jure na sve strane, kao da lete. A običaj bijaše tamo da sva bratija sjedne dok jedan čita psalme, ostali slušaju. I svakome bratu prikačivahu se oni mali đavoli, i smijahu se. I ako bi nekome sa dva prsta dodirnuli oči, taj bi odmah zadrijemao; a ako bi kome stavili prst na usta, taj bi odmah počeo zijevati. Pred nekima pak hodaše u ženskim oblicima; a pred drugima nešto zidahu, ili nešto nosahu, ili druge razne stvari činjaše. I što god bi đavoli, podsmjehujući se pred nekim, slikali, to bi on pomislio u srcu svom.. od nekih monaha, čim bi đavoli počeli izvoditi pred njima svoje vragolije; odmah bi bili silom nekom otjerani i bezobzirno su bježali; i đavoli se više nisu usuđivali niti da stanu pred njih niti da prođu pored njih. A slabijoj bratiji, koji nisu obraćali pažnju na molitvu, đavoli bi visjeli o vratu, i sjedili na ramenima, rugajući im se.

Vidjevši to, prepodobni Makarije teško uzdahnu i zaplakavši, reče Bogu: Pogledaj, Gospode, i vidi! Ustani, Bože, i neka se razbjegnu neprijatelji Tvoji, i neka biježe od lica Tvoga jer se duša naša ispuni srama. - Poslije otpusta, Makarije pozivaše k sebi svakog brata posebno, i ispitivaše svakoga kakve je pomisli imao za vrijem molitve u crkvi. I svaki mu ispovjedi pomisli svoje, i očigledno bijaše da svačije pomisli bijahu o onome što đavoli slikahu pred njim podsmjehujući se.

Drugu, još strašniju stvar, kazivaše isti prepodobni Makarije. U vrijeme, kada bratija pristupahu Božanskim Tajnama i pružahu ruke svoje da prime Tijelo Kristovo ( u to vrijeme još nisu pričešćivali lažicom, već su Tijelo Kristovo primali u ruke, kao danas anaforu, a Krv su pili iz Čaše), tada vidje prepodobni da đavoli, nekima od bratija živo ugljevlje u ruke stavljahu, a Tijelo Kristovo, davano rukom svećenikovom, vraćaše se nazad u oltar. A koji bijahu dostojni svetog Pričešća, od njih đavoli daleko bježahu, a Anđeo Gospodnji stajaše sa svećenikom na oltarskim vratima, i sa svećeničkom rukom pružaše svoju ruku pri razdavanju Božanskih Tajni. Tako prepodobni Makarije, pronicljiv, vidio je dostojne i nedostojne, i raspoznavao je pomisli ljudske koje su im dolazile od slika koje su im đavoli stvarali.

Mnoge druge stvari pričao je bratiji ovaj prepodobni otac radi njihove duhovne koristi; ljenivce je ispravljao, i čudesa razna činio. Otišao je ka Gospodu kada je pretrpio sto godina, 393 godine. A sada u beskonačnom životu sa drugim prepodobnim ocima slavi Oca i Sina Svetoga Duha, jednog u Trojici Boga, kome i od nas grješnih neka je slava, čast i poklonjenje zavijeke, amen.