www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 00:33

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor Poruka
PostPostano: 27 svi 2007 07:03 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 09 stu 2006 18:04
Postovi: 79
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
ŽIVOT SVETOG SERAFIMA SAROVSKOG ČUDOTVORCA

Slika

Prepodobni Searfim, starac Sarovski, rodio se u gradu Kursku, u Rusiji, od blagočestivih i imućnih roditelja, Isidora i Agatije. Otac mu je bio trgovac. Rodio se 19. srpnja1759 godine, i na svetom krštenju dobio ime Prohor. Njegov otac imao je veliko srce prema hramovima Božjim, a mati njegova bila je, više nego njezin muž, poštovana zbog svoje pobožnosti i dobrotvorstva. U trećoj godini svojoj Prohor izgubi oca, te mu kao jedina učiteljica ostade njegova pobožna mati Agatija. Pod njenim rukovodstvom, on odraste u kršćanskoj pobožnosti i ljubavi prema molitvi u hramu Božjem.

Od ranog djetinjstva nad blaženim se pokazivalo neobično staranje Božje, koje je iskazivalo u njemu blagodatnog izabranika Božjeg. Jednom, kada je mati njegova razgledala građevinu crkve, koju je započeo još njezin muž, ona povede sa sobom sedmogodišnjeg Prohora na sam vrh zvonare koja se još zidala. Nesmotrenošću dijete padne sa zvonare na zemlju. Agatija se u užasu strča sa zvonare, misleći da se sin njen razbio na mrtvo. No sa čuđenjem i radošću ona ga ugleda gdje stoji na nogama, čitav i neozlijeđen. Tako se na blagodatnom djetetu ispuniše riječi Svetog Pisma: Zlo te neće zadesiti, i udarac neće dosegnuti do tijela tvog, jer će anđelima svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na ruke će te uzeti da negdje ne zapneš za kamen nogom svojom (Psal. 90,10- 12).

U desetoj godini Prohora počeše se učiti pismenosti, i on počne brzo shvaćati crkveno pismo, objelodanjujući svijetli um i pamćenje, i u isto vrijeme ukrašujući sebe krotošću i smirenjem. Ali on se iznenada teško razboli, tako da se ukućani njegovi nisu nadali da će ozdraviti. U to teško za njega vrijeme, Prohor vidi u snu Presvetu Bogorodicu, koja mu obeća da će ga posjetiti i iscijeliti od bolesti. Riječi Bogorodice se uskoro i dogode. U to vrijeme dogodi se u Kursku litija, na čelu sa čudotvornom ikonom Znamenske Presvete Bogorodice. Zbog kiše i blata, litija, da bi skratila put, uputi se preko dvorišta Prohorove kuće. Blagočestiva Agatija pohita te iznese bolnoga sina i prinese ga k čudotvornoj ikoni Bogorodice, poslije čega dečko potpuno ozdravi.

Pobožni dječak se vrlo truđaše u učenju, izučavajući Sveto Pismo i druge božanstvene i knjige korisne za dušu, usmjerujući sav um svoj k Bogu, prema kome je s ljubavlju plamtjela njegova čista duša. Međutim, njegov stariji brat, koji se bavio trgovinom, stade pomalo učiti Prohora na nju. Ali ovaj posao ne bijaše Prohoru po srcu; njegova je duša žudjela da stekne sebi blago netruležno i nepotrošivo. Nemajući mogućnosti da za radnih dana posjećuje božanstvenu liturgiju. Prohor nije propuštao gotovo niti jedan dan, a da rano ujutro ne otiđe u hram Božji na jutrenje. Nedjeljom pak i praznikom on je naročito volio da se bavi čitanjem duhovno poučnih knjiga. Pri tome on je ponekad čitao na glas i svojim vršnjacima, ali je više volio da čita povučen u tišini. Od majke se Prohorove nije skrilo čemu teži duša njenog sina, no ona se nije protivila njegovoj želji. I kada pobožni mladić navrši sedamnaest godina, on donese čvrstu odluku da uz blagoslov majke napusti svijet i posveti se monaškom životu. Majka mu uz blagoslov pokloni metalni križ, od koga se on nikada kasnije nije odvajao.

Ostavivši svijet, blaženi mladić se najprije uputi na bogomolje u Kijevo - Pečersku lavru. Tamo jedan vidovit zatvorenik, po imenu Dositej, vidjevši u Prohoru dobrog podvižnika Kristovog, blagoslovi ga da ide i da se spasi u Sarovskoj pustinji. Idi, dijete Božje! - govoraše vidovit starac mladom podvižniku, - i ostani u Sarovskoj obitelji; to će ti mjesto biti na spasenje, pomoću Božjom ti ćeš tamo završiti svoje zemno stanovanje. Sveti Duh, Riznica dobara, rukovodit će život tvoj u svetinji.

Poslušavši savjet vidovitoga starca, Prohor otputova u Sarovsku pustinju. Tamo ga s ljubavlju primi nastojatelj pustinje, starac Pahomije, monah krotak i smireno mudar, koji se puno podvizavaše u postu i molitvi, i bijaše primjer ostalim monasima. Uvidjevši dobru namjeru Prohorovu, Pahomije ga uvrsti među poslušnike i preda ga pod rukovodstvo starcu, jeromonahu Josifu, manastirskom blagajniku. Nalazeći se u kelejnom poslušanju kod starca, Prohor je ispunjavao sva manastirska pravila i ustave i poslušanja bratska; u kuhinji i u stolarnici. Osim toga on je u hramu vršio dužnost crkvenjaka. Nikada on nije bio besposlen, nego se stalnim zapošljavanjem trudio da sačuva sebe od mrzovolje, koju je smatrao kao najopasnije iskušenje za monaha. Bolest ova, govoraše on kasnije na osnovu vlastitog iskustva, liječi se molitvom, uzdržanjem od praznoslovlja rukodijeljenjem, čitanjem Svetog Pisma i trpljenjem, zato što se mrzovolja i javlja iz malodušnosti, nehaja i praznoslovlja.

Na crkvena bogosluženja Prohor je odlazio prije svih, nepokretno stojeći cijelo bogosluženje, bez obzira koliko ono bilo dugo. Izvan crkve on je volio da se povlači u svoju keliju. Baveći se rukodijeljem ili ma kojim drugim poslušanjem, on je neprestano imao na pameti i u srcu Isusovu molitvu, silom njenom savlađujući razna vražja iskušenja. Ne zadovoljavajući se tišinom i bezmolvijem Sarovske obitelji, mladi podvižnik, ugledajući se na neke manastirske starce, koji se sa nastojateljevim blagoslovom bijahu iz manastirske ograde povukli u potpunu samoću, u dubini manastirske šume, sa blagoslovom svoga starca Josifa također se u slobodnim satima povlačio u gustu šumu, radi molitvenog usamljeničkog tihovanja. Sa molitvom je on spajao uzdržanje i post: srijedom i petkom nije uopće jeo, a u druge dane jeo je samo jedanput dnevno. Svi su gajili poštovanje i ljubav prema neobičnom podvižniku, čiji se neprekidni i upadljivi podvizi nisu mogli sakriti, bez obzira na njegovo duboko smirenje. Naročitu ljubav i povjerenje pokazivahu prema njemu, kao prema svome rođenom djetetu, starci: Pahomije i Josif. Ta ljubav i poštovanje Sarovskih monaha prema mladom podvižniku Kristovom osobito se jasno vidješe u sljedećem slučaju.

Godine 1780 Prohor se teško razboli. Cijelo mu tijelo nateče, i on, trpeći žestoke muke, nepomično ležaše na svojoj tvrdoj postelji. Doktora nije bilo, i nikakvi lijekovi nisu pomagali; kako izgleda, to je bila vodena bolest. Bolest je trajala tri godine, od kojih je godinu i šest mjeseci Prohor proveo u postelji. I za sve to vrijeme iz njegovih usta ne iziđe riječ roptanja; on svega sebe, i tijelo i dušu, bijaše predao Gospodu, i neprestano se molio, suzama svojim natapajući postelju svoju. Njegov duhovni otac i nastavnik, starac Josif su mu služili u vrijeme bolesti kao običan poslušnik; nastojatelj obitelji, starac Pahomije, ne odmicaše se od njega; starac Isaija i drugi starci i bratija također se mnogo truđaše oko njega. Na kraju, bojeći se za sam bolesnikov život, nastojatelj Pahomije odlučno predloži bolesniku da se pozove doktor. Ali blaženi još odlučnije odbi doktorovu pomoć. Oče sveti, reče on starcu, ja sam predao sebe istinskom Doktoru, duša i tijela, Gospodu Našem Isusu Kristu i Prečistoj Majci Njegovoj; a ako ljubav vaša nađe za dobro, Gospoda radi, izliječite mene ubogog nebeskim lijekom (= svetom Pričesti).

Tada starac Josif, na molbu bolesnika i po svojoj savjesti, odsluži noćno bdijenje i liturgiju; na bogosluženje se bratija sastadoše iz ljubavi da se pomole za stradalnika. Poslije liturgije Prohor se na svom bolesničkom odru ispovjedi i pričesti svetim Tajnama Kristovim. I gle, po pričesti, njemu se javi u neiskazanoj svjetlosti Presveta Djevica Marija, praćena svetim apostolima: Jovanom Bogoslovom i Petrom. Okrenuvši se svojim božanskim likom prema Bogoslovu, Ona reče, ukazujući prstom na Prohora: Ovaj je našega roda. - Potom ona metnu desnu ruku svoju na Prohorovu glavu, i istog trena tečnost, koje je ispunjavala njegovo tijelo, stade curiti kroz otvor koji se načini na desnoj slavini. Prohor se ubrzo i potpuno iscijeli, samo ožiljci rane, kroz koju tečnost isteče, ostadoše zauvijek na njegovom tijelu, kao neki svjedok čudesnog iscjeljenja.

Ubrzo zatim na mjesto ovog javljanja Bogorodice, po pomisli Božjoj, bi podignuta dvokatna crkva sa dva prijestolja, i kraj nje bolnica, na mjestu porušene kelije Prohorove. Prohor je, po nalogu nastojatelja, skupljao priloge za to građenje, i svojim rukama izradio je u donjoj bolničkoj crkvi presto od kiparskog drveta. Pošto je taj presto bio osvijetljen, prepodobni Serafim se do kraja života svoga pričešćivao svetim Tajnama prvenstveno u tom hramu, radi neprestanog sjećanja na veliko dobročinstvo Božje, ukazano mu na tom mjestu.

Provevši u Sarovskoj pustinji osam godina kao poslušnik, Prohor se 18. kolovoza 1786 godine, u dvadeset i sedmoj godini života udostoji postriga u monaški obraz, pri čemu dobi novo ime - Serafim. Monaški čin, i samo značenje novoga imena(2), sjećajući Serafima na čistoću i plameno služenje Anđela Bogu, pojačavahu sve više i više u njemu želju i svetu revnost da služi Gospodu. Serafim udvoji svoje trudove i podvige i stane živjeti još usamljenije, roneći u unutarnje bogom misleno sazrijevanje.

Za godinu dana i nešto više poslije toga, prepodobni bi preimenovan u čin jerođakona(3). Od toga vremena on je oko šest godina gotovo neprekidno služio u tom činu, radeći trud na trud, podvig na podvig, goreći duhom i plamteći božanskom ljubavlju. Noću uoči nedjelje i praznika on je provodio u bdijenju i usrdnoj molitvi, bez odmora, stojeći na molitvenom pravilu do same liturgije. A po završetku službe Božje, on je još dugo ostajao u hramu, dovodeći u red utvari i starajući se o čistoći oltara Gospodnjeg. I pored svega toga, blaženi Serafim, gotovo nije osjećao trudove, nije se zamarao, nije se poslije njih duže odmarao, često puta sasvim zaboravljajući na hranu i piće. I kada je odlazio na odmor, on je žalio što čovjek ne može, slično Anđelima, neprekidno služiti Bogu.

Duša Serafimova je sve više i više uzlazila po ljestvici vrlina i bogom mislenih sazrijevanja; i kao odgovarajući na njegovu plamenu svetu revnost, Gospod ga je u njegovim podvizima tješio i krijepio blagodatnim viđenjima nebeskim. Sazrijevajući, on je oslobodio sebe, zbog čistoće duše, na neprekidno uzdržavanje i postojano uzvišavanje duše k Bogu. Tako je ponekad za vrijeme bogosluženja u crkvi, on promatrao svete Anđele kako u obliku mladića, obučenih u bijele zlatotkane odjeće, slušaju i pjevaju sa bratijom. Pjevanje njihovo nemoguće je ni riječju izraziti, i ma kakvoj melodiji zemaljskoj usporediti. i srce se moje otopiše kao vosak (Psal. 21,15), govorio je on kasnije riječima psalmopjevca, sjećajući se one neiskazane radosti, koju je osjećao pri tim nebeskim javljanjima. I od te radosti on se tada ničeg sjećao nije. Samo se sjećao ovog ulaska u crkvu, i izlaska iz nje.

No izuzetno blagodatnog i značajnog viđenja prepodobni se udostoji jednom Velike Nedjelje za vrijeme božanstvene liturgije, i to na Veliki Četvrtak. Liturgiju su služili bogobojažljivi starci, Pahomije i Josif, zajedno sa blaženim Serafimom, jer je Pahomije bio duboko zavolio mladog, no iskusnog u dobru, monaha, i božanstvenu službu gotovo je uvijek služio sa njim. Kada Searfim poslije malog hoda razglasi: Gospodi, spasi blagočestive, i, izišavši na carske dveri sa riječima: i po vijeku vjekova, podiže ruku sa orarem k prisutnima, njega iznenada obasja odozgo neobična svjetlost, kao od sunčanih zraka. Podigavši oči u pravcu svjetlosti, blaženi Serafim ugleda Gospoda Isusa Krista u obliku Sina Čovječjeg, koji jače od sunca sijaše neiskazanom svjetlošću i bijaše kao pčela okružen Nebeskim Silama: anđelima, arhaanđelima, heruvimima, i serafimima. On iđaše od zapadnih vrata crkvenih, zaustavi se prema amvonu, i podigavši ruke svoje, blagoslovi svoje sluge i sve prisutne. Zatim On uđe u ikonostasnu ikonu pored carskih dveri. - Srce blaženog prepuni se neiskazanom radošću u slatkoj plamenoj ljubavi ka Gospodu, i ozari se božanskom svjetlošću nebeske blagodati. I od tog tajanstvenog viđenja on se sam za tren sav izmjeni po izgledu, te se ne mogaše ni pomaći s mjesta ni progovoriti. Mnogi su to primjetili , ali nitko nije znao pravi razlog tome. Tada, ava jerođakona odmah priđoše k Serafimu, i uvedoše ga u oltar. No i poslije toga, on je oko dva sata stajao nepomično na jednom mjestu; samo mu se lice svakog trena mijenjalo: te ga je pokrivala neka bjelina, slična snijegu, ta se razlijevalo po njemu neko rumenilo. Služačkim starcima, Pahomiju i Josifu, izgledalo je da je Serafimu pripala muka, što se prirodno moglo dogoditi njemu na Veliki Četvrtak, poslije dugog posta, pogotovo kada se ima u vidu ljubav koju je blaženi Serafim odavno gajio prema Velikom Postu. Ali su potom shvatili da mu se dogodilo viđenje. Kada Serafim dođe k sebi, starci ga upitaše što se to dogodilo s njim. Serafim im krotko, djetinjski povjerljivo ispriča svoje viđenje. Okrenuti k duhovnom životu starci složiše u srcu svom njegovo kazivanje; pa savjetovaše Serafima da se ne uobrazi i ne da u duši svojoj mjesta pogrdnoj misli o nekoj svojoj vrijednosti pred Bogom. I nitko osim spomenutih staraca, ne doznaše tada kakve divne posjete Božje bi udostojen blaženi Serafim.

I svetitelj poslije toga blagodatnog nebeskog viđenja, ne uobrazi se zbog nekih svojih duhovnih darova, nego se još više utvrdi u smirenom mudrovanju. Ograđen dubokim smirenjem, on se penjao iz sile u silu i, podvizavajući se neprestano u duhovnom samoponižavanju, on je vjerno i čvrsto išao carskim putem Krista Gospodnjeg. Od toga vremena Serafim počne još više iskati bezmolvije i češće se udaljavati radi molitve u Sarovsku šumu, gdje mu je bila načinjana pustinjska kelija. Provodeći dane od jutra do večeri u manastiru sudjelovanjem u bogosluženjima i ispunjavanjem manastirskih pravila i poslušanja, on se uvečer povlačio u pustinjsku keliju radi noćne molitve, a ujutro rano opet se vraćao u manastir radi vršenja svojih dužnosti.

Godine 1793 prepodobni Serafim bi u svojoj trideset i petoj godini rukopoložen u čin jeromonaha. I u tom činu on je, kao i do tada, ali sa još većom ljubavlju, nastavio neprekidno svećeničko služenje, svakodnevno se sa vjerom i bogobojažljivošću pričešćujući svetim Tajnama Kristovim.

Uskoro poslije toga prepodobni Serafim uze na sebe još veći podvig i dobrovoljno se udalji u pustinju. To on učini po smrti svog ljubljenog starješine i nastavnika, blaženog starca Pahomija, koji ga pred svoju smrt i blagoslovi na ovaj podvig. Sa gorkim plačem isprativši u zemlju tijelo svoga nastavnika, i dobivši blagoslov za taj svoj novi podvig od novog nastojatelja, starca Isaije, svoga duhovnog oca, Serafim ostavi obitelj radi bezmolvnih, usamljeničko - molitvenih podviga u pustinji.

Kelije prepodobnog Serafima nalazila se u neprohodnoj borovoj šumi, na obali rijeke Sarovke, na visokom brežuljku, na šest do sedam kilometara daljine od manastira, i sastojala se iz jedne drvene sobe sa peći. Pokraj kelije prepodobni napravi maleni vrt, a potom i pčelinjak koji ogradi ogradom. Nedaleko od prepodobnog Serafima življahu u usamljenosti drugi sarovski pustinjaci; i sva okolina koje se sastojala iz raznih brežuljaka, načičkanih šumom, žbunjem i pustinjačkim kelijama, podsjećala je na neki način, na Svetu Goru Atonsku. Zato prepodobni nazva svoje novo prebivalište Atonskom Gorom, davši i drugim, najusamljenijim mjestima u šumi, imena raznih svetih mjesta: Jerusalim, Vitlejem, Jordan, Kedronski potok, Golgota, Maslinska gora, Tavor, da bi što življe predstavljao sebi događaje iz zemaljskog života Spasiteljevog, kome on konačno predade svu volju svoju i sav život. Neprestano upražnjavajući čitanje svetog Evanđelja, on je naročito volio da na ovim mjestima čita o evanđeoskim događajima koji su odgovarali nazivima ovih mjesta. U svome Vitlejemskom vrtu pojao evanđelsko slavoslovlje; Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja.(Lk. 2,14). Na obali Sarovke, kao na obalama Jordana, on se sjećao propovjedi svetog Jovana Krstitelja i Spasiteljevog krštenja. Spasiteljevu propovijed na gori o blaženstvima, on je slušao na jednoj gori koja se dizala pored Sarovke; a na drugoj gori, nazvanom Gora Preobraženja, on je, zamišljajući svete Apostole prisutnima, slavio preobrazivšeg se Gospoda. Zavukavši se u najveću gustoću neprohodne šume, on se sjećao Spasiteljeve molitve u Getsimanskom vrtu i, dignut do dna duše unutarnjim patnjama njegovim, on je lio suzne molitve za svoje spasenje. Na takozvanoj Maslinskoj Gori on je proslavljao slavu Uznesenja Kristova na nebo i Njegovo sjedenje s desne strane Oca.

Prepodobni Serafim je stalno nosio jednu odjeću, prostu, tj. ubogu; na glavi - iznošenu kamilavku, na sebi poderanu mantiju od bijeloga platna, na rukama - kožne rukavice, na nogama - kožne čarape i opanke; na polu kaputu na leđima uvijek mu je visio onaj križ koji mu je majka blagoslovila ispraćajući ga od kuće u svetu obitelj; na leđima mu je bila torba, u koje je neizostavno nosio sveto Evanđelje, koje ga je podsjećalo na spasonosno nošenje blagog jarma i lakog bremena Kristovog. Revnosnom podvižniku Kristovom sve je vrijeme prolazilo u neprestanim molitvama i psalmopjenijima, čitanju svećeničkih knjiga i u tjelesnim trudovima.

Za vrijeme hladnih dana prepodobni je skupljao granje i suho drveće i svojom sjekiricom sjekao drva radi zagrijavanja svoje uboge kelije. Ljeti je radio u svojem malom vrtu, koju je on sam obrađivao, i čijim se povrćem neprestano hranio. Radi polijevanja zemlje on je u vrijeme toplih ljetnih dana odlazio u mjesta gdje je bilo bara po mahovinu. U te baruštine je ulazio gol, samo opasan oko bedara. Komarci i drugi insekti, kojih je tamo bilo jako puno, žestoko bi mu izjeli tijelo, tako da je ono često puta, ne samo otjecalo, nego čak i poplavilo i krvlju se zalijevalo.

No podvižnik Božji dobrovoljno je trpio te mučne rane, Gospoda radi, pa im se čak i radovao, jer kao što je on kasnije govorio: strasti si istrebljuju stradanjem i mukom, ili proizvoljnom ili šiljanom Promislom. I zato je on, radi potpunog i sigurnog očišćenja duše, uzimao na sebe dobrovoljna stradanja. Pošto bi na takav način nakupio mahovinu, ugodnik Božji je sadio sjeme, zalijevao ga, plijevio i brao povrće, neprestano proslavljajući Boga i izazivajući svoju tihu, svetu radost kroz pjevanje svetih pjesama, pomoću kojih je osvježavao duh svoj usred jednolikih tjelesnih poslova. Raspolažući svetim pamćenjem, i od djetinjstva pobožno pažljiv prema crkvenim bogosluženjima, Serafim je znao napamet mnoštvo crkvenih pjesama. On je volio da ih pjeva za vrijeme rada, u svojoj bezmolvnoj, usamljenoj pustinji. Pri tome su neki, najbliži prepodobnome, ljudi primjećivali da su mnoge od tih pjesama odgovarale mjestu, i njegovom usamljeničkom monaškom dobrom djelu. Tako, sveti Searfim je naročito volio da često pjeva: Vsemirnuju slavu(4), u čast Bogorodice, koju je smatrao Pokroviteljkom svoje pustinje; Pustinjim neprestano je božanstveno je želanije bivajet, mira suščim sujetnago kromje(5), antifon koji izobražava pustinjački život i okriljuju dušu pustinjakovu ka božanstvenim predmetima; tako isto i pjesme koje dušu čovjekovu uznose ka velikom dijelu ljubavi Božje, ka stvaranju svijeta i čovjeka, kao: Iže ot nesuščih vsja privedij, Slovom sozidajemaja, soveršajemaja Duhom;(6) Vodruzimaj na ničesomže zemlju poveljenijem tvojim(7), itd.

I tako, usred te trudbeničke molitve, na poslu u vrtu, i pčelinjaku, u šumi, prepodobni se pogružavaše u tako duboko slavljenje duhovnih tajni, da je, neprimjetno za sebe, prekidao rad, alat mu je ispadao iz ruku, ruke se opuštale, oči davale licu naročiti, blagodatni izraz samo udubljenosti. Starac se svom dušom pogružavao u sebe, umom bio na nebu i lebdio u slavljenju Boga. I ako bi se kome u tim trenucima desilo da bude pored prepodobnoga, ili da prođe pored njega, nitko nije smio narušiti njegovu blagodatnu tišinu i spokoj, i svatko se tiho skrivao od njega. U svakom predmetu, u svakom radu sveti Serafim je vidio prikriveni odnos njihov prema duhovnom životu, i iz toga se poučavao, i oči uma svog podizao gore. Tako, pri cijepanju drva, odrubivši jedno ili tri, on se udubljivao u slavljenje velike Tajne Jednoga Boga, slavljenog u Trojici.

Pored tjelesnih trudova, prepodobni Serafim da bi sve više i više napredovao u duhovnom usavršavanju, predavao se uzvišenim radovima uma i srca i čitao mnogo knjiga, naročito - Sveto Pismo, svetootačka djela i bogoslužbene knjige. Za njega najvažnija knjiga bilo je Sveto Evanđelje, koje je uvijek nosio sa sobom, i nikad se nije rastajao sa njim. Podvižnički život, čistoća srca, molitveni razgovori sa Bogom, duhovna samo udubljenost i ogromna načitanost u Svetom Pismu i duše korisnim knjigama - ozariše njegov um takvom svjetlošću, da on jasno poimaše i svom dušom pronicaše u smisao riječi Božjih. U pustinji on sebi postavi kao neko stalno pravilo; da svakodnevno pročita i objašnjava sebi po nekoliko odlomaka iz Evanđelja i Apostola. Dušu treba snabdijevati riječju Božjom - govorio je on kasnije, - jer je riječ Božja kruh anđeoski, kojim se hrane duše, gladne Boga. Iznad svega treba upražnjavati čitanje Novoga Zavjeta i psaltira. Od čitanja Svetoga Pisma biva prosvjećenje u razumu, koji se od toga izmjenjuje božanstvenom izmjenom. Treba tako obučiti sebe, da um naprosto pliva u zakonu Gospodnjem, pod čijim rukovodstvom treba da usmjeravati i život svoj. Vrlo je korisno baviti se čitanjem riječi Božje u samoći i pročitati cijelu Bibliju razumno. Za jedan takav podvig, osim drugih dobrih djela, Gospod neće ostaviti čovjeka Svojom milošću, nego će ga ispuniti darom razumijevanja. I sveti starac od neprestanog upražnjavanja u čitanju Riječi Božje stječe takav blagodatni dar razumijevanja, a ujedno s njim mir duševni i uzvišeni dar miloga srca. U Svetom Pismu on je tražio ne samo istinu, nego i toplinu duha, i nerijetko su za vrijeme čitanja iz njegovih očiju tekle suze umilenja, od kojih se čovjek, po vlastitom priznanju starčevom, sav zagleda i ispuni duhovnim darovima, koji na neizreciv način naslađuju um i srce.

Prepodobni je svakodnevno po Sljedovanoj Psaltiri vršio monaško molitveno pravilo, prema propisu najstarijih kršćanskih pustinjaka. U svoje vrijeme on je pjevao i čitao Prvi, Treći, Šesti i Deveti sat, večernje, malo povečerje, molitve pred spavanje; pri čemu je također često, umjesto večernjeg pravila, pravio po hiljadu poklona odjedanput; ponoćku i druge crkvene službe. Izučivši sve oblike molitve, on se popeo ne samo do podviga takozvane umne molitve, nego i do najviše na zemlji visine molitvenog slavlja, kada um i srce bivaju sjedinjeni u molitvi, pomisli nisu rasijane i srce se zagrijava duhovnom toplinom, u kojoj isijava svjetlost Kristova, ispunjavajući mirom i radošću cijelog unutrašnjeg čovjeka.

Spašavajući se tako u pustinji u toku nedjelje, sveti Serafim je uoči nedjelje i praznika dolazio u Sarovsku obitelj, prisustvovao večernjoj misi, noćnom bdijenju ili jutrenju, i na ranoj liturgiji pričešćivao se Svetim Tajnama. Poslije toga je do večernje mise primao bratiju koji su mu dolazili po raznim nevoljama svojim, pa se zatim, uzevši sa sobom kruha za nedjelju dana, vraćao u svoju pustinjsku keliju. Cijelu prvu nedjelju Velikog Posta on je provodio u manastiru, i u te dane spremao se za svetu Pričest, ispovijedao se i pričešćivao svetim Tajnama.

Sa molitvenim podvizima blaženi starac sjedinjavaše podvige velikog uzdržanja i posta. U početku svoga pustinjačkog života, on se hranio tvrdim i suhim kruhom, koji nedjeljom uzimaše sa sobom iz manastira za cijelu sedmicu. No i od te količine kruha on je udjeljivao dobar dio pustinjskim životinjama i pticama, koje su ga veoma voljele i često obilazile mjesto njegovih molitvenih podviga. Čak i divljim zvijerima starac ulijevaše strahopoštovanje. Tako, k njemu često dolažaše ogromni medvjed, koga on hranjaše; na njegovu riječ medvjed je odlazio u šumu i potom ponovno dolazio, i starac ga je hranio, a nekad davao i svojim posjetiocima da ga hrane. Kasnije prepodobni Serafim još više pojača svoj post; odreče se kruha, i naviknu sebe na takvo uzdržanje, da sebe hranjaše, po riječima svetog apostola: Radeći svojim rukama (1 Kor. 4,12), samo povrćem iz svoje gradine. U toku pak prve nedjelje Velikog Posta on uopće nije uzimao hranu do pričesti Svetim Tajnama u subotu. Prestavši potpuno da uzima kruh iz obitelji, on je u toku dvije i pol godine živio bez ikakvog izdržavanja od strane manastira. I bratija bijaše u nedoumici, čime se to starac morao hraniti za cijelo to vrijeme, ne samo ljeti nego i zimi. Tek na kratko vrijeme pred smrt starac ispriča nekim svojim bliskim licima da se on oko tri godine hranio samo odvarom od trave snić(8), koju je ljeti skupljao i sušio za zimu.

Međutim mnogi stadoše narušavati bezmolvije, usamljeničko molitveno tihovanje blaženog pustinjaka, posjećujući ga radi duhovne pouke i utjehe. Mnogi od sarovske bratije su dolazili k njemu za savjete i pouke, ili da ga samo vide. Umijući da prepoznaje i razlikuje ljude, starac se od nekih sklanjaše, držeći se molitve. One pak kojima stvarno bijaše potrebna njegova duhovna pomoć, on rado primaše i s ljubavlju ih rukovođaše svojim savjetima, poukama i duhovnim razgovorima. Takvi bijahu, na primjer, njegovi stalni posjetioci, shimonah Mark i jerođakon Aleksandar(9). No i oni, zatičući ponekad starca potpuno pogruženog u razmišljanju o Bogu, nisu se usuđivali da ga uznemire, nego su, ili sačekali kraj njegovih molitvenih podviga, ili, sačekaše neko vrijeme, tiho se udaljivši od njega. Bivalo je kod prepodobnog i stranih posjetioca. Kada bi pak starac, van svoje pustinjske kelije, neočekivano sreo nekoga u šumi, on obično nije stupao u razgovor, nego mu se smireno klanjao i odlazio dalje. Jer, govorio je on kasnije u svojim poukama, nitko se nikada nije kajao zbog šutnje. No prepodobnom Serafimu posjetioci bijahu teški, jer mu narušavaše bezmolviju. Naročito mu bijaše teško, kada su mu dolazile žene; no da im ne da pouke nije mogao, jer je smatrao takav postupak nedragim Bogu. Ali, pošto je ženama zabranjen pristup u svetu Goru Atonsku, sveti starac riješi da tu zabranu proširi i na svoju goru, koju je on nazvao tim istim imenom. I jednom, došavši u manastir za vrijeme svete liturgije, prepodobni zatraži za to blagoslov od sarovskog starca Isaije, koje, poslije izvjesnog razmišljanja(10), dade mu na to blagoslov ikonom Bogorodice. Zajedno sa tim starac Serafim se plamenom molbom obrati Bogu i Presvetoj Bogorodici: da mu ispune želju, i ženama bude zabranjen pristup u njegovu pustinjsku goru, da ne bi dolazak žena bio kamen spoticanja i sablazni za neke od bratije i još više za mirjane. Kao dokaz Božjeg pristanka na ovu molbu, prepodobni zamoli od Boga ovo znamenje: da polegnu po stazi grane drveta, pored koga on ima proći, vraćajući se poslije Božićnih praznika iz Sarova u svoju pustinjsku keliju.

I zaista, kada prepodobni noću uoči 26. prosinca, pođe u Sarov na božansku liturgiju, i dođe do mjesta gdje se zemljište okomice spušta na niže, on ugleda gdje su sa obje strane staze ogromne grane vjekovnih borova zatrpale putanju i zakrčile prolaz ka njegovoj keliji, od čega do tada nije bilo ni traga. Tada sveti starac, prepun blagodarnosti Bogu, pade na koljena, vidjevši iz ovoga da je njegova želja ugodna Gospodu. I sam on pohita te natrpa na stazu granje. I tako od tada bi potpuno zatvoren pristup k njemu ne samo ženama nego i svim ostalim stranim licima.

Vidjevši takve podvige velikoga starca, iskonski vrag roda ljudskoga naoruža se protiv njega svemogućim iskušenjima i zamkama. I stade navoditi na podvižnika razne strahote: malo se čulo zavijanje divljih zvijeri, malo je izgledalo da gomila naroda lomi vrata njegove kelije, izbija vrata, baca se drvljem na starca, i tome slično; ponekad danju, a osobito noću, u vrijeme molitvenog bdijenja starca Serafima, njemu se iznenada pričinjavalo da se njegova kelija ruši, i sa svih strana provaljuju u nju s jarosnim urlanjem strašne zvijeri; ponekad su se odjednom pojavljivali pred njim otvoreni grobovi iz kojih ustaju mrtvaci. I kada ga je kasnije, jedan mirjanin u prostoti srca svog upitao: jesi li viđao zle duhove? On je sa osmijehom odgovorio: Oni su odvratni. Kao što je grješnome nemoguće pogledati u svjetlost anđela, tako je užasno i zle duhove vidjeti, jer su odvratni.

Na sva ta strašna viđenja, užase i iskušenja, praćena ponekad i tjelesnim stradanjima, blagodatni starac je izdržavao usrdnom molitvom i pobjeđivao silom životvornog Krista Gospodnjeg. Ne jedanput, starac Serafim je bio kušan duhom častoljubiva, jer je bio biran za igumana i arhomandrita raznih manastira. Ali je on u takvim slučajevima uvijek sa nepokolebljivom odlučnošću, prožetom dubokim smirenjem, odbijao ta postavljenja, strepeći ka istinskom podvižništvu i ištući u monaškom životu samo spasenje duši svojoj i bližnjima.

Vidjevši smiren um svetoga starca, đavo povede protiv njega silan misleni rat, vodeći ga sa takvom silom, od koje su padali i neki od najvećih podvižnika. Tada se starac Serafim, u teškoj nevolji duševnoj, obrati srdačnom molitvom Gospodu Isusu Kristu i Njegovoj Prečistoj Djevici Mariji. I u isto vrijeme, da bi odstranio i istrijebio đavolje zamke, on odluči da uzme na sebe novi i viši molitveni podvig, po ugledu na stare kršćanske stanovnike. U dubini neprohodne šume, u noćno doba, ni od koga neviđen, on se popeo na visok granitni kamen, da bi pojačao svoj molitveni podvig, i dugo se, stojeći ili klečeći na njemu, molio govoreći iz dubine duše carinikovu molitvu: Bože, milostiv budi meni grješnom!

Ovaj ugodnik postavi i u keliji svojoj osrednji kamen, na kome se molio od jutra da mraka. Sa tog kamena on je silazio dolje samo radi odmora od krajnje izmorenosti ili radi malenog okrjepljenja sebe ubogom hranom. U tom velikom podvigu prepodobni Serafim provede tisuću dana i tisuću noći. Đavo bi konačno pobijeđen, i misleni rat prestade. Ali od takvog neobičnog molitvenog podviga i skoro trogodišnjeg stajanja na nogama, starac krajnje izmori svoje tijelo i dobi teške rane na nogama, koje ga nisu napuštale sve do smrti njegove. I tek tada on prekinu svoj nepodnošljivi teški podvig stolpništva, na koji su se kasnije i ostali odlučivali samo vrlo rijetki podvižnici.

No za života starčeva nitko nije znao za ovaj neobičan molitveni podvig njegov, koji je on znao sakriti od radoznalog pogleda ljudskog. Igumanu Nifontu, nasljedniku starca Isaije, bi od strane prosvijećenog episkopa tambovskog upućeno povjerljivo pismeno pitanje o prepodobnom Serafimu, na koja nastojatelj sarovski odgovori: O podvizima i životu oca Serafima, mi znamo; no o nekim tajnim djelovanjima, kao o stajanju 1000 dana i noći na kamenu, nikome ništa nije poznato. - Tek pred blaženu smrt svoju prepodobni Serafim, po primjeru mnogih drugih podvižnika, ispriča nekima od Sarovske bratije, između ostalog i o ovom svom divnome podvigu. Jedan od prisutnih uvidi tom prilikom, da taj podvig prelazi ljudske sile. Na to sveti starac uzvrati sa smirenjem vjere: Sveti Simeon Stolpnik, stajao je na stepenici četrdeset godina, pa zar su moji trudovi slični njegovom podvigu? A kada sugovornik reče da je starac u to vrijeme, vjerojatno, osjećao pomoć blagodati koja ga je krepila, prepodobni odgovori: .Da, inače ljudske sile ne bi bile dovoljne.Unutrašnje ja sam se krijepio i tješio tim nebeskim darom koji silazi odozgo od Oca svjetlosti. Zatim, zašutjevši malo, dodaše: Kada u srcu stanuje smirenje, onda Bog stanuje s nama.

Posramljeni đavo stade plesti nove zamke svetome starcu, da bi ga udaljio od pustinje. On posla na njega zle ljude. Oni presretoše prepodobnog u šumi, i stadoše tražiti od njega novac, koji on tobože dobiva od mirjana - posjetilaca. Starac odgovori da on ni od koga ne dobiva novac. Ali mu oni ne povjerovaše, i jedan od zločinaca poleti na njega, no sam padne. Prepodobni Serafim je raspolagao tjelesnom snagom te je, sa sjekirom u rukama, morao zaštiti sebe od triju razbojnika. Ali on se opomenu Spasiteljevih riječi: Svi koji se late noža, od noža će izginuti. (Mt. 26,52), pa ispustivši sjekiru, prekriži ruke na grudi i krotko reče: Činite što vam je potrebno:

Jedan zločinac, dohvati sjekiru, tako silno udari starca ušicama od sjekire po glavi, da svetom starcu poteče krv iz usta i ušiju, i on se onesviješten sruši. Zločinci nastaviše da ga jarosno tuku ušicama od sjekire, rukama i nogama. Na kraju, primijetivši da on ne diše, i vjerujući da je mrtav, oni mu užetom svežu i ruke i noge, sa namjerom da ga bace u rijeku, i na taj način sakriju svoj zločin, pa sami poletješe u starčevu keliju po zamišljeni plijen. Na kada brižljivo pregledaše, ispreturaše i polomiše sve u keliji, oni ništa ne nađoše osim svete ikone i nekoliko krumpira. Tada ih spopadne strah i kajanje što, bez ikakve koristi za sebe, ubiše svetog, siromašnog čovjeka Božjeg, pa se dadoše u bijeg. Međutim prepodobni Serafim, osvijestivši se i nekako si odvezavši ruke, uznese Bogu molitvu da oprosti njegovim ubojicama, i sa mukom se dovuče do svoje kelije, gdje cijelu noć provede u strašnim mukama.

Sutradan prepodobni sa najvećim naporom dotetura do manastira u vrijeme svete liturgije. Izgled je njegov bio strašan: kosa pokrivena krvlju, zamršena i puna prašine i blata; lice i ruke izubijani; uši i usta sa osušenom krvlju; nekoliko zuba izbijeno. Na pitanja zaprepaštene bratije starac je šutio, samo je zamolio da mu pozovu nastojatelja, starca Isaiju, i manastirskog duhovnika, te njima dvojici ispriča što mu se dogodilo. I tako, na zlu radost đavola, prepodobni Serafim bi prinuđen da ostane u manastiru. U nepodnošljivim mukama on ležaše jedva živ, ne primajući nikakvu hranu. Tako on provede osam dana. Tada, uplašeni za njegov život, poslaše po doktore. Pregledavši prepodobnog, doktori vidješe da mu je glava razbijena, rebra polomljena, grudi izgažene, cijelo tijelo na mnogim mjestima prekriveno smrtonosnim ranama, i divljahu se kako je starac mogao ostati na životu poslije takvih batina.

Bratija se skupiše u keliji prepodobnoga na savjetovanje što da se poduzme, da bi se prepodobnome pomoglo. Poslaše i po nastojatelja. I baš u vrijeme kada javiše da nastojatelj dolazi, prepodobni Serafim se zanese i zaspa tankim, lakim spokojnim snom. U snu vidje on divno viđenje, slično onom koje je ranije vidio kao poslušnik za vrijeme svoje bolesti. K njemu priđe Presveta Bogorodica, u carskoj porfiri, okružena nebeskom slavom; za njom iđaše apostoli Petar i Jovan Bogoslov. Zaustavljajući se kraj odra, Presveta Djevica prstom desne ruke ukaza na bolesnika i, obraćajući se prečistim licem svojim na stranu gdje stajahu doktori, reče: Što se mučite? Zatim, , obraćajući se opet licem k starcu Serafimu izgovori: Ovaj je od moga roda!

Poslije toga viđenja, o kome prisutni ni slutili nisu, završi se. A kad nastojatelj uđe u keliju, bolesnik već bijaše došao k sebi. Starac Isaija ga stade uporno i s ljubavlju nagovarati da se koristi savjetima i pomoći doktora. No bolesnik, bez obzira na svoje očajno stanje, odlučno odgovori da on sada ne želi nikakvu pomoć od ljudi, i moljaše nastojatelja da mu dopusti da svoj život prepusti Bogu i Presvetoj Bogorodici. Nastojatelj bi prinuđen da ispuni želju starcu, koja se od divne božanstvene posjete nalazila u toku nekoliko sati u neiskazanoj, nezemaljskoj radosti. Potom se sveti starac umiri, bolovi popustiše i snaga mu se počne postepeno vraćati. Poslije kratkog vremena on već ustade iz postelje, stade pomalo hodati po keliji, i uvečer se potkrijepi hranom. Od tog istog dana on se opet stade postepeno predavati duhovnim podvizima.

Od dana oboljenja starac provede u manastiru oko pet mjeseci. Bolest ga napravi pogrbljenim, što se još i ranije primjećivalo kod njega, pošto ga jednoga dana, kada je sjekao drva, jedno drvo bijaše prikliještilo. No, osjetivši ponovno u sebi snagu, za vođenje pustinjačkog života, prepodobni Serafim se obrati nastojatelju sa molbom da ga otpusti u pustinju. Starac Isaija i bratija moljahu ga da zauvijek ostane u manastiru. Ali prepodobni odlučno odgovori da on ni u što ne smatra napade, slične onima koje je doživio, i da je spreman po cijenu života podnijeti sve nevolje koje ga snađu. Tada otac Isaija blagoslovi njegovu želju, i prepodobni se vrati u svoju pustinjsku keliju.

Uskoro poslije toga razbojnici, koji bijahu izubijali starca, biše pronađeni. To bijahu spahijski ljudi nekog mjesnog spahije Tatiščeva. Tada prepodobni Serafim, oprostivši im s ljubavlju, moli nastojatelja i spahiju da ih ne kažnjavaju, izjavljujući da će u protivnome napustiti Sarovsku obitelj i tajno se udaljiti u druga daleka sveta mjesta. Na molbu starca razbojnicima oprostiše, ali ih Bog nakaza za svog ugodnika: uskoro silan požar potpuno uništi njihove kuće. Tada razbojnici dođoše u pokajanje, i sa suzama zamoliše prepodobnog Serafima za oproštaj i svete molitve. I po blagoslovu njegovom oni se vratiše na put vrlinskog života.

Za svoje visoke podvige i bogougodni život sveti starac se udostoji od Boga blagodatnog dara pronicljivosti. No toliko više on je izbjegavao slavu ljudsku i žudio ka bezmolviju, usamljeničkom molitvenom podvizavanju. Godine 1806 nastojatelj Sarovske obitelji, starac Isaija, ukloni se sa starješinstva zbog bolesti i starosti, i bratija jednodušno izabraše na njegovo mjesto prepodobnog Serafima. Ali on se ukloni od toga, kako zbog dubokog smirenja svog, tako i zbog krajnje ljubavi svoje prema pustinji i bezmolviju. Tada za nastojatelja bi izabran otac Nifont, od djetinjstva poznat svetome Serafimu. Međutim, starac Isaija nedugo i zbog slabih sila svojih, ne bijaše u stanju da prevaljuje put od šest kilometara do pustinje prepodobnog Serafima, i tješi sebe razgovorom sa njim. I to ga vrlo rastužiše. Tada bratija stadoše iz ljubavi voziti starog Isaiju k prepodobnom serafimu, pošto obojica bijahu tjelesno slabi. No uskoro i ovaj posljednji od najmilijih prijatelja serafima, po duhovnom životu ode k Gospodu. Ovaj gubitak duboko ražalosti Sreafima, i od toga vremena on stade više i češće razmišljati o prolaznosti ovog privremenog života, o budućem životu i Strašnom Sudu Kristovom. Ujedno s tim on se stade moliti za upokojenje duša dragih mu srcu; blaženog Pahomija, Josifa i Isaije. I prolazeći pored manastirskog groblja, on je uvijek na njihovim grobovima uznosio plamene molitve Svevišnjemu za njih i za druge sarovske starce i podvižnike, nazivajući ih, po plamenosti i uzvišenosti molitava, ognjenima od zemlje do neba. Starac je i drugima savjetovao da ih češće spominju u molitvama. Tako jednoj poznatoj monahinji, koja je ne rijetko bivala u Sarovu i posjećivala prepodobnog Serafima, on dade ovakvu zapovijed; Kada dolaziš k meni, svrati na groblje, načini tri poklona, podsjeti Boga da upokoji duše slugu Svojih: Isaije, Pahomija, Josifa, Marka, i ostalih; i potom govori za sebe: oprostite oci sveti, i pomolite se za mene.

Po smrti starca Isaije prepodobni Searfim ne promjeni način svog pustinjačkog života, nego doda novu osobnost svome podvižništvu, naloživši na sebe teški podvig molčaništva. K njemu u pustinju su dolazili posjetioci, ali on nije izlazio k njima. Ako mu se desilo da sretne nekoga u šumi, on je padao na zemlju i nije podizao oči dok dotični ne bi prošao. U takvom bezmolviju, u takvom pustinjačkom molitvenom podvizavanju proživi on oko tri godine. Ne dugo od toga on prestade posjećivati Sarovsku obitelj nedjeljom i praznikom. Jedan brat nosaše mu i hranu u pustinjsku keliju njegovu, osobito zimi, kada kod starca ne bijaše njegovog povrća. Hrana mu je nošena jedanput tjedno, i to u nedjelju. Kada je brat ulazio u predsoblje, starac je rekavši za sebe Amen, otvarao vrata glave spuštene k zemlji. I tek pošto bi brat otišao, starac je stavljao u posudu na stolu kruh ili malo kupusa, i time davao na znanje bratu što da mu iduće nedjelje donese.

No sve to bijahu samo vanjski znaci molčalništva, molitvene šutnje. Suština pak mnogo trudnog podviga starčevog stvarno se sastojala ne u uklanjanju od razgovaranja, nego u bezmolviju uma, u odricanju od svake žitijske pomisli, radi najčistijeg, najsavršenijeg posvećenja sebe Bogu.

Mnogi od bratije veoma su žalili zbog takvog udaljenja blagodatnog starca od razgovaranja s njima i zbog uzimanja na sebe podviga molčalništva. A neki ga čak i opominjaše što se povukao u samoću, dok bi, razgovarajući sa bratijom, hranio riječju i primjerom, ne škodeći blago ustrojenju svoje duše. No na sve te prekore starac je odgovarao riječima prepodobnog Isaka Sirina: Zavoli bezmolvije, jer ono više vrijedi nego hraniti gladne u svijetu., i riječima svetog Grigorija Bogoslova: Divno je bogoslovstvovati radi Boga, ali je bolje od toga, ako čovjek očišćuje sebe radi Boga.

Mnogo trudnim podvigom molčalništva prepodobni Serafim na najsavršeniji način očišćavaše i prosvjećivaše pravednu dušu svoju, i još je bolje i više uvođaše u tajne Božje slave, potpuno razoružavajući đavola za borbu sa pustinjo žiteljem. Kakve plodove duha donošaše ovaj podvig blaženom Serafimu, može se jasno vidjeti iz pouka svetog starca o bezmolviju, koje su nesumnjivo zasnovane i na osobnom primjeru. Kada boravimo u molčaniju, - govorio je kasnije prepodobni Serafim,. Onda vrag, đavo, ništa ne uspijeva protiv tajnoga čovjeka srca; a ovo treba shvatiti o molčaniju i razumu. Molčanije rađa u duši molčanika razne plodove duha. Od usamljenosti i molčanija rađaju se smirenje i krotost. Sjedinjeno sa drugim djelovanjima duha, molčaništvo, molitvena šutnja uzdiže čovjeka k pobožnosti. Molčanije približava čovjeka Bogu i učini ga kao zemnog anđela. Ta samo sjedi u svojoj keliji u straženju i molčaniju, i trudi se na sve moguće načine da sebe približiš Gospodu, a Gospod je gotov da te od čovjeka načini anđelom: Na koga ću pogledati? Samo na krotkog i molčaljivog i tko dršće od riječi mojih (Is. 66,2). Osim drugih duhovnih tečevina, plodom molčanija biva mir duše. Molčanije uči bezmolviju i neprekidnoj molitvi, a uzdržanje čini pomisao nerasijanom. Na kraju, onoga koji stekne molčanije očekuje mirno raspoloženje. - Tako je prepodobni Serafim provodio podvig molčaništva i, dostižući najveće duhovne darove, dobivao i nove blagodatne utjehe, osjećajući u srcu neiskazanu radost u Duhu Svetom (Rim14,12).

Penjući se dalje po ljestvici vrlina i monaškog podvižništva, prepodobni uze na sebe još veći podvig: zatvorništvo. To se dogodi na sljedeći način. U vrijeme o kome je riječ, nastojatelj sarovski bijaše otac Nifont, čovjek bogobojažljiv, pun vrlina, bratoljubiv i veliki poštovatelj crkvenog ustava i poretka. A otac Serafim, od smrti starca Isaije, uzevši na sebe zavjet molčanija, življaše u svojoj pustinji bezizlazno, kao u zatvoru. Ranije je on nedjeljom i praznikom odlazio u obitelj radi svete pričesti. Na sada, poslije molitvenog podviga na kamenu, noge ga boljahu, i on nije mogao da ide. Mnoge monahe sablažnjavaše nedoumica, tko prepodobnog Serafima pričešćuje Svetim Tajnama. Zbog toga strojitelj sazva manastirski sabor od najstarijih jeromonaha, i iznese pred njih pitanje o pričešćivanju Serafima. Poslije vijećanja starci riješiše: predložiti ocu Serafimu da, kao i ranije, dolazi u manastir radi pričešćivanja Svetim Tajnama, ako ga noge služe; a ako ga pak noge ne služe, onda da dođe i stalno živi u manastirskoj keliji. Na vijeću bi riješeno da se odluka dostavi starcu Serafimu preko brata koji mu nedjeljom nosi hranu, pa neka izabere što želi. Brat tako i napravi, ali mu prvi put starac ne odgovori ni riječi. Brat bi rečeno da iduće nedjelje po drugi put postavi ocu Searfimu prijedlog manastirskog sabora. Tada sveti starac, blagoslovivši brata, zajedno s njim uputi se pješke u manastir. Prihvativši drugi prijedlog manastirskog sabora, prepodobni dokaza da zbog bolesti nije bio u stanju dolaziti u manastir nedjeljom i praznikom, kao što je to činio ranije. Ovo se dogodi 8. svibnja 1810 godine, kada prepodobni Serafim bijaše pedeset godina.

Povrativši se u obitelj poslije petnaestogodišnjeg boravka u pustinji, otac Serafim se, ne svraćajući u svoju keliju, uputi u bolnicu. To se dogodilo danju, prije početka cijelo noćnog bdijenja. Kada zazvoniše zvona za bdijenje, otac Serafim se pojavi na bdijenju u hramu Uspenija Bogorodice. Sva se bratija začudiše, kada se među njima u tren oka prenese glas da je otac Serafim odlučio da se nastani u manastiru. Sutradan, 9. svibnja, na dan svetog Nikolaja Čudotvorca, otac Serafim dođe, po običaju svom, u bolničku crkvu na ranu liturgiju, i pričesti se Svetim Tajnama Kristovim. Iz hrama on ode u keliju Nifonta i, uzevši od njega blagoslov, nastani se u svojoj staroj manastirskoj keliji. Tu on nikoga nije primao, nikuda nije izlazio, i ni sa kim nije ni riječi progovorio, tj. uzeo je na sebe novi, težak podvig zatvoreništva.

O podvizima oca Serafima u zatvoru zna se vrlo malo, jer on nikoga nije puštao k sebi, niti je sa kim razgovarao. U keliji svojoj on nije imao ništa, čak ni od najneophodnijih stvari. Ikona Bogorodice, pred kojom je stalno gorjela svijeća, i jedno drvo, koje je zamjenjivalo stolicu, - to bijaše sve. Za sebe pak, strogi podvižnik ne upotrebljavaše čak ni vatru. U to vrijeme on je nosio pod košuljom na leđima veliki željezni križ, radi umrtvljavanja tijela, da bi se duh spasio (1 Kor. 5.5). No verige i Kostret otac Serafim nije nosio nikada, niti je drugima savjetovao da ih nose. Tko nas uvjeri riječju ili djelom, - govorio je on - , i ako mi evanđeoski podnesemo uvrede, - eto nam veriga, eto i kostreti! Ove duhovne verige i kostret su iznad željeznih! Odjeću prepodobni nosaše istu, kao i u pustinji. Voda mu bijaše jedino piće; a hrana - tucano, nesamljeveno brašno od ovca, i bijeli rezani kupus kiseli. Vodu i hranu donosio mu je monah Pavle, koji je živio u njegovom susjedstvu. Izmolivši molitvu pred kelijom starčevom, brat je ostavljao hranu pred vratima. A zatvorenik je, da ga nitko ne bi vidio, pokrivao sebe velikom plahtom, i uzevši posudu klečeći, unosio je u svoju keliju, kao da ju je primao iz ruku Božjih. Zatim, okrijepivši se on je ostavljao posudu na prijašnje mjesto, opet sakrivajući lice svoje plahtom, po ugledu na drevne pustinjo žitelje, koji su isto tako sakrivali lice svoje.

Molitveni podvizi oca Serafima u zatvoru bijahu vrlo teški, veliki i raznovrsni. On i ovdje, kao i u pustinji ispunjavaše svoje pravilo i sva svakodnevna bogosluženja osim božanstvene liturgije. Pored toga, on se predavaše podvigu umne molitve(11), govoreći u srcu naizmjenično te Molitvu Isusove te Bogorodičinu. Ponekad se sveti starac, stojeći na molitvi, pogružavao u dugotrajno umno slavljanje Boga: stajao je pred svetom ikonom, ne čitajući nikakvu molitvu i ne praveći poklone, već samo umom u srcu slaveći Gospoda.

U toku nedjelje otac Serafim je pročitao cijeli Novi Zavjet, ovim redom: u ponedjeljak - evanđelje po Mateju, utorak - po Mraku, srijeda - po Luki, - četvrtak - po Jovanu, a u ostale dane - Djela i Poslanice svetih Apostola. Ponekad se kroz vrata čulo kako on, čitajući, tumači za sebe Evanđelje i Djela svetih Apostola. Djela svetih apostola on je tumačio na glas, i to dosta dugo vremena. Mnogi su dolazili i slušali riječi njegove sa nasladom, utjehom i duhovnom korišću. Nekad je on sjedio nad knjigom, ne prevrćući listove, sav utonuo u slavljenje čiste uzvišene misli Svetoga Duha. Ni jedan mu se dio tijela nije micao: oči su stalno bile uperene na jedan predmet.

Potpuno udubljivanje oca Searfima u evanđeoske istine ne ostade nenagrađeno odozgo. Najvažnije svjedočanstvo o tome je to što on bi udostojen nedokučive uznesenosti u nebeske obitelji, slično sv. Apostolu Pavlu, sv. Andreju Jurodivom i prepodobnom Varsanufiju, koji bijahu uzneseni do trećega neba.

O tome, neshvatljivom za običan ljudski razum, viđenju ili otkrivenju, poslušnik Jovan Tihonov (kasnije jeromonah Joasaf) kazuje ovo: Jednom, poslije izlaska oca Serafima iz zatvoreništva, posjeti me jedan bogoljubivi brat, sa kojim sam obično dijelio svaku radost i utješnu riječ, izrečenu ocem Serafimom. U toku razgovora on me iznenada upita, da li mi je otac Serafim otkrio veliku tajnu o tome kako je bio uznesen u nebeske obitelji. Ja mu odgovorih da ništa čuo nisam o toj velikoj milosti Božjoj. I stadoh ispitivati brata da mi on što više kaže o tome, ali on, pri svoj želji svojoj, nije mi mogao ništa jasno reći o tome. Ispitujući brata, ja sam s nestrpljenjem čekao da se spusti večer, pa da otiđem k ocu Serafimu i zamolim ga da mi ublaži dušu govorenjem o toj velikoj milosti Božjoj. Ja to i učinih čim pade večer. Starac me dočeka kao otac, i odmah za mnom zaključa vrata. Kad smo sjeli, i ja taman htjedoh da ga upitam za tajnu, on mi tog trenutka rukom svojom zatvori usta, i reče: Ogradi sebe šutnjom. I onda mi stade izlagati sa svojstvenom mu prostotom povijest Proroka, Apostola, Svetih Otaca i Mučenika. Svi Sveti, govoraše on, koje Crkva Kristova proslavlja, ostavili su nam svoj život kao primjer za podvižavanje; svi su oni bili poznati nama ljudi, ali su točnim ispunjenjem zapovjedi Kristovih dostigli savršenstvo i spasenje, našli blagodat, udostojali se raznovrsnih darova Svetoga Duha i naslijedili Carstvo Nebesko. A pred Carstvom Nebeskim sva slava ovoga svijeta je ništa; sve naslade ovoga svijeta nemaju ni sjenku onoga što je u nebeskim obiteljima ugotovljeno onima koji Boga ljube, jer tamo je vječna radost i slavlje. No da bi naš duh stekao slobodu da se uznosi tami i hrani slatkim razgovorom sa Gospodom, nužno je smirivati sebe neprestanim bdijenjem, molitvom i imanjem na umu Gospoda. Eto ja, ubogi Serafim, radi toga prelazim Evanđelje svaki dan. U ponedjeljak čitam Matejevo od početka do kraja; u utorak - Markovo, u srijedu - Lukino, u četvrtak - Jovanovo; i u ostale pak dane pročitam Apostolska djela i Poslanice; i niti jedan dan ne propustim, a da ne pročitam dnevno Evanđelje i Apostol, i svetome. Time se ne samo duša moja, nego i samo tijelo moje naslađuje i oživljava; time što razgovaram sa Gospodom, što držim u pameti svojoj život i stradanja Njegova, što dan i noć slavoslovim, hvalim i blagodarim Iskušitelja mog za sve milosti Njegove, izlijevane na pod ljudski i na mene nedostojnog.

Poslije toga starac mi ponovno reče: Radosti moja! Molim te, stekni duh mirni, i onda će se tisuće duša spasiti oko tebe. I ovo on ponovi još dva puta. Onda, u neopisanoj radosti, povišenim glasom starac reče: Evo, ja ću ti kazati o ubogom Serafimu. Pa spustivši glas, nastavi: Milinom mi ispuni dušu riječ Gospoda mog Isusa Krista: Mnoge su obitelji u domu oca moga (Jov. 14,2), tj. za one koji služe Njemu i proslavljaju sveti Ime Njegovo. Na ovim riječima Krista Spasitelja zadržah se ja ubogi, i poželjeh da vidim te nebeske obitelji. I Gospod ne liši mene ubogog Svoje milosti, ispuni mi želju i molbu; i ja bih uznesen u nebeske obitelji, samo ne znam, sa tijelom ili osim tijela, Bog zna, to je nedokučivo. A o toj radosti nebeskoj, koju tamo osjećah, nemoguće je da ti iskažem.

I sa ovim riječima otac Serafim zašuti. U to vrijeme on se malo nagne naprijed, glava mu se sa zatvorenim očima preklopi, i on otvorenu šaku desne ruke sasvim polako i ravnomjerno kretaše prema srcu. Lice mu se postepeno mijenjaše i izdavaše divnu svjetlost, i na kraju toliko zasja, da je bilo nemoguće gledati u njega; a na usnama i u cijelom izrazu njegovom bijaše takva radost i nebesko ushićenje, da ga je zaista bilo moguće u to vrijeme nazvati zemaljskim anđelom, i nebeskim čovjekom. Za sve to vrijeme tajanstvene šutnje, on kao da je slavio nešto sa smirenjem i slušao nešto sa zaprepaštenjem. No sa čime se upravo naslađivala duša pravednikova, jedino Bog zna.

Pravednik Božji, po nemoći ljudskog jezika, ne bijaše u stanju da mi riječima objasni čudesno uznesenje svoje u nebeske obitelji, ali mi to pokaza neobičnom svjetlošću lica svoga i tajanstvenom šutnjom svojom. A ja, ma da sam bio očevidac ovog divnog događaja, uvijek ću reći jedno te isto: Bog zna kako se sve to odigra.

Poslije prilično duge šutnje, koje, po mome mišljenju, potraja oko pola sata, otac Serafim stade ponovno govoriti, i u najradosnijim osjećanjima, uzdahnuvši, sa smirenjem reče: Ah, premili moj oče Jovane, kada bi ti znao kakva je to radost, kakva slatkost očekuje dušu pravednikovu na nebu, ti bi se onda odlučio da u ovom privremenom životu, sa blagodarnošću podnosiš sve muke, gonjenja i klevete, pa čak kada bi i sama ova kelija naša (pri tome on pokaza na svoju keliju) bila puna crva, i kada bi crvi jeli tijelo naše u toku cijelog zemaljskog života našeg, i onda bi svim srcem trebali pristati na to samo da ne budemo lišeni one nebeske radosti, koju Bog ugotovi onima koji Ga ljube. Tamo nema ni bolesti, ni žalosti, ni uzdisanja; tamo je neiskazana radost ; tamo će pravednici zasijati kao sunce. No kada tu nebesku slavu i radost nije mogao iskazati ni sam sveti Apostol Pavle (2 Kor. 12,4), kakav će onda drugi jezik ljudski biti u stanju da izrazi krasotu nebeskih naselja, u kojima će se nastaniti duše pravednih.

U toku svih godina svoga zatvoreništva prepodobni se starac svake nedjelje i praznika pričešćivao Svetim Tajnama Kristovim, koje mu iz bolničke crkve donosili u keliju poslije rane liturgije. A da nikada ne bi zaboravio na sat smrtni, i da bi ga što jasnije i neposrednije zamišljao, sveti Serafim zamoli da mu naprave mrtvački sanduk i metnu u predsoblje njegove zatvoreničke kelije. Želja svetog starca bi ispunjena. U jednom cijelom komadu hrastovom izdubiše mu mrtvački sanduk sa poklopcem, koji neobojen je stalno stajao u predsoblju. Tu se starac često molio, spremajući se za odlazak iz ovoga života. U razgovorima sa sarovskom bratijom, otac Serafim je često govorio o sanduku: Kada budem umro, molim vas, položite me u moj mrtvački sanduk.

Duhovnim podvizima svojim sveti podvižnik je dodavao i tjelesni rad, osvježujući ponekad zamorene staračke grudi svježim zrakom. Rano prije zore, kad sve još spava, sveti starac je, govoreći molitvu Isusovu, prenosio između nadgrobnih spomenika neveliku količinu drva sa jednog mjesta na drugo, bliže njegovoj keliji. Kada ga jednom manastirski iskušenik - buditelj - primijeti i, obradovan, baci se pred njega cjelivajući mu noge i proseći blagoslov, otac Searfim ga blagoslovi i reče mu: Ogradi sebe šutnjom, i pazi na sebe.

Provevši u zatvoreništvu oko pet godina, sveti starac potom izmjeni u nekoliko prijašnjih izgled svoga zatvoreništva: vrata kelije njegove bijahu otvorena, i svatko je mogao dolaziti k njemu, ali on nije odgovarao na pitanja, držeći se svog zavjeta molčanija, i produžujući svoja duhovna zanimanja. Tadašnji episkop Tamborski Jona, koji je često posjećivao Sarovsku obitelj, zaželi jednom da osobno vidi oca Serafima. U tom cilju on dođe k njegovoj keliji, ali prepodobni otac, čvrsto ispunjavajući svoje zavjete pred Bogom, i čuvajući se čovjekove ugode, ne naruši on ovoga puta svoje molčanije i zatvoreništvo. Očigledno, za prepodobnog Serafima još ne bijaše nastupilo vrijeme da ostavi zatvoreništvo. Tako je to shvatio i prosvijećeni vladika, koji odbi prijedlog igumana Nifonta, da se vrata od kelije skinu sa njihovih kuka, rekavši: Da nekako ne pogriješimo. I ostavi starca na miru.

No ubrzo poslije toga za prepodobnog Serafima stvarno nastupi sat da sasvim ostavi podvig svoga zatvoreništva i molčaništva. Sa potpunim samo odricanjem, trpljenjem, smirenjem i nestidnom vjerom prolazeći put monaha, pustinjaka, stolpnika, molčalnika, i zatvorenika, on steče sebi veliku čistoću duševnu, i udostoji se od Boga viših blagodatnih darova duhovnih. I tada, po volji Svevišnjega, on moraše ostaviti bezmolvije, i produžujući sav život u Bogu i za Boga, život ispunjen najuzvišenijeg odricanja od svijeta, stupiti na služenje tom istom svijetu - svojom ljubavlju, bogodanim blagodatnim darovima učiteljstva, vidovitosti, čudesa i iscjeljenja, svojim duhovnim rukovodstvom, molitvom, utjehom i savjetima. Na taj način prepodobni Serafim uze na sebe previsoki podvig takozvanog starčestva (= staraštva) , kome i okonča svoj mnogo trudni i pravedni život.(12)

Ovaj podvig starac započne tako što počne razgovarati sa posjetiocima, a prije svega sa monasima. Monasima je savjetovao da strogo drže sva monaška pravila: da crkvena bogosluženja vrše neizostavno po crkvenom ustavu; da nepopustljivo prisustvuju bogosluženjima u hramu; da budno prate sva bogosluženja; da se neprestano bave umnom molitvom; da živo i usrdno obavljaju sa smirenjem svoja poslušanja; da za stolom sjede sa strahom Božjim; da bez opravdanog razloga ne izlaze iz manastira; da se uzdržavaju od samovolje i samo djelovanja; da trpeljivo podnose sva iskušenja; da čuvaju međusobni mir, itd.

Poslije toga sveti starac počne primati i mirjane. Vrata njegove kelije bijahu otvorena svima - od rane liturgije do osam navečer. Sve je primao rado, svakome davao blagoslov i kratke potrebne pouke. Posjetioce je primao odjeven, kao i obično, u bijelu podpasu i polu mantiju; nedjeljom i praznikom imao je na sebi još narukvice, pošto se tih dana pričešćivalo. Sa naročitom je ljubavlju sveti starac primao one kod kojih je primjećivao iskreno i smireno kajanje, i one koji su pokazali plameno usrđe sa duhovnim životom. Poslije razgovora sa takvima, on je na njihove priklonjene glave stavljao kraj od epitrahilja, i svoju desnu ruku i predlagao im da izgovaraju za njim ovu molitvu za pokajanje: Sagriješih ja, Gospode, sagriješih dušom i tijelom, riječju i djelom, umom i pomišlju i svima svojim osjetilima: vidom, sluhom, mirisanjem, ukusom, pipanjem, voljno i nevoljno, svjesno i nesvjesno. Zatim je on sam čitao molitvu kojom je razrješavao od grijehova, što je posjetiocima davalo olakšanje savjesti i neku duhovnu nasladu. Poslije toga on je krtio i pomazivao čelo posjetilaca jelejem iz svijeće pred ikonom Božje Majke, Smirenje, koju on nazivaše: Radost svih radosti. A ako je to bilo dopodne, davao je svetu bogojavljensku vodicu i blagoslivljao komadom nafore ili svetoga kruha, posvećenog na cijelo noćnom bdijenju. Potom, cjelivajući posjetioca, govorio je u svako vrijeme: Krist Uskrsne! I davao im da cjelivaju ikonu Majke Božje ili križ koji je visio na njegovim grudima.

Posjetioce koji su mu otkrivali neke svoje naročite duševne muke i patnje, sveti starac je očinski tješio, i davao im potrebne savjete i lijekove duhovne. U drugim slučajevima on je predlagao kršćanske pouke, naročiti ih upućujući na sjećanje na Boga, na molitvu i cijelo mudrenost. U svim takvim slučajevima on je osobito zagovarao da se uvijek ima na jeziku i srcu: Molitva Gospodnja - Oče naš, molitva Arhanđelska - Bogorodice Djevo, raduj se, Simbol vjere i Molitva Isusova: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grješnoga. U tome neka bude, govorio je on, sve tvoje bdijenje i obučavanje! Išao ili sjedio, odlazio ili dolazio, radio ili u crkvi stajao prije početka bogosluženja, to imaj neprestano u ustima i u srcu svom. Takvim prizivanjem Imena Božjeg, tu ćeš naći spokoj, dostići ćeš čistoću duhovnu i tjelesnu, i u tebe će se useliti Sveti Duh, izvor svih dobara, i On će te rukovoditi u svetinji i u svakoj pobožnosti i čistoći.

Svetog starca posjećivali su ugledni ljudi, i visoki državni činovnici, i članovi carske obitelji. No naročito mu je dolazio prost svijet, i tražio od njega ne samo pouke, nego i žiteljske pomoći. Jer, vjerujući u njegovu svetost i vidovitost, oni su tražili od njega pomoć u čisto žiteljskim nevoljama, i on im je usrdno pomagao. Tako jednom dotrča u manastir prost seljak, sa kapom u rukama, razbarušene kose, i sav očajan upita prvog monaha kojega sretne: Jesi li ti otac Serafim? A kada mu pokazaše gdje je otac Serafim, on poleti k njemu, pade mu pred noge, i uvjerljivo mu stade govoriti: Meni su ukrali konja, i ja sam sada bez njega potpuni siromah; ne znam sa čime ću porodicu hraniti. A kažu da ti pogađaš. Otac Serafim ga umiljato uhvati za glavu, i privukavši je k svojoj glavi, reče mu: Ogradi sebe šutnjom i pohitaj u to selo (kaže mu koje). Kada budeš ulazio u njega, ti svrati sa puta na desno, zaobiđi četiri kuće, pa ćeš ugledati kapiju; uđi na njih, odveži svoga konja sa drveta i izvedi konja šutke. Seljak odmah sa vjerom i radošću, potrča prema dobivenim uputama, nigdje se ne zaustavljajući. Poslije se u Sarovu pronese glas da je on stvarno našao konja na ukazanom mjestu.

Drugi, sličan slučaj, kazivao je otac Pavle, monah Sarovski. Jednom, govorahu oni, privedoh k ocu serafimu, mladog seljaka sa uzdom u rukama, koji je plakao, jer bijaše izgubio konje i ostavio ih same. Poslije pak nekog vremena ja opet sretoh tog seljaka i upitah ga: Što, dakle? - jesi li našao svoje konje? Kako da ne, našao sam - odgovori seljak. Gdje i kako? Upitah ga ja dalje. A on odgovori: Otac Serafim reče mi da idem na trg, da ću ih tamo vidjeti. Ja odem, i zaista tamo vidjeh svoje konjiće, uzmem ih i odvedem svojoj kući.

Nerijetko, sveti starac je također iscjeljivao nedužne, pomazujući ih jelejem, iz svijeće što je visjela u njegovoj keliji pred spomenutom ikonom Majke Božje. No i pored svega toga, prepodobni Serafim još ne bijaše potpuno ostavio svoje zatvoreništvo. Iako je bio skinuo sa usta pečat molčanija i primao posjetioce, ipak on sam nije nikuda izlazio iz svoje kelije.

Uskoro za prepodobnog Serafima nastupi vrijeme da potpuno ostavi svoje zatvoreništvo. Ali prije nego što se odluči na to, on se molitvom obrati k Bogu da mu otkrije Svoju volju po toj stvari. I gle, noću uoči 25. studenog 1825. godine, njemu se u snovima javi Božja Mati, zajedno sa svetiteljima toga dana: Klimentom Rimskim i Petrom Aleksandrijskim, i reče mu da iziđe iz zatvora i da posjećuje pustinju. Sutradan, ustavši od sna i završivši svoje uobičajeno molitveno pravilo, on saopći svoju želju igumanu Nifontu, od koga i dobi blagoslov za to. Od toga vremena prepodobni stade posjećivati svoju pustinjsku keliju i moliti se u njoj.

Sveti starac naročito često je išao na tzv. Bogoslovni izvor. Ovaj se izvor nalazio na dva kilometra od manastira i postojao je od davnih vremena; ali je bio zapušten: izvorište mu je bilo pokriveno nadstrešnicom od drveta, zasutom zemljom, voda mu je otjecala samo kroz jednu cijev. U blizini izvora stajaše na stubama ikona sv. apostola i evanđelista Jovana Bogoslova, po čemu je izvor i dobio svoj naziv.. ovo mjesto se sviđalo svetom Serafimu. Po njegovoj želji izvor je bio očišćen i obnovljen, nadstrešnica uklonjena, i umjesto nje napravljen nov krov sa cijevi. Tu starac stade najviše provoditi vrijeme, baveći se mišljenjem o Bogu i tjelesnim radovima, jer zbog bolesti on već nije mogao da odlazi u svoju keliju. Prepodobni skupljaše kamenčiće po rijeci Sarovki, i njima popločavaše izvor. Načini kraj izvora i vrt za sebe, i tu uzgajaše povrće. Na brežuljku blizu izvora bi načinjena za starca malena brvnara bez prozora, pa čak i bez vrata, sa zemljanim ulazom pod malim zidom. Uvlačeći se u brvnaru, prepodobni otac se u tom ubogom skloništu odmarao poslije rada, sklanjajući se od podnevne žege. Kasnije mu bi napravljena nova kelija sa vratima i peći, ali bez prozora. Tu, u svojoj pustinji, on provođaše sve radne dane, a navečer se vračaše u manastir. To mjesto stadoše nazivati donjom pustinjom oca Serafima, a izvor - studencem oca Serafima.

Dirljivo je bilo vidjeti ovog smirenog, pogrbljenog starca, koji se podupire motikom ili sjekirom, u pustinji, kako sječe drva ili obrađuje vrt, sa ubogom kamilavkom na glavi, u pohabanoj mantiji, sa torbom na leđima u kojoj se nalazilo Evanđelje, i kamenje i pijesak radi mučenja tijela. Na pitanja nekih, radi čega on to nosi na leđima, sveti starac je odgovorio riječima svetog Jefrema Sirina: Mučim onoga koji mene muči.

Broj posjetilaca blagodatnog starca se stade naglo povećavati. Jedni ga očekivahu u manastiru, drugi su mu dolazili u pustinju, željeli su da ga vide i dobiju od njega blagoslov i pouku. Potresno je bilo vidjeti kada se sveti otac vraća u svoju pustinju poslije svete Pričesti - u mantiji, epitrahilju i naružvicama. Gomile naroda su se tiskale oko njega i usporavale mu hod. No u to vrijeme nije ni sa kim govorio, nikome nije davao blagoslov, i kao da nikoga nije vidio, sav udubljen u razmišljanje o blagodatnoj sili Svete Tajne. Iguman Nifont, koji je duboko poštovao i volio blagodatnog starca, govorio je povodom mnoštva posjetilaca svetome Serafimu: Kada otac Serafim življaše u pustinji (prvoj i dalekoj), onda on drvećem zakrči sve prilaze k njemu, da mu narod ne bi dolazio; a sada stade primati sve, te do ponoći nemam mogućnost da se manastirska vrata zatvore.

Od toga doba u prepodobnom ocu Serafimu Bog otkri vjernicima istinu i veliko dragocjeno blago. Naročito bijaše sladak, utješan i koristan za dušu razgovor blagodatnog starca, prožet nekom osobitom ljubavlju, i prepun neke tihe, životvorne vlasti. I cjelokupno njegovo ophođenje sa posjetiocima odlikovaše se prije svega dubokim smirenjem, i opraštajućom, djelatnom ljubavlju kršćanskom. Riječi njegove zagrijavahu srca, čak i ona okorjela i hladna, ozariše duše dubokim razumijevanjem, potičući ih na suzno i skrušeno pokajanje, izazivahu radost i nadu na mogućnost popravka i spasenja čak i kod okorjelih i izgubljenih grješnika, ispunjavahu dušu blagodatnim mirom. Ma tko došao k njemu, bijednik ili bogataš u raskošnim haljinama, sa ma kakvim mukama na duši, grijesima, potrebama, i sa ma kakvim savjestima - sve ih on s ljubavlju grljaše, svima se do zemlje klanjaše, i blagoslivljajući ih, sam im ruke cjelivaše. Nikoga on surovo ne koraše niti strogo izobličavaše; ni na


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 4 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr