www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 13:07

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor Poruka
PostPostano: 05 kol 2007 14:15 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 09 stu 2006 18:04
Postovi: 79
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
ŽITIJE PREPODOBNE MATERE NAŠE

MARIJE EGIPĆANKE

TAJNU carevu dobro je cuvati, a dela Bozja slavno je objavljivati, — tako rece andjeo Rafail Tovitu, posto mu na cudesan nacin slepe oci progledase (Tovit. 12,7). Jer ne cuvati carevu tajnu, opasno je i ubitacno; a cutke prelaziti slavna dela Bozja, velika je steta za dusu. Stoga se i ja bojim, veli pisac Zitija prepodobne Marije Egipcanke, sveti Sofronije1), patrijarh jerusalimski, da ono sto je bozansko zakopam u cutanje. A to cu uciniti, ako ne objavim svetu povest koja je dosla do mene. Ne objavim li je, na mene ce se sruciti pretnja, upucena u Evancelju lenjom sluzi, koji od Gospoda dobi talant da radi sa njim, a on ga u zemlju zakopa. Ali neka niko ne sumnja u ovo sto pisem, i neka niko ne pomisli da se usudjujem pisati neistinu. Sacuvaj me Boze, da govorim lazi o svetiteljima. No ako bude i takvih citalaca kojima ce biti tesko da veruju cudesnom delu ove povesti, neka Gospod i prema njima bude milostiv. Jer oni, imajuci u vidu nemoc ljudske prirode, smatraju da su nemoguce cudesne stvari koje se govore o ljudima. Ali treba vec poceti povest o ovoj cudesnoj stvari koja se zbila u nasem rodu.
U jednom palestinskom manastiru bejase neki starac ukrasen pravednoscu i blagorazumnoscu, koji jos odmalena bese dobro upucen u monaske podvige. Zvao se Zosima. On sve podvige podviznickog zivota prodje, i odrza svako pravilo predato od savrsenih monaha. A sve to cineci, on nikada ne prenebreze poucavati se Bozjim recima: ili lezao, ili stajao, ili rukama posao obavljao, ili jeo, on nikada nije prestajao slaviti Boga i poucavati se Bozjim recima. Od ranoga detinnjstva u manastiru, on se do pedeset trece godine dobro podvizavao u podviznickim trudovima. Ali tada ga smutise neke pomisli, kao da je vec u svemu savrsen i da mu ne trebaju nikakve pouke od drugih. I mislju govorase u sebi: Postoji li na zemlji monah koji bi mi mogao koristiti i ukazati mi na neki podvig koji ja nisam izvrsio? Dok je on tako pomisljao, javi mu se Andjeo i rece mu: O Zosimo! dobro si se podvizavao, koliko ti je bilo moguce kao coveku; dobro si tecenje podviznicko prosao, ali mecu ljudima nema ni jednoga koji bi pokazao da je savrsen. Ima veci podvig od toga sto si ti prosao, ali ga ti ne znas. Stoga, da bi saznao koliko jos ima drugih puteva ka spasenju, izadji iz svoje zemlje, kao sto to ucini zna-meniti patrijarh Avraam, i idi u manastir sto se nalazi kraj reke Jordana.
Starac odmah postupi po savetu Andjela: izadje iz manastira u kome je od detinjstva monahovao, doce na Jordan i obrete ukazani mu od Boga manastir. Zakuca na manastirsku kapiju, monah vratar mu je otvori, i on kaza monahu ko je. Monah izvesti igumana. Iguman primi Zosimu, i videvsi pred sobom monaha koji satvori uobicajeni monaski poklon i molitvu, on ga upita: Odakle si, brate? i radi cega si dosao k nama, ubogim starcima? Zosima mu odgovori: Odakle dolazim, nije potrebno reci; a dosao sam po duhovnu korist, oce! Jer cuh o vama velike i pohvalne stvari, koje mogu dusu sprijateljiti s Bogom. Iguman mu na to rece: Brate, Bog koji jedini isceljuje nemoci duse, neka tebe i nas nauci svojoj bozanskoj volji i uputi da cinimo sve sto je korisno. Jer covek coveku ne moze koristiti, ako svaki ne pazi na sebe i budna duha ne cini ono sto je korisno, imajuci Boga za svog saradnika. Ali, posto te ljubav Hristova pobudi da vidis nas uboge starce, onda ostani kod nas, ako si radi toga dosao. I sve ce nas nahraniti blagodacu Svetoga Duha Pastir Dobri koji je dusu svoju dao za nase iskupljenje.
Kada iguman to rece Zosimi, ovaj mu se pokloni, izmoli u njega molitvu i blagoslov, i rekavsi: Amin* ostade u tom manastiru. I vide tamo starce koji delanjem dobrih dela i bogorazmisljanjem sijaju, duhom gore, Gospodu sluze. U njih bese molitva neprestana, stajanje posvunocno, posao u rukama a psalmi u ustima. U njih ne bese prazne reci; a o sticanju zemaljskih dohodaka i o brizi zitejskoj u njih ne bese ni pomena. U njih bese jedina i neprekidna briga ovo: kako umrtviti svoje telo. Hrana im bese hleb i voda. Svaki ih je upotrebljavao po meri ljubavi Bozje u sebi.
Videvsi to, Zosima izvuce veoma mnogo duhovne koristi za sebe, predajuci se podvigu. Posto prodje dosta dana, priblizi se sveti Veliki Post. Kapija manastirska bese stalno zatvorena; otvarala se samo kada bi neko od njih manastirskim poslom isao van manastira. Mesto je bilo pusto; i ne samo ne-posecivano od drugih, vec i nepoznato mirjanima. U manastiru bese obicaj, radi koga Bog i dovede tamo Zosimu. Obicaj ovaj: prve nedelje Velikog Posta prezviter je sluzio svetu liturgiju, na kojoj su se svi pricescivali precistim Telom i Krvlju Hrista Boga naseg; potom su pomalo jeli; onda su se opet sabirali u crkvu, tvorili usrdnu molitvu i mnoge poklone, celivali jedan drugog, i svaki je pred igumanom cinio poklon proseci od njega blagoslov i molitvu za pretstojeci podvig; posle toga se kapija manastirska otvarala i svi izlazili u pustinju pevajuci zajedno ceo dvadeset i sesti psalam: Gospod je videlo moje i spasitelj moj; koga da se bojim? Gospod je zastitnik zivota mog; koga da se strasim? — U manastiru je ostajao jedan ili dva brata, ne da cuvaju unutrasnju imovinu, jer lopovi nisu imali sta da ukradu, nego da crkva ne ostane bez bogosluzenja. I onda su prelazili reku Jordan. Svaki je sa sobom nosio hrane koliko je mogao i hteo, prema svojoj telesnoj potrebi: jedan je nosio malo hleba, drugi smokve, treci urme, cetvrti raskvaseno socivo, a peti nista, samo telo svoje i na njemu odecu. Ovi sto nisu nosili nista od hrake, ako bi ih potreba tela primorala, hranili su se zeljem sto raste u pustinji. Presavsi Jordan, oni su se razilazili daleko jedan od drugoga, i nisu znali kako se ko posti ili kako se podvizava. Ako bi ko slucajno ugledao drugoga, odmah se uklanjao na suprotnu stranu. I svaki provodjase vreme u neprestanoj molitvi, i vrlo malo uzimahu hrane u odredjeno vreme. Posto bi tako proveli ceo Casni Post, oni su se na Cveti vracali u manastir. Svaki se vracao, imajuci savest svoju za svedoka svoga truda; i niko nije pitao drugoga kako se i na koji nacin podvizavao.
Takav dakle bese ustav toga manastira. Tako tada i Zosima po obicaju manastirskom predje Jordan, noseci nesto malo hrane. Svoje molitveno pravilo vrsase pugujuci kroz pustinju; strogo ga je tvorio i za vreme jedenja, i za vreme nuzde. Vrlo je malo spavao; obicno bi nocu seo na zemlju, malo otpocinuo, i onda ustajao i nastavljao svoj put. Zeleo je da otide do sredine pustinje, nadajuci se da ce tamo naci nekoga od otaca koji se tamo podvizava i od njega dobiti duhovne pouke. Posto je putovao dvadeset dana, on se malo zaustavi, i okrenuvsi se Istoku stade citati Sesti cas. Jer se on za vreme svoga putovanja, vrseci svoje molitveno pravilo, cesto zaustavljao, te pojao i cinio metanija, poklone. Kada ovog puta stajase pojuci, on s desne strane ugleda kao senku tela ljudskog. Isprva se uplasi, misleci da je demonsko prividjenje, i uzdrhta. Ali, prekrstivsi se, on odagna od sebe strah. I kada, zavrsavajuci
vec svoju molitvu, pogleda na jug, on vide gde ide neko naga i crna, od sunca opaljena tela, sa belom kao sneg kosom na glavi, koja je bnla kratka i dosezala do vrata. Videvsi to, Zosima potrca na tu stranu veoma obradovan, jer u toku tih dana ne bese video ljudsko bice, niti ma kakvu zivotinju. A kada ona prilika izdaleka ugleda Zosimu gde ide, sama poce da trci i bezi u dubinu pustinje. Zosima onda kao da zaboravi na svoju starost i zamorenost od puta, trcase brzo, zeleci da stigne onu priliku. I Zosima se pokaza brzi od begunca. I kada se vec toliko iriblizi da se glas mogao cuti, Zosima stade sa suzama vikati: Zasto bezis od mene gresnoga starca, slugo istinitoga Boga, radi koga u ovoj pustinji zivis? Pricekaj mene nedostojnog i nemocnog! pricekaj radi nade na nagradu za trudove tvoje! Stani, i meni starcu daj molitvu tvoju i blagoslov radi Boga koji se ni na koga nije uzgnusao.
Dok je ovo Zosima govorio sa suzama, i vec bio blizu begunca, tada se pojavi jedan suv potok, i begunac pretrca na drugu straiu njegovu. A Zosima umoran, nije vise mogao da trci, i stade na ovoj strani potoka, placuci i ridajuci jos jace. Tada begunac s one strane progovori: Avo Zosimo, oprosti mi Gospoda radi, ne mogu da izadjem pred tebe, jer sam zena, a naga sam. Nego ako hoces da meni gresnoj zeni das svoj blagoslov i molitvu, baci mi nesto od tvoje odece, da pokrijem nagotu svoju, i tako izadjem preda te.
Tada Zosimu spopade trepet i uzas, jer cu gde ga po imenu zove zena, koja ga nikad videla nije, niti ikada cula za njega, i rece u sebi: Da ova zena nije prozorljiva, ne bi mi ime znala. — I odmah skide sa sebe svoju gornju haljinu i dobaci joj. Ona se ogrnu, izadje preda nj, i rece mu: Zasto ti se prohtelo, avo Zosimo, da vidis gresnu zenu? Sta to hoces da cujes od mene, ili cemu da se naucsp, te si toliki trud uzeo na sebe? — A on se baci na zemlju, proseci od nje blagoslov. No i ona se isto tako baci na zemlju, i tako nicice rasprostrti moljahu jedan drugog za blagoslov. I od obojih se culo samo jedno: blagoslovi! blagoslovi! — Posto prodje dosta vremena ,rece zena Zosimi: Avo Zosimo, ti treba da blagoslovis i da molitvu satvoris, jer si ti prezviter i mnogo godina sluzis svetom oltaru, prinoseci Gospodu darove Bozanskih Tajni.
Ove reci jos vise zaprepastise i uplasise Zosimu, i on, guseci se u suzama i jecajuci, isprekidano govorase: O mati duhovna! Ti si se Bogu priblizila, i potpuno si telo svoje umrtvila. To najbolje pokazuje dar Bozji koji imas, jer me po imenu zoves i znas da sam prezviter iako me nikada videla nisi. Zato Gospoda radi blagoslovi ti mene, i tvojom savrsenom molitvom pomoli se za mene jadnog!
Ona onda popusti na starcevo usrdno preklinjanje, i rece: Blagosloven Bog koji zeli spasenje dusama ljudskim! I posto Zosima rece: Amin! ustadose oboje sa zemlje. Ona onda upita starca: Radi cega si, covece Bozji, dosao k meni gresnici? Radi cega ti se prohtelo da vidis zenu koja nema nikakve vrline? Ali tebe je uputila blagodat Svetoga Duha, da ucinis uslugu telu mome kada bude vreme. No reci mi, oce, kako sada zive u svetu hriscani, kako carevi, kako svete crkve? Zosima joj odgovori: Svetim molitvama vasim Bog je podario cvrsti mir. No uslisi molbu nedostojnog starca, i Gospoda radi pomoli se za sav svet i za mene gresnog, da ne bi ovo moje putovanje po pustinji bilo bez ploda.
Ona mu na to odgovori: Avo Zosimo, ti imas svestenicki cin i tebi vise dolikuje da se molis za mene i za sve, jer si za to i rukopolozen. Ali, posto smo duzni da tvorimo poslusanje, ja cu postupiti po tvome naredjenju. Rekavsi to, ona se okrete k Istoku, i podigavsi oci i ruke k nebu, ona se stade moliti tiho, i ne cujahu se njene reci. Zosima stajase u trepetu, — kao sto je kasnije sam kazivao —, gledajuci u zemlju i nista ne govoreci. I Boga je za svedoka prizivao, kazujuci ovo: Ona se dugo moljase, i kad ja malo podigoh oci sa zemlje i pogledah u nju, ugledah je gde uzdignuta jedan arsin iznad zemlje stoji na vazduhu i moli se.
Kako vide ovo, Zosimu spopade neiskazan strah, i on se baci na zemlju i, kupajuci se u suzama, nista ne govorase osim: Gospode pomiluj! I dok tako rasprostrt lezase na zemlji, starca uznemiri misao, da nije ovo neko privicenje i duh koji se pretvara da se moli.
A ona se onda okrenu starcu, podize ga, i rece mu: Avo Zosimo, zasto te pomisli smucuju i govore ti da sam ja prividjenje i duh, i da se pretvorno molim? Molim te, oce blazeni, budi siguran u ovo: ja sam zena gresnica, no svetim krstenjem ogradjena; i nisam prividjenje ni duh, vec sam zemlja, prah i pepeo, i zaista telo koje nikada nista duhovno nije pomislilo. I rekavsi to, ona oseni krsnim znakom celo svoje, oci, usta i grudi .govoreci ovako: Avo Zosimo, neka nas Bog izbavi od lukavoga, i od zamki njegovih, jer je tezak rat njegov protiv nas.
Cuvsi to i videvsi, starac pade pred noge njene, i govorase sa suzama: Zaklinjem te imenom Gospoda naseg Isusa Hrista, istinitog Boga, rodjenog od Djeve, radi koga ides naga, i radi koga si telo svoje tako umrtvila, nemoj sakriti od mene zitije svoje ,nego mi ispricaj sve, da bi obelodanila velika dela Bozja. Reci mi Boga radi sve, ne radi pohvale, vec da bi mene gresnog i nedostojnog obavestila o sebi. A verujem Bogu mome, kome zivis, da me je zato uputio u ovu pustinju, da obelodani dela tvoja. Mi pak nismo u stanju da se protivimo odlukama Bozjim. Jer da nije bilo ugodno Hristu Bogu nasem da se dozna za tebe i tvoje podvige, On te ne bi pokazao meni, niti bi ukrepio na toliki put mene koji nikada nisam hteo ni mogao izaci iz svoje kelije.
Posto Zosima izgovori to i mnogo drugah stvari, ona ga podize i rece mu: Stidim se, oce, da ti pricam dela svoja. Ali, posto si video nago telo moje, ja cu ti obnaziti i dela svoja, da bi doznao kolikim je stidom i sramotom ispunjena dusa moja. Ja cu ti ispricati o sebi, ne radi neke pohvale, kao sto ti sam rece. Jer cime se imam pohvaliti ja koja sam bila izabrani sasud djavola? No ako stanem pricati o sebi, ti ces pobeci od mene kao sto covek bezi od zmije, jer usima neces moci podneti gadosti koje sam Ja nedostojna pocinila. Ali cu ipak reci sve i necu nista precutati. Samo te najpre molim, da ne prestanes moliti se za mene, da obretem milost na dan Suda. — A starac, zeljan da sazna zitije njeno, neprestano plakase, jer nije mogao da zaustavi suze. I ona stade pricati o sebi ovako:
Ja sam, oce, rodjena u Egiptu. Kada mi je bilo dvanaest godina, i roditelji jos zivi, ja se odrekoh njihove ljubavi i odoh u Aleksandriju1). I posto izgubih nevinost, ja se odadoh neuzdrzljivom i nenasitom bludnicenju. Stid me je i da mislim o tome, a kamoli da govorim mnogo. Ipak cu ti ispricati ono sto je najnuznije, da bi saznao neuzdrzljivost tela mog: se-damnaest punih godina provedoh u razvratu, ne radi neke zarade ili poklona, jer nisam htela da primam ni od onih koji su nastojavali. A to sam smislila, da bih samo sto veci broj posetilaca privukla sebi, i tako zadovoljila svoju telesnu pozudu. No nemoj misliti da sam bila bogata, pa zato nisam naplacivala. Ne, ja sam zivela u bedi, i mnogo puta sam gladna prela kudelju. Neugasivi pozar bludni goreo je u meni, i ja sam se stalno valjala u blatu bluda. Ziveci na takav nacin, ja jednom u vreme zetve videh silan muski svet iz Libije2) i Egipta kako ide na morsko pristaniste. Ja onda upitah nekoga: Kuda ovi ljudi tako zure? I dobih odgovor: U Jerusalim, da bi se na praznik Krstovdan, koji ce biti kroz neki dan, poklonili casnom i zivotvornom Krstu. Ja ga onda upitah: Da li bi i mene poveli sa sobom? On mi odgovori: Ako imas sredstava i hrane, niko ti nece braniti. Ja mu na to rekoh: Ja, brate, nemam ni sredstava ni hrane, ali cu ipak poci i uci s njima u istu ladju, pa ce me oni hraniti, jer cu im telo svoje dati u najam. A ze-lela sam s njima da putujem, da bih imala sto veci broj ljubitelja gotovih na moju pozudu. Rekoh ti, oce Zosimo, ne teraj me da ti pricam sramotu svoju, jer me uzas hvata — Gospod zna — sto recima svojim kuzim i sam vazduh.
A Zosima, suzama kvaseci zemlju, odgovori joj: Pricaj Gospoda radi, pricaj, o mati moja ,i ne prekidaj tako korisnu za mene povest! — I ona produzi pricati: Taj mladic, cuvsi bestidnost mojih gadnih reci, nasmeja se i ode. A ja bacih preslicu, koju sam tada pri sebi imala, i pohitah k pristanistu morskom. Tamo ugledah jednu grupu od desetak mladih ljudi, koji mi se ucinise pogodni za moju pohotu, a mnogi se vec behu ukrcali u ladju. I ja, po obicaju svom, bestidno banuh medju njih i rekoh im: Povedite i mene tamo kuda idete! Necu vam biti neprijatna! — I dodadoh jos neke ruzne reci, na sto se svi oni stadose smejati. I videvsi moju bestidnost, oni me uzese sa sobom u svoju ladju. I ladja krenu na put. A sta se desavalo uz put za vreme plovidbe, kako da ti pricam, covece Bozji! koji bi jezik iskazao, i koji sluh podneo, zla dela moja koja pocinih u ladji za to vreme? Ja sam tada prokletnica primoravala na greh i one koji nisu hteli. I bila sam uciteljica i izrazivih i neizrazivih necistota, kakvima nema primera. Veruj mi, oce, cudim se, kako more podnese ono moje bludnicenje. I kako zemlja ne otvori usta svoja i ne vrgnu me u pakao, mene koja sam tolike duse uvukla u mrezu smrti? Ali smatram da je Bog trazio moje pokajanje, ne zeleci smrti gresnika vec strpljivo cekajuci obracenje.
Tako doputovah u Jerusalim. I one dane pre praznika provedoh u jos vecim gadostima. Jer mi nisu bili dosta oni mladici s kojima doputovah, nego sam i vrlo mnoge druge gradjane i strance navodila na greh. A kad dodje praznik Krstovdan, ja i tada lovljah mlade duse. Na sam Krstovdan rano izjutra videh kako svi hitaju u crkvu- Podjoh i ja. I sa drugima udjoh u pritvor crkveni. A kad nastade trenutak vozdvizenja Casnoga Krsta Gospodnja, postarah se i ja da s narodom udjem u crkvu, no bese mnogo sveta i gurnjave, i ja se bednica s velikom mukom jedva priblizih k vratima crkve. Ali kada stupih na prag, zadrza me neka nevidljiva sila i ne davase mi uci, dok svi drugi nesmetano udjose. I tako ja sama ostadoh u pritvoru. No misleci da mi se to dogodilo od zenske nemoci, ja se opet pridruzih drugim dolaznicima, i primoravah sebe da udjem, ali sve uzalud, jer cim bih nogu svoju gresnu stavila na prag, odmah me je neka neocekivana nevidljiva sila sprecavala, i ja sam se vracala natrag u pritvor. I tako sam tri-cetiri puta pokusavala, ali sve uzaman, nisam mogla da udjem. Umorna, ja od stida i iznenadjenja povukoh se i stadoh u jednom uglu pritvora crkvenog. I kada se jedva unekoliko pribrah, ja zapitah sebe: Sta je to sto mi ne da da vidim zivotvorno drvo Krsta Gospodnjeg? Tada se ociju srca mog kosnu svetlost spasonosnog saznanja: sve-tla zapovest Gospodnja, koja prosvetljuje duhovne oci, pokaza mi da mi tinja dela mojih ne da da udjem u crkvu. I ja stadoh plakati, i ridati, i u grudi se udarati, uzdisuci iz dubine srca.
Placuci tako, ja podigoh oci i ugledah gore na zidu ikonu Presvete Bogorodice u pritvoru, i stadoh joj se moliti svom duhom, govoreci: O Djevo Vladicice, koja si Boga Logosa telom rodila! znam, potpuno znam da ja, ovako necista i gadna bludnica, nisam dostojna ni da pogledam na cesnu ikonu tvoju, ikonu Preciste Prisnodjeve Marije, koja imas i telo i dusu cistu i neoskvrnjenu. I pravo je da tvoja devstvena cistota nenavidi i mrzi mene bludnicu. No posto sam slusala da je Bog, koga si Ti rodila, zato postao covek da zove gresnike na pokajanje, pomozi meni usamljenoj koja ni od koga nemam pomoci. Ucini, da i meni bude dopusten ulaz u crkvu, i ne lisi me toga da vidim Casno Drvo na kome bi telom raspet Bog od Tebe rodjeni, koji krv Svoju dade za moje iskupljenje. Naredi, o Vladarko! da se i meni otvore vrata radi poklonjenja bozanskom Krstu! I Ti mi budi najdostoverniji svedok pred Sinom Tvojim, da nikada vise necu telo svoje oskvrniti bludom, nego cim budem videla Sveto Drvo Krsno Sina Tvog, ja cu se odreci sveta i svega na svetu, i odmah cu otici onamo kuda me Ti sama, kao Posrednica moga spasenja, budes uputila.
Rekavsi to, i dobivsi kao neko obavestenje, ja se, zapaljena verom i ucvrscena nadom na milosrce Bogorodice, krenuh s mesta na kome sam stajala i molila se, i opet se pridruzih onima koji su ulazili u crkvu. I sada me vec niko nije ni zadrzavao ni sprecavao da se priblizim vratima na koja se ulazilo u crkvu. Ali me bese zahvatio strah i uzas, te sam sva
drhtala i tresla se. I kad docoh do vrata koja mi dotle behu zatvorena, ja bez muke udjoh u crkvu, i udostojih se videti casno i zivotvorno Drvo Krsta, i videh Tajne Bozje, i kako je Gospod gotov da primi one koji se kaju. I pavsi na zemlju, poklonih se Casnome Krstu, celivah ga sa strahom, pa izadjoh zureci k mojoj Zastitnici. I kad dodjoh pred svetu ikonu moje Po srednice, padoh na kolena pred Prisnodjevom Bogorodicom, i izrekoh ovo:
O uvek blazena Djevo Vladarko Bogorodice, Ti pokazujes na meni svoje preblago covekoljublje! Ti se ne gnusas moje nedostojne molitve, jer videh slavu koju ja bludnica zaista nisam bila dostojna da vidim. Hvala Bogu koji Tebe radi prima pokajanje gresnika! Sta bih jos ja gresna imala razmisljati ili reci? Vec je vreme, Vladicice, da ispunim obecanje koje Ti dadoh kao Posrednici: evo, uputi me sada kuda hoces! i budi mi od sada uciteljica spasenja, vodeci me putem pokajanja!
Kada ovo izgovorih, cuh glas gde mi izdaleka dovikuje: Ako predjes Jordan, naci ces dobar mir! — A ja cuvsi ovaj glas, i uverena da je meni upucen, sa suzama zavapih ka ikoni Bogorodice: Vladicice, Vladicice Bogorodice, ne ostavi me!
I posto tako zavapih, ja izidjoh iz pritvora crkvenog, i stadoh ici vrlo brzo. Dok sam tako zurila, neko me vide i dade mi tri novcica, rekavsi mi: Primi ovo, mati! — Ja uzeh i kupih za njih tri hleba. I upitah hleboprodavca: Koji put vodi na Jordan? On mi pokaza, i ja krenuh hitajuci i suze roneci- A kada dan bi na izmaku i sunce na zahodu, ja stigoh do crkve svetog Jovana Krstitelja, kraj Jordana. Posto se u crkvi poklo-nih i pomolih, sidjoh odmah na Jordan, i njegovom svetom vodom umih ruke i lice. I opet se vratih u crkvu, i pricestih se precistim i zivotvornim Tajnama Hristovim. Posle toga pojedoh polovinu od jednoga hleba, pa se napih vode iz Jordana, i onda legoh na zemlju, i prenocih odmarajuci se. A kad zora zarudi, nadjoh mali camac, prevezoh se na onu stranu Jordana, i opet se pomolih Putovoci mom — Presvetoj Bogorodici, da me uputi kuda ona hoce. I ja dodjoh u ovu pustinju. I od tada do danas obitavam ovde, cekajuci Boga koji me spasava od malodusnosti i bure, jer se Njemu obracam.
Zosima je onda upita: Koliko ima godina, gospodjo moja, otkako si se nastanila u pustinji? Ona odgovori: cetrdeset i sedam godina je, otkako izidjoh iz Svetoga Grada. Upita je Zosima: Cime si se hranila, gospodjo moja? Ona odgovori: Kad sam presla Jordan imala sam dva i po hleba. Oni se postepeno sasusise i skamenise. Ja sam ih nekoliko godina po malo jela, dok ih ne pojedoh. Zosima je onda upita: Kako si toliko vreme provela, jesi li bila u opasnosti, je li te smucivala neka neprijateljska sila? Ona odgovori: Postavio si mi pitanje, avo Zosimo, na koje se plasim da odgovaram- Jer ako budem nabrajala mnogobrojne opasnosti koje sam podnela, i ljute pomisli koje su me smucivale, bojim se da me one opet ne zahvate. Na to joj Zosima rece: Gospodjo moja, nemoj izostavljati nista, jer sam te bas to molio da mi sve potanko ispricas. Ona mu onda rece: Veruj mi, avo Zosimo, sedamnaest godina provedoh u ovoj pustinji boreci se sa mojim bezumnim zeljama kao sa ljutim zverovima. Jer kada bih pocela da jedem, zelela sam mesa i ribe, kojima sam se u Egiptu hranila. A zelela sam i svoje omiljeno pice: vino, jer sam mnogo vina pila dok sam u svetu bila. Ovde pak, ni vode nisam imala, te me je silna zedj sagorevala, i ja sam strasno patila. Ponekad me je morila zelja za razvratnim pesmama, i primoravala me da pevam pesme demonske, na koje sam bila navikla. No u takvim slucajevima, ja sam udarala u plac i bila se u grudi, secajuci se zaveta koje dadoh dolazeci u ovu pustinju, a mislju sam se prenosila pred ikonu Presvete Bogorodice, moje Posrednice, i pred njom plakala moleci je da odagna od mene pomisli koje tako smucuju bednu dusu moju. I posto bih dugo plakala i u grudi se iskreno udarala, svetlost bi me sa svih strana obasjala i spokojstvo zavladalo mojim bicem. A sta tek da ti pricam o bludnim pomislima koje su me spopadale? Avo, oprosti: oganj se zapaljivao u strasnom srcu mom, i svu me zahvatao, i na zeljeno telesno sjedinjenje primoravao. No kada me je takva pomisao napadala, ja sam se bacala na zemlju i suzama se zalivala, zamisljajuci sebe kako stojim pred mojom Posrednicom, i ona osudjuje moj prestup i ukazuje mi na grozne muke. I nisam se dizala sa zemlje dan i noc, dok me ona slatka svetlost ne bi obasjala i smucujuce me pomisli odagnala- A oci sam svoje upirala u moju Posrednicu, moleci je neprestano da bude u pomoci meni bednoj na pucini pustinje. I zaista, Ona mi je bila Pomocnica, i u pokajanju Satrudnica. I tako provedoh sedamnaest godina, podnoseci bezbrojne muke. Od tada pa sve do danas Pomocnica moja Bogorodica rukovodi me u svemu i za sve.
Zosima je onda upita: Nije li ti vise bila potrebna hrana i odeca? Ona odgovori: Posto pojedoh one hlebove, ja sam se sedamnaest godina hranila zeljem koje se nalazi u ovoj pustinji. A odeca sa kojom sam presla Jordan, od ovestalosti se raspade, te sam velike muke imala zimi od mraza, leti od zege. Zimi sam se mnogo puta premrla tresla i drhtala od hladnoce, n padala na zemlju kao mrtva, i nepomicno lezala. Borila sam se sa mnogim i razlicnnm nevoljama i neizmernim iskusenjima. A od tada do danas raznovrsna sila Bozja sacuva gresnu dusu moju i nistavno telo moje. Jer razmisljajuci samo od kakvih me zala izbavi Gospod, ja stekoh nepotrosivu hranu: nadu spa-senja mog. I ja se hranim i pokrivam recju Bozjom, koja drzi sve i sva: jer ne zivi covek o samom hlebu; nego o svakoj reci koja izlazi iz usta Bozjih (Mt. 4,4). I oni koji nemahu zaklona, u kamenje se obukose, posto svukose sa sebe odecu greha (sr. Jova 24,8).
A kad Zosima cu kako se ona poziva na Mojsija i na proroke i na psalme, on je upita: Gde si se, gospodjo, ucila psalmima i drugim Knjigama? A ona, osmehujuci se, odgovori: Veruj, covece, od kako predjoh Jordan, ja ne videh drugog coveka osim tvoga lica danas. A ne videh ni zvera, niti koju drugu zivotinju- Knjigama se nikad nisam ucila, niti cula drugog gde cita ili peva, nego rec Bozja ziva i delatna uci coveka znanju. Eto, ovim zavrsavam povest o sebi. A sada te zakljinjem ovaplocenjem Boga Logosa da se molis za mene bludnicu.
Kada ona to izgovori, i zavrsi svoje kazivanje, starac pohita da joj se pokloni, i sa suzama povika: Blagosloven Bog koji tvori velike i strasne, slavne i divne i neiskazane stvari, kojima nema broja' Blagosloven Bog koji mi pokaza sta daruje onima koji Ga se boje! Zaista, ne ostavljas one koji Tebe traze, Gospode! — A ona uhvati starca i ne dopusti mu da joj napravi veliki poklon, metanije, i rece mu: Zaklinjem te, oce, Isusom Hristom Bogom Spasiteljem nasim, da nista od ovoga sto si cuo od mene ne kazes nikome, dok me Bog ne uzme sa zemlje. A sada, podji s mirom, a dogodine ces me opet videti, blagodareci blagodati Bozjoj koja nas cuva. No Gospoda radi ispuni mi ovu molbu: iduce godine u Post ne prelazi Jordan, kao sto je to propis vaseg manastira.
Cuvsi to, Zosima se divljase kako ona zna i poredak u njegovom manastiru. I nista drugo ne govorase osim: Slava Bogu koji daje velike stvari onima koji Ga ljube! A ona mu rece: Ostani dakle, avo, kao sto ti kazem, u manastiru, jer i kada bi hteo da izadjes neces moci. A na sveti Veliki Cetvrtak, u vreme Tajne Vecere Hristove, uzmi u sveti sasud zivotvorno Telo i Krv Hrista Boga naseg, pa dodji na onu stranu Jordana blizu onog naselja, i pricekaj me, ja cu doci da me pricestis Zivotvornim Darima, jer se dosada nisam pricestila otkako se pricestih u crkvi svetoga Pretece pred prelazak preko Jordana. A sada svim srcem zelim da se pricestim, pa te molim: ne prezri moju molbu, vec mi na svaki nacin donesi zivotvorne Bozanske Tajne da se pricestim u vreme kada Gospod svoje ucenike ucini pricasnicima Bozanstvene Vecere. A Jovanu, igumanu manastira u kome zivis, reci: Pazi na sebe i na svoje stado, jer se tamo cine neke stvari koje treba ispraviti. Ali hocu da mu to kazes ne sada, nego kada ti Gospod naredi.
Rekavsi to, i isprosivsi od starca molitvu za sebe, ona ode u unutrasnju pustinju. A Zosima, poklonivsi se do zemlje, celiza mesto gde stajahu stopala nogu njenih, slaveci Boga. I vrati se, velicajuci i blagosiljajuci Hrista Boga naseg. Presavsi onu pustinju, on stize u manastir u odredjeni dan, tojest na Cveti. I te godine ocuta ono sto vide, i nikome ne smede reci. A u sebi moljase Boga da mu opet pokaze ono zeljeno lice. I tugovase i setovase pomisljajuci kako je dugacka godina, i hteo je da to vreme prodje brzo kao jedan dan.
A kad se priblizi prva nedelja svetog Velikog Posta, sva se bratija pripremise, i po manastirskom obicaju satvorivsi molitvu, svi pevajuci izidjose u pustinju. Ali Zosima, posto se razbole, bi primoran da ostane u manastiru. I opomenu se kako mu ona prepodobna rece da, i ako bude hteo, nece moci izaci iz manastira. No posle ne mnogo dana on ozdravi, i boravljase u manastiru. A kad se bratija vratise iz pustinje, i priblizi se Veliki Cetvrtak, Zosima ucini po zavestanju: metnu u malu casu Sveto Pricesce, precisto Telo i Krv Hrista Boga naseg, pa to stavi u korpu. Osim toga uze malo suvih smokava i urmi, i malo sociva raskvasena u vodi, i kasno uvece ode na ugovo-reno mesto, i sede na obali Jordana cekajuci prepodobnu. Iako svetiteljke dugo nemase, Zosima ne zadrema vec neumorno gle-dase ka pustinji, ocekujuci da ugleda ono sto je svesrdno ze-leo. I sedeci tako, starac govorase u sebi: Da je moja nedostoj-nost ne spreci da dodje, ili je vec dolazila i vratila se posto me nije nasla? Tako razmisljajuci starac uzdahnu i zaplaka, pa podigavsi oci k nebu moljase Boga govoreci: Gospode, ne lisi me da ponovo vidim ono lice koje si me udostojio videti, da ne bih otisao prazan, noseci grehe svoje na osudu svoju. — Posto se tako sa suzama pomoli, on opet stade razmisljati u sebi: Sta ce biti ako i dodje, jer camca nema? Kako ce preci Jordan i doci k meni nedostojnom? Tesko mojoj nedostojnosti! Tesko meni, ako budem lisen takvog dobra!
Dok starac tako premisljase, gle, pojavi se prepodobna i zastade na onoj strani reke otkuda je dolazila. Zosima ustade sav radostan i veseo, hvaleci Boga. Ali ga opet stade muciti misao, kako ce ona preci Jordan. Utom on vide, jer noc bese puna mesecine, kako ona oseni krsnim znakom Jordan, i podje po vodi, i hodeci povrh vode idjase k njemu. On htede da joj se pokloni, no svetiteljka mu, jos iduci po vodi, zabrani govo-reci: Sta to cinis, avo, ti — svestenik, pa jos nosis Bozan-ske Tajne! — I on je poslusa. A kad ona sidje s vode, rece star-cu: Blagoslovi, oce, blagoslovi! A on odgovarajuci joj s trepe-tom, rece: Zaista je Bog istinit, obecavsi da ce upodobiti Sebi one koji ociscuju sebe po moci svojoj. Slava Tebi, Hri-ste Boze nas, sto si mi preko ove sluskinje Svoje pokazao ko-liko sam daleko od pravog savrsenstva-
Kad on to izgovori, ona ga zamoli da procita Simvol svete vere: Vjeruju vo jedinago Boga, i Molitvu Gospodnju: Oce nas, ize jesi na nebesjeh. I kad on to ucini, svetiteljka se pricesti precistim i zivotvornim Tajnama Hristovim, i po obicaju celiva starca. Zatim, podigavsi ruke k nebu, ona uz-dahnu, zaplaka i zavapi; Sada otpusti s mirom sluskinju Svoju, Gospode, jer oci moje videse spasenje Tvoje! — I onda se obrati starcu: Oprosti, avo Zosimo, molim te ispuni mi jos jednu zelju: Idi sada u svoj manastir, cuvan Bozjim mirom, a iduce godine doci opet na onaj potok gde prviput razgovarasmo. Doci, molim te, dodji radi Gospoda, i opet ces me videti, kao sto hoce Gospod. — A on joj na to rece: Zeleo bih, ako je moguce, da idem za tobom i gledam tvoje cesno lice. No molim te, ispuni meni starcu ovu jedinu molbu: uzmi malo od hrane sto donesoh ovamo. I rekavsi to, ponudi joj ono sto bese doneo u korpi. Ona prstima uze tri zrna sociva, metnu ih u usta, i rece: Dosta je ovo blagodati duhovnoj koja cuva neoskvrnjenu prirodu duse. — I opet se obrati starcu: Moli Gospoda za mene, oce moj, moli, spominjuci svagda mene bednicu! A on se pokloni pred nogama njenim, i moljase je da se moli Bogu za Crkvu i za careve i za njega. Ovo izmolivsi od nje sa suzama, ostavi je da ide, a sam jecase i ridase; jer ne smejase je dugo zadrzavati, iako je zeleo, posto je ona nezadrzljivo htela da ide. I ona, osenivsi opet Jordan krsnim znakom, predje ga iduci povrh vode, kao i prviput. Onda se starac vrati, obuzet radoscu i strahom velikim- Usto korase sebe i zaljase sto ne doznade ime prepodobne. Ali se utesi nadom da ce ga doznati iduce godine.
Posto proce godina dana, Zosima krenu opet u pustinju, ispunivsi prethodno sve po obicaju, i hitase onom cudesnom stvorenju. Posle dugog putovanja pustinjom on primeti neke znake koji su mu pokazivali da je mesto koje trazi tu negde, u blizini. I on se osvrtase cas desno cas levo, trazeci ocima svetiteljku. Ali kad vide da se ona ni otkuda ne pojavljuje, grunuse mu suze, i podigavsi oci k nebu on se moljase Bogu, govoreci: Pokazi mi, Gospode, svoje neukradljivo blago, koje si sakrio u ovoj pustinji! pokazi mi andjela u telu, sa kojim nije dostojan da se uporedi sav svet. — Tako se moleci, on stize do potoka, i zastavsi kraj njega on na istocnoj strani vide prepodobnu gde lezi mrtva, sa prekrstenim rukama na grudima i sa licem okrenutim Istoku. On joj pritrca, i suzama svojim stade umivati noge blazenoj, jer se ne usudjivase kosnuti se nekog drugog dela njenog tela. I posto je mnogo plakao, i potrebne psalme nzgovorio, on izvrsi i opelo. I upita sebe: Da li da sahranim telo prepodobne? Eda li ce to biti prijatno bla-zenoj? I dok tako on u mislima pitase sebe, on ugleda vise njene glave napisano ovo: Pogrebi, avo Zosimo, na ovom mestu telo smerne Marije, predaj prah prahu! Moli Gospoda za mene, prestavila sam se prvog aprila, u samu noc spasonosnog stradanja Hristovog po pricescu Bozanstvenim Tajnama1). Procitavsi ovaj napis, starac se prvo upita, ko je to napisao. Jer, ona, kao sto mu bese kazala, nije znala pisati. Ali se veoma obradova sto doznade ime prepodobnoj. A doznade i to, da je ona prosle godine one iste noci kad se pricestila stigla u taj potok, do koga je on morao putovati dvadeset dana, i odmah otisla k Bogu. Slaveci Boga i suzama kvaseci zemlju i telo prepodobne, starac rece sebi: Vreme je, starce Zosimo, da izvrsis sto ti je naredjeno. Ali kako ces grob iskopati kad nista nemas u rukama? — I rekavsi to, on ugleda nedaleko jednu malu motku, uze je i stade njome kopati. Ali zemlja bese suva, i kopajuci starac se znojase i preznojavase, no nista ne mogade uciniti. I uzdahnuvsi jako iz dubine srca, on ugleda ogromnog lava gde stoji kraj prepodobne Marije i lize joj noge. To ga silno uplasi, narocito kada se opomenu kako mu blazena rece kako nikada nije videla zverove. No prekrstivsi se, starac poverova da ce ga pokojnica silom svojom sacuvati nepovredjena. Utom se lav stade krotko priblizavati starcu, umiljavajuci se i kao pozdravljajuci ga. Zosima onda rece lavu: Lave, posto mi velika pokojnica naredi da sahranim telo njeno, a ja sam star i ne mogu da iskopam grob, niti imam potrebnu napravu za kopanje; usto je i moj manastir vrlo daleko te ne bih mogao da se vratim brzo sa alatom, onda iskopaj ti grob svojim sapama, da predamo zemlji telo prepodobne. Cim lav to cu, odmah prednjim nogama iskopa rupu toliku da u nju moze stati telo blazene. A starac ponovo suzama zali noge prepodobnoj, i mnogo joj se moljase da se moli za sve- I sahrani telo njeno sa onom poderanom haljinom koju joj on dobaci kad je prvi put srete. Zatim otidose oba: lav se kao ovca krotko udalji u unutrasnju pustinju, a Zosima se vrati manastiru svom, blagosiljajuci i slaveci Hrista Boga naseg.
Dosavsi u manastir, Zosima isprica svima monasima sve o prepodobnoj Mariji, ne precutavsi nista sto vide, i sto cu od nje. I svi se divljahu slusajuci velika dela Bozja. I sa strahom, verom i ljubavlju stadose tvoriti spomen i praznovati dan prestavljenja prepodobne Marije. A iguman Jovan, po reci prepodobne, nadje neke kojima je bila potrebna poprav-ka, i pomocu Bozjom on ih popravi.
Zosima provede svoj zivot bogougodno, i kad mu bi blizu sto godina skonca u manastiru svoj privremeni zivot, i ode u vecni ka Gospodu1). I monasi toga manastira cuvahu ovu povest o prepodobnoj Mariji, ali je jedni drugima kazivahu na opstu korist svima slusaocima. Samo je nisu stavljali na hartiju. A ja, veli sveti Sofronije, zapisah tu povest od njih. Ako su pak neki drugi bolje zapisali zitije prepodobne Marije, ja jos nisam o tome saznao. No i ja, kako sam mogao prema svojim mocima, zapisah ovo zitije drzeci se samo istinite povesti-A Bog koji tvori divna cudesa i velikim uzdarjima uzvraca onima koji Mu pribegavaju s verom, neka da nagradu onima koji s koriscu citaju ovu povest, i onima koji je slusaju, i onome koji se potrudio da je zapise; i neka ih udostoji blagog udela ove blazene Marije sa svima koji su Mu od pamtiveka ugodili bogomislijem i trudovima. A odajmo i mi hvalu Bogu, Caru Vecnome, da nas udostoji da i mi obretemo milost u dan Suda u Hristu Isusu Gospodu nasem, kome prilici svaka slava, cast i moc i poklonjenje, sa Ocem i presvetim i zivotvornim Duhom, sada i uvek i kroza sve vekove, amin.

') Sveti Sofronije, patrijarh Jerusalimski (634—638. god.), cuven po svetosti i ucenosti, praznuje se 11. marta.
*) Aleksandrija — znameniti grad, osnovan Aleksandrom Makedonskim na obali Sredozemnog mora, kraj usca reke Nila.
*) Libija — pokrajina u Severnoj Africi.
Prepodobia Marija upokojila se 522. godine
1) Prepodobni Zosim prestavio se u prvoj polovini sestoga veka. Spomen njegov slavi se 4. aprila.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr