Citao sam "Zlatna zrnca Arškog župnika" neobradjena verzija.
Tamo stoji dosta tekstova iz njegovog govora,a njvise mi se svidjaju zrnca izrecena o Sv.Misi i pricesti.
Evo neka cu ubaciti ovdje:
-Nijedan čas nije dragocjeniji i uspješniji, da nam ishodi milost obraćenja, nego je čas pretvorbe kod sv. Mise. O, kad bi roditelji, očevi i majke, znali ovaj dragocjeni čas na pravi način iskoristiti, tada njihova djeca ne bi bila tako neposlušna, tako daleko od puta, koji vodi u nebo. O bijedni ljudi, koji tako beskrajno blago imaju pred sobom, a ipak se ne koriste njime! -No vi ćete mi reći: "Ako smo siromašni i ništa nemamo, to nam i kod sv. Mise nitko ništa ne da." – Ludi govor! Ta što hoćete da vam Bog dade, ako vi računate samo sa svojim radom, a nikako na s Njim? Ako nemate vremena, ni da svoju jutarnju i večernju molitvu obavite, a kamoli da sv. Misu slušate? O vi bijedni slijepci, vi ne poznate sredstava božanske Providnosti koja onima na raspolaganju stoji koji se u Boga uzdaju. Hoćete li jedan primjer za to, koji udara u oči? Stoji evo pred vama. To je vaš duhovni pastir i sve ono što je on u Arsu već stvorio.
-Kako slijep je ipak čovjek, da se toliko kinji, da bude vječno osuđen i vrlo nesretan, pa već i na ovom svijetu! Kad bismo imali milost, da ozbiljno mislite na svoj spas i sv. Misi prisustvujete, kad god možete, jasan bi vam bio dokaz za sve ovo, što vam kažem.
-O, kad bi nam dragi Bog ipak jedanput dao milost da pravo razumijemo što je sv. Misa; kolika li dobra spasa, na kojima sada oskudijevamo, bismo imali na raspolaganju! Od kolikih bi opasnosti bili očuvani! Kako često li je već pobožno slušanje sv. Mise sačuvalo od svakovrsnih nesretnih slučajeva i nagle smrti, kolike li ih je sačuvalo od teških udaraca sudbine!
-Nema ništa ljepšega i ništa dragocjenijega od svete Mise, jer nam ona daruje Isusa Krista u Presvetom oltarskom Sakramentu. Kad bismo znali što je sveta Misa, od radosti bismo umrli. Nikad nećemo na zemlji shvatiti kolika je sreća svetu Misu smjeti prikazati. Tek u nebu ćemo razumjet.
-Idite dakle k sv. Pričesti, moja braćo, dolazite k Isusu sa ljubavlju i pouzdanjem! Primajte Ga kao hranu duše! Živite od Njega, da za Njega živjeti možete. Ne recite da nemate vremena, da imate previše posla. Zar nije božanski Spasitelj rekao: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i Ja ću vas okrijepiti!" Zar biste se mogli jednom ovako nježnom i ljubaznom pozivu opirati?
-Ne recite, da niste dostojni. Istina je, vi niste dostojni, ali vi Njega trebate. Kad bi naš Gospodin i Spasitelj našu dostojnost imao pred očima, nikad ne bi On Svog divnog Sakramenta ljubavi ustanovio, jer Njega nitko nije dostojan, niti sveci,niti anđeli, niti arhanđeli, niti knezovi nebeski. Ali On je imao pred očima potrebe naše duše, i nama je svima potrebno da Ga primamo.
-Nemojte reći, da ste grješnici, da uzdišete pod previše bijede i nemoći, i da se stoga ne usuđujete k Njemu se približiti. To glasi upravo tako, kao kad biste rekli, da ste previše bolesni i stoga da nećete upotrijebiti nikakav lijek, niti zapitati liječnika.
-Kruh za duše je u svetohraništu. O, kako lijepo je to, moja braćo! Kada svećenik kod Mise digne sv. Hostiju i vama je pokaže, možete vi tada zaista reći: "Ovo je hrana moje duše!" O, moja djeco, mi imamo previše sreće! Mi ćemo to razumjeti u nebu.
-Kad bi kršćani mogli shvatiti sva neizmjerno dragocjena dobra, koja su sakrita u sv. Pričesti, ne bi trebalo dalje ničega što bi ljudsko srce zadovoljilo. Škrtica ne bi više trčao za svojim blagom, častohlepni se ne bi više brinuo za slavu. Čovjek bi zemlju napustio, prašinu otresao i prema nebu poletio. Pričest je sjedinjenje s Isusom. O, kakvu sreću je Bog time svojem stvoru darovao!
-Tri su razloga, koji nas moraju poticati, da pristupamo k stolu Gospodnjemu: 1. Jer nam Isus Krist to nalaže, ako hoćemo da postignemo život vječni. 2. Jer nam je to u velikoj mjeri potrebno da se ojačamo protiv napadaja đavola. 3. Da se svijeta odrečemo i posve se uz Boga prislonimo.
-Moja djeco, osobito su sretni oni koji su u smrtnoj uri sa svojim Spasiteljem, po sv. Pričesti sjedine. Kad ih onda odmah poslije smrti Bog Otac posebnom sudu sudi, tada vidi On u njima još Tijelo Svoga Sina i ne može ih zauvijek osuditi. Ne, ne! Vidite, braćo moja, koju korist pruža primanje zadnjih sakramenata.
-Ja ne gledam rado na to da se odmah nakon što se netko vrati od stola Gospodnjega, da poseže za molitvenikom i počne čitati. O ne! Ta što može ljudska riječ vrijediti kad je sam Bog tu koji s nama govori?
-Kad primate Spasitelja, morate kod toga uvijek imati neku stanovitu nakanu, i kad se upravo spremate da Gospodnje sv. Tijelo u sebe primite, govorite ovako: "O dobrostivi nebeski Oče, ja Ti prikazujem sada Tvoga dragoga Sin, onako, kako su Ga, skinuta sa križa, primili, Njegovoj Presvetoj Majci u ruke položili i kako Ga je Ona za nas kao žrtvu prinijela. Ja Ti žrtvujem Njegovo Presveto Tijelo i Njegovu predragocjenu Krv i vapim k Tebi kroz usta Njegove Presvete Majke, oprosti mi moje grijehe da Ga dostojno primim i ovu ili onu milost zadobijem: vjeru, ljubav, poniznost …"
-Onaj, koji se dostojno pričešćuje, gubi se u Bogu, kao kaplja vode u oceanu. Kako lijepo bi bilo kad bismo na to mislili: izgubiti se u bezdanu ljubavi za cijelu vječnost.
-Trudi se, koliko možeš da uhvatiš malo zemaljske sreće, ti nećeš mnogo postići. S kojegod strane promatraš, što činiš za svijet, sve to pada teže na tvoja leđa, nego ono, što činiš, da se Bogu svidiš i svoju dušu da spasiš… Kad bi ti za Boga činio, što činiš za svijet, ti bi bio svetac.
|