|
sv.Ivan Zlatousti
Najveceg crkvenog govornika, kome je povijest dala casni naslov "zlatousti", možemo ubrojiti u red izuzetno velikih licnosti kršcanske starine. On je na Istoku vec stoljecima uživao neosporan ugled, a na Zapadu najvecu popularnost poslije sv. Augustina. Iako nije bio veoma originalan teolog te ga po teološkoj dubini nadvisuje ne samo sv. Augustin, vec i sv. Atanazije i Grgur Nisenski, to je kao dušobrižnik neusporediv. Isto tako možemo reci da su propovijedi sv. Ivana Zlatoustoga, od svih svetih Otaca, najmanje izgubile na svojoj svježini i izražajnosti.
Ono što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousnik u povijesti crkvenoga govorništva. On je posjedovao u neobicnoj mjeri cio niz vrlina koje su potrebne dobrom govorniku: inteligenciju i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebicnost. Sve su te osobine ucinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.
Ivan se rodio izmedu 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trecem po važnosti u Rimskome Carstvu. Otac mu je Secundo obavljao službu visokoga casnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rodenja, a osim njega imao je još jednu kcerku.
Ivan se, protiv volje svoje majke, konacno povukao u brda, gdje je medu monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilicno narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za dakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zareden i za svecenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreci da je izmedu jednoga i drugoga tako velika razlika kao "izmedu položaja podanika i cara". Postavši svecenik, Ivan se narocitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent. Cesto je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rjecitošcu.
Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošcu obavljao propovjednicku službu. Propovijedajuci, imao je pred ocima jasan cilj: naviještanje Božje rijeci, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih obicaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika. Sigurno da to nije cinio zato što je bio protiv zabave kao takve ili protiv lijepe umjetnosti, vec zbog niskih strasti koje su se u takvim zabavama nedolicno iživljavale. Nije štedio ni kler ni redovnice, ukoliko ne bijahu na moralnoj visini svoga staleža. Zalažuci se za siromahe, žigosao je socijalne nepravde. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne. Uz propovjednicku službu bavio se veoma živo i pisanjem.
Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve tamo do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.
397. godine sv. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednicka vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude nece puštati u njihovu miru, vec ih poticati na obracenje. Ivan reformator zamjerit ce se mnogima, doživjet ce osamljenost i završiti u progonstvu.
Ivan se i u Carigradu na osobit nacin brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva. U toj brizi izdašno su ga pomagale neke bogate plemenite gospode. Brinuo se i za misionarenje u provinciji pa mu je pošlo za rukom privesti pravoj vjeri mnoštvo Gota. Borio se cvrstom rukom protiv heretika novacijana i arijanaca. Uza svu ljudskost prema njima bijaše neumoljiv.
Otpor prema njegovu radu, povezan s raznim spletkama, zapoceo je od nekih dvorskih gospoda koje su imale utjecaj na caricu Eudoksiju. No dolazio je i izdaleka od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Povod za napad bijaše cinjenica što je Zlatousnik primio k sebi cetiri monaha koje bijaše prognao aleksandrijski patrijarh. Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to docekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.
Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu "sinodu kod hrastova", koja je svrgla s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. I Ivan je osuden na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog opceg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povuci carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad.
No, Ivan je bio osuden na drugi izgon. Tada se zauvijek se oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora. U predvecerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon 5 km klonuo. Ondje bi doveden u kapelicu svetog mucenika Baziliska. Tu je obucen u bijelu mrtvacku košulju te je s najvecom pobožnošcu primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje rijeci na zemlji: "Bogu budi hvala na svemu! Amen." Bile su to rijeci dostojne najvecega crkvenog govornika. Njima je udario dolican pecat svim svojim govorima. Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je O sveceništvu. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svecenickog dostojanstva, o strašnom udesu koji ceka nedostojne svecenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ukoliko traži vecu savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasicno djelo o sveceništvu i kao biser otacke literature. Prevodeno je na mnoge jezike.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
svaka čast sv. Ivanu Zlatoustom. 
