www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 22 stu 2017 03:07

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 22 stu 2008 21:35 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 19 lis 2008 20:26
Postovi: 56
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Cilj ovih postova je da vas upozna sa zivotima nekih svetaca i svetica
nase svete Katolicke crkve, koji nisu toliko poznati i popularni.. Stoga, tko zna, mozda netko pronadje medju njima svoga mocnog zagovornika kod naseg Gospodina.


Sveta Zita (1218.-1272.)

Rođena u Monte Sagrati, pored Lucca, Toskani, Italija. Umrla je u Luccai 27. travnja 1278. godine. Liturgijsko štovanje na lokalnoj razini dopustio je Leo X. (početkom 16. stoljće). Proglašena je sveticom 1696. godine, a njezino ime Rimskoj Martirologiji dodao je Benedikt XIV. 1748. godine.
Punih dvjesto godina prije i poslije krunjenja Charlemagnea za Svetog Rimskog Cara na Božić 800. godine, vrijeme i okolnosti marginarizirali su svetice. Stoga, u doba misticizma od oko 1000. do 1500. godine, postajemo svjedoci ponovnog pojavljivanja pobožnih žena-mistika kao što su Hildegard i Katarina Sienska.
Kršćanski misticizam je nastojanje da se dosegne spoznaja o Bogu i sjedinjenje s Njim direktno i iskustveno. Mistik se odriče svojih osjetila i slika koje one nude o Bogu tražeći a ne lutajući lošim putem. Često ovakav tip kontemplativne molitve vodi do nenormalnih psihičkih stanja koji kulminiraju ekstazom koja se posvećuje onaj čas kada se savršeno sjedini s Bogom. Pojedinci koji dosegnu ovakvo stanje ispoljavaju osobitu samospoznaju i postaju potpuno slobodna i jednstvena ljudska bića. Naglašeni osjećaj za mistiku također vodi do gorljivije ljubavi prema Bogu.
Sveta Zita rođena je u planinskom selu pored Luccae u veoma pobožnoj obitelji. Njezina starija sestra postala je cistercitska opatica a njezin ujak Graziano bio je pustinjak kojeg su mještani zvali svetac. Od svoje 12. godine Zita je bila sluškinja obitelji Paganoa di Fatinelli, trgovca vunom i svilom. Ova odana žena, duboko religiozna, ostala je kod te obitelji cijeli život. Služila je 48 godina, prvo kao sluškinja, pa domaćica, a zatim kao guvernanta, a svaki član obitelji duboko ju je poštovao i volio.
Postoje brojne priče o njezinom vođenju kućanskih poslova, o njezinoj brizi za prosjake, o njezinoj predanosti vjeri i o njezinoj vjernosti kad je prisustvovala misi svakog dana svog života u crkvi San Frediano. Onu dobru hranu koju bi dobila od svoga gospodora davala bi siromašnima. Često bi je našli kako spava na golom podu ili izgubljenu u molitvi nakon što je svoj krevet dala prosjaku. Njezin posao bio je dio njezine vjere, kao što bi trebao biti i naš način služenja Bogu u našem susjedstvu.
Ispočetka su se njezine kolege-sluge izrugivali njezinoj pobožnosti i dobroti. Zita nije obraćala pozornost, i na kraju oni su joj se počeli diviti. Ali često je njezin gospodar bio iritiran tolikim njezinim poklanjanjima. Tijekom gladi koja je vladala u tom kraju ona je potajno dala veliki dio obiteljske zalihe graha. Kada je njezin gospodar provjerio kuhinjske ormariće, na Zitino olakšanje grah se čudesno umnožio (prisjetimo se slične priče Svetog Franje u Rimu). Druga priča kaže da su anđeli ispekli njezin kruh dok je ona bila u ekstazi.
Jedna karakteristična priča o njezinoj darežljivoj prirodi govori kako je na Badnjak dok se spremala na zornicu bilo toliko hladno da ju je njezin poslodavac, vidjevši je u laganoj haljini, umotao u svoj krzneni ogrtač inzistirajući da ga uzme. "Ali pazi na njega i vrati ga", rekao je.
Međutim, u crkvi, Zita je vidjela siromaška u ritama odrvenjelog od hladnoće kako moli za milostinju. Ona se nije mogla oduprijeti prosjaku i istog trenutka je skinula gospodarev ogrtač i omotala ga. "On će te ugrijati", rekla je, "i možeš mi ga vratiti kada završi misa." Ali kada je izašla iz crkve, čovjek je već otišao a ona se s velikom tjeskobom vratila doma bez ogrtača. Njezin poslodavac je naravno bio ljut, ali ono što je Zitu brinulo je da je ona zbog samilosti prema drugom zlouporabila njegovu dobrotu.
Priča ima sretan nastavak jer je sljedeći dan jedan stranac došao na vrata i vratio ogrtač. Ljudi su kasnije zaključili da je stari siromašak sigurno bio maskirani anđeo, pa vrata Crkve San Frediano gdje se on prvo pojavio zovu Anđelov Portal.
Zitu je uvijek pokretao impuls plemenitosti, često bi je drugi zavoljeli zbog njezine sažaljive prirode, i cijeli njezin život održavala ju je jednostavna i snažna vjera u Boga. Zitu bi zbunjivala počast koju bi prema njoj iskazivali njezini poslodavci i susjedi. Međutim, bila je sretna kada su je oslobodili od nekih kućanskih poslova jer je svoje vrijeme mogla posvetiti skrbi za bolesne, siromašne i utamničene. Iskazivala je posebnu naklonost prema kriminalcima koji su očekivali smaknuće i provodila je sate u molitvi za njih.
Zita je umrla u dobi od 60 godina posvetivši cijeli svoj život skromnim kućanskim poslovima, i tako je ta Mala Kućanica iz Luccae ubrojena među svetice. Ubrzo se razvilo popularno štovanje oko njezinog groba u San Fredianu. Njezino štovanje proširilo se i u druge zemlje u kasnom Srednjem Vijeku kako to svjedoče kapelice podignute u njezinu čast i raspršene u Palermu, Siciliji i Elyiju, Engleska. (Attwater, Benedictines, Bentley, Delaney, Farmer, Gill, Encyclopedia, Martindale, Walsh, White).
U umjetnosti Svetu Zitu crtaju u radnoj odjeći služavke s njezinim simbolom - ključevima. Prikazuju je: 1) s krunicom, torbom i ključevima, 2) s krunicom, 3) s dva ključa i tri kruha, 4) s ključevima i knjigom, 5) s košarom voća, 6) s torbom i knjigom, 7) s knjigom i krunicom ili 8) moleći se na izvoru (Roeder, White). Pojavljuje se na zidnim slikama (Shorthampton, Oxon), na vitrajima (Mells i Langport, Somerset), i na Kristovim križevima u Norfolku (Barton Turf), Suffolku (Somerleyton) i Devonu (Ashton) (Farmer).
Sveta Zita zaštitnica je domaćica i slugu. U Engleskoj poznata je kao Sitha i zovu je u pomoć domaćice i sluge koji traže izgubljene ključeve ili dok prelaze divlje rijeke (White). Još uvijek je časte u Luccai gdje njezino tijelo pohranjeno je u kapelici Svete Zite u crkvi San Frediano.

_________________
"ECCE ANCILLA DOMINI FIAT MIHI SECUNDUM VERBUM TUUM.."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 stu 2008 21:37 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 19 lis 2008 20:26
Postovi: 56
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
SVETA VERONIKA GIULIANI

Klarisa - kapucinka


Rodila se 27. srpnja 1660. g. u Mercatellu, u srednjoj Italiji kao sedmo dijete dobro stojeće obitelji. Otac joj je bio neke vrste vojni činovnik i dobro zarađivao. Od njezinih šest sestara dvije su umrle već u povojima. Kad joj je bilo 4 godine, izgubila je i majku. Majka je na samrtnoj postelji okupila oko sebe pet svojih kćerkica te kao baštinu svakoj od njih darovala jednu od pet Isusovih rana. Uršulu, najmlađu - našu sveticu - zapala je rana na Kristovu boku. Plod je te svete raspodjele bio fantastičan: svih pet djevojčica postadoše kasnije redovnice.
Majka je svakoj kćeri jednu Isusovu ranu povjerila na štovanje, ali ih je poučila da će u životu u toj rani uvijek naći utočište. Pouka je bila zorna, uvjerljiva, mati je u miru zaklopila oči, a djevojčice su rasle te jedna za drugom odlazile u samostan.
Uršula je u sedmoj godini primila sakramenat potvrde, a u osmoj s ocem se premjestila u Piacenzu. U tom je gradu na Svijećnicu g. 1670. primila prvu pričest i odmah se pomalo počela uvoditi u mislenu molitvu. Sedam godina kasnije stupit će u samostan klarisa - kapucinki u Citta di Castello. Tada je svoje ime Uršula promijenila u Veronika. U Redu je malo-pomalo obavljala sve službe od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, brinula se za rublje, bolničarka, sakristanka, kroz 33 godine učiteljica novakinja te kroz 11 godina poglavarica.
Sveta je Veronika Giuliani od svog ulaska u samostan shvatila da Gospodin preko nje kao nekoć i preko sv. Franje Asiškoga želi obnoviti i očitovati znakove svoje muke. Nju je kao i serafskoga oca poput tajanstvenog magneta privlačio lik Isusa raspetoga. O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana ukazao joj se Gospodin baš onakav kakva ga već u Starom Zavjetu opisuje prorok Izaija: “Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut” (53, 2-3). Poslije toga viđenja Gospodin je Veroniku sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Odlikovao ju je čak i na vani svojim ranama, pa tako i ona postade stigmatičarka.
Veronika je shvatila što Gospodin želi tim vanjskim, vidljivim znakovima svoje muke. On želi lakomisleni i neozbiljni svijet podsjetiti da su ljudi otkupljeni uz veoma visoku cijenu, uz muke i krv presvetoga Božjega Sina. On traži aktivne suradnike, također uz cijenu patnje, u djelu spasavanja čovječanstva. Sv. Veronika je bila jedna takva Kristova suradnica. Obdarena krhkim zdravljem, podvrgavala se ipak strogostima svoga Reda. Nije se kod nje, dakle, radilo o nekoj “platonskoj” patnji, već o svakidašnjoj žvrti koju je u svoj njezinoj težini živo osjećala.
Njezin duhovni vođa, zapovijedio joj je da piše dnevnik te opiše svoja duhovna iskustva. Ona je to preko volje - ili bolje - iz poslušnosti učinila, premda je živo željela da sve ostane u najvećoj tajnosti. Njezin je duhovni dnevnik objavljen u 10 velikih svezaka. Mnoge neobične stvari u njemu potvrđene su od mnogih vjerodostojnih očevidaca. Čitav je dnevnik pisan tako trijeznom otvorenošću da je, pročitavši ga jedan papa, Pijo XI., uskliknuo: “To nije svetica, to je jedna velika svetica!”
Franjevac kapucin o. Felice da Mareto, član “Kapucinskog povijesnog instituta” u Rimu, piše o dnevniku sv. Veronike Giuliani: “Duhovna iskustva što ih je proživjela i opisala Veronika Giuliani sačinjavaju sakriveno blago, vrijedno da se s njim savjetuju te da ga ispituju ne samo teolozi duhovnoga bogoslovlja i hagiografi, nego i svi oni što se bave proučavanjem duhovnih pojava. Po svojim autobiografskim izvještajima i “Dnevniku” Veronika se može smatrati pravom duhovnom učiteljicom.”
Veronika je očitovala svoju spisateljsku sposobnost i u svojim Pismima te Duhovnim pjesmama. Njezini su spisi doživjeli više kritičkih i vrijednih izdanja. Oni su još i danas predmet brižnog proučavanja. Iz njezina života još bolje ćemo razumjeti Pavlove riječi u poslanici Kološanima: “Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas - za Tijelo njegovo, koje je Crkva” (1, 24).
I svetu Veroniku Giuliani možemo uvrstiti u red onih svetaca koji su na osobit način iskristalizirali pojedine momente Kristove muke i smrti. Ona je poput tolikih drugih mistika na krvav način sudjelovala u patnjama muke i tjeskobe našega Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovo krunjenje, križni put i raspeće, sve tajne Velikoga petka. To je bila njezina posebnost, to je njezina poruka nama, poruka o Kristu i to raspetome.
Kreposnim i mističnim darovima ispunjen život završila je blaženom smrću 1727. g. Blaženom ju je proglasio Pijo VII, a svetom papa Grgur XVI.
Liturgijski se slavi 10. srpnja
* * * * *
Iz dnevnika svete Veronike Giuliani
Za obraćenje duša dala bih krv i život
Danas mi se pojavila bol na rukama i nogama i na srcu, i dragocjenu noć provela sam u patnjama i mukama. Bogu hvala! Ujutro sam pristupila sakramentu pokore, iz kojeg sam crpila snagu da više trpim. Zatim kod svete sam pričesti osjetila, s meni nepoznatim novim unutarnjim osjećajem, milost Boga koji u dubini duše kraljuje i vlada. Osim toga, već nekoliko dana u srcu osjećam neko djelovanje, ali ne mogu raspoznati njegovu narav; zato ću opisati samo učinke koje je ostavilo u meni.
Prvi učinak je spoznaja i žalost za moje grijehe, živa želja da se obrate duše za koje bih dala krv i život, veliko pouzdanje u milosrđe Božje te u blagost i ljubav blažene Djevice Marije.
Drugi je učinak u tome da kadgod se osjećam zapuštenom i uronjenom u more napasti, čim primijetim onaj tajanstveni osjećaj, odmah sam potpuno zadovoljna, puna savršenog mira i u volji Božjoj duboko učvršćena.
A treći je učinak ovaj: kad me u duši smetaju mučenja zloduha a izvana obavljam druge poslove hodajući radi svoje službe ovamo i onamo k tomu i onom poslu, ono tajanstveno djelovanje čini da sve obavljam a da to sama ne primijetim, pa zapazim da je posao dovršen a ne znam na koji način. To mi se ponajvećma događa u važnijim činima, kao što su primanje sakramenata, molitva i međusobni duhovni razgovori. Osjećam se tako neraspoloženom, suhoparnom, bešćutnom, da mi se čini nemoguće dulje podnositi takav život, a u tom stanju pristupiti k ispovijedi izgleda da je gubljenje vremena.
A čim primijetim i najmanji znak onog djelovanja u srcu, u isti čas tako sam preobražena i tolikom sam hrabrošću ojačana, da mi u bilo kakvoj velikoj suhoći, protivnosti ili neosjetljivosti svaki čin pa makar i težak, postane lak. Sve na slavu Božju.
(Un tesoro nascosto, VIII, str. 629-630)
* * * * *
Molitva
Bože, bi si blaženu Veroniku, djevicu, uresio znakovima muke svoga Sina. Daj da po njezinu zagovoru i zaslugama ponizno prigrlimo svoj križ, te se tako suobličimo Kristu i kličemo o objavi njegove slave. Po Gospodinu našem Isusu Kristu....

_________________
"ECCE ANCILLA DOMINI FIAT MIHI SECUNDUM VERBUM TUUM.."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 stu 2008 21:41 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 19 lis 2008 20:26
Postovi: 56
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Sveta Gemma Galgani (1878.-1903.)


O toj je svetici novijeg doba poznati talijanski hagiograf i pisac Piero Bargellini napisao: "Iza izgleda više no normalna, banalna krije se neobična svetica: mističarka u stalnom, osjećajnom razgovoru s Isusom; kontemplativka koja moli jednostavnošću djeteta i prodornošću teologa; osoba koja sa smiješkom nadvladava najstrašnije teškoće, puštajući se jednostavno vodstvu svog anđela čuvara. Nevina duša koja već kao djevojčica bilježi u svoje prve školske bilježnice misli i molitve svakog dana, s odlukama života uvijek sve čistijeg.
Razgovara sa svojim anđelom čuvarom i povjerava mu dvojbene naloge kao npr. da on prenaša njezinu korespondenciju s duhovnim vođom, koji boravi u Rimu. I pisma tajanstveno stižu na određenu adresu, a da ne prolaze preko redovite poštanske službe.
Rano ostaje siroče, gotovo napuštena u najvećoj bijedi. Razbolivši se, dolazi na rub groba da onda bude čudesno ozdravljena. U gradu koji nazivaju opkoljenim zidinama s drvećem - Lucca, zovu je 'djevojkom milosti'. Brzo se saznaje da njezine crne rukavice i njezina tamna odjeća krije znakove Muke. Njezine rane na rukama i nogama i boku otvaraju se bolne i krvave svakog tjedna.
Prihvaćena kao kćerka u pobožnu i imućnu kuću viteza Mattea Gianninija provodi ondje skrovit život između kuće i crkve. No upadljiva očitovanja njezine svetosti nadvladavaju zidove građanske kuće. Izvršuje obraćenja, predskazuje buduće događaje, upada u ekstaze. U molitvi se znoji krvavim znojem; na njezinu se tijelu osim rana od čavala pokazuju i rane od bičevanja.
A ona sama, Gemma Galgani, ne kaže ništa ili, bolje, govori uvijek: 'Da!'. Ne traži ništa, ili bolje, traži od Isusa još više boli, uvijek sve više boli.
Bijaše Velika subota, g. 1903. kad je Gemma Galgani umrla u dobi od 25 godina, razarana bolešću, no moleći sve do posljednjeg časa još više boli."
A sada pod vodstvom o. Giacinta, pasionista, dobrog poznavaoca sv. Gemme Galgani, upoznajmo "curiculum" - tijek njezina neobičnog života u kojem je na pragu XX. stoljeća na tako opipljiv način došlo do izražaja ono duhovno nadnaravno, a što izmiče svakom jeftinom umovanju.
Rodila se 12. ožujka 1878. na završetku pontifikata Pija IX. i početku pontifikata Leona XIII. Praktički će živjeti koliko bude trajao Leonov pontifikat, za koji bismo mogli reći da otvara moderno razdoblje Katoličke crkve. Rodno joj je mjesto Camigliano blizu Lucche u Toskani, jednoj od kulturno najbogatijih regija Italije, zemlji lijepe riječi i elegantne geste. Kćerka duboko pobožne majke bila je već od malena veoma poučljiva njezinim poukama. Majka se zvala Aurelija, rođena Landi. Pod njezinim mudrim odgojnim vodstvom rano je osjetila živu želju za nebom i neki poseban odnos prema raspetom Isusu. Ovo drugo dovest će je do vrhunaca mistike doživljavanja Kristovih muka.
U Lucchi je pohađala školu sestara svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra († 1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga ili sestara svete Zite. Bila je to odabrana duša, velikodušna, pobožna Duhu Svetom, pa je mogla vrlo pozitivno utjecati na djevojčicu Gemmu Galgani. Uz put bilježimo da je i njezina učiteljica došla na oltar jer ju je Ivan XXIII. 26. travnja 1959. proglasio blaženom.
Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke, a oca apotekara izgubila je kad joj je bilo 19 godina. Tada je upala u najveću materijalnu bijedu. Iz samilosti ju je primila pobožna duša, Cecilia Giannini iz Lucche. Ondje će Gemma zajedno s brojnom obitelji Mattea Gianninija, također farmaceuta, proživjeti do svoje smrti.
Gospodin je u svojoj, nama nedokučivoj providnosti, Gemmu Galgani htio obogatiti posebnim darovima. Bila je to nagrada za njezinu izvanrednu vjernost. Gospodin ju je obdario ekstazama u kojima je vidjela Isusa, s njim srdačno razgovarala, Bl. Gospu, svece, a osobito svog anđela čuvara koji joj, kao poštar, bijaše na raspolaganju kad je pisala svom duhovnom vođi o. Germanu od sv. Stanislava.
Vrhunac njezine mistike bit će doživljavanje Kristove muke. Znojila se krvavim znojem, osjećala je boli bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Sve bi to ipak prestajalo po volji njezina ispovjednika, Božjega sluge, Giovannija Volpija, biskupa. Ipak nisu prestajali bolovi već samo vanjska očitovanja. Mnogo je trpjela uz to i od svojih dugih i teških bolesti. Sve je to velikodušno prihvaćala te prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe.
Gemmina glavna krepost bijaše žarka ljubav prema raspetom Isusu, povezana s neugasivom željom da što više trpi. Pri svemu tome bijaše jednostavno bezazlena bilo da je razgovarala s nebesnicima bilo pozemljarima. Iza sebe je ostavila obilnu korespondenciju pa i neke druge spise. Sve je to objavljeno, a pomaže čitatelju da uđe u razne etape njezinih mističnih doživljaja.
Poslije njezine blažene smrti pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Božjoj odabranici Pio XI. proglasio ju je g. 1933. blaženom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. obljetnica našeg otkupljenja. Beatifikacija se odlično uklapala baš u ono što se slavilo: jubilej Kristove muke i smrti na križu, a tu je muku Gemma Galgani proživljavala na najintenzivniji način. Papa Pio XII. proglasio ju je g. 1940. svetom. Tijelo joj se časti u svetištu podignutom u njezinu čast u Lucchi pokraj samostana redovnica pasionistkinja. Smatram i milošću i izvanrednim duhovnim doživljajem da sam se na grobu te svetice mogao pomoliti. Susret sa svecima dio je onog što je naročito lijepo u našem životu.
O svetici postoji i obilna literatura. Njezin je duhovni vođa, Germano di S. Stanislao, napisao djelo: S. Gemma Galgani, vergine lucchese (Sveta Gemma Galgani, djevica iz Lucche). Djelo je doživjelo više od 10 izdanja. Isti je pasionist izdao također: Lettere di S. Gemma Galgani (Pisma sv. Gemme Galgani, 1941), zatim Estasi, diario, autobiografia, scritti vari di s. Gemma Galgani (Zanosi, dnevnik, autobiografija, razni spisi svete Gemme Galgani, 1943). Potom postoji: Suor Gesualda dello Spirito Santo, S. Gemma Galgani: un fiore di Passione della citta del Volto Santo (Sveta Gemma Galgani, cvijet muke u gradu Svetog Lica, 1944). Lucca je poznata u cijelom svijetu po dragocjenom "Svetom Licu" - Licu Isusa Krista raspetoga, pa se zato i zove gradom Svetog Lica, kamo su u srednjem vijeku hodočastili mnogi hodočasnici. I poznati hagiograf Icilio Felici napisao je također svetičin životopis: Santa Gemma Galgani (Sv. Gemma Galgani, Firenze, 1940).

_________________
"ECCE ANCILLA DOMINI FIAT MIHI SECUNDUM VERBUM TUUM.."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 stu 2008 21:43 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 19 lis 2008 20:26
Postovi: 56
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Magdalena Pereš-Vuksanović


Ova žena ima vrlo neobičan životopis, kao da je scenarij pustolovnog filma. Gotovo je potpuno nepoznata, ne znam tko je čuo za nju. Baš bi bilo odlično, kada bi netko o njenom životu snimio film.


(Jelaške kraj Vareša, BiH, 1606. – Rim, 31. prosinca 1670.) – hrvatska redovnica, umrla na glasu svetosti

Djetinjstvo
Rodila se u u selu Jelaškama, odakle je i pisac fra Matija Divković. Već kao dijete odlikovala se mnogim vrlinama i velikom pobožnošću. U blizini njenog sela je Olovo, poznato marijansko proštenište. Odlučila je čitav život provesti u djevičanstvu. Željela je ići u samostan, ali tada nije bilo ženskih samostana u Bosni, zbog turske vladavine.

Burna mladost
Roditelji su je nagovarali na udaju, ali ona nije željela. Mladić Frano Božić zaprosio ju je, kada je imala 18 godina. Odbila ga je. Frano je tada oteo Magdalenu sa sedmero prijatelja i na razne načine, pokušavao je nagovoriti na ženidbu. Pristala je tek kada je Franin brat Mustaj, koji je prešao na islam, zaprijetio Magdaleni, da će je odvesti sa sobom i da će onda njemu biti žena. Frano Božić i Magdalena, vjenčali su se pred svećenikom, ali ona je u duši odlučila, da neće prihvatiti taj brak, jer je Frano loše postupao s njom. Kada je Magdalena odbijala spolne odnose s Franom, zatvorio ju je u osamljenu kuću. Nakon trinaest dana, uspjela je pobjeći. Vratila se u kuću roditelja, ali su je opet oteli, a ona je pobjegla nakon dva dana. Odlučila se prerušiti u muškarca i otišla je u goru među vukove. Nije dugo izdržala, zbog nedostatka hrane. Otišla je na put i završila u Sremskoj Mitrovici, gdje je i dalje bila preobučena u muškarca te se prozvala Ivan. Radila je kod bogatog čovjeka. Toliko mu se svidjela, da je želio posvojiti je i bogati oženiti, misleći da je muško. Zbog toga je otišla i šest mjeseci čuvala konje u Modriči, a nakon toga osamnaest mjeseci služila u modričkom franjevačkom samostanu. Franjevci su htjeli, da uđe u franjevački red, misleći da je muško, zbog čega je opet morala otići, da je ne otkriju. Došla je u nepriliku, jer su je Turci smatrali vojnim obveznikom pa je morala služiti kao vozar oružja za vrijeme Budimskog rata 1626. godine. Oboljela je u ratu i oporavljala se. Otkrila je svoju tajnu jednom biskupu, koji ju je poslao u Dalmaciju, gdje je godinu dana radila kod jedne plemkinje. Vratila se u rodni kraj 1629., ali nije tamo dugo ostala. U Dalmaciji je nastavila živjeti preobučena u muškarca. Jedan trgovac žitom, na prijevaru odveo ju je u Veneciju, gdje ju je prodao mletačkoj vojsci. U Bresciji, šest je mjeseci obavljala vojničke vježbe i strepila, da li će je otkriti. Pobjegla je s jednim Francuzom u Milano, a od tamo je pješke sama išla do Rima. Prenoćila bi pod vedrim nebom, a hranila se povrćem iz vrtova i travom.

Život u Rimu
Došla je u Rim 1632. U Bazilici sv. Petra, našla je svećenika iz Dalmacije, koji joj je pomogao. Taj svećenik je vjerojatno bio Bartol Kašić. Dugi niz godina, služila je kod jedne gospođe u Rimu. Javio se njen otmičar Frano Božić, koji je tražio da mu se vrati, no od toga nije bilo ništa. Njen ujak fra Martin Brguljanin došao je kao predstavnik bosanskih franjevaca na kapitul u Rim 1639., prepoznao ju je i potvrdio njenu krepost. Prednjačila je uzornim životom. Postala je članica franjevačkog svjetovnog reda pod imenom Franjica Slavonka. Slavonka je tada značilo Hrvatica. Živjela je u samostanu od ožujka 1663., ali je imala pravo na slobodu kretanja i imovinu. Umrla je 31. prosinca 1670. na glasu svetosti. Sahranjena je u crkvi sv. Dominika i Siksta u Rimu.

Još za njena života, Severano je napisao njen životopis. Naziva je “bošnjačkom Jeanne d'Arc”. Dr. L. Jelić iz Zadra, napisao je njenu biografiju 1904. godine pod nazivom “Gragja za životopis Magdalene Pereš-Vuksanović, poznate pod imenom Franice Slavonke”. Hrvatski književnik Velimir Deželić Stariji napisao je roman o njoj pod nazivom “Mandaljena pobjednica”, 1926.

_________________
"ECCE ANCILLA DOMINI FIAT MIHI SECUNDUM VERBUM TUUM.."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 22 stu 2008 21:47 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 19 lis 2008 20:26
Postovi: 56
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Ana Katarina Emerih

Blažena Ana Katarina Emerih (na njemačkom Anna Katharina Emmerick), rođena 8. rujna, 1774. – 9. veljače, 1824. je rimokatolkinja redovnica, Augustinka, stigmata, ekstatičarka, vizionarka, mističarka. Rođena je u selu Flamske, nedaleko od Coesfelda, biskupija Munster, Vestfalija, Njemačka, a umrla je u Dulmenu u 49. godini. Beatificirao ju je papa Ivan Pavao II, 3. listopada 2004..

Djetinjstvo i mladost
Roditelji joj bijahu vrlo siromašni. Već u djetinjstvu joj se ukazuje anđeo čuvar i drugi sveci. Mislila je da to i sva ostala djeca doživljavaju, ali o tome ne govore zbog svoje skromnosti, pa je i ona odlučila šutjeti. Od kolijevke je posjedovala dar razlikovanja onoga što je dobro ili zlo, sveto ili profano, blagoslovljeno ili prokleto, kako u materijalnim tako i u duhovnim stvarima. Odmalena je radila na farmi, a u 12-oj godini je postala švelja, pa je radeći i štedeći par godina, nešto skromno i uštedjela. Poslana je naučiti svirati orgulje, ali vidjevši da je orguljaševa obitelj vrlo siromašna dala im je svu svoju ušteđevinu. U mladosti je nastojala ući u samostan, ali zbog njena iznimna siromaštava nitko je nije htio.
Religiozni život
U 28. godini, 1802, konačno je primljena u samostan Augustinki u Dulmenu. U samostanu su se nastavile njene vizije i trpljenja, a ona ih je nastojala skriti, ali susestre su otkrile njene natprirodne darove. Kad je Jerome Bonaparte, kralj Westfalije, ukinuo sve samostane 1812, utočište je pronašla u kući neke udovice.
Stigmatičarka
1813 je pala u krevet, a stigme se pojaviše na njenom tijelu. Njen život i stigme istraživali su generalni vikar Overberg i tri liječnika. Uvjereno su tvrdili da nema laži i da su stigme istinske. 1818 na njenu molbu Gospodin joj je uklonio vidljive znakove stigmi, osim na srcu, ali su bolovi ostali. Ali, na svaki Veliki petak, sve su se stigme opet otvarale. 1819 ponovo su je istraživali i držali pod striktnim nadzorom, dan i noć, tri tjedna.
Clemens Brentano i objavljivanje vizija
U vrijeme njena drugog ispitivanja 1819., u to doba slavni pjesnik Clemens Brentano bi nagnan da je posjeti. Na njegovo veliko iznenađenje ona ga prepozna i reče mu da će on objaviti njene vizije Muke našega Gospodina. Cijelo vrijeme Brentano je ostao njen veliki podupiratelj, vjerujući da je ona izabrana 'Kristova zaručnica'. Od 1819., pa sve do njene smrti 1824., Brentano je zapisivao njene vizije, napisavši 40 odlomaka s detaljnim scenama i dijelovima iz Novog zavjeta i život Djevice Marije. Ona je govorila dijalektom, a on je pisao književnim jezikom. Kad bi nešto zapisao, on bi joj pročitao, a ona je tekst ispravljala i odobravala.
Od 1824., Brenatano je sređivao zapise za tiskanje, a 1833., izdao je prvu knjigu, 'Muka našeg Gospodina Isusa Krista prema meditacijama Ane Katarine Emerih'. Brentano je poslije pripremao za tiskanje 'Život Blažene Djevice Marije prema vizijama Ane Katarine Emerih', ali je umro 1842.. Knjiga je posthumno izdana 1852 u Minhenu. Katolički svećenik otac Karl Schmoger uređivao je Brentanove zapise od 1858 do 1880, pa je izdao tri knjige 'Život našeg Gospodina'. 1881 slijedila je velika ilustrirana edicija. Schmoger je izdao i biografiju Ane Katarine Emerih u dvije knjige, a ponovno su tiskane i na engleskom jeziku.
Smrt i ukop
Ana Katarina Emerih umrla je 9. veljače 1824., u Dulmenu. Pokopana je na groblju izvan grada. Na glasine da joj je tijelo ukradeno iz groba, grob je nakon šest tjedana ponovo otvoren, a tijelo nije pokazivalo znakove truleži. Posmrtni ostaci su joj 15. veljače 1975., prenijeti u crkvu Svetog Križa u Dulmenu.
Beatifikacija
Prvi proces beatifikacije započeo je 1892., ali je prekidan nekoliko puta, najviše zbog navodnih povijesnih i teoloških grešaka koje su sadržane u knjigama Brentana. Proces je suspendiran 1928., ali je ponovo otvoren 1973., a konačno je zatvoren 2004. 3. listopada 2004., papa Ivan Pavao II proglasio je Anu Katarinu Emerih blaženom. Kao i kod drugih takvih slučajeva, pitanje njenih vizija je ostavljeno ustranu, a sud je donijet na osnovu njene vlastite osobne svetosti i herojskih vrlina.
Glumac Mel Gibson, doveo je do ponovnog zanimanja za A.K. Emerih i njene vizije, snimajući film Pasija koji prikazuje Muku Isusa Krista.

_________________
"ECCE ANCILLA DOMINI FIAT MIHI SECUNDUM VERBUM TUUM.."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 stu 2008 21:50 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 19 lis 2008 20:26
Postovi: 56
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Franciska (Ulrika) Nisch (1882.-1913.)

Rodila se 18. rujna 1882. u Oberdorf-Mittelbiberachu, u Njemačkoj. Taj kraj pripada biskupiji Rottenburg-Stuttgart, gdje ima znatan broj hrvatskih radnika, a nešto i Nijemaca što su nakon II. svjetskog rata morali pobjeći iz Slavonije, Srijema, Bačke i Banata. Progonitelj tih nedužnih ljudi bio je okrutni srbokomunizam. Neki od njih bili su i pobijeni.
Skromne životne prilike
Franciska (krsno ime blaženice) se rodila u nezakonitom braku. Otac Ulrich je bio konjušar na dvorcu Mittelbiberachu. Majka Klotilda je bila skromna i šutljiva žena, koja je bila zaposlena u svom selu kao služavka u jednoj gostionici. Nakon što su sredili brak, Franciskini su roditelji imali još trinaestero(ili četrnaestero) djece, od kojih je nekoliko umrlo u prvim mjesecima života. Bili su vrlo marljiva, poštena i pobožna obitelj. Smjestili su se u maloj kućici u Unterstadionu. Tu je Ulrikin otac radio u seoskoj pekari; svaki dan je ložio seosku krušnu peć kamo su domaćice donosile tijesto da im se uz malu novčanu naknadu ispeče kruh. Brojna obitelj nije dopuštala materijalni napredak. Kako su živjeli u krajnjem siromaštvu, Francisku je uzela k sebi baka s majčine strane. Ona i Franciskina kuma djevojčicu su vrlo dobro odgojili u vjeri i ćudoređu. Tako je ona od malena dobila dobre kršćanske temelje. Dana 12. travnja 1895. Franciska je primila prvu pričest, a nekoliko mjeseci kasnije i svetu potvrdu. Već od malena počela je pokazivati znakove iskrene i duboke pobožnosti. Završivši osnovnu školu, Franciska je svojim radom pomagala u siromašnoj obitelji iz kakve je i sama potekla. U dobi od 16 godina u mjestu Saugartu radila je kao sluškinja kod svog ujaka. Služila je u ozračju koje baš nije bilo prikladno za njezinu vjeru i moral. Bolje joj je bilo u Biberbachu, gdje je služila u jednoj evangeličkoj obitelji, na koju je svojim kršćanskim ponašanjem učinila silan dojam i udivljenje na sve. U principu, gdje god je radila ostavljala je dojam duboko religiozne osobe u kojoj je dozrijevala odluka da stupi u samostan. Godine 1903. teško se razboljela pa je bila prevezena u bolnicu, gdje su djelovale časne sestre sv. Križa iz Ingenbohla. To je za njezin kasniji život bilo od presudne važnosti. U kontaktu s tim redovnicama Franciska je dobila zvanje da im se kao redovnica i sama pridruži.
Sestra koja je razumjela bit križa
Dana 17. listopada 1904. bila je primljena u provincijalnu kuću u Hegneu kod Costanza. Bila je to provincija Baden Württemberg u nadbiskupiji Freiburg u Breisgau. Stupivši u novicijat Franciska je dobila redovničko ime Ulrika. Dana 24. travnja 1907. položila je prve redovničke zavjete. Tada je započeo njezin kuhinjski posao u kojem će manje-više proživjeti cijeli svoj životni vijek te pokazati da je svako mjesto, svaki posao prikladan za posvećenje, samo ako duša živi povezana s Bogom vršeći njegovu svetu volju. Sestra Ulrika je svoj kuhinjski posao vršila na radnim postajama gdje su živjele i radile sestre sv. Križa. Njezin spomenuti životopisac doslovno o njoj piše ovo: “Uvijek je ostala ponizna sestra vršeći skrovite i pomalo neugodne kuhinjske poslove. Vršila ih je uvijek u apsolutnoj vjernosti prema svojim dužnostima te u nepromjenjivoj ljubavi prema svojim bližnjima. Težina ju svagdašnjeg posla nije priječila da svoje susestre i rodbinu pomaže dobrim savjetima, prosvijetljenim pobudama i uslugama.” Teški i naporni poslovi nisu je sprječavali da stalno bude u sjedinjenju s Bogom. A to je bio za nju nepresušiv izvor Božje milosti, svjetla, pomoći, pogotovo u teškim trenucima njezinog života. Njezine karizme, dane joj od Boga, nije mogla uvijek sakrivati. Na njoj se vidjelo da Bog djeluje na neobičan način. Taj tako krepostan život u Bogu, a i njezini napori, oslabili su njezin tjelesni život. Oboljela je od tuberkuleoze. Zadnje je dane života provela u bolnici, gdje je u dobi od samo 30 godina 8. svibnja 1913. svoju dušu predala Bogu.
Glas se o njezinoj svetosti širio sve više i više. Na grob su joj dolazili brojni vjernici, a zbivala su se na njezin zagovor brojna uslišanja. Zato je freiburški nadbiskup godine 1963. započeo biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom. Sve je išlo relativno brzo i uspješno, pa je sestra Ulrika Nisch 1. studenog 1987. proglašena blaženom. Postala je prva blaženica iz Družbe sestara sv. Križa s kućom maticom u Ingenbohlu, u Švicarskoj, a koje i kod nas plodonosno djeluju.
Zov tihog glasa
Nijedno razdoblje u povijesti čovječanstva nije obilježeno tolikom bukom kao današnje, postmoderno doba. To je bučno, motorizirano vrijeme puno različitih medija koji raspršuju riječi, zvukove i signale po cijeloj Zemlji, te svjetskih ratova i terorizma koji su totalna suprotnost tihom glasu koji se čovječanstvu nameće kao prijeka potreba. Glas tihih predstavlja alternativu kršćanstva, nemoćnu moć onoga koji nas je otkupio mukom, a ne djelom i upravo nas uz pomoć muke osposobio za istinsko kršćansko djelovanje. Kroz povijest kršćanstva bilo je mnogo svetaca koji su na sebi svojstven način osluškivali tihi glas u sebi, a zatim i govorili tim istim glasom. Svakako jedan od najznačajnijih u tom zboru glasova je i blažena sestra Ulrika. Ono što je karakteristično za njezinu duhovnost jest sklonost na molitvu koju nikada nisu prekidale krize. Pohađanje svete Mise i radnim danom, ako bi to bilo moguće, slobodno vrijeme provedeno u crkvi ili u tihoj sabranosti, jako naglašavanje da sve ovisi o Bogu, sve to tiho, ali jasno govori o cilju života i životnom pozivu s. Ulrike. Ono što je svakako upečatljivo u životu ove blaženice jest činjenica da ona šuteći sve prihvaća. Sebe nikada nije postavljala kao gorući problem. Životne okolnosti nisu je mazile, no ona nije bila poljuljana tim negativnim doživljajima. Zov tihog glasa u njoj sili ju da se spremno zauzima za druge, da vlastiti život preda Kristu u bližnjima. Napetost između kontemplacije i služenja u njezinom životu razrješuje se u odabiru služenja u kojem će se pokazati istinitost kontemplacije. Sestra Ulrika je živjela u prisutnosti Božjoj. Toj temeljnoj oznaci njezina duhovnog života odgovara naravno i poniženje same sebe, samoponištenje, poniznost. Ni o jednoj oznaci njezinog života nema tako mnogo primjedbi i bilježaka koje je sama zapisala ili su drugi rekli o njoj. Sam sebe ponižavati, šuteći primati prigovore i onda kad su bili nepravedni ili pak zabunom namijenjeni njoj, mirno prelaziti preko nečega što vrijeđa i boli sve je to postalo narav ove blaženice. U poniznosti s. Ulrike uočava se da se nije zatvorila u žalost zbog svojih pogrešaka i nesavršenosti unatoč iskrenoj boli zbog toga što nedostaje savršenost u njezinom odnosu prema Bogu. U pismu jednoj od sestara ona piše: “Pogreške i grijehe smijemo i trebamo oplakivati, ali ne smijemo postati malodušne i tugaljive. Svaka pogreška treba nas jačati u poniznosti i koristiti nam tako da sve više uviđamo svoju ništavost i tako će pogreška postati krepost.” Možemo zaključiti da u životu Ulrike Nisch nema nikakvih upadljivih djela, niti riječi i fascinirajućih životnih događaja. Ona jednostavno postoji io njezino postojanje je nadasve uočljivo, a ujedno i potpuno povučeno. To je: biti kao da nisi. To je: biti ljubav, biti Marija.
Životni program i molitva
Već smo dotaknuli neke elemente životnog programa ove blaženice. Pokušat ćemo dokučiti bit:
Ljubav ne zna mjere. Želimo trpjeti i činiti sve iz ljubavi za ljubav.
Želimo imati ljubav prema svima, ljubav koja je svima sve i koja sve izgrađuje.
Bez milosti nema milosti, bez milosti nema radosti i mira.

Donosimo i kratku molitvu Crkve:
Oče milosrđa i Bože svake utjehe,
Ti si blaženu Ulriku iz Hegnea pozvao da
Nasljeduje Tvoga Raspetog Sina i da u poniznosti
i ljubavi koja ne zna mjere
vrši svoje svagdanje dužnosti.
Udijeli nam po njezinu zagovoru snagu
Da podnosimo teškoće svoga života kao dopunu Kristovih patnja.
To Te molimo po Kristu Gospodinu našem.
Amen.

_________________
"ECCE ANCILLA DOMINI FIAT MIHI SECUNDUM VERBUM TUUM.."


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 svi 2013 21:27 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 05 vel 2010 13:04
Postovi: 52
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
:D :b112:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr