Zivotopis sv. Rafke
Rafqa Pietra Choboq Al-Rayes, rodjena je 1832. godine, ubrzo po rodjenju krštena, gdje dobija ime Pierina.
Kada je Rafqa imala 14. godina, njezina maćeha je željela da je uda za svoga brata, a sestra njezine pokojne majke je željela da je uda za svoga sina. Rafqa je odbila oba muškarca, a zatim, kada je vidjela kako se njezine maćeha i tetka svadjaju i vrijedjaju, zamolila je Gospodina da joj pomogne riješiti taj problem. Upravo tada je odlučila da želi postati redovnica i odlazi u samostan Naše Gospe u Bikfaya-i.
Ova Rafkina odluka nije bila samo bježanje od problema i udaje, već je bila odaziv pozivu koji je u sebi osjećala. Kasnije sama Rafka opisuje svoj prvi dolazak u samostan:“ Kada sam ušla u crkvu, osjetila sam beskrajnu radost, nutarnji mir, i dok sam promatrala sliku Blažene Djevice, osjetila sam da jedan glas dolazi iz slike i prodire u najintimniji deo moje svijesti, govoreći: „Bit ćeš časna sestra“.
Njezin otac i maćeha su posjetili samostan u želji da vrate Rafku doma, no to im nije pošlo za rukom, jer ih Rafka nije željela vidjeti.. To je bio njihov posljednji posjet tomu samostanu, i Rafka nikada više nije vidjela svoju porodicu.
Pater Joseph Gemayel osniva žensku redovničku zajednicu, koja je ženama omogućavala izobrazbu, kao i duhovno vodjstvo. Rafka se našla medju prvih četiri kandidatica za ulazak u novi red „Ćerke Bezgrešnog začeća“. Tada je imala 21. godinu.
Na blagdan sv. Marona, 09.02. 1855. godine., Rafka ulazi u novicijat samostana u Ghazir i uzima ime Anissa (Agnes-Janja). Prve zavjete daje 1856., nakon čega ih obnavlja svake godine. Isprva je radila u kuhinji, a zatim učila, kako bi mogla predavati osnove kulture. Brinula se i o radnicima jednog mlina u Scerdanieh-u, kojima je pomagala duhovnim savjetima. Nakon svečanih zavjeta odlazi na istočnjački seminar koji su osnovali Isusovci.
Godine 1860. odlazi u Deir-el-Qamar, u južnom Libanonu. Kako se i sama prisjeća: „Ta godina je poznata po bitkama i krvavim masakrima.“ Za manje od dva mjeseca, sekta Druza, koju su činili Turci, ubila je 7.771 ljudi, i uništila 360 sela, 560 crkvi, 28 škola i 42 samostana. Blažena Rafka je spasila život jednog dječaka koji je bježao od vojnika, krijući ga pod svojim habitom.
Dvije godine kasnije Rafka je prebačena u Gebail, gdje je boravila godinu dana, a zatim se odaziva pozivu Antony Issa-e lokalnog velikodostojnika koji je bio oženjen ali bez djece i odlazi u Ma’ad. Rafka je živjela u njegovoj obitelji dok je predavala kršćansku doktrinu i religijsku praksu. Jedan od njezinih studenata je opisuje kao:“ uvijek mirnu, iskrenu, osjećajnu i najsmijanu u svojoj poniznosti.. nikada nije povisila svoj glas niti preduzimala tjelesne kazne nad učenicima..“
Godine 1871 red sestara „Kćeri Bezgrešnog začeća“ se raspušta. Blažena Rafka odlučuje da pristupi „ Lebanonskom Maronitskom redu sv. Antuna“, osnovanom 1695 i saopštava Antonu Issa-i svoju odluku. Kada je nakon dugog nagovaranja shvatio da ona ipak ne želi ostati, Anton je odlučio da joj plati miraz koji je red zahtijevao od nje.
Iste noći, blažena Rafka je sanjala trojicu muškaraca, jednog sa bijelom bradom, jednog vojnika i jednog starca. Jedan od njih joj je rekao da se prudruzi redu sv. Antuna. Ujutru je ispričala svoj san Antonu Issa-i, koji je u čovjeku sa bijelom bradom prepoznao sv. Antuna pustinjaka koji je bio zaštitnik reda, u vojniku sv. Jurja kome je posvećena crkva u Ma’ad-u i u trećem čovjeku je video redovnika te zajednice. Rafka je odlučila da odmah ode u samostan sv. Simona u Al-Quarn, a Anthon Issa joj daje novac koji je i obećao kao i pismo preporuke nadbiskupu.
Rafka započinje svoje novicijat 12. Srpnja 1871., u novom samostanu, a 25. 08. 1873. godine polaže vječne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Dobija ime Rafqa (Rebeka), po Isakovoj ženi, Abrahamovoj divnoj praunuci.
Rafka ne želi biti časna samo da bi se samo šetala po vrtovima, već da bi puno molila.. U svojoj autobiografiji piše:“ Jednom sam otišla u crkvu i počela moliti. Razmišljala sam o tome kako sam uvijek bila zdrava, kako nikada nisam bila bolesna i ovako počela moliti:’Zašto si se, o moj Gospodine, odvojio od mene i napustio me? Nikada mi nisi darovao bolest. Jesi li me možda zaista napustio?“ Nakon molitve Rafka je nastavila sa svojim poslušnostima po nalogu Priorice. A već sljedeće noći :“ Dok sam spavala, osjetila sam ogroman bol u predelu očiju, koji me je doveo do stanja u kome me sada vidite, slijepu i paralizovanu, no tu bolest sam ja željela i ne smijem sebi dozvoliti ikakve pritužbe.“
Blažena Rafka je puno patila, jer je željela učestvovati u muci Gospodina Isusa Krista.
Jedna sestra pratila je Rafku u Tripoli, u posjet očnom liječniku, koji joj je pregledao oči, iz kojih je potekla krv, na šta je Rafka ostala mirna i nasmijana ponavljajući:“ U jedinstvu sa Tvojom mukom, Isuse!“
Nakon toga Rafka je posjetila nekoliko liječnika, koji su se slagali u jednom-tu se ništo ne može učiniti.
Rafka je takodjer patila i od curenja krvi iz nosa. Sestre kazu da su joj lice, oči, nos izgledali kao da ih je netko probadao užarenom iglom.. No Rafka se nikad nije krila od svojih sestara, uvek je bila uz njih, šila, sudjelovala u korskoj molitvi.
Godine 1897, blažena Rafka, zajedno sa sestrom Uršulom, prelazi u samostan sv. Josipa u Ma’ad, gdje počinju još veći bolovi, jer Rafka počinje osjećati jake bolove u nogama.
Ostaje potpuno paralizovana. Bolest jedino nije obuhvatila njezin mozak.
Jednom prilikom, za blagdan Tijela Kristova, na iznenadjenje svih sestara, Rafka je dopuzila u kapelu.
Drugom prilikom, priorica ju je upitala što bi voljela vidjeti da može da vidi, a Rafka blago odgovara, da bi voljela da posljednji sat svoga života može da gleda i da bi upravo tada voljela da gleda nju, prioricu.. Kakvog divnog primjera ljubavi i poslušnosti.
Tri dana prije smrti, Rafka kaže:“ Ne plašim se smrti, koju sam čekala toliko dugo. Gospodin će me oživjeti kroz moju smrt.“
Sestra Rafka umire četiri minute akom primanja posljednje pričesti i razriješenja grijehova, 23. Ožujka 1914. godine.
Na blagdan Duhova, 9. Lipnja 1984. u nazočnosti Svetog Oca Ivana Pavla II, objavljen je dekret, kojim se potvrdjuje čudo potpunog izliječenja Elizabete Enakl od raka, tu na grobu sestre Rafke.
Papa Ivan Pavao II je proglasio blazenom sestru Rafku 16. Studenog 1985, a na velikoj i predivnoj ceremoniji u Rimu, 16. Lipnja 2001. godine, proglasio ju je svetom.
Sveta Rafqa moli za nas!!
Login
FAQ
Chat
Traži
