Blažena Euzebia rodjena je 15. prosinca. 1899. godine u selu blizu Salamance. Pet dana kasnije krštena je u mjesnoj crkvi, a trideset i pet godina nakon toga jedan je župnik otvorio Maticu krštenih i pored njezina imena dopisao: "Položila redovničke zavjete kod sestara salezijanki i umrla na glasu svetosti u mjestu Valverde del Camino 10. veljače 1935. Dva dana je njezino tijelo bilo izloženo puku koji ga je u procesiji doticao krunicama i drugim nabožnim predmetima. Njezinu su sprovodu nazočili svi predstavnici gradskih vlasti. "Što je život male Euzebije iz nepoznatog mjesta učinilo toliko poznatim i važnim? Zašto ju je 25. travnja 2004. sluga Božji Ivan Pavao II proglasio blaženom?
Obitelj u kojoj se Euzebija rodila bila je tako siromašna da je to siromaštvo graničilo s bijedom. Obitelj je, međutim, takvo stanje živjela dostojanstveno i ponizno, bez protivljenja ili gorčine. Naprotiv, otac Augustin i majka Ivana odlikovali su se prokušanim kršćanskim krepostima i velikim pouzdanjem u Boga tako da je u njihovim srcima uvijek vladao mir. Dok im je zdravlje to dopuštalo, vrijedno su radili i obrađivali svoj mali posjed ili nadničarili po drugim obiteljima promatrajući volju Božju u svim važnijim događajima. Euzebija, druga preživjela djevojčica, bila je po prirodi vedra i radosna. Nasmijano lice i dva crna oka bili u sav ukras njezine vanjštine. Rano je djetinjstvo proživjela u jednostavnosti, pronalazeći u svemu oko sebe razloge za spontanu i iskrenu radost. S polaskom u školu pojavile su se i prve nevolje. Teško joj je bilo usredotočiti pozornost na učenje, zbog čega je počesto izgledala odsutno. Na satu vjeronauka, međutim, oči bi joj odjednom živnule i Euzebija je pozorno slušala učiteljicu upijajući svaku njenu izgovorenu riječ. S osobitim je zanimanjem slušala zgode iz života svetaca. Jednom je prilikom, razgovarajući s majkom, uskliknula: "Mama, želim postati sveta i ta me želja ne pušta na miru!"
Kad je bila u drugom razredu, njezin je otac Augustin povrijedio ruku i ostao trajni invalid. Zbog toga nije više mogao zarađivati, pa je obitelj tonula u sve veću materijalnu oskudicu. Na kraju se morao odlučiti i za ono najneugodnije – za prošnju. Njegova žena nije željela da u prošnju odlazi sam, pa mu se, napustivši školu, pridružila mala Euzebija. Djevojčica se nije odviše žalostila. Dapače, novu je situaciju prihvatila vedro i s pjesmom na usnama krenula s ocem od kuće do kuće moleći dobre ljude da im udijele komad kruha, mjericu brašna ili kakav drugi dar. Nekad bi nešto dobili, a nekad ništa. Noćivali su po stajama i sjenicima, kako im je već bilo ponuđeno. Jednom zgodom, dok su se otac i kćerka pune torbe iz prošnje vraćali prema Cantalpinu, nebo su prekrili gusti sivi oblaci. Daleko od sela i u strahu da im kiša ne natopi s mukom prikupljeno brašno, Augustina je obuzela velika tuga. Euzebija se, međutim, radosna kao i uvijek, obratila Gospi: "Majčice moja, ne daj da padne kiša, moje bi sestrice ostale bez kruha! Dopusti nam barem da dođemo do sela i da se sklonimo, a onda neka pada!" Začudo, nebo je zadržalo kišu sve dok prosjaci nisu pronašli sklonište, a onda se spustio tako jaki pljusak da nisu mogli dalje. Dok je otac zabrinut provirivao iz skloništa, Euzebija se sa svim svojim djetinjim pouzdanjem ponovno obratila Mariji: "Majčice moja, sada te molim, daj da kiša prestane padati, jer ovo što smo naprosili moramo donijeti kući." U taj su se čas oblaci razišli, kiša je prestala padati, čak se i sunce pokazalo i obasjalo čitav kraj. "Vidiš kako mi Blažena Djevica dadne sve što je molim!" rekla je Euzebija ocu i ne sluteći kakve planove Bog ima s tom dragom djevojčicom.
U osmoj je godini Euzebija započela odlaziti u službu pojedinim obiteljima u selu. Najčešće je čuvala djecu i radila lakše kućanske poslove. Te se godine pripremala za prvu svetu pričest. S velikom je pažnjom slušala župnika dok je prvopričesnicima tumačio temeljne istine vjere i oduševljavao ih da ljube Isusa u euharistiji. Ne samo da je sve dobro pamtila, nego se trudila da bude dobra i da nikad ne ražalosti dragog Isusa. No za prvu pričest majka joj nije mogla priuštiti bijelu haljinicu. Znala je da odjeća Isusu nije najvažnija, pa ga je u svoje srce primila u ljubičastoj haljinici sa žutim ružama. Isus je bio njezin dragi gost i ona mu se sva predala uronjena u molitvu. Učinilo joj se da čuje glas: "Ne boj se, Euzebija! Od sada dušu uvijek okiti krepostima i ja ću te blagosloviti!" Nekoliko godina kasnije, kad je počela odlaziti na seoske zabave i kad je u opasnosti bila čistoća njezine nadasve osjetljive duše, ponovno se javio glas: "To ipak nije za tebe!"U dvanaestoj je godini usnula dva posebno značajna sna. Bili su posebni zato što su, kao onaj don Boscov, bili Božja objava i najava zadaće koju joj je Božja providnost naumila povjeriti. Jedan se san odnosio na širenje pobožnosti prema Djevici Mariji, a drugi na važnost i širenje pobožnosti prema Isusovim svetim ranama. Potonju je pobožnost pratila molitva: "Moj Isuse, oprosti nam grijehe i smiluj nam se po zaslugama svojih svetih rana!"
U ljeto 1912. godine otišla je Euzebija sa starijom sestrom Dolores u Salamancu da traži posao. Bio je to njezin iskorak u svijet odraslih i svijet novih odgovornosti. Postala je dadilja u, kako je i sama znala reći, jako dobroj kršćanskoj obitelji. Naviknuta na težak fizički rad, ovaj joj se posao činio lakim, iako se brinula za troje male djece. U šetnji s najmlađom djevojčicom, redovito se zaustavljala u nekoj od brojnih gradskih crkava da Isusu pravi društvo ili zamišljala kako lijep mora biti život redovnica koje iza zidina obližnjeg samostana žive samo za Boga. Tada bi je prožimao osjećaj zavisti. Nakon što se zbog velike nostalgije nakratko morala vratiti kući, u istom je gradu dobila nov posao sluškinje u obitelji koja je držala prihvatilište za siromašne i starije osobe. Njegujući njihove bolesne i izranjene udove, Euzebija je oživljavala svijest da njeguje Isusove rane. Sve je činila s blagim osmjehom na licu, velikom strpljivošću i predano. Tijekom godina provedenih u prihvatilištu za starije osobe, njezinu je predanost zapazila i vlasnica prihvatilišta, pa ju je upisala u neku vrstu dopunske škole kod Isusovih sestara. Po gospodaričinoj je zapovijedi svake večeri cijeloj obitelji čitala životopise svetaca. Tako ju je Gospodin, uz to što je izvježbala čitanje, pripremao za svoje planove.
Tih je godina kao tinejdžerica započela novo iskustvo apostolata. Pripovijedajući o tom dijelu života, sama je posvjedočila: "Svaki put kad bih ugledala grupu djece, osjećala sam neodoljivu želju da utrčim među njih, da ih upitam poznaju li istine vjere, vole li Isusa i Djevicu Mariju? Činilo mi se da bih bila u stanju hrabro izdržati sve udarce, pa čak i kamenovanje, samo da im učinim neko dobro djelo.Jednoga je dana, kopajući vrt svoje gospodarice, pronašla medaljicu. Na prednjoj je strani bio lik Srca Isusova, a na poleđini lik Marije Pomoćnice. Sjetila se da je takvu medaljicu vidjela u jednom snu. Te se godine se, na svetkovinu Marije Pomoćnice, slučajno našla na ulici kojom je prolazila svečana procesija s Marijinim kipom. Prepoznavši Marijin lik iz sna u liku na medaljici, obuzelo ju je silno strahopoštovanje. Pala je na koljena, a kad je kip prolazio pored nje začula je riječi: "Ti ćeš biti moja kći!" Bilo je to lijepo ali nestvarno. Jer kako će postati Marijina kći kad je tako siromašna i neuka?! Nekoliko dana kasnije, na putu do zdenca s kojega je nosila vodu, susrela je nepoznatu djevojku koja ju je upitala: "Kamo odlaziš nedjeljom?" "K Isusovim sestrama", odgovorila je Euzebija. "Iduće ćeš nedjelje poći k salezijankama!" odvratila je djevojka. Nakon kratkog dogovaranja odlučile su da će zajedno poći k salezijankama.
Vratarica je Euzebiju srdačno pozdravila i odvela u samostansku kapelu. Prepoznavši kip Marije Pomoćnice, silno se iznenadila. Dok je pred njim klečala, čula je unutarnji glas: "Ovdje te očekujem. Tu ćeš biti moja kći!" Duboko ganuta, dugo se molila, a potom otrčala u dvorište gdje se igrala kao nikad prije. Sestre Kćeri Marije Pomoćnice upisale su je u oratorij i svoju dopunsku školu. Nekoliko dana nakon toga, ravnateljica joj je ponudila posao kućne pomoćnice u zajednici. Tako je Euzebija u sedamnaestoj godini započela život pod plaštem Marije Pomoćnice koji nikada više neće napustiti. Iako zadužena za mnoge teške fizičke poslove, pomoćna se radnica Euzebija u zavodu jako dobro snalazila. Svakodnevna sveta misa i pričest bile su za nju tolika milost da joj je sve bilo lijepo i lako. Oni koji su je upoznali svjedoče da je bila osoba blaga karaktera, uravnotežena i nadasve vedra. Međutim, nisu znale s koliko je truda nadvladavala svoj jaki značaj i burni temperament. To je bila svakodnevna pobjeda; pobjeda Krista u njoj samoj koji je po njoj svijetlio drugima. Mala Euzebija živjela je svoje dane u zavodu nastojeći svima donositi radost.
Vrijeme je odmicalo, završio je i Prvi svjetski rat, a Europom je zavladala tzv. "španjolska gripa." Nemilosrdno koseći mnoge mlade živote, "španjolka" je bila kobna i za Euzebijinu stariju sestru Dolores. Euzebija i mlađa sestra Antonija nastavile su raditi kod sestara ostavši tako jedina potpora svojim siromašnim roditeljima. Iako je u Euzebiji iz dana u dan sve više rasla želja za potpunim posvećenjem života Bogu, nije znala kako je ostvariti. U ono vrijeme svaka je kandidatkinja prilikom stupanja u Družbu trebala donijeti točno propisan miraz, a Euzebija je bila previše siromašna da bi ga mogla pribaviti. Kad je Salamancu posjetila jedna od sestara iz Vrhovnog vijeća, Euzebija joj je povjerila svoju želju i svoju muku. Silno se obradovala čuvši odgovor: "Ne brini! Mi ćemo se pobrinuti za miraz. Ti se pripremi za ulazak u Družbu sljedećeg siječnja!" Čudesno je bilo i to da je Euzebija primljena iako nije imala završenu osnovnu školu. Očito, zračila je posebnom dubinom kad su poglavarice odlučile napraviti tako važne iznimke.
Rastanak s roditeljima bio je težak i bolan. Ipak, na don Boscov blagdan, 31. siječnja 1922. Euzebija je započela put posvećenja svog života Bogu za spas mnogih mladih duša. U novicijatu koji je provela u Barceloni naučila se potpuno predati Gospodinu i vježbati se umiranju vlastitoj sebičnosti. Bio je to ozbiljan i zahtjevan put, ali neophodan za osobu koja želi živjeti čistim, siromašnim i poslušnim životom poput Krista. Možda se može činiti nevjerojatnim, no više ju je puta napastovao Sotona. Ojačana Isusovom blizinom i čvrste volje odbila je sve napasti i nastavila svoj hod prema svetosti. Kao što je običaj, u novicijatu se uči vještina razmatranja. Jednom prilikom magistra joj je ponudila knjigu i dok joj je objašnjavala kako se njome služiti, Euzebija ju je iznenađena upitala: "Zar je za razmatranje potrebna knjiga?" Nato će joj magistra: "A kako ti razmatraš?" "Oh, meni je dovoljno vidjeti maslinu ili koje god drugo stablo da razmatram o Božjoj ljubavi...", odgovorila je Euzebija u svôj svojoj nedužnosti i jednostavnosti s poznatim smiješkom i zažarenim obrazima.
U novicijatskoj kući također je bio običaj da na početku obroka, a nakon molitve, novakinje naizmjence čitaju životopis sveca toga dana. Euzebija je jako loše čitala, no magistra ju je ipak jednoga dana pozvala ne da pročita, nego da prepriča život sveca koji je bio na redu. Je li to bila kušnja njezine poniznosti? Vedro i smireno započela je tumačiti život, relativno malo poznatog, sv. Izidora, zaštitnika poljoprivrednika; bitne značajke njegove duhovnosti i mogućnost kako ga nasljedovati u krepostima. Potom je otišla na svoje mjesto. Među novakinjama i sestrama zavladalo je opće čuđenje: "Otkud zna toliko toga? Sv. Izidor zaista nije poznat svetac. A završila je jedva dva razreda osnovne škole..." Sjetimo se da je kao djevojka čitala životopise kod vlasnika prihvatilišta. Ipak, Euzebija nije imala odviše dobro pamćenje. No, "miljenicima svojim u snu On daje", veli psalmist. Njezin je život prepun nadnaravnoga tako da ponekad izgleda poput bajke. Ponašanje joj je, međutim, bilo obično. Jedna sestra iz tih vremena posvjedočila je: "Nisam u njoj zapazila ništa izuzetno, ali je do savršenosti radila najobičnije stvari."
U novicijatu se susrela s knjigom pobožnosti prema Djevici Mariji po uzoru na M. Grignona de Montforta. Pronašavši u njoj podudarnost s objavom iz djetinjstva, objeručke ju je prihvatila i postala Marijinom "ropkinjom". Jednom je u Družbi došlo do previranja oko ispravnosti te pobožnosti zbog navodne nepodudarnosti sa salezijanskom duhovnošću, ali vrijeme je pokazalo da je Euzebijina pobožnost bila ne samo istinska nego i posve salezijanska. Po njenim riječima, duša koja je "zarobljena" Marijom sigurnija je na putu prema raju. Osim ovog poslanja nastavila je i širenje pobožnosti prema ranama Isusovim.
Čudesno ozdravivši od iznenadne bolesti, 5. kolovoza 1924. položila je prve redovničke zavjete. Na odlasku iz novicijata poručila je jednoj kolegici: "Budimo svete, sve ostalo je gubljenje vremena!" I uputila se u prvo i jedino odredište svoga poslanja: Valverde del Camino na samom jugu Španjolske.
Bio je to gradić prepun siromašnih radnika i rudara okružen selima koja su živjela od poljoprivrede. Tipično polje salezijanskog djelovanja. Osnovni zadatak bio joj je kuhanje, zatim rad u glačaonici rublja, rad u vratarnici, asistencija tijekom oratorijskih popodneva i sve drugo što je bilo potrebno. Vedra kao i uvijek, primila se posla. Djevojčice iz škole i oratorija brzo su primijetile novu sestru. Ali njezina ih vanjština u prvi čas nije privukla. Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije, te iste djevojčice su tražile i najmanji razlog samo da mogu zaviriti u kuhinju i čuti koju pobudnu i lijepu misao od s. Euzebije. A često su joj i pomagale mesti ili oprati pod, donijeti drva, raspremiti stol i sl. Tijekom oratorija njoj bi hrlile ne samo malene za koje je bila zadužena, nego i veće djevojčice, pa i djevojke. Na pitanje što ih toliko privlači kod s. Euzebije jednoglasno su odgovarale: "S. Euzebija je svetica!"
Mir njezine duše nisu uznemirivale ni pohvale ni pokude. Uza sav posao našla je vremena da pola dvorišta preuredi u povrtnjak. U njemu je tijekom godina izraslo mnogo povrća kojim je nahranila mnoga gladna usta djevojčica i sestara. Ubrzo su se zaredali čudesni događaji. Primjerice, špinat je tek što je nikao iz zemlje u pet minuta toliko narastao da ga je bilo dovoljno za ručak cijele škole. Ili, kad je samo s. Euzebija pronašla u ostavi velik sapun za pranje rublja nakon što su tri osobe pregledale i vidjele da nema ni jednog komadića. Ili, kad je ulja u ćupu bilo jedva da pokrije dno, a trajalo je par tjedana dok nije stiglo drugo. Ili, kad je tik za drugima koji su pregledali kokošinjac i nisu našli ni jedno jaje, ona pronašla punu košaru kojima je nahranila četrdesetak ljudi... Moglo bi se nabrajati u nedogled. Ljudi iz grada i okolice često su je preklinjali da moli po njihovim nakanama. Tako su zaredala čudesna ozdravljenja, proricanje budućih događaja ili događaji poput onoga nakon olujne noći kada se nedovršena kućica od nepečene opeke nije pretvorila u blato već ostala potpuno suha... Godine su prolazile, ljudi su sve više poštivali malu kuharicu, sve češće tražili savjete, otvarali joj srce tražeći utjehu, molili pomoć, tražili razjašnjenja vjerskih pitanja. Među njima su bili i mnogi bogoslovi. Glas o svetosti počeo se širiti jednako kao i njezine pobožnosti prema Djevici Mariji i svetim Isusovim ranama. Unatoč tome, s. Euzebija živjela je jednostavan, ponizan život s osmijehom na licu. S godinama joj se počela grčiti šaka lijeve ruke na kojoj su tek rijetki svjedoci otkrili stigmu. Malo-pomalo sva se pretvorila u dar za druge, za budućnost Španjolske kojoj je prijetio građanski rat, a koji je zapravo bio progon vjere i neprijateljstvo prema Kristu. Neobično, no povijest je pokazala da je s. Euzebija "vidjela" te bolne događaje i da je zbog njih trpjela. Pretpostavlja se da je ponudila Bogu svoj život kao žrtvu.
Proživjevši više od godine dana prikovana za krevet u nevjerojatnim bolovima, kad joj je svaki pa i najnježniji dodir stvarao modrice na tijelu, s. Euzebija pripremila se za konačni susret s Ljubljenim. Dugo priželjkivani trenutak prelaska u vječnost dogodio se 10. veljače 1935. Njenu smrt oplakivali su mnogi, ali svi koji su je upoznali znali su da imaju zagovornicu na nebu. Dobro koje je činila na zemlji u još većoj mjeri nastavila je činiti i s nebesa. Mnoge dokumente i direktne zapise sestara koje su živjele s njom progutala je vatra provincijalne kuće u Barceloni tijekom revolucije. U istoj vatri izgorjela su i njezina sjećanja koja je napisala iz poslušnosti, no ostala su svjedočanstva i živa pobožnost prema toj maloj svetici koja snažno i sigurno vodi duše k Bogu. Baš kao don Bosco i sv. Marija Mazzarello!
Molitva Blaženoj Euzebiji
Oče sveti,
koji si u blaženoj Euzebiji Palomino
proslavio jednostavnu i blistavu vjeru malenih,
pomozi i nama da, njezinim zagovorom,
živimo u bezuvjetnoj vjernosti tvojoj Riječi
i u predanoj ljubavi prema Djevici Mariji,
našoj majci i pomoćnici. Amen.
Login
FAQ
Chat
Traži
