www.tebe-trazim.com

Djevica Marija uznesena je na nebo svojim tijelom.To je tajna njezinog uznesenja. Nase vrijeme ima cast da navjescuje slavu i radost ove dogme. Imamo jednoga iz naseg roda,brata ,koji je Bog..
Imamo zenu iz nase sredine,sestru ,koja je Bozja Majka, povezani tijelom i dusom, gledaju ,ljube i ocekuju vjecnoj radosti.

"Kad ,andjeo udje k njoj,rece joj :"Raduj se milosti puna!Gospodin je s tobom."(Lk1,27)

"Marija rece:"Slavi dusa moja Gospodina :duh moj klice od radosti u Bogu Spasitelju mome,jer milostivo pogleda na neznatnu sluzbenicu svoju.Gle !odsad ce me "blazenom zvati" svi narastaji,jer mi velike stvari ucini Silani,
cije je Ime Sveto"(Lk 1,46-49)

Moj najljepsi pronalazak ,kaze Bog ,je moja Majka.
Zazelio sam imati Majku i stvorio sam je. Stvorio sam svoju Majku prije negoli me je nosila..To je bilo sigurnije..
Sada sam pravi covjek,kao i drugi ljudi..Ne moram vam vise zavidjeti,jer i ja imam Majku Pravu...To sam i zelio..
Moja se Majka zoove Marija,kaze Bog,Dusa joj je posve cista i milosti puna. Njezino je tijelo djevicansko i odsijava ,tolikim sjajem,
da je se na zemlji nisam mogao nagledati,naslusati ,nadiviti joj se.
Ljepa je moja Majka:tako ljepa ,da uz nju,nikada nisam pozalio,
sto sam napustio nebeski sjaj. Dobro znam kaze Bog,sto znaci biti nosen
od andjela,ali vjeruj te mi,to ne nadilazi majcinski narucaj.
Moja je Majka usnula,kaze Bog.Kad sam bio uzasao na nebo,nedostajala
mi je,i ja sam njoj nedostojao..Ona je posla zamnom svojom dusom,
svojim tijelom,izravno. Drugacije se i nije moglo dogoditi..
To je jedino bilo moguce..To je moralo biti!
Prsti koji su Boga doticali,nisu se smjeli ukociti. Oci koje su Boga gledale,nisu se smjele zaklopiti. Usne koje su Boga ljubile,nisu se smjele ohladiti. Ono netaknuto i cisto tijelo,koje je Bogu tijelo,
nije se smjelo raspasti,niti pomjesati sa zemaljskom prasinom.
Ja to nisam htio,to je bilo nemoguce,previse bi me stajalo.
Ja ,vjecni Bog,njezin sam Sin. ostavsi i dalje svemoguc.
A osim toga kaze Bog,htio sam ,da tako ljudi postanu moja braca..
Da bi i oni imali nebesku Majku,Pravu Majku,zenu izmedju sebe.
s tijelom i dusom .Moju Majku:

I to je ostvareno.Ona je uza me od trenutka svoje smrti..
Od "Uznesenja " kako kazu ljudi..Majka je opet nasla svoga Sina,a Sin Majku. Dusom i tijelom,jedno uz drugo vjecno.
Kad bi ljudi mogli shvatiti ljepotu te tajne.Oni su to vec sluzbeno priznali.
Moj namjesnik na zemlji..Papa, to je svecano proglasio..
Drago mi je kaze Bog,kad ljudi cijene njezine darove,kad je krscanski puk poceo naslucivati,ovu veliku tajnu moje djetinje i bratske ljubavi..
Sada bi odatle trebali izvuci jos vise pouka,kaze Bog.
U nebu imaju Majku,koja ih prati svojim pogledom,svojim ljubaznim ocima.U nebu imaju Majku,koja ih ljubi svim srcem ,srcem svoje bezmjerne ljubavi. A ta je majka i moja Majka,koja mene gleda ,istim ocima,ljubi istim srcem..Kad bi ljudi bili vise ostroumni,iskoristili bi to.
Oni se vise ne bi smjeli bojati,da bi ih ja mogao odbiti.....Ono sto im dajem
to je moja Majka.Htio sam je. I nije mi zao. Jedno uz drugo,tijelom i dusom..MAJKA I SIN.. Vjecno,Majka i Sin..

(Ovo sam prepisala iz stare knjige,mojeg oca..)Michel Quqist.

Marijina predanost Bogu koji preokreće ljudsku situaciju (Lk 1,39-56)

Evanđelje ove svetkovine govori o Marijinu pohodu njezinoj rođakinji Elizabeti. Ova zgoda naglašava Marijino i Elizabetino sudjelovanje u Božjem planu spasenja, zatim Ivanov odnos prema Isusu te nagoviješta da se Marijina pjesma zahvale Bogu, započeta na zemlji, sada nastavlja u nebu gdje je pridružena svome Sinu. Luka govori kako na početku događaja spasenja stoje dvije žene od kojih svaka na čudesan ali drugačiji način rađa sina: Elizabeta unatoč odmaklim godinama, Marija na djevičanski način. Uočimo s Lukom neke važne pojedinosti na ovim ženama. Marija “hiti u Gorje”. Dobila je vijest o divotama koje Bog čini Elizabeti i polazi u pohod ovoj trudnici, nadahnuta vjerničkim prijateljstvom i spremnošću da bude na usluzi. Ostaje “oko tri mjeseca a onda se vraća kući”, dovoljno da pomogne u posljednjim tjednima trudnoće i prvim tjednima s novorođenčetom. Obje su čudesno dobile uvid u Božji plan. Elizabeta pri susretu s Marijom biva ispunjena Duhom Svetim i prepoznaje identitet trudnice kao Majke Gospodinove a čedo joj zaigra u utrobi u znak podlaganja onome kojega će kasnije najavljivati. Tada Marija dobiva potvrdu onoga što joj je rekao Gabriel.

Marija ne poriče svoju blaženost nego prigodnom pjesmom veliča Boga za iskazanu milost. Njezina pjesma “Veliča duša moja Gospodina” uvrštena je u večernju molitvu Crkve kojom završavaju radni dan svećenici, redovnice, redovnici i vjernici laici koji mole Liturgiju časova ili Brevijar. Time zahvaljuju za još jedan dan života u kojem su mogli služiti Bogu u ljudskoj braći i sestrama. Marija veliča Boga za primljene darove, i to kao jedna od Božjih siromaha u Izraelu : “Klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju što pogleda na neznatnost službenice svoje!”. U drugom dijelu svoje zahvalne pjesme iznosi novi red mesijanskog vremena u kojem Bog preokreće situacije i događaje: umišljene oholice raspršava, silnike skida s prijestolje, bogataše otpušta prazne, uzdiže siromahe i siti gladne. Takav je Bog u svom milosrđu i svojoj spremnosti da spašava. On to čini snagom “mišice svoje” koja je simbol njegove spasotvorne moći. U Marijnoj pjesmi unaprijed je najavljeno ono što je Isus govoriti i činiti. On će prvenstveno siromasima i rubnima najavljivati nastup kraljevstva Božjega za koje se ljudi otvaraju obraćenjem. Svojim riječima i djelima pokazivat će da je Bogu stalo do siromaha, a Marija je jedna od njih. Isus će u svom Nazaretu najaviti kako ga Bog šalje siromasima vlastitog naroda i drugih naroda (Lk 4,14-30) te će kasnije uzviknuti: “Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje…Jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!… Siromasima se navješćuje evanđelje” (Lk 6,20.24; 7,22).

Marija je u svojoj obitelji i društvenim nastupima pokazivala da je Bog uvijek na strani siromaha i tako je odgajala Isusa za njegovo poslanje. Bila je “neznatna sluškinja Gospodnja”, od začeća pod srcem majke Ane do čudesnog rođenja Isusa, te kasnije pod križem i uz Apostole na Duhove. Stoga ju je Bog po završetku zemaljskog putovanja tijelom i dušom uznio u nebesku slavu, odakle i dalje pjeva svoju zahvalnu pjesmu. Znala je cijenu služenja, patnje i umiranja i stoga tijelom i dušom uživa u nebeskoj slavi. Drugi vatikanski sabor u završnom poglavlju Dogmatske konstitucije o Crkvi govori o Bogorodici Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Pri završetku toga poglavlja Sabor povezuje Marijino uznesenje sa zadaćom Crkve na zemlji koju naziva putujućim narodom Božjim: “Isusova Majka, tijelom i dušom proslavljena na nebu slika je i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti. Ona na ovoj zemlji, dok ne dođe Dan Gospodnji, svijetli putujućem narodu Božjem kao znak pouzdane nade i utjehe”. Marija na nebo uznesena poručuje nam da život ima smisla, da se isplati služiti Bogu u ljudskoj braći i sestrama, da je životni put pojedinaca i cijele Crkve iskreno predanje Bogu. Mi kao putujući narod Božji dijelimo “radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe” (GS 1) ali u vjeri znamo da putujemo prema domovini nebeskoj gdje nas čekaju Marija, spašenici i naši pokojnici.Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Na svetkovinu Marijina uznesenja slavimo proslavu Majke Isusove koja je vjerno surađivala u Božjem planu spasenja – trudim li se otkrivati i ispunjavati Božji plan o meni i mojim bližnjima? 2. Kao član putujuće Crkve na zemlji, posvećujem li dostatnu pažnju duhovnim vrijednostima?

Čitam novi broj 'Glasa Koncila' i nailazim na zanimljiv članak o Efezu - nazvanog u naslovu 'ishodište marijanske pobožnosti i grad 'Marijine kuće'.

Citiram tekst:
'Tu je, prema tradiciji, živjela, umrla i na nebo uznesena Blažena Djevica Marija. O Marijinu zemaljskom svršetku postoje dvije tradicije. Jedna taj svršetak vidi u Jeruzalemu. S tom prvom tradicijom povezana su putovanja Marijine kuće, koja su u temelju trsatskog svetišta, kao i onoga u talijanskome Loretu. Druga je tradicija upravo spomenuta efeška.
Status svetišta Marijinoj je kući dodijelio papa Ivan XXIII, a potom su ga posjetila čak trojica papa, Pavao VI. godine 1967, Ivan Pavao II. g. 1979. te Benedikt XVI. g. 2006. I konačno, najveće moguće priznanje dobio je i životni put same Ane Katarine Emmerick (njemačka mističarka koja je u svojemu viđenju 'otkrila' Marijinu kuću u blizini Efeza), kad ju je 3. listopada 2004. godine blaženom proglasio papa Ivan Pavao II.

Postavlja se pitanje kako objasniti činjenicu da je Crkva priznala i Jeruzalem i Efez kao vjerovatno mjesto Marijinog uznesenja na nebo.

Možda nam je i sam autor (Darko Grden) u članku dao odgovor:
'Čudni su putovi Providnosti'.