www.tebe-trazim.com

Malo je osoba u predbarbarskom periodu koje bi bile tako dobro poznate kao sv. Genoveva.
Jedva da je prošlo 18 godina od njene smrti, kad je jedan svećenik napisao na latinskom život djevice Genoveve, čiji je ugled u Galiji i cijelom kršćanskom svijetu bio golem.
Ovaj svećenik, čije je ime ostalo nepoznato, i sam je mogao poznavati sveticu; ispitao je svjedoke.
Njegov su rukopis umnožili prepisivači.
Iz jednog rukopisa iz 9. stoljeća koji je sačinio neki redovnik iz opatije Sveta Genoveva iz Pariza, došao nam je „ život “ iz 520. godine.

Sveta Genoveva je velika svetica.
Njezin je zagovor kod Gospodina moćan.
Devetnica sv. Genovevi ne samo da je molitva zagovora za zadobivanje posebne milosti, već ona također vodi na put posvećenje svaku dušu koja se povjerava brizi pariške svetice.



SVETA GENOVEVA IZ PARIZA 03. 01.


Jednog lijepog proljetnog jutra godine 432. dva putnika putuju cestom iz Pariza u Nanterre.
Plava boja tunike im i kaputa pokazuje da su obojica biskupi.
Na cesti za Boulognu gdje se namjeravaju ukrcati na brod.
Biskup Loup, iz Troyesa, i biskup Germain, iz Auxerrea, dvije vatrene duše, idu u Englesku da se bore protiv hereze redovnika Pelagea.
Učenje ovog engleskog redovnika o zadobivanju spasenja pridaje vrlo malu važnost djelovanju božanske milosti, a glavnu ulogu pripisuje samoj volji.
Približavajući se gradiću Nanterreu ugledaju djevojčicu kako čuva malo stado ovaca.
Toliko su obojica ganuta smirenom ljepotom prizora, da se približe djevojčici i pitaju je za ime : „ Genoveva“, kaže ona, „ a moj se otac zove Severe. „
Pod snažnim su dojmom zbog oštrine i čistoće pogleda malene.
Biskup Germain zaželi joj upoznati i roditelje.
Neki unutrašnji glas otkriva mu da je Gospodin izabrao ovo dijete za izvršenje velikih djela.
„ Sretni ste „ reče on Severeu i Geronciji „ što ste roditelji takvom djetetu. Nju će s pobožnošću poštivati.
Pri njezinom rođenju, znajte među anđelima je zavladala velika radost .
Bit će velika pred Gospodinom.
Mnogi će se odvrgnuti od zla jer će se diviti njenom životu i ponašanju, i ostavit će se nepoštena i bestidna života.
Vratiti će se Gospodinu i zadobit će oprost od svojih grijeha.
A tako i naplatu koju je obećao Krist. „
Još uvijek potaknut onim tajnim unutarnjim glasom, biskup tada upita djevojčicu bi li prihvatila da živi posvećenim životom, kao Kristova zaručnica.
Genovinin odgovor ga iznenađuje: ona neprekidno u srcu gaji tu zamisao; i zamoli biskupa da moli Gospodina za uslišanje njene želje.
Biskup joj odgovara: „ Ono što u srcu vjeruješ, ustima navještaj, djelima vrši.“
Prije odlaska iz Nanterrea dao je djetetu jedan probušeni novčić sa znakom križa.
Ne vješaj na se ni dragog kamenja ni biserja.
Ne zamjenjuj vječnih nebeskih uresa beznačajnim sjajem ovoga svijeta“ reče on djetetu.
Promatrajući ponašanje Genovevine majke, biskup Germain je kod nje otkrio sklonost k ispraznostima ovoga svijeta.
Tako je biskup ukazao djetetu da služi Bogu i da se odrekne varljive raskoši.
Genovevini su roditelji, zapravo bogati posjednici iz galoromanske aristokracije.
Genoveva je imala sedam godina kad se u njezinom životu dogodio ovaj kratki prolaz biskupa Germaina iz Auxerrea.
Tada joj se po prvi put javlja karizma čudotvorca.
Majka joj gubi vid pod čudnim okolnostima.
Dok se spremala u crkvu jednog blagdanskog jutra, majka zabranjuje Genovevi da ju prati.
Ova ustraje i plače.
Nagla, majka kćeri udari pljusku; istog časa oslijepi.
Ostaje slijepa oko dvije godine.
Prisjetivši se jednog dana neobičnih riječi koje je biskup Germain uputio njezinoj kćeri, zapita je da ode zagrabiti vode sa zdenca.
Genoveva ode i blagoslovi vodu.
Majka tada nakvasi ugasle oči i kriknu.
Ona vidi!
Slabo, ali vidi. Kad je nekoliko puta prešla vodom preko očiju, potpuno joj se vratio vid.




Genoveva u Parizu

Nastavak njezinog djetinjstva, a zatim i mladenaštva, je nepoznat. „ Život „ ponovo preuzima nit kazivanja kad mlada žena dostiže dob od 20 godina.
Tijekom svih tih godina Genoveva je u dubini srca sačuvala žarku želju da bude Kristova zaručnica.
Evo je u jednoj crkvi u Parizu, između drugih mladih žena.
One sve žele posvetiti svoje djevičanstvo Gospodinu, zauvijek.
Tada se pred Euharistijom, u prisutnosti biskupa Villicusa, počinje odvijati svečani, raskošni obred.
Posvetna prefacija penje se k nebu kao neki veličanstveni val:
„ Prigni pogled, Gospodine, na ove tvoje sluškinje.
U tvoje ruke one stavljaju želju za djevičanstvom...Kako bi se duh, obložen smrtnom puti mogao uzdići nad prirodni zakon, i nerede koje nadahnjuje sloboda, kad ti ne bi hranio ovu svetu želju u njihovim srcima, i kad im ti ne bi davao snage da je vjerno drže...
Neka ove djevice zadobiju, Gospodine, po daru tvoga Duha, razboritu čednost, mudru dobrotu, ozbiljnu blagost, čistu slobodu...
Budi Gospodine njihova utjeha u patnjama, njihovo bogatstvo u siromaštvu, njihova hrana u uzdržavanju, njihov liječnik u bolestima.
Neka u tebi nađu sve i neka žele voljeti tebe iznad svega drugog.
Učini Gospodine, da budu kao one mudre djevice koje čekaju nebeskog Zaručnika s upaljenim svjetiljkama...
Neka ih pripadne sreća da budu primljene s mudrim Djevicama u dvoranu gdje je gozba, i da tamo vječno ostanu u prisutnosti Jaganjca, i da tamo prime palmu, naplatu svoga djevičanstva.“

Kršćanstvo tu dostiže, u potpunoj razrušenosti rimskog carstva, duhovne vrhunce koji će sačinjavati Crkvu kojoj se utjecalo u sveopćoj nesreći, tijekom dramatičnog razdoblja najezde barbara.
Nedugo nakon ovog svečanog obreda koji će joj obilježiti čitav život, Genoveva se teško razboljela.
Tri dana ostaje nepomična, i dodiruje smrt.
Poslije će povjeriti da ju je anđeo poveo s onu stranu života i pokazao joj strašne muke prokletnika, a isto je tako vidjela neizrecivu sreću mnoštva u nebu.
Nakon ovog mističnog iskustva dolazi do spoznaje da ima sposobnost pronicanja u duše.
To je navodi da savjetuje, usmjerava, prekorava, ispravlja.
Istina pogađa i smeta zlima i zlonamjernima.
Oko nje se povećava broj neprijatelja.
To je sudbina proroka.
445. biskup Germain odlazi u Veliku Britaniju po drugi put.
Dolazeći iz Auxerrea svraća u Pariz, gdje se prisjeća ondašnje djevojčice.
Raspituje se o njoj.
Genoveva je na zlu glasu.
Objelodanila je previše zlih djela koja su počinili ljudi prepušteni ispraznosti i iskvarenosti, nitkovi svih vrsta i položja.
Ne obazirući se na to biskup dolazi k posvećenoj djevici, pozdravlja je s poštovanjem i moli s njom, a ona prolijeva suze po podu.
Zapravo, Genoveva, kao i mnogi drugi sveci, ima dar suza.
Učvršćen u uvjerenju da se nalazi u prisutnosti svetice biskup Auxerrea, čiji je utjecaj velik, nagovara Parižane.
Imaju među sobom sakriveno blago, a on im to blago povjerava.
Dvije godine kasnije biskup Germain umire u Ravenni kamo je otišao vidjeti Valentinijana III. radi zagovaranja Kelta iz Armorije koje je tlačio Ecije, rimski general i guverner Galije.

Atila i njegove horde

U Carstvu su se već odavno raspali autoritet i moć.
Cijela plemena barbara ubacila su se sa svojim vođama.
Nisu osporavali rimsku vlast, međutim, nisu opće poštivali njene zakone i upute.
Bila su to strana tijela u galskoj društvenoj cjelini koja je jednako trpjela od tlake barbarskih vođa, kao i od pokvarenosti rimskih upravitelja.
„ Ništa novo pod suncem „ govorio je još i propovjednik....
451. g. širi se prijeteći glas po Galiji.
Postaje sve jači , a vijesti su sve strašnije: Atila i njegove azijske horde prešao je Rajnu kod Mainza; zauzeli su i opljačkali Trier i Metz.
Evo ih u Reimsu.
U mašti mase Atila predstavlja utjelovljeno zlo, okrutnost, pljačku i uništenje.
Bila je to nažalost, istina, iako je Atila bio kulturni barbar; naučio je grčki i latinski u Carigradu i dobro je poznavao ustanove Carstva.
Ali on je predstavljao jednu sasvim drugačiju civilizaciju.
Zanimalo ga je jedino kako se dočepati plodnih zapadnih zemalja i u njima uspostaviti pod svojom vlašću, pod svojom vlašću, jedan novi poredak.
Bio je lukav i prepreden i znao je iskoristiti slabosti svojih neprijatelja.
Kao čovjek bio je asketskih sklonosti, i prezirao je bogatstva i velebnosti.
Barbarskog vođe svi su se bojali, uključivši i njegove vlastite podanike.
Takav ga je bio glas, da je čak i car Teodozije II. iz Carigrada prihvatio da mu plaća danak.
Evo ga taman pred osvajanjem Galije.
Vodio je brojne čete, zavojačene još u glavnom mu taboru, u Panoniji, nedaleko današnje Budimpešte.
Uspeo se Dunavom, pa zatim prešao Rajnu.
Horde mu sada napreduju prema zapadu, pljačkajući, rušeći, sijući smrt na putu.
U Chalonsu, Reimsu, Soissonsu i Parizu vlada panika.
Vlada takav užas da ljudi jedino misle ne bijeg.
U Parizu već narod tovari imovinu na kola.
Sada kuca čas Genoveve, posvećene djevice!
Potaknuta nekom unutrašnjom silom ona poziva stanovništvo Pariza na molitvu i post da bi izmolilo poštedu.
Jedva dvadesetak osoba skuplja se oko nje u krstionici.
Ojačana vapajima upućenim Nebu, Genoveva preklinje ljude da ne odu.
Riječi su joj tako nevjerojatne, sigurnost tako čvrsta, da je na kraju pokolebala Parižane.
„ Ne odnosite svoju imovinu u gradove koji će biti poharani, jer će Kristova zaštita spasiti Pariz“, tvrdi ona sve snažnije i snažnije, usprkos prijetnjama kojima joj uzvraćaju, uz optužbe da je lažno prorok, znak nesreće; to ide tako daleko, da je pokušavaju kamenovati, pozivajući se na Sveto pismo.
Zahvaljujući intervenciji arhiđakona Auxerrea, Genoveva je spašena; on se sjeća proroštva svetog biskupa Germaina koji je umro tri godine prije ovih događaja: „ Genoveva je“ kaže on, „ izabrana još od majčine utrobe“.
Dugi križni put progonstva i odbacivanja kojim su je obdarili Parižani završava.
Kao nekim čudom Atila prezre Pariz.
Svojim se trupama obruši na Orleans čiji je strateški položaj dobro odgonetao.
Građani Orleansa, koje je oživio njihov biskup Aignan, odbijaju napade Huna.
Atila se povlači prema sjeveroistoku.
U međuvremenu je rimski general Ecije na brzinu sakupio barbarske čete raštrkane u Galiji.
Baca se u potjeru za Atilom.
Do sudara dviju vojski dolazi 451. u Katalonskim poljima, sjeverozapadno od Troyesa.
Atila je pobijeđen.
On odvodi svoje razbijene, ali ne i uništene čete u svoj golemi tabor dunavskih ravnica, i već sanja o novoj navali.
Godinu dana kasnije ponovo se daje na put.
Ovaj put upire pogled na Rim...
Parižani su uvjereni da je njihov grad spasila Genoveva.
Također joj pripisuju nesreću koja je pratila Atilu od trenutka kad se okrenuo od Pariza.
Orleans i Katalonska polja izravne su posljedice čudesne promjene smjera strašnoga Huna.
Otada će Genoveva uživati velik autoritet i utjecaj.
Glas o njoj pomalo se širi među galskim plemenima.
Ona živi između Pariza i Meauxa životom askeze i molitve.
Ujedno je to i vrlo aktivan život.
Od roditelja je naslijedila veliko poljoprivredno područje pokraj Meauxa.
Upravlja njegovim iskorištavanjem i dijeli prihode potrebnima.
Živi siromašno, hrani se kruhom od raži i bobom koje kuha dva puta mjesečno.
Posti tijekom tjedna, osim četvrtkom.
Nedjelja je dan Gospodnji, to je blagdan.
Tek poslije pedesete godine počinje jesti ribu i mlijeko na ustrajni nagovor svog biskupa.
Kad je molila, kaže njen biograf, s takvom je pažnjom gledala u nebo, da je čovjek bio uvjeren kako ona vidi, kao Stjepan, prvi mučenik, otvoreno nebo i Isusa Krista koji sjedi zdesna Bogu.
Genoveva časti svetog Denisa, prvog biskupa Lutecije, koji je umro mučeničkom smrću u drugom stoljeću.
Svečev se grob nalazi u malom mjestašcu pokraj ceste koja vodi iz Pariza u Rouen.
Ljudi tamo hodočaste.
U Genovevinom srcu klija zamisao: podići baziliku.
„ Što žena poželi...“
Toliko se ražari da uspijeva uvjeriti svećenstvo i puk.
Bazilika je sagrađena.
Tamo je u molitvi provodila noći sa subote na nedjelju.
Jedne večeri, kad je tamo otišla blatnjavim putovima, u pratnji grupe svetih djevica, nagli vihor je ugasio svijeće kojima su osvjetljavale put.
Žene se uplašiše.
Genoveva uputi k nebu molitvu.
Svijeća koju je nosila sam od sebe se upali.
U njezinom se životu množe čudesa.
Njezina vjera je vjera koja premješta brda.
Isus je obećao svojim učenicima da će i oni sami činiti čudesa kao što ih je sam činio.
Činit će i veća.
Pod jednim uvjetom: nepokolebiva vjera.
Jednog je dana Genoveva dala dovesti u baziliku Svetog Denisa dvanaestak opsjednutih – muškaraca i žena koji su kričali i urlikali razne bestidnosti.
Ona se ničice ispruži na podu bazilike i natopi pod suzama.
Zatim, podižući se, zazove u pomoć Gospodina, anđele i mučenike.
Prekriži jednog po jednog sve opsjednute i oni se umiriše.
Bili su oslobođeni od zloduha.
Za vrijeme jednog putovanja u Laon k Genovevi pristupe uglednici grada i roditelji neke mlade djevojke koja je desetak godina bila paralizirana.
Zamolili su je da posjeti bolesnicu.
Stigavši k njoj, Genoveva žarko moli Gospodina i Gospodara svakog života.
Zatim je ustala, dotakla paralizirane udove bolesnice i naredila joj da ustane i da se obuče.
Mlada je djevojka poslušala, na svoju, i svojih roditelja, najveću sreću.
Vijest o izlječenju se širi; dotrčava gomila ljudi.
Mladu djevojku, izliječenu prate u crkvu dok odzvanjaju pjesme zahvalnice.
Genoveva nastvalja put praćena razdraganom zahvalnom gomilom.

Hilderik ( Childeric ) i Klodvig ( Clovis )


Epizoda u Laonu pokazuje da je štovanje Genoveve, koju puk smatra sveticom, naveliko preraslo pariško područje.
Njezin ugled dira čak i pogane, kao što dokazuje veliko štovanje koju za nju osjeća Hilderik, franački kralj.
Ona izaziva njegovo divljenje ne samo kao čudotvorka, već i kao umna žena.
Jednog je dana Hilderik došao u Pariz sa svojim četama – skupinama pljčkaša i kradljivaca – i dao zarobiti ljude, a onda naredio da se pogube pred vratima utvrđenog grada.
Hilderik je dao zakračunati vrata.
Saznavši za nestrenu sudbinu zatvorenika, Genoveva odlučuje na brzinu otići na mjesto pogubljenja.
Udara na zakračunata vrata.
K Nebu upućuje žarku molitvu.
Vrata se sama od sebe otvaraju.
Ona trči moliti franačkog kralja da poštedi zarobljenike.
Hilderik ne može odoliti osjećajima dubokog štovanja koje gaji za ovu kršćanku.
Daje nalog da se oslobode zarobljenici.
Ovo Hilderikovo štovanje prema svetoj pariškoj djevici dijelit će i njegov nasljednik na prijestolju salijskih Franaka, sin mu Klodvig.
Dok Hilderik nije izlazio iz svoga malog kraljevstva oko Tournaia, osim kad je išao u pljačku, Klodvig, strateg od formata i genijalni organizator, vodio je dobro uvježbane i opremljene čete u osvajačke pohode.
Sanjao je o uspostavi svoje vlasti nad velikim kraljevstvom; njegov će se san ostvariti.
Klodvig je utemeljitelj države koja će nositi ime Francuska – zemlja Franaka – podosta vremena nakon njega, prvog moćnog kralja Franaka.
Tek tri i pol stoljeća poslije Klodviga, pod Karlom Ćelavim, četvrtim karolinškim kraljem, u povijesti se pojavljuje „ Francia occidentalis „.
Međutim, prije nego što su se upoznali, Genoveva i Klodvig bili su članovi dvaju nepomorljivo protivnih tabora.
Katolkinja Genoveva sudjelovala je u žestokoj borbi Parižana protiv poganina Klodviga, osvajača.
Nekoliko godina prije nego što je poganski kralj oženio princezu Klotildu, gorljivu katolkinju, Pariz opsjeda Klodvigova vojska poslana u osvajanje Galije između Escauta i Loire.
Stanovnici sela i zaselaka smještenih na vanjske obale Seine slili su se u velikom mnoštvu na utvrđeni grad.
Ovaj se, pak, žestoko branio.
Na kraju dugih mjeseci opsade nadvi se nad gradom utvara gladi.
U Parizu se doslovce umiralo od gladi.
Tada Genoveva, duša otpora, kao u vrijeme Atile, još jednom pokazuje da je u svakom djeliću svoga bića žena akcije i poduzetnosti savršeno u skladu s kršćanskom mističarkom.
Jedne mrkle noći Genoveva se tajno ukrcava na brodić.
Čamčić se uspinje Seinom sve do Troyesa.
Puk dočekuje „sveticu“ s nevjerojatnim izljevom velikodušnosti.
Cijelu su jednu flotilu natovarili namirnicama koju nakon kratkog vremena dočekuju slavodobitno na pariškim obalama Seine.
Genoveva će nekoliko puta ponoviti ovaj podvig.
U stvari će otpor Pariza trajati više godina.
Na kraju je grad ipak pao u ruke poganskom kralju.
Nedugo nakon toga će on zatražiti ruku princeze katolkinje koja živi u Ženevi.
Godine 496. Klodvigovo krštenje, do kojeg je došlo zahvaljujući Klotildinoj ljubavi i plemenitosti njene duše, širom otvara vrata Galije Kristu.
Kad je Pariz osvojen, grubi franački ratznik susreće Genovevu.
Poznavao ju je preko svog oca, Hilderika.
Možda ju je čak i susreo u svojoj mladosti u društvu oca, kojeg je naslijedio s 15 godinaa, godine 481.
Među njima se rađa istinsko prijateljstvo kojemu će se, nešto kasnije, pridružiti kraljica Klotilda.

Čudotvorka sve do smrti


Sada se slava pariške djevice pruža nadaleko, po svom kršćanskom svijetu.
Već prije trideset godina, nakon događaja s Atilom, Genoveva je s iznenađenjem primila putem sirijskih trgovaca pozdrav glasovitog stilita Simeona, koji joj je iskazivao svoje duboko štovanje.
On je živio više od trideset godina na vrhu jednog stupa pokraj Antiohije.
Osim ovih povijesnih događaja u koje je umiješana Genoveva, „ Život „ iz 520. godine ne govori ni o čemu drugom nego o mnogim čudesima svetice.
Tako je jednog dana neka žena, koju je svetica nekoć oslobodila od zloduha, došla k njoj sva uplakana.
U rukama nosi svoje mrtvo dijete.
Upalo je u bunar i izvuklli su ga beživotnog nakon trosatnih pokušaja spašavanja.
Genoveva ga pokriva svojim kaputom i baca se na koljena da zavapi Gospodinu.
Dvostruka nesreća, jer dijete se pripremalo za krštenje koje je trebalo primiti za Uskrs.
Ponovo se očituje svetičin dar suza.
I evo, gle sreće, dijete oživljuje.
„ Prestala je plakati u trenutku kad je smrt izašla iz mrtvog dijeteta“, čitamo u „Životu“.
Nadalje navodi ozdravljenje, zagovorom svete djevice, nekog čovjeka „ čija je ruka do lakta sasušena „.
U Troyesu vraća vid dvoma slijepcima; tamo ozdravlja čitav niz bolesnih čineći na njima znak križa i blagoslivljajući ih, uz to svaki put zaziva Presveto i nedjeljivo Trojstvo.
Oko 480. g. Genoveva ostvaruje jednu želju koja joj odavno gori u srcu: idu na hodošašće na grob svetog Martina u Toursu.
Biskup Toursa, čije se ime proširilo po cijeloj Crkvi, umro 397. g.; 461. g. njegov drugi nasljednik, biskup Perpetuus, sagradio je oko svečevog groba veličanstvenu baziliku.
Tamo se Genoveva poklanja nad grobom čuvenoga sveca.
I tamo se očituje njezina karizma čudesa.
Tamo oslobađa nekoliko opsjednutih, moleći nad njima i blagoslivljajući ih.
„ Zlodusi su pobjegli, ostavljajući iza sebe odvratan smrad.“
Završetak „Života“ iznenađuje nas svojom jednostvanošću: „Genoveva je otišla Gospodinu u poodmakloj dobi; živjela je više od osamdeset godina.
Pokopana je u miru 3. siječnja.“
A Crkva broji jednu veliku sveticu više...
Relikvije sv. Genoveve stoljećima su predmet velikog štovanja.
3. prosinca 1792.- mjesec dana prije pogubljenja Luja XVI.- revolucionari su zapalili ostatke svetice, na trgu Greve, na lomači od misnica i svetih ukrasa, „ jer su služili za širenje zablude“.
Zlatni moćnik odnesen je u Kovnicu novca na topljenje.
Ali, u vatru se ne mogu baciti ni vjera, ni uvjerenja: sjećanje na svetu Genovevu živjet će do kraja vremena.
Bila je čudotvorac sve do smrti.
Ona je to i u drugome svijetu...