Kao uvod u temu postam svoju pjesmu koja govori o tome kako sam jednom pokušavala ući u sabranost molitve i nakon dugog nastojanja napokon uspjela ući skoro u "zamak duše"
(Naravno da se šalim al vjerujem da sam u trenu dok sam doživljavala tu molitvu ličila na kip koji prikazuje ekstazu sv. Terezije Avilske u crkvi sv. Petra u Rimu, naravno izvana gledano.)
Htjela bih ovom temom obraditi pitanje kako se sabrati za molitvu, što prema mom iskustvu i nije lako, pa vas molim da opišete bilo pjesmom bilo prozom kako vi to uspjevate. .. Možda poneki "trikić, lukavstvo" da dođemo do tog zlatnog ključa jer svi znamo da puno puta - kad smo u problemima - najčešće, a rijetko kad da nismo, ne pomaže ni duhovno štivo ni "ispovijed" nasamo s Bogom, ni naši mali "zavjeti", obećanja.
Naggar, nisu ove točkice u pjesmi kopiranje tvog stila već je pjesma preduga (točkice znače kraj
pojedinog stiha) pa bi ličilo na Odiseju il' Ilijadu kad bi se nanizao jedan stih ispod drugog:)
(Evo pjesme i molim vas da ne sudite strogo jer mi je tek prva):
Kad u šutnji Neba.. duša mi osjeti studeni hlad... a srce bolno se pita što učiniti treba... da povrati prijašnji izgubljen sklad...tad prema molitvi misli se roje.. jer znam Ona je blizu.. al riječi molitve ječe
ko napukla zvona...i ne mogu pogled dignuti... (čini se nije to ni red).. jer prošnje se moje naspram...
vleičine nebeske boje..
Ja pokušavam govorom uvijek istim.. plaho i neuvjerljivo.. al uporno i tvrdoglavo... sklopivši ruke govoriti Njoj.. i ko dijete nevješto al "mudro"..smješit se da iskamčim .. prisustvo blagosti njene..
dok skrivam oči vlažne od suza.. tražeć bar rub njezina skuta.. prikazujuć srce ranjeno sred uza.. zbog ljubavi "neuzvraćene".
Odjednom k'o kad sunce zasine na mrazu.. osjetim dah nježne blizine na obrazu,.. prisutnost ljupku naslutim.. eh, Ona me gleda pogledom.. što preko onoostraog doseže svijeta.. al toliko milim, toliko slatkim...i smiješi se , smiješi,... vidim iako očima ne gledam.. i šapće mi žuđene riječi .. koje ušima
smrtnim ne čujem.. riječi što uče o milosrđu neporeciivom... da nas Bog ljubi ljubavlju neizrecivom.
Tad usne mi nijeme a riječi molitve... sve više nalik djetinjem tepanju.. zastaju, lome se i drobe--i padaju u tijesak ožednjele duše..ko prezrele bobe.. točeć u nju nektar radosne svježine.. i u opojnom predavanju... ja shvaćam - ne u ljubavi pravoj riječi nisu potrebne jer srce tad zna.. prepuno ufanja miline..ovakva uzdrhtala ljepota .. zemaljskom ne pripada svijetu.. to samo Nebo učiniti može.. ... poljubivši palu dušu.. zrakom nebeskog sjaja...podić je ko napuklu trsku...il bolom ranjenoj ptici... iscijeliti slomljena krila.. da u tren vine se je do Raja... u njenom klonulom uzletu...