|
Isposničkoga izgleda, s osmijehom za svakoga, spreman ući u ispovjedaonicu u svakom trenu, samozatajno je čuvao dar proricanja i čitanja tuđih najdubljih tajni. Pomagao je gradsku sirotinju upućujući imućne da pomognu nevoljnima. Posebice je volio studente i skrbio se za njih. Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. Taj dan, rođendan za Nebo slavi se danas kao spomendan na ovoga Slugu Božjega.
Zaštitnik sirotinje, đaka i studenata.
U svom životopisu koji već svojim naslovom Dobri otac Antić najbolje o njemu kaže ono bitno, Ante Katalinić piše: "... Jednu stvar otac Ante nije mogao podnijeti: da netko prekine studije zbog siromaštva. Takvima bi redovito omogućio nastavak studija.
Izobrazba mladih ljudi, stjecanje kvalifikacija - na to je bio naročito osjetljiv.
- Oče gvardijane, R. bi željela studirati. Zar joj ne biste mogli to omogućiti? Davati redovitu pripomoć?
- A odakle?
- Pa, iz "Kruha sv. Ante".
- Ali, ona je namještena, ima svoju plaću.
- Radi studija morala bi ostaviti službu.
- Oče Ante, nikako. Iz "Kruha sv. Ante" smijemo dijeliti samo siromasima. Ona nije siromah kad prima svoju plaću. A studirati pomoću "Kruha sv. Ante", to ne ide.
Pobrinuo se otac Ante za nju na drugi način.
Koliko god je otac Ante bio svet, koliko god je ljubio bližnjega, isto toliko bio je pun razumijevanja za suvremeni život, isto toliko bio je progresivan.
Čovjek se morao čuditi činjenici da je taj povučeni samostanac bolje poznavao život u svijetu od ljudi koji su živjeli usred toga svijeta.
Morao se čuditi njegovim neprestanim poticajima da se ide u korak sa znanošću, da se stekne što veća izobrazba i što više kvalifikacije.
A najviše ste se morali diviti njegovu upornom nastojanju i uspjesima na tom području.
Nije otac Ante imao nigdje ništa. Puki siromah. A kolikima je omogućio da svrše najviše škole, svih mogućih struka.
Nije se u tom pogledu brinuo samo za mlade ljude koji žive u svijetu. - Ne znam što da radim - tužila se poglavarica jednog zagrebačkog samostana časnih sestara - otac Ante bi htio da svaku sestru koja to zaželi pošaljem u inozemstvo na studij, ili na praksu, ili na učenje stranih jezika.
Pa kad bi svakome omogućio da ostvari što je želio, onda bi, kad bi bilo potrebno, još i ovo nadodao:
- Sinko, kćerce, da li ti je teško izmoliti pokoru koju sam ti dao u ispovijedi? Ako ti je teško, ja ću je izmoliti.
Ili ovo:
- Sinko, kćerce, ne boj se, sve će biti dobro. Bojiš se kazna, koje ti je možda Bog namijenio? Ja te kazne uzimam na sebe...
Sav je živio za bližnjega.
Otac Ante - sama dobrota."
Životopis oca Antića što ga je napisala sestra Marija od Presv. Srca nosi naslov Duh ljubavi. Vjerujem da taj naslov nije slučajno odabran. Autorica je htjela izreći o ocu Antiću ono najznačajnije. Životopisci oca Antića, koji su ga dobro osobno poznavali, s njime se susretali i doživljavali ga, jednodušni su u isticanju njegove čovjekoljubivosti. Isto je doživjela i ona redovnica, koju sam spomenuo, pa joj je bilo neshvatljivo kako je moguće govoriti o karitativnoj djelatnosti hrvatskih Božjih ugodnika a ne spomenuti oca Antića. - Meni je osobno vrlo drago što je u naše dane u liku oca Antića zasjao lik tako velike ljubavi prema čovjeku, koji je na svoj izvorni način postao utjelovljenje one velike himne ljubavi apostola naroda:
"... Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada. sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje..." (1 Kor 13,4-8).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
