Sveti Serafim Sarovski
CILJ KRŠĆANSKOG ŽIVOTA
Evo što priča Nikolaj Motovilov u svojoj zabilješci, koja se čuva u arhivu manastira Divjejeva, a koju je zabilješku objavila 1903. godine njegova udovica Jelena Motovilova. Dan je bio oblačan, priča Motovilov; zemlja bijaše pokrivena debelim snijegom, koji je stalno padao, kada me otac Serafim postavi da sjednem pored njega na jedno srušeno stablo.
- Gospod mi je otkrio, reče mi, da ste vi u djetinjstvu željeli da saznate koji je cilj kršćanskog života. Vama su savjetovali da posjećujete crkvu, da se molite, da činite dobra djela, jer se u tome, govorili su, sastoji cilj kršćanskog života. Ali vas taj odgovor nije mogao da zadovolji. Stvarno, molitva, post, noćna bdijenja kao i svi drugi kršćanski podvizi, dobri su kao takvi; ali cilj našeg života nije da samo to ispunjavamo, jer su to samo sredstva. Pravi cilj kršćanskog života je da zadobijemo Duha Svetoga. Morate znati da samo ono dobro djelo donosi plodove Duha Svetog, koje je učinjeno iz ljubavi prema Kristu. Prema tome, zadobivanje ovog Duha je cilj našeg života.
- U kom smislu vi govorite da treba zadobiti Duha Svetog, zapitam oca Serafima; ja to ne razumijem.
- Zadobiti znači steći, reče mi on. Vi sigurno znate što znači steći novac; To isto važi i za Svetog Duha. Cilj zemaljskog života za običnog čovjeka je da zaradi novac, ili da stekne počasti, odlikovanja i nagrade. Sveti Duh je također kapital, i to vječiti kapital i jedino blago koje nikako ne prestaje. Svako djelo učinjeno iz ljubavi prema Kristu donosi blagodat Svetoga Duha; u svakom slučaju, molitvom se to najlakše postiže, jer je ona oruđe kojim uvijek raspolažemo. Može se dogoditi da bi ste željeli ići u crkvu, ali crkva nije u blizini, ili je služba završena. Ili imate želju udijeliti prosjaku, ali njega nema; ili želite biti neporočni, ali za to nemate snage. Ali molitva, za nju uvijek ima mogućnosti, ona je dostupna kako bogatom tako i siromahu, kako učenom tako i prostom, jakom kao i slabom, zdravom kao i bolesnom, pravednom kao i grješnom. Snaga molitve je ogromna, više nego sve drugo, ona daje Duha Svetoga.
-Oče, rekoh, vi sve vrijeme govorite o blagodati Duha Svetoga, koju treba zadobiti, ali kako i gdje je mogu vidjeti? Dobra djela su vidljiva, a zar Duh Sveti može biti vidljiv? Kako mogu znati da li je On sa mnom ili nije?
- Blagodat Svetoga Duha, koja nam je dana prilikom krštenja, sja u našem srcu usprkos našim grijesima i tami koja nas okružuje. Ona se pojavljuje u neiskazanoj svijetlosti onima preko kojih Gospod najavljuje svoju prisutnost. Sveti Apostoli su opipljivo osjetili prisutnost Duha Božjeg.
- Zapitah ga: Kako bih ja osobno mogao postati svjedok?
- Tada otac Serafim obavi ruku oko mene i reče mi: Prijatelju, mi smo sada obojica u Duhu, ti i ja. Zašto ne gledaš u mene?
- Oče, ne mogu vas gledati, jer je vaše lice postalo svjetlije od sunca i oči su mi zasjenjene.
- Ne plašite se, vaše Bogoljubije, jer ste i vi sada postali svijetli kao i ja. I vi ste sada ispunjeni Duhom Svetim, inače ne bi vam bilo moguće vidjeti me takvim.
- I nagnuvši se prema meni, šapnu mi blago na uho: Svim srcem molio sam Gospoda da vas udostoji da vidite, tjelesnim očima, ovaj silazak Njegovog Duha. I evo, uzvišena milost utješila je vaše srce kao što majka tješi svoju djecu. Dakle, prijatelju, zašto me ne pogledate? Ne bojte se ničega, Gospod je sa vama!
- Ja ga tada pogledam i sav pretrnem. Zamislite: u sredini sunce, pri njegovom najsjajnijem blistanju podnevnog lučezarja vidite lice čovjeka koji sa vama razgovara. Vidite pokrete njegovih usana, izraz njegovih očiju, čujete njegov glas, osjećate da jedna njegova ruka leži na vašem ramenu, ali ne vidite ni tu ruku, ni to lice, već jedino tu zasljepljujuću svjetlost koja se rasprostire svuda oko vas, i koja obasjava svojim sjajem snježni pokrivač kojim je pokriven proplanak, kao i snježne pahuljice koje padaju poput bijelog praha.
- Što osjećate? zapita otac Serafim.
- Tišinu i mir koje ne mogu izraziti, rekoh.
- Što još osjećate? pitaše on.
- Neiskazanu radost koja ispunjava moje srce, odgovorih.
- Ta radost koju osjećate ništavna je kada se usporedi sa onom radošću za koju je rečenoda oko još ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, to ugotovi Bog onima, koji ga ljube (1. Kor.2,9). Nama su dati samo nagovještaji ove radosti, ali što reći o pravoj radosti? Što još osjećate, vaše Bogoljubije?
- Neiskazanu toplinu, rekoh ja.
- Kakvu, prijatelju! Mi smo u šumi, sada je zima i svuda je snijeg oko nas... Kakva je to toplina koju osjećate?
- Odgovorih: Kao kada bih se kupao u toploj vodi. Osjećam također miris, kakav nikad do sada nisam osjetio.
- Znam, znam, reče on, ja vas hotimično pitam. Taj miris koji osjećate je blagouhanije Duha Božjeg. A ta toplina o kojoj govorite nije u zraku, već u nama. Zagrijani njom, pustinjaci se nisu bojali zime, jer su bili odjeveni blagodatnom haljinom, koja im je zamjenjivala odijelo. Kraljevstvo Božje nalazi se unutra u nama. Stanje u kome smo sada dokaz je za to. Eto što znači biti ispunjen Svetim Duhom.
- Da li ću se sjećati ove milosti koja nas je danas posjetila? zapitam ja.
- Vjerujem da će vam Gospod pomoći da sačuvate ovo u svom srcu, jer to nije dano samo radi vas jednoga, već preko vas, ostalom svijetu. Idite s mirom i neka Gospod i Njegova Presveta Majka budu sa vama!
- Kada sam ga napustio, završava Motovilov, viđenje nije prestajalo: starac je bio u istom položaju koji je imao u početku razgovora i neiskazana svjetlost koju sam vidio svojim očima, produžavala je da ga i dalje obasjava.
“Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnoga”
http://www.maranata.biz/biblioteka/duhovne/serafim00.html
Login
FAQ
Chat
Traži
