www.tebe-trazim.com

ŽIVOT I STRADANJE SVETOG

KLIMENTA

pape Rimskog

U slavnom i velikom drevnom gradu Rimu življaše jedan čuven i visokorodni čovjek, po imenu Faust, porjekolom od roda drevnih careva rimskih. Žena mu Matidija također bijaše od carskog roda, rođaka rimskih careva Augusta i Tiberija. (1) Oboje oni bijahu neznabošci i klanjahu se idolima. Oni dobiše najprije dva sina blizanca, jednom daju ime Faustin a drugome Faustijan; potom im se rodi treći sin, kome nadjenuše ime Kliment.
Faust imaše brata, koji bijaše zao i bestidan bludnik. Vidjevši izvanvrednu ljepotu Matidijinu, on se zanese njome i stane je navoditi na grijeh. Ali ona, vrlo čedna i čestita, ne htje iznevjeriti svog muža i osramotiti dostojanstvo svog carskog roda. Zato se na sve moguće načine staraše da otkloni od sebe ovog bludnika. Ne želeći ga javno izlagati ruglu, ona nikomu ne kaza o tome, pa ni svom mužu, da se ne pronese hrđav glas o njima i ne osramoti dom njihov. Međutim, ovaj bjesomučnik dugo vremena navaljivaše na nju molbama i prijetnjama da pristane na njegovu nečistu želju. Matidija, videći da se od ovog napasnika može izbaviti jedino ako mu se skloni s očiju, riješi se na sljedeću stvar.
Jednog dana ona reče svom mužu: Prošle noći vidjeh divan san, gospodine moj: vidjeh časnog i starog čovjeka, kao da je jedan od bogova, i on mi govoraše: Ako ti i dva blizanca tvoja ne otputujete iz Rima na deset godina, onda ćeš zajedno s njima umrijeti od iznenadne i pogubne smrti. – Čuvši to, Faust se uplaši. I poslije dugog razmišljanja o tome, on donese odluku da ženu i dva sina pusti iz Rima na deset godina, rasuđujući ovako: ˝Bolje je da mila supruga moja s djecom bude živa, makar i u tuđoj zemlji, negoli da ovdje uskoro umre iznenadnom smrću˝. – Stoga on spremi lađu, napuni je svim potrebnim namirnicama, pa isprati u Atenu ženu svoju Matidiju s dva sina blizanca, i s mnogo robova i robinja, i s mnogo blaga. Pritom naredi Matidiji da u Ateni oba sina da na izučavanje grčke mudrosti. Tako se oni rastanu neiskazano tužni i s mnogo suza. Matidija s dva sina otputova lađom, a Faust s mlađim sinom Klimentom ostane u Rimu.
Za vrijeme Matidijine plovidbe morem, nakon nekoliko dana nastane strahovita bura na moru; valovi i vjetar zahvatiše lađu i odnesoše je u nepoznat kraj, i u ponoći se lađa razbi, i svi potonuše. Matidija, nošena burnim valovima, bi izbačena na kamen jednog otoka, nedaleko od Asijske pokrajine.(2) I neutješno ridaše zbog potonule djece svoje, i htjede se od gorkog jada i u more baciti. Ali ljudi toga kraja, vidjevši je gdje naga strahovito kuka i nariče, sažališe se na nju, pa je uzeše u svoj grad i odjenuše. Neke pak gostoljubive žene dođoše k njoj i stadoše je tješiti u njenom bolu. Svaka od njih pričaše joj svoje zlosretne doživljaje, i svojim saučešćem olakšaše joj donekle tugu. Jedna od njih ispriča joj ovako: ˝Moj muž bijaše mornar; još kao vrlo mlad on se utpi u moru, i ja ostadoh mlada udovica. Mnogi su htjeli da se ožene mnome, ali ja, voleći svog muža i poslije njegove smrti, riješim ostati udovica. Ako dakle hoćeš, hajde mojoj kući da zajedno živimo; obje ćemo raditi, i svojim ćemo se rukama izdržavati˝. – Matidija pristane na njen prijedlog, nastani se u njenom domu; i radeći svojim rukama, zarađivaše sebi hranu. I u takvom siromaštvu provede ona dvadeset četiri godine. Djeca pak Matidijina, Faustin i Faustijan, pri brodolomu, po Božjem promislu, također ostadoše živi: jer njih izbačene na obalu ugledaše morski razbojnici koji se tamo zadesiše, uzeše ih u svoju lađu, odvezoše u Kesariju Stratonijsku,(3) i tamo prodadoše jednoj ženi, kojoj bijaše ime Justa. Ona ih odgoji, i dade ih na školovanje. Oni izučiše razne neznabožačke nauke. No zatim čuvši evanđeosku propovjed o Kristu, oni primiše sveto krštenje, i sljedovahu apostolu Petru.
Međutim, otac njihov Faust, živeći u Rimu s Klimentom i ne znajući ništa kakva je nesreća zadesila njegovu ženu i djecu, poslije godinu dana posla neke robove svoje u Atenu da saznaju kako žive njegova supruga i djeca; posla po njima i mnoge stvari. Ali, ovi se robovi njegovi ne vratiše. Treće godine Faust, nemajući nikakve vijesti o ženi i djeci svojoj, veoma se rastuži, pa posla u Atenu druge robove svoje s potrebnim stvarima. Došavši tamo oni nikog ne nađoše, i četvrte se godine vratiše i izvjeste Fausta da oni nikako nisu mogli pronaći njegovu gospođu u Ateni, jer nitko o njoj tamo čak ni čuo nije, niti joj se moglo ući u trag, pošto oni nikog od svojih ne nađoše.
Čuvši to, Faust se još više ožalosti, i stade gorko plakati. I obiđe on u Rimskoj pokrajini sve primorske gradove i pristaništa, raspitujući mornare za svoju suprugu i djecu. Ali ni od koga ništa ne saznade. Zatim on napravi lađu, uzme sa sobom nekoliko robova i nešto blaga, pa krenu sam da traži svoju suprugu i milu djecu, a najmlađeg sina Klimenta ostavi s vjernim robovima doma da se ući knjizi. I obiđe on skoro sav svijet, i po moru i po suhu, tražeći svoje mile, i ne nađe ih. Najzad, sav očajan on utonu u duboku tugu, i ne htje čak ni kući se vratiti, smatrajući da nije u redu naslađivati se dobrima ovog svijeta bez omiljene supruge svoje, prema kojoj je gajio veliku ljubav zbog čednosti njene. Odrekavši se, dakle, svake počasti i slave ovog svijeta, on se potucaše po tuđim zemljama kao prosjak, ne govoreći nikom o sebi tko je.
Međutim, dječak Kliment postane zreo čovjek, i bijaše odlično izučio sve filozofske nauke. No njega svagda tištaše to što nema ni oca ni majke. A već bijaše prošlo dvadeset četiri godine otkako mati njegova otiđe od kuće, i dvadeset godina otkako otac njegov isčezne. Izgubivši nadu da su živi, on tugovaše za njima kao da su mrtvi. Ujedno s tim on pomišljaše i na svoju smrt, pošto je dobro znao da mora umrijeti, ali nije znao gdje će se poslije smrti naći, i ima li neki drugi život iza ovog kratkotrajnog života, ili nema. Razmišljajući o tome, on stalno bijaše plačan, i ne htjede se utješiti nikakvim slastima i radostima ovoga svijeta; i svagda bijaše snužden i neveseo, i uzdisaše iz dna duše.
U to vrijeme, čuvši o dolasku Kristovom u svijet, Kliment se stade truditi točno obavjestiti o tome. I dogodi mu se da stupi u razgovor s jednim blagorazumnim čovjekom, koji mu ispriča da je Sin Božji došao u Judeju, darujući život vječni svima koji ispunjuju volju Oca Njegova koji Ga je poslao. Čuvši to, Kliment se zapali neiskazanom željom da što podrobnije sazna o Kristu i o cijelom učenju Njegovom. Zbog toga on odlući otići u Judeju, u kojoj se širiše Kristova blagovijest. I ostavivši kuću svoju i veliko imanje, on uzme sa sobom vjerne robove i veliku količinu zlata, sjedne na lađu, i otplovi k Judejskoj zemlji. No za vrijeme bure koja ih snađe na moru, on bi vjetrom zanesen u Aleksandriju, i tamo nađe apostola Barnabu, čije učenje o Kristu on sasluša s uživanjem. Zatim on otplovi u Kesariju Stratonijsku, i nađe svetog apostola Petra. Primivši od njega sveto krštenje, Kliment sljedovaše njemu s ostalim učenicma, među kojima bijahu i dva brata njegova, blizanci Faustin i Faustijan. Ali Kliment ne prepozna njih, niti oni njega, pošto su bili veoma mali kada su se rastali, i ne pamtiše jadan drugoga. Apostol pak Petar, polazeći u Siriju, posla ispred sebe Faustina i Faustijana, a Klimenta ostavi kod sebe, i zajedno s njim sjedne u lađu i krenu morem. Za vrijeme plovidbe apostol upita Klimenta o porijeklu njegovom. Kliment mu onda podrobno ispriča kakvog je porijekla, i kako mati njegova zbog nekakvog sna otputova iz Rima s dva mala djeteta, a kako i otac njegov, pošto prođu četiri godine, krenu u svijet da ih traži, i ne vrati se. Pritom Kliment napomenu i to, da je već dvadeset godina kako ništa ne zna o svojim roditeljima i braći, i smatra ih mrtvima.
Ovo kazivanje potrese svetog apostola Petra. I u to vrijeme, po promislu Božjem, lađa pristade uz neki otok, na kome se nalaziše mati Klimentova Matidija. Tada neki izađoše iz lađe u grad kupiti namirnice; izađe i apostol Petar, a Kliment ostane na lađi. Išavši u grad, sveti apostol ugleda kraj gradskih vrata staricu gdje sjedi i prosi milostinju. To bijaše Matidija, koja se zbog slabosti nije više mogla hraniti radom svojih ruku, i stoga prosiše milostinju, kako bi prehranila sebe i drugu staricu koja je bijaše primila u kuću svoju i koja je bolesna ležala kod kuće. Ugledavši Matidiju, sveti apostol saznade duhom da je ona strankinja, i upitaše je za porijeklo njeno. Uzdahnuvši duboko, Matidija se rasplaka i reče: O, teško meni strankinji! Jer u svijetu nema bjednije i nesretnije žene od mene. – Apostol Petar, vidjevši je tako teško ojađenu i uplakanu, stade je brižno raspitivati, tko je ona i odakle je. I iz razgovora s njom on poznaše da je ona majka Klimentova, i stade je tješiti, govoreći joj: Ja znam najmlađeg sina tvog Klimenta; on se sad nalazi u ovom kraju. – A Matidija, čuvši za sina svog, izgubi se od zaprepaštenja i radosti, i postade kao mrtva. – No sveti apostol je uze za ruku i podiže sa zemlje, i naredi joj poći za njim na lađu, govoreći joj: Ne tuguj, starice, jer ćeš odmah saznati sve o sinu svomu.
Dok oni iđahu k lađi, izađe im u susret Kliment, i ugledavši ženu gdje ide za svetim apostolom Petrom, začudi se. A ona, zagledavši se u Klimenta, koji je po crtama lica jako ličio na oca, upita svetog Petra: Nije li to Kliment, sin moj? – Apostol odgovori: On je. – Matidija se objesi oko vrata Klimentu, i zaplaka. A Kliment, ne znajući tko je ta žena i zbog čega plače, stane je odgurivati od sebe. Tada mu sveti apostol reče: Ne odguruj čedo onu koja te rodila. – Čuvši to, Kliment se rasplaka i padne k nogama njenim, ljubeći je i plačući. I obuzme ih velika radost što se nađoše i poznaše. Sveti Petar pomoli se za nju Gospodu i iscjeli joj ruke. A ona zamoli apostola da iscjeli staricu njenu kod koje stanovaše. Sveti apostol uđe u njenu kuću i iscjeli je od bolesti; Kliment pak dade joj tisuću drahmi(4) za prehranu svoje majke. Zatim, uzevši majku zajedno sa iscjeljenom staricom, odvede ih na lađu, i lađa krene. Putem Matidija upita sina za muža svog Fausta, i čuvši da je on prije dvadeset godina krenuo u svijet tražeći nju i otada nema nikakve vijesti o njemu, plakaše gorko za njim kao za umrlim, ne nadajući se da će ga vidjeti živa. Stigavši pak u Antadros, (5) oni siđoše s lađe i produžiše put suhim. Došavši u Laodikiju, njih sretnu Faustin i Faustijan, koji prije njih bijahu stigli tamo. Oni upitaše Klimenta: Tko je ta žena strankinja što je pored vas s drugom staricom? – Kliment odgovori: Moja majka koju pronađoh u tuđini. – I stade im pričati redom, koliko se vremena nije vidio s majkom i kako je ona otišla od kuće s dva blizanca.
Čuvši to, njima bi jasno da je Kliment brat njihov, i ta žena – majka njihova. I rasplakavši se od radosti, oni uskliknuše: Uistinu je ovo majka naša Matidija, a ti brat naš Kliment, jer mi i jesmo blizanci Faustin i Faustijan koji s majkom napustismo Rim.
Rekavši to oni se objesiše jedan drugome o vrat, i plakaše mnogo i s ljubavlju cjelivahu jedan drugoga. Prizor bijaše dirljiv: majka se raduje djeci koju neočekivano pronađe zdrave, i oni pričahu kako ih je promisao Božji spasio od potopljenja, i svi radosni slave Boga. Samo im jedna tuga tištiše dušu: tuga što ništa ne znaju o ocu svom. Zatim oni moliše svetog apostola Petra da krsti njihovu majku. I sutradan u svitanje oni odoše na more, i sveti apostol u prikrivenom mjestu krsti Matidiju i njenu staricu u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, i odaslavši je sa sinovima ispred sebe u stan, sam ode drugim putem.
I gle, na putu stajaše blagonakloni muž, sa sijedom bradom, bijedno odjeven, i on očekivaše apostola Petra. Kada sveti apostol naiđe, blagonakloni muž ga s poštovanjem pozdravi i reče: Vidim da si čovjek stranac i ne prost, jer samo lice tvoje pokazuje da si blagorazuman; stoga želim malo porazgovarati s tobom. – Apostol na to reče: Govori, gospodine, što želiš. – I stane taj čovjek govoriti ovako. Ja te danas vidjeh u prikrivenom mjestu na obali gdje se moliš, i zagledavši neprimjetno ja se sklonih, i pričekah te ovdje malo, želeći ti reči ovo: uzalud se trudite moleći se Bogu, jer nema nikakvog Boga ni na nebu ni na zemlji, i nema nikakvog promisla Božjeg o nama, nego sve u svijetu ovom biva slučajno. Stoga ne obmanjujte sebe uznoseći molitve Bogu koga nema.
Čuvši ovako rasuđivanje, sveti Petar mu reče: Na osnovu čega ti misliš da sve biva slučajno, a ne po Božjem uređenju i promislu, i čime ćeš dokazati da nema Boga? Ako nema Boga, tko je onda stvorio nebo i ukrasio ga zvijezdama? Tko je stvorio zemlju i ukrasio je cvijećem? – A čovjek taj, uzdahnuvši iz dubine srca, odgovori: Znam ja, gospodine, pomalo astronomiju, a bogovima tako usrdno služim kao nitko drugi. I uvidjeh ja da je sve i svo obmana, i nema nikakvog Boga. Jer kada bi na nebu bio nekakav Bog, on bi čuo uzdahe onih što plaču, i obratio bi pažnju na molitve onih što se mole, pogledao bi na patnje srca koje iznemogava od tuge. No pošto nema onoga koji bi čuo i utješio u nevoljama, onda iz toga zaključujem da nema Boga. Kada bi bilo Boga, on bi čuo mene koji se u jadu srca molim i plačem, jer eto, gospodine moj, ja se dvadeset godina i više nalazih u gorkoj muci, i kako sam se mnogo molio svim bogovima! Kako sam im mnogo žrtava prinosio! Kako sam mnogo suza i ridanja prolio! I ni jedan me od bogova ne ču, i sav trud moj bi uzalud. – Na to mu sveti apostol reče: Ti zato nisi toliko vremena uslišen što si se molio mnogim bogovima, ništavnim i lažnim, a ne Jedinome, Istinitome Bogu, u kojega mi vjerujemo i molimo mu se.
Tako razgovarajući dugo s tim čovjekom i prepirući se o Bogu, sveti apostol Petar poznade po kazivanju njegovom da je to Faust, otac Klimentov i braće njegove, a muž Matidije, i reče mu: Budeš li povjerovao u Jedinog, Istinitog Boga koji je stvorio nebo i zemlju, onda ćeš odmah vidjeti čitave i zdrave i ženu i djecu svoju. – A on na to odgovori: E, hoće li žena moja s djecom ustati iz mrtvih? Jer sam po zvijezdama saznao, i od premudrog astrologa Anuviona se uvjerio, da su se i žena moja i djeca udavili u moru.
Tada apostol Petar odvede Fausta u svoj stan. Kada Faaust uđe tamo i ugleda Matidiju, on se zaprepasti, i netremice je promatrajući s čuđenjem šutaše. Zatim reče: Kakvo će čudo ovo biti? Koga sada vidim? – I prišavši pobliže on kliknu: Zaista je ovo moja mila supruga! I tog trena oboje od iznenadne radosti klonuše toliko, da ni riječi ne mogahu progovoriti, jer i Matidija poznade svog muža. A kada zatim ona jedva dođe sebi, reče: O, mili moj Fauste! Kako si se pojavio živ, kada smo mi čuli da si umro?
Tada nastane velika radost za sve, i od radosti velike plač, jer i supružnici prepoznahu jedan drugog, i djeca prepoznahu svoje roditelje; i grleći se plakahu, i veseljahu se, i blagodariše Bogu. I svi koji se tamo nađoše, vidjevši njihov susret poslije dugog rastanka, rasplakaše se i blagodariše Bogu. A Faust, bacivši se k nogama svetom apostolu, moljaše ga da ga krsti, jer iskreno povjerova u Jedinog Boga. A kad bi kršten, on sa suzama uznošaše blagodarne molitve Bogu. Zatim svi otiđoše odatle u Antiohiju.
Kada oni u Antiohiji učiše vjeri u Krista, igemon Antiohijski doznade sve o Faustu, njegovoj ženi i djeci, o njihovom carskom porijeklu, kao i o tome što su doživjeli, i odmah pošalje vjesnike u Rim i obavijesti cara o svemu. Car naredi igemonu da što prije s velikom čašću otpremi u Rim Fausta i njegovu obitelj. I kada to bi izvršeno, car se radovaše njihovom povratku. A kada saznaše što im se sve dogodilo, on plakaše dugo. I tog dana car priredi gozbu u njihovu čast, i ukaza im veliko poštovanje. Narednog pak dana dade im velika imanja, i robove i robinje. I bijahu oni u velikom poštovanju kod sviju. A življahu oni veoma pobožno, čineći velike milostinje ubogima. I pošto tako dugo poživiše, razdijelivši sve nevoljnima, Faust i Matidija u dubokoj starosti otiđu k Gospodu.
Djeca pak njihova, kada sveti apostol Petar dođe u Rim, podvigavahu se apostolskom učenju. Naročito blaženi Kliment bijaše nerazdvojni učenik Petrov, i sudionik u svim njegovim putovanjima i naporima, i trpljenjima za Krista, i propovjednik učenja Kristova. Zato ga apostol postavi za episkopa prije svog raspeća, koje on doživi od Nerona.(6) Poslije smrti apostola Petra i Pavla, a za njima episkopa Lina,(7) pa za ovim i episkopa Anakleta,(8) Kliment u Rimu upravljaše mudro lađom Crkve Kristove,(9) usred bure koju tada stvarahu mučitelji, i pasoše stado Kristovo s velikim trudom i trpljenjem, sa svih strana opkoljen ljutim goniteljima kao razjarenim lavovima i krvožednim vucima, koji traže proždirati i uništiti Kristovu vjeru. Nalazeći se u takvoj opasnosti, on ne prestaje starati se s najvećom revnošću i o spasenju duša ljudskih, i obrati k Kristu mnogo nevjernih, ne samo iz prosta naroda, nego i s carskog dvora plemenite i velikaše, među kojima bijaše i neki velikaš Sisinije, i ne malo njih iz roda cara Nerve.(10) Svojom propovjedi sveti Kliment jednom na Uskrs obrati k Kristu četiri stotine dvadeset četiri lica visokog roda i sve ih krsti. Domicilu, sestričnu svoju, koja bijaše zaručena Avrelijanom, sinom prvog velikaša rimskog, on posveti na čuvanje djevičanstva. Osim toga, on razdjeli Rim između sedam brzopisaca da opisuju stradanja svetih mučenika koje tada ubijahu za Krista.
I kada se učenjem njegovim i trudom, i čudesnim djelima njegovim i vrlinskim životom stade Crkva Kristova uvečavati, tada mrzitelj kršćanske vjere komit Torkutijan,(11) vidjevši bezbrojno mnoštvo onih koji su pod utjecajem Klimenta povjerovali u Krista, podstiče neke iz naroda da se dignu protiv Klimenta i protiv Kršćana. I nastane u narodu metež i uzbuna; pobunjenici dođu kod eparha grada Mametrinu i stadoše vikati protiv Klimenta, govoreći: Dokad će on ponižavati bogove naše? – Drugi pak, braneći Klimenta, govorahu: Kakvo je zlo učinio taj čovjek? Ili kakvo dobro djelo on nije učinio? Svakoga bolesnika koji je došao k njemu on je iscjelio; svakog ožalošćenog koji je otišao k njemu on je utješio; nikad nikome nije učinio zlo, nego je svima učinio mnogo dobra. – Međutim ostali, raspaljeni duhom zla, vikahu: Sve to on čini pomoću vradžbina, i služenje bogovima našim iskorjenjuje. On Zeusa ne naziva bogom; Herkula, našeg pokrovitelja, naziva duhom nečistim; za časnu Afroditu veli da je bludnica; za veliku Vestu kaže da je treba spaliti, također i Atenu i Artemidu i Hermesa; Kronosa pak i Areja huli; uopće, sve bogove naše i hramove njihove on neprestano sramoti i osuđuje. Stoga neka on ili prinese bogovima žrtvu, ili neka bude uništen.
Tada eparh Mamertim, pod utjcajem meteža i uzbune među građanima, naredi da svetog Klimenta dovedu k njemu. I stane mu govoriti: Ti si porjeklom visokog roda, kako o tebi svjedoče svi građani Rima, ali si pao u zabludu, pa zbog toga ne mogu da te trpe i šute; neizvjesno je kakvog Boga ti poštuješ, nekakvog novog nazvanog Kristom, protivno bogovima našim. Stoga je tebi potrebno, da ostaviš svaku zabludu i obmanu i da se pokloniš bogovima kojima se mi klanjamo. – Sveti Kliment odgovori: Molim tvoje dobroumlje, poslušaj mene, a ne bezumne riječi grube svjetinje koja nizašto ustaje na mene; jer, premda mnogi psi laju na nas, ipak nam ne mogu oteti ono što mi jesmo: jer mi smo ljudi razumni i pametni, a oni su psi bez razuma koji laju na dobru stvar; metež i pobune oduvijek su dolazili od nerazumne i neodgojene gomile. Stoga im naredi da najprije umuknu, pa kad nastane tišina neka govori čovjek razuman o važnom djelu spasenja, i neka ukaže na istinitog Boga, kome se treba s vjerom klanjati.
To i mnogo drugo govoraše svetitelj, i eparh ne nađe u njemu nikakve krivice, stoga i posla caru Trajanu (12) izvještaj, da je na Klimenta ustao narod zbog bogova, mada nema vjerodostojnog svjedočanstva da je on kriv. Car Trajan odgovori eparhu da Kliment mora ili prinjeti žrtvu bogovima, ili biti poslan na zatočenje u pusto mjesto Pont blizu Hersonesa. (13) Dobivši takav odgovor od cara, eparh Mamertin se ožalosti zbog Klimenta, i moliše ga da ne izabere sebi dobrovoljno progonstvo. Svetitelj uvjeravaše eparha da se on progonstva ne boji, već ga, naprotiv, voli i veoma želi. U riječima svetog Klimenta bijaše takva sila blagodati, koju Bog dade njemu, da eparh, ganut njegovim riječima, zapkla i reče: Bog, kome ti svim srcem služiš, neka ti pomogne u izgnanstvu tom, na koje si osuđen. – I spremivši lađu i sve što bijaše potrebno svetitelju, on ga otpusti.
Sa svetim Klimentom krenuše u zatočenje i mnogi blagočestvi kršćani, voleći više da se sa svojim pastirom pate u progonstvu nego bez njega živjeti na slobodi. A kad svetitelj stiže u mjesto zatočenja, on zateče tamo više od dvije tisuće kršćana, osuđenih na klesanje kamena u tamošnjim gorama. Na isti posao bi određen i sveti Kliment. Kršćani, ugledavši svetog Klimenta, svi mu jednodušno pristupiše sa suzama i tugom, govoreći: Pomoli se za nas, svetitelju, da postanemo dostojni obećanja Kristovih. – Svetitelj na to reče: Nisam dostojan takve blagodati Gospoda moga, koji me udostoji biti sudionikom vijenca vašega.
I radeći s njima sveti Kliment ih tješiše i izgrađivaše svojim korisnim savjetima. A kada dozna od njih da veoma oskudjevaju u vodi, i da na leđima donose sebi vodu sa šest potrkališta daljine, sveti Kliment im reče: ˝Pomolimo se Gospodu našem Isusu Kristu, da ispovjednicima svojim otvori izvor žive vode, kao što otvori žednom Izraelu u pustinji, kada udari kamen i poteče voda, da bismo se, dobivši takvu blagodat Njegovu, radovali˝. – I stanu se moliti. Po završenoj molitvi sveti Kliment ugleda janje gdje stoji na jednom mjestu i podiže desnu nogu, kao pokazujući mjesto. Svetitelju bi jasno da je to Gospod koji se javio, a koga nitko ne vidi samo on, i ode na to mjesto, te reče: U ime Oca i Sina I Svetoga Duha, kopajte na ovom mjestu. – I svi, stavši unaokolo, počeše motikama kopati, ali ništa ne uspješe, pošto ne pogodiše mjesto na kome je janje stajalo. Poslije toga sveti Kliment uzme malu motiku i počne kopati na onom mjestu gdje je stajala Janjetova noga, i odmah izbije izvor vode veoma čiste i ukusne, i iz izvora stvori se rijeka. Tome se svi obradovaše, a sveti Kliment reče: ˝Potoci vesele grad Božji˝ (Ps. 45, 5).
Glas o ovom čudu pronese se po cijelom kraju onom, i stanu se slijevati tamo ljudi iz svih okolnih gradova i sela, da vide rijeku koja se neočekivano i čudesno ukazala na molitve svetiteljeve, a i da čuju učenje njegovo. I mnogi vjerovahu u Krista, i krstiše ih sveti Kliment u toj vodi. A neznabožnog naroda se toliko slijevaše k svetitelju, i toliko se obraćaše k Kristu, da se svaki dan krstiše po pet stotina duša i više. Za jednu godinu toliko se uveća broj vjernih, da sedamdeset pet crkava bijaše podignuto. I srušeni bijaše svi idoli, i spomenici njihovi, i razoreni svi idolski hramovi u svoj zemlji onoj, pošto svi žitelji primiše kršćansku vjeru.
Car Trajan, saznavši da je u Hersonesu bezbroj ljudi povjerovalo u Krista, odmah posla tamo jednog dostojanstvenika, po imenu Afidijana. Čim stiže tamo, Afidijan mnoge kršćane mnogim mukama umori. Ali zatim kada vide da svi s radošću hitaju na mučenje za Krista, on ne htje više mučiti narod, već se svim silama staraše da jedino Klimenta primora prinjeti žrtvu. Međutim, kada uvidje da je Kliment nepokolebljiv u vjeri i čvrsto stoji za Gospoda Krista, naredi da ga stave u čamac, odvezu nasred mora i tamo, s kamenom oko vrata bace u dubinu morsku i utope, kako kršćani ne bi našli tijelo njegovo. Dok se to pak obavljaše, vjerni stajahu na obali i silno plakahu i ridahu za svetiteljem. Potom dva najvjernija učenika njegova, Kornilije i Fib, rekoše svim kršćanima: ˝Pomolimo se svi jednodušno, da nam Gospod pokaže časno tijelo Svog mučenika˝. – A kada se narod moliše, more se povuče od obale za tri potrkališta, i ljudi, kao nekad Izrael u Crvenom Moru, hodaše po suhu i nađoše mramornu građevinu u vidu crkve Božje, i u njoj tijelo svetiteljevo, i kraj tijela kamen s kojim svetitelj bi potopljen. Kada pak vjerni htjedoše uzeti odande časno tijelo mučenika, onda bi otkrivenje spomenutim učenicima, da tijelo svetiteljevo ostave tu, jer će se svake godine u spomen njegov more povlačiti od obale za sedam dana, dajući na taj način put onima koji žele doći i pokloniti se svetom tijelu mučenikovom. I bivaše tako kroz mnoge i mnoge godine, počevši od carovanja Trajana pa sve do carovanja Nikifora, cara grčkog. (14) A tamo se molitvama svetiteljevim zbivahu i druga mnoga neiskazana čudesa, jer Gospod proslavljaše ugodnika Svog.
Jedne godine, kada more u spomen svetitelja povuče u običajno vrijeme i mnogo naroda dođe k svetim moćima na poklonjenje, dogodi se da jedno malo djete ostade u crkvi, jer roditelji njegovi pri odlasku iz crkve zaboraviše njega. U to vrijeme more se počne vračati na svoje mjesto i pokrivati crkvu, i svi hitahu da se što prije udalje da ih more ne pokrije; hitahu i roditelji djeteta ostalog u crkvi, držeći da je djete njihovo izašlo ranije s ljudima iz crkve. Osvrćući se na sve strane i tražeći ga među narodom, oni ga ne nađoše, a vratiti se natrag bijaše nemoguće, pošto more već bijaše pokrivalo crkvu. Ojađeni roditelji, plačući neutješno za svojim djetetom, otiđoše kući svojoj s velikim bolom i tugom.
Naredne godine more se opet povuče, i roditelji spomenutog djeteta po običaju svom odoše i ove godine da se poklone svetitelju. Ušavši u crkvu oni nađoše djete živo i zdravo gdje sjedi kraj svetiteljevog kovčega. Neopisivo radosni, roditelji ga uzeše i ispitivahu ga kako je ostalo živo. A djete, pokazujući na kovčeg svetog mučenika, govoraše: Ovaj svetitelj me je sačuvao živa; on me je hranio, i sve strahote morske od mene odgonio.
Ovo veliko čudo bi na veliku radost roditeljima i svemu narodu koji bješe došao na praznik, i svi slavljahu Boga i svetog ugodnika Njegovog. I vratiše se roditelji sa živim i zdravim djetetom kući svojoj.
U vrijeme carovanja Nikifora, cara grčkog, o prazniku svetog Klimenta more se ne povuče, kao što je to bilo svih ranijih godina, i tako to potraja pedeset i više godina. A kada u Hersonesu postane episkop blaženi Georgije, on silno tugovaše što se more ne povlači i moći tako velikog ugodnika Božjeg, pokrivene vodom, nalaze se kao po spudom. U dane njegovog episkopovanja dođoše u Herson dva kršćanska učitelja Metodije i Konstantin Filozof, kasnije nazvan Ćirilo.(15) Oni putovahu na propovjed ka Hozarima,(16) i putem se raspitivahu za moći svetog Klimenta; i doznavši da se one nalaze u moru, oni stadoše podsticati episkopa Georgija, da se potrudi pronaći tu duhovnu riznicu – moći svećenomučenikove.
Podstaknut od ovih učitelja, episkop Georgije otputova u Carigrad i obavjesti o tome ondašnjeg cara Mihaela III (17) i svjatjejšeg patrijarha Ignacija. (18) Car i patrijarh poslaše s njima odabrane ljude i sav klir svete Sofije. (19) Doputovavši u Hersones, episkop sabra sav narod, pa sa psalmima i pjesmama odoše na morsku obalu, u nadi da dobiju željeno, ali se voda ne rastupi. Poslje pak zalaska, oni sjedoše u lađu, i odjednom u ponoći svjetlost zasja iz mora: i najprije se pojavi glava, pa zatim cjelokupne moći svetog Klimenta izađoše iz vode. Episkop ih sa strahopoštovanjem uzeše, u lađu smjestiše, pa u grad svečano unesoše, i u crkvi svetih apostola položiše. A kada otpoče sveta liturgija, zbivaše se mnoga čudesa: slijepi progledaše, hromi prohodaše, i svakovrsni bolesnici ozdraviše, i zli dusi iz bjesomučnih prognani biše – molitvama svetog Klimenta a blagodaću Gospoda našeg Isusa Krista, kome slava zauvijek. Amen.



1. Oktavijan Augst – prvi car Rimski poslje ukinuća republike u Rimu, carova od 30. godine prije Krista do 14. godine poslje Krista. Tiberije, pastorak njegov, carovao od 14. godine do 37. godine; za carovanja njegovog postradao i primio smrt na križu Gospod naš Isus Krist.
2. Asijom su Rimljani nazivali pokrajinu u Maloj Aziji, duž obale Sredozemnog Mora; u nju je stalo nekoliko gradova; Perga je smatran prijestolnicom.
3. Ili uobičajnije: Kesarija Palestinska, na istočnoj obali Sredozemnog Mora.
4. Drahma – grčki novac, ravan dinaru
5. Antadros – grad na Adramitskom zaljevu u Miziji, sjeverozapadnoj oblasti Male Azije. Ruševine tog starog grada postoje i danas.
6. 29. juna 67. godine.
7. Spomen svetog episkopa Rimskog Lina (67-69. godine), jednog od Sedamdesetorice apostola, praznuje se 5. novembra i 4. januara.
8. Sveti Anaklet – episkop Rimski od 79. do 91 godine.
9. Sveti apostol Kliment upravljao Rimskom crkvom od 91. do 100. godine.
10. Nerva – rimski car, carovao od 96. do 98. godine poslje Krista.
11. Komitima su se kod Rimljana nazivali suradnici i svita upravitelja oblasti.
12. Trajan – rimski car od 98. do 117. godine.
13. Hersones – grad u Tavrici, poluotoku Crnog Mora (sada Krim), nalazio se u blizini današnjeg Sevastopolja.
14. Bizantijski car Nikifor carovao od 802. do 811. godine.
15. Sveti Ćirilo i Metodije – poznati učitelji i prosvetitelji Slovena.
16. Hozari – narod turkmenskog porjekla, živio oko Kaspijskog Mora i u donjem toku Volge i u Predkavkazu. Bili djelom neznabošci, djelom muhamedanci, djelom ispovjedali hebrejsku vjeru.
17. Bizantiski car Mihael III carovao od 855 do 867. godine.
18. Sveti Ignacije upravljao Carigradskom crkvom od 847 do 857. godine; zatim poslje svetog Fotija od 867 do 877. godine.
19. Sveta Sofija – saborna crkva Carigradska.