www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 20:36

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor Poruka
PostPostano: 11 stu 2006 22:48 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 09 stu 2006 18:04
Postovi: 79
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Sv. Ksenija
bezdomna bogotražiteljka grada Sv.Petra

Tropar Sv.Kseniji /4.glas/
Odbacivši taštinu ovoga svijeta
Uzela si na sebe križ bezdomnog bogotražiteljstva
Nisi se plašila dubokog bola i neimaštine, niti onih što ti se rugaju
Jer si poznala ljubav Kristovu
I sada naslađujući se ovom ljubavlju na nebesima
Ksenija Blažena i božanski mudra
Moli za spasenje duša naših

ŽIVOT SVETE KSENIJE PETERSBURŠKE

Jedini pisani trag o životu Blažene Ksenije je epitaf na njenom grobnom mjestu:

U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA.
OVDJE SE ODMARA TIJELO SLUŠKINJE BOŽIJE KSENIJE GRIGORIJEVNE, ŽENE PUKOVNIKA ANDREJA FJODOROVIĆA PETROVA. POJCA PRIDVORSKOG HORA. OSTAVŠI UDOVICA U SVOJOJ 26 GODINI, KAO BEZDOMNI HODOČASNIK ŽIVLJAŠE SLJEDEĆIH 45 GODINA I UPOKOJI SE U 71 GODINI ZEMNOGA ŽIVOTA. BIJAŠE POZNATA POD IMENOM ANDREJ FJODOROVIC. NEKA SE SVI KOJI ME ZNADOŠE MOLE ZA SPASENJE MOJE DUŠE I TAKO NAĐU SPASENJE I ZA SEBE. AMEN.

Niko ne zna ko je napisao ove rijeći, ali su one sve što znamo o zemnom životu Blažene Ksenije: živjela je u vrijeme vladavine Carica Jelisavete Petrovne i Katarine II i bila je udata za pukovnika Andreja Fjodorovića Petrova, pojca pridvorskog hora, Uslijed nedostatka pisanih tragova u povijesnim zapisima toga vremena, možemo pretpostaviti da nije bila aristokratskog porijekla. Ksenija je u djetinjstvu i mladosti vodila obićan, ćak lagodan život. Nakon udaje živjela je u sretnom braku, potpuno posvečena i odana svome mužu, koji je živio ovosvjetskim životom. Takav život je na kraju nesretno skonćao: tokom jedne zabave Andrej, iako mlad i dobrog zdravlja, iznenada je preminuo od pijanstva. Smrt voljenog muža u potpunosti je uzdrmala Ksenijin život. Imala je 26 godina i nije imala djece.
Uslijed dubokog bola Ksenija je shvatila svu prolaznost i ništavnost ovoga života, i svim svojim srcem se predala Bogu, molitveno ištući Njegovu zaštitu. Ovozemaljska prolazna i propadljiva dobra nisu joj više predstavljala bilo kakvu vrijednost. Kuću koju je imala poklonila je svojoj dragoj prijateljici Paraskevi Antonovoj, pod uslovom da ona uvijek pruži utočište siromasima koji nisu imali gdje da zanoče. Svu preostalu imovinu, bukvalno sve što posjedovaše, Ksenija razdade potrebitima. Srodnici i prijatelji su pomislili da je uslijed neopisivog bola Ksenija poremetila umom. Na kraju su od advokata zaduženih da sprovedu testament njenoga muža zahtijevali da Kseniju sprijeće u namjeri da razda svu naslijeđenu imovinu, pravdajuci svoj zahtjev očiglednom neuračunljivošću Ksenije, nastalom kao posljedica šoka uslijed muževljeve smrti. Advokati su pozvali Kseniju, i nakon dugog i pažljivog razgovora i ispitivanja utvrdili da je potpuno zdrava i svjesna svojih postupaka, te da ima svako pravo da po svojoj volji raspolaže naslijeđenom imovonom. Mnogi nisu mogli da razumiju da je nesreća kroz koju je Ksenija prolazila bila samo spoljašnji povod za ovakve postupke i da se, shvativši da su materijalna bogatstva prepreka istinskoj sreći u Bogu, Ksenija duhovno rodila. Iznenada je napustila Petersburg i nije se vračala narednih 8 godina. Smatra se da je te godine provela u nekom usamljenom manastiru predajući se, zajedno sa sestrinstvom manastira, asketskom podvigu i uzrastajući u duhovnom životu kroz molitvu i savjete starca. Tu je Blažena osjetila priziv na jos veći podvig ushođenja ka duhovnom savršenstvu, podvig jurodivstva Krista radi (1 Kor. 4,10). Odlućila je da se vrati u Petersburg i da ovaj preteški podvig iznese tamo gdje joj je duboki bol otvorio duhovni vid. Obukla vojničku bluzu svog voljenog muža i otpoćela bezdomni život ispunjen molitvom. Tražila je da je svi zovu muževljevim imenom, Andrej, jer „Ksenija je umrla" a ne njen muž za ćije se spasenje duše neprestano molila. Ksenija je tako na sebe preuzela ne samo teret osobnog nesavršenstva, već i neispovjeđene grijehove svoga pokojnog muža, plačući zbog njegovog odlaska iz ovoga svijeta bez Svete Pričesti. Kseniju su obićno viđali kako luta najsiromašnijim dijelom Peters-burga, poznatim kao Petersburška Strana. Najčesće je bila u blizini crkve Sv. Apostola Mateja, gdje su oni najsiromašniji živjeli u dotrajalim kućama. U početku su ljudi mislili da je ova u dronjke obučena žena kakva bezazlena prosjakinja. Često je trpjela uvrede od ulićnih kavgadžija. Krotko i ponizno Ksenija trpljaše sva poniženja, imajući pred sobom lik Onoga koji je najveći među nevinim stradalnicima, Gospoda Isusa Krista, koji je bez roptanja saslušao sve optuzbe, podnio sva mučenja, i kroz užasne patnje na kraju bio i raspet. Podražavajući Njegov primjer Blažena je podnosila sve patnje krotko i bez rijeći, opraštajući „dužnicima svojim" i ponavljajući posljednju molitvu Raspetoga Gospoda: „Gospode oprosti im , jer ne znaju šta ćine" . Samo jednom su je građani Petersburške strane vidjeli u pravednome gnijevu. Ulični derani su vidjevši siroticu kao i uvijek, počeli da je ismijavaju. Blažena je šutke podosila sve uvrede. Ovaj put se zli dječaci nisu zaustavili samo na riječima. Vidjevši da Blažena ne odgovara na njihove uvrede, počese je gađati kamenicama i blatom sa ulice. Na kraju je popustilo strpljenje Blažene i sa stapom u ruci ona krenu ka deranima. Stanavnici Petersburške Strane su se toliko zaplašili vidjevši Blaženu u takvome stanju da su se pobrinuli da se tako što više ne ponovi. Vremenom su ljudi shvatili da Ksenija nije samo sirota prosjakinja, već da se iza krotkog i napačenog lica Blažene obučene u rite, krije nešto posebno. Poćeli su je pozivati u svoje kuće i nuditi toplom odječom, ne bi li je sačuvali tokom surovih Petersburških zima, a poneki joj davaše i milostinju. Blažena nikada nije prihvaćala odječu, iako je nedovoljno obučena trpjela strahovitu hladnoću, već bi samo uzimala male, bakarne kopejke koje su zvali „kralj na konju", jer je na njima bio utisnut lik konjanika (bio je to u stvari Sveti Georgije). Novčiće Blažena nije zadržavala kod sebe, već bi ih prvom prilikom dijelila petersburškoj sirotinji, ponekad im se obračajući proročkim riječima. Jednom tako Blažena na ulici srete neku pobožnu ženu. Dajući joj novčić od 5 kopejki reče: Uzmi ovaj petoparac. Na njemu je kralj na konju. On će je ugasiti!. Žena pobožno uze novčić i ćitavim putem ka kući razmisljaše o značenju ovih čudnih riječi. No, tek što zakoraći u ulicu u kojoj stanovaše, vidje svoju kuću u plamenu. Dotrčala je do kuće i vidjela da su ljudi već ugasili skoro svu vatru. Tada je razumjela šta joj je Blažena predskazala onim nerazumljivim riječima. Bog je Blaženoj darovao dar prozorljivosti. Mogla je da predvidi buduće događaje kao da su se odvijali tu, pred njenim oćima i da prozire u srca i misli ljudi koje bi srela. Jednom je Blažena iznenada došla u kuću Paraskeve Antonove koju joj je poklonila po smrti svoga muža. Ulazeći, prodorno pogleda Antonovu i reče: „Ti ovdje mirno sjediš i prišivaš dugmad, a ne znaš da ti je Bog podario sina. Odmah idi na Smolensko groblje." Znajući Ksenijin bogougodni život i znajući da prazne rijeći ne prelaze preko njenih usana, Antonova nije ispitivala značenje ovih čudnih riječi, već je duboko vjerovala da će se nešto neobićno dogoditi, te se odmah žurno uputila ka Smolenskom groblju. U jednoj od ulica Vasiljevskog Ostrva, u blizini groblja, Antonova je vidjela mnoštvo ljudi okupljenih oko kočije. Prišla im je pokušavajući da dozna šta se dogodilo. Rekoše joj da je kočijaš naletio na trudnu ženu, koja se uslijed udara porodila na samoj ulici i odmah potom umrla. Sažaljevajući nevino dijete, Antonova ga uze u svoj dom. Svi napori petersburške policije da otkrije identitet majke i sazna gdje živi otac ili srodnici malenog siročića pokazaše se uzaludnim, te dijete ostade da živi sa Antonovom. Ona se nježno starala o dječaku, podižući ga sa ljubavlju, kao da je njen rođeni sin. Kasnije je dječak postao značajan činovnik, i sa puno ljubavi se brinuo o svojoj pomajci. Takođe se sa pobožnosću sjećao Sluškinje Božije Ksenije, koja je iskreno voljela njegovu pomajku i koja se na tako čudesan naćin umiješala u njegovu sudbinu. Među prijateljicama Blažene Ksenije bila je i udovica gospođa Golubjeva, koja je živjela sa svojom sedamnaestogodišnjom ćerkom. Ksenija je naročito voljela ovu tihu djevojku zbog njene dobrodušnosti i krotkog i blagog karaktera. Jednom Ksenija dođe u njihovu kuću i Golubjevljeve je, kao i obićno, sa radošću prime i djevojka poće da sprema kavu. „Ljepotice moja", reče Ksenija gledajući u djevojku, „dok ti ovdje spremaš kavu, tvoj muž sahranjuje njegovu ženu u Okti. Idi brzo tamo." Djevojka je bila iznenađena. „Moj muž? Ali ja nisam udata... i jos...sahranjuje svoju ženu." „Brzo da ideš tamo", ponovi strogo Ksenija prekidajući dalja pitanja i ostavljajući bez objašnjenja zaprepašćene žene. Znajući da Blažena ne govori prazne rijeći Golubjevljeve su bez pogovora poslušale njen savjet i odmah krenule ka Okti. Na samom ulasku u grad prikljućile su se pogrebnoj povorci koja je upravo kretala put groblja. Od ožalošćenih ljudi saznaju da sahranjuju mladu ženu lokalnog doktora koja je umrla prilikom porođaja. Nakon Svete Liturgije i opijela, uz plać i suze mladu ženu sahrane na oktanskom groblju. Nakon sahrane ljudi su se polako počeli razilaziti. Probijajući se kroz gužvu Golubjevljeve se slučajno nađu pored nesretnog udovca, koji je klečeći jecao nad svježom humkom. U tom trenutku je iznenada izgubio svijest i pao ispred njih. Golubjevljeve mu pomogoše da povrati svijest i nježno ga tješiše. Nakon svega, postadoše prijatelji, i mlada Golubjeva se na kraju uda za doktora. Božiji dar prozorljivosti se izabranima ne daje samo da bi prorokovali dobre vijesti. Nerijetko Sveti, obdareni ovim darom, proriću nadolazeće bolesti ili smrt, kako ljude ove nedaće ne bi zatekle nepripremljene. Jednom je tako Blažena nenajavljena posjetila gospođu Krapivinu (krapina - kopriva) koja je toga dana primala goste. Svi su je sa radošću dočekali i lijepo ugostili. Ksenija je kratko razgovarala sa svima i ubrzo potom ustala zahvalivši se na gostoprimstvu. Izlazeći iz kuće Ksenija se najednom obrati Krapivinoj govoreci: „Ovdje je kopriva sada zelena, ali će uskoro uvenuti." Nije nam znano da li je Krapivina razumjela ove riječi, ali ostali gosti nisu tome pridavali bilo kakav značaj. Utoliko su se više zaprepastili kada se Krapivina, iako mlada i dobroga zdravlja, uskoro razboljela i umrla. Tada svi razumješe da su čudesne riječi Blažene predskazale smrt Krapivine. Građani Petersburga su Kseniju vremenom zavoljeli, uvidjevši uzvišenost podviga i čistoću duše Blažene, koja je prezrela sve zemaljsko radi Carstva Nebeskoga. Uvjerivši se u dar prozorljivosti kojim je Blažena bila obdarena i gledajući njen prosti i krotki zivot, ljudi su shvatili da pred sobom imaju živi primjer jurodivosti Krista radi. Ljudi su smatrali ulazak Blažene u ćiju kuću kao naročiti znak i blagoslov, a majke su se radovale kada bi, zastavši, poljubila njihovu dječicu. Naime, primjetile su da kada bi Blažena pomilovala ili poljubila neko bolesno dijete, bolest bi se brzo povlačila i dijete bi uskoro potpuno ozdravilo. Zato su se roditelji utrkivali da postave dijete pred Blaženu kada bi je vidjeli na ulici, jer su čista srca smatrali da ako ih Ksenija pogladi ili poljubi, djeca neće biti bolesna. Kočijaši su molili Blaženu da je barem malo prevezu kočijom, jer bi nakon toga veoma brzo zaradili novca koliko za cijeli dan rada. Trgovci su nastojali da joj nesto poklone, jer se pokazalo da bi im se u tom slučaju promet osjetno povečao. Ljudi su tako prihvatili da je njeno čudno ponašanje bilo znak naroćite blagodati Božije. Dva dana pred praznik Rodženstva Kristovog 1761. godine vidjeli su Kseniju kako uznemireno trći snijegom zavijanim ulicama vičući: „Pecite palačinke! Pecite palačinke! Uskoro će cijela Rusija peći palaćinke." Iako su svi znali da je drevni ruski običaj nalagao da se u znak sječanja na umrle peku palačinke, niko nije mogao da pronikne u značenje ovih neobičnih riječi. Dan kasnije je Carica Jelisaveta Petrovna iznenada umrla. Tada su svi razumjeli proročke riječi Blažene. Nekoliko dana prije ubistva Carevića Jovana VI (Antonovića, pra-praunuka Cara Alekseja Mihajlovića), koji je, mada još maloljetan proglašen za Cara, Blažena je jadikovala: „Krv, krv, krv!" S vremena na vrijeme Ksenija bi posjetila prijatelje ili poznanike, i usred razgovora bi ušutila, kao da je slušala neki unutrašnji glas u sebi a ne riječi svojih domačina. Tada bi naglo, bez riječi ustajala, žurno se uputivši nekuda. Ako bi je neko upitao zašto odlazi i gdje se uputila, Blažena bi, mahnuvši štapom kroz zrak u žurbi rekla: „Moram da požurim. Ljudi me tamo trebaju." Ksenija ne posjedovaše ništa osim raspadnute odjeće na sebi, te su se mnogi nudili da je opskrbe svime potrebnim za život. Blažena bi, odvračajući ih, samo kratko odgovorila: „Ja sve imam." Kada bi ušla u dom nekoga poznanika, radosno bi uzviknula: „Evo mene i svega mojega!" Kada se odjeća njenog upokojenog muža od dotrajalosti raspala, obukla se u jos jadniju odjeću, otanjalu i iscijepanu, a na nogama je imala izbušene cipele bez čarapa. Tokom zime koja je u Petersburgu posebno oštra, nije oblačila topliju odjeću i napačeno tijelo je izlagala nesnosnom mrazu. Dugo niko nije znao gdje Blažena provodi noći. Nisu se samo stanovnici Petersburga čudili kako preživljava surove petersburške noći, već je i policija znatiželjno ispitivala gdje Ksenija odlazi noću. Otkrili su da nejaka i šutljiva žena provodi noći na otvorenom, obićno u polju van grada, moleći se i praveći poklone u sva četri pravca, i to ne mareći kakvo je vrijeme. Pravo je čudo Božije kako je preživjela surove petersburške zime živjeći napolju. Ponekad bi Blažena noći provodila i na drugi naćin. Pri samom kraju života Blažene, 1794 godine, počela je gradnja nove crkve na Smolenskom groblju. Radnici koji su radili na crkvi primječivaše da neko krišom, sa prvim sumrakom, uzima cigle odložene na gradilištu, i odnosi ih do samog vrha nove konstrukcije, upravo do onog mjesta gdje bi se sutradan radovi nastavljali. Zapanjeni radnici odlučiše da otkriju ko je njihov neumorni pomagać na ovom bogougodnom poslu. Postavili su nočnog čuvara i otkrili da je to Sluškinja Božija Ksenija. Govoreći o Blaženoj Kseniji jedan pisac je udivljeno napisao: „Ona ili posjedovaše neku natprirodnu snagu ili je u sebi tako snažno raspalila plamen duhovne vatre, onu žestoku i nepokolebljivu vjeru sa kojom i nemoguće postaje moguće. Međutim, imajući pred sobom primjere velikih Svetitelja Božijih, koji svojom vjerom učiniše bezbrojna i prekrasna čuda neshvatljiva ljudskom umu, vidimo da asketski podvizi Blažene nisu nešto nemoguće ljudima sa dubokom i čvrstom vjerom. Ksenija je zaista u sebi nosila onu vjeru kojom je sve moguće činiti." Njena duša, iako još u trošnom tijelu, uzdizala se iznad ovoga svijeta prebivajući u živoj i osobnoj zajednici sa Bogom. Blažena Ksenija je uvijek i svuda priticala u pomoć svim potrebitima. Tokom dana je ova bezdomna bogotražiteljka hodala ulicama Petersburga, lica koje je sijalo blagošću i krotošću i otslikavalo njenu preobraženu dušu punu topline i ljubavi. Noću, po kiši i snijegu, odlazila je u polje i koljenopreklono stupala u molitvenu zajednicu sa živim Bogom. Na koncu, Kseniju nisu više viđali kako hodi ulicama Petersburga ili kako se moli u polju, sa licem koje je nekom natprirodnom snagom blistalo među siromasnim kućicama parohije Svetog Apostola Mateja. Bog je pozvao svoju sluškinju da se odmori od borbi i podviga i uzeo je Sebi. Ksenija je bila jedna od onih sviječa koje Bog raspaljuje na zemlji s vremena na vrijeme, kako bi osvijetlio uzani put spasenja vjernima, kao što sam Spasitelj nas reče: "Uska su vrata i uzan put koji u život vodi i malo je onih koji ga nalaze."(Mt. 7, 14). Blažena Ksenija se predstavila krajem 18 vijeka, i točan datum na koji se upokojila nije nam poznat. Sahranjena je na Smolenskom groblju u Petersburgu, u blizini one nove crkve, čiju je gradnju, iako stara i nemoćna, predano pomagala. Hodočašća na njen grob počeše ubrzo po njenoj smrti. Blažena Ksenija se često javljala i priticala u pomoć svima koji su je sa vjerom prizivali i poznata su mnoga čuda koja sotvori. Nikolaj Selivanovic Golovin, činovnik iz Grodnog, često je doživljavao neprijatnosti na poslu. Otišao je u Petersburg da dovede stvari u red, ali su se one još više iskomplikovale. Golovin je bio veoma siromašan i izdržavao je svoju staru majku i dvije sestre. Šetao je ulicama Petersburga i u očajanju, iako bijaše vjerujući, u njegovu dušu se uvukla pomisao da se baci u Nevu i tako izvrši samoubistvo. U tom momentu ispred njega se pojavila neka nepoznata žena, koja ga je iznenadila svojom pojavom i podsjetila na siromašnu monahinju. „Nemoj da tuguješ. Pođi na Smolensko groblje i odsluži pomen Kseniji, i sve će biti u redu", reče Golovinu. Poslije ovih riječi nepoznata žena je postala nevidljiva. Golovin je poslušao njen savjet i njegovi poslovi su se potom sredili na najbolji mogući naćin. Car Aleksandar III , u vrijeme dok je bio prestolonasljednik, oboli od teške vrste tifusa. Velika Vojvotkinja Marija Fjodorovna veoma se uplašila zbog bolesti svoga muža. Jedan od slugu, vidjevši je u hodniku, isprićao joj je kako Blažena Ksenija pritiće u pomoč bolesnima, te da je i on izlijećen od bolesti molitvama pravednice. Dao joj pijesak sa njenog groba, koji je Vojvotkinja polozila pod jastuk bolesnika. Iste večeri, dok je sjedila kod uzglavlja bolesnoga muža, imala je viđenje Blažene Ksenije koja joj je rekla da će se bolesnik oporaviti i da će se u njihovoj porodici roditi čerka. Predskazanje Blažene se u potpunosti ispunilo. Ne samo da je Car Aleksandar ubrzo ozdravio, već su nedugo potom dobili čerku. Neki čovjek iz Petersburga došao je u posjetu svojoj rođaki, zemljoposjednici iz Pskovske gubernije i isprićao joj koliko se Blažena Ksenija poštuje u glavnome gradu. Pod uticajem njegove priće pobožna žena se pred spavanje pomolila za pokoj duse Blažene. Te noći usnula je kako Ksenija hodi oko njene kuće i posipa je vodom. Ujutro se ambar sa sijenom zapalio, ali se vatra nije prosirila na kuću, iako je to bilo skoro nemoguće. Udovica jednog pukovnika došla je u Petersburg da prijavi svoja dva sina u prestižni Kadetski Korpus. Međutim, u tome nikako nije uspijevala. Novac koji je pozajmila za put već je bio potrošen i udovica je gorko plaćuci hodala ulicama Petersburga. Iznenada prišla joj je neka prosta žena i rekla: „Odsluži parastos Kseniji, ona pomaže u nevolji." „Ko je ta Ksenija," pitala je nesretna udovica. „Ko traži naći će", odgovorila je prosta žena i brzo se izgubila. I zaista, udovica je lako saznala ko je Ksenija i odslužila joj pomen na Smolenskom groblju. Neoćekivano brzo poslije toga, dobila je vijesti da su njena oba sina primljena u Kadetski Korpus. Sabor Ruske Zagranične Crkve je 1978. godine pribrojao broju Svetih Blaženu Kseniju Petersburšku, jurodivu Krista radi. Njen spomen proslavlja se 6. februara (24. januara po crkvenom kalendaru) Službu Blaženoj Kseniji je napisao Sv. Jovan (Maksimovic), Episkop Šangajski i Sanfranciskanski, čudotvorac posljednjih vremena, jedan od najvećih Svetitelja ovoga vijeka.


MOLITVAMA SVETE KSENIJE PETERSBURŠKE GOSPODE
ISUSE KRISTE POMILUJ NAS. AMEN.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr