www.tebe-trazim.com

ŽIVOT I STRADANJE SVETOG IGNJATIJA BOGONOSCA

VRIJEME kada Trajan stupi na rimski prijestol(1) , u Antiohijskoj crkvi bijaše episkop sveti Ignjatije, i po nazivu i stvarno Bogonosac, koji primi episkopski prijestol poslije svetog Evoda, prejemnika svetog apostola Petra(2) . O ovom božanstvenom Ignjatiju Bogonoscu priča se da dok je on još bio dijete, a Gospod Isus Krist živio na zemlji s ljudima i učio narod o Carstvu Božjem, jednom roditelji Ignjatijevi stajahu među narodom i slušahu Božanske riječi koje izlaziše iz Spasiteljevih usta, imajući sa sobom i svoje dijete Ignjatija. Pogledavši na njih, Gospod pozva k sebi dijete Ignjatija, postavi ga usred naroda, zagrli ga, i uzevši ga na ruke reče: Ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko; i koji primi takvo dijete u ime moje, mene prima. (Mt. 18, 3. 5).

Tako sveti Ignjatije bi Bogonoscem zato što je bio nošen rukama utjelovljenog Boga. No ne manje on bi nazvat Bogonoscem još i zato što Boga nošaše u srcu svom i ustima, budući sasud, sličan izabranom sasudu, svetom apostolu Pavlu, da pronese ime Božje pred narode i careve. On najprije bijaše učenik svetog Ivana Bogoslova, zajedno sa svetim Polikarpom, episkopom Smiriskim(3) . Zatim odlukom svih svetih apostola on bi postavljen za episkopa u Antiohiji, gdje se najprije pojavi naziv: kršćanin (D. A. 11, 26).

Primivši upravljanje Crkvom, sveti Ignjatije ulagaše mnogo truda i napora u propovijedanju pobožnosti, pokazujući u svemu apostolsku revnost. Ovaj sveti jerarh prvi uvede antifonski način pojanja u crkvi, to jest pojanja za dvije pjevnice tako da kad pojanje na jednoj strani prestane na drugoj počinje. Takav način pojanja otkri se svetom Ignjatiju među anđelima na nebu. Jer on, udostojivši se Božanskog otkrivenja, vidje anđelske zborove gdje pjevaju naizmjenično: kad je jedan zbor pjevao, drugi je šutio, a kad je drugi pjevao, prvi je slušao; kad je jedan završavao pjesmu, drugi je počinjao; na taj način anđelski zborovi proslavljaju Svetu Trojicu, kao predajući jedan drugome pjesmopjenije.

Dobivši takvo otkrivenje, sveti Ignjatije zavede takav poredak pojanja svećeničkih pjesama najprije u svojoj Antiohijskoj crkvi, a odatle ovaj krasni poredak bi primljen i u svima crkvama. I bijaše ovaj bogonosni arhijerej divan upravljač crkvenih činova i savršeni služitelj Kristovih tajni: a kasnije on postade i mučenik, dat zvijerima na jedenje, o čemu će biti riječ poslije.

U teškom ratu sa Skitima(4) car Trajan odnese pobjedu. Smatrajući da je neprijatelja pobijedio uz pomoć svojih neznabožačkih bogova, Trajan zamisli odati im blagodarnost prinoseći im žrtve po svoj carevini svojoj, da bi bogovi i ubuduće blagopolučno vodili njegove ratove i carovanje. Tada nastade slično gonjenje kršćana. Jer car sazna da kršćani ne samo ne pristaju prinijeti žrtve neznabožačkim bogovima, nego i hule na njih objelodanjujći njihovu lažnost; zbog toga on izdade naređenje: svuda ubijati kršćane koji se ne pokoravaju njegovo naređenju.

Kada pak ovaj car krenu u drugi rat protiv Jermena i Persijanaca, on se zadrža u Antiohiji. Tada sveti Ignjatije Bogonosac bi optužen pred carem zato što on Krista, osuđenog Pilatom na smrt i raspetog na križu, poštuje kao Boga i propisuje zakone o čuvanju djevstvenosti, o preziranju bogatstva i svakog uživanja. Čuvši to Trajan pozva svetitelja i pred svim senatom svojim reče mu: Ti, zvani Bogonosac, ti se protiviš našem naređenju i kvariš svu Antiohiju, vodeći je tragom Krista tvoga? - Da, ja! Odgovori božanstveni Ignjatije. - car upita: Što znači taj naziv ? - Svetitelj odgovori: Onaj koji u duši svojoj nosi Krista Boga je Bogonosac. - Car upita: Ti, dakle, nosiš Krista tvoga u sebi samom? - Svetitelj odgovori: Stvarno nosim, jer je pisalo: (2 Kor. 6, 16). - car na to reče: A mi, što misliš, ne nosimo li bogove naše u svijesti našoj, i nemamo li ih kao pomoćnike protiv neprijatelja? - Bogonosac odgovori: Jao meni, ti idole nazivaš bogovima! Ustvari, Jedan je Istiniti Bog, Stvoritelj neba i zemlje, i mora i svega što se nalazi u njima, Jedan je Gospod Isus Krist, Sin Božji Jedinorođeni, i carstvu Njegovom neće biti kraja. Kada bi ti, care, poznao Njega, onda bi i porfira tvoja i vijenac i prijestol tvoj bili još jači.

Ignjatije!, reče car, ostavi to što govoriš, i poslušaj moje: ako želiš da mi učiniš prijatnost i da te uvrstim među prijatelje svoje, onda s nama prinesi žrtvu bogovima, i odmah ćeš u nas postati prvosvećenik velikog Zeusa(5) i nazvat ćeš se otac senata. - Svetitelj odgovori; kakva mi je korist biti prvosvećenik Zeusov kada sam ja prvosvećenik Krista, kome svaki dan prinosim hvalu, i trudim se cijeloga sebe prinijeti na žrtvu Njemu i postati nalik na dragovoljnu smrt Njegovu.- Car upita: Kome ti hoćeš prinijeti sebe na žrtvu: onome koji od Poncija Pilata bi prikovan na križ? - Svetitelj odgovori: Neka budem žrtva tome koji prikopa na križu grijeh, i sruši pronalazača grijeha đavola, i satre križem svu silu njegovu. - Car na to reče: Izgleda mi, Ignjatije, da ti nemaš zdrav um i pravilno rasuđivanje; jer se ti ne bi tako obmanuo kršćanskim spisima, kada bi dobro shvatio kako je velika korist pokoravati se carskim naređenjima i sa svima prinositi žrtve bogovima. - A Bogonosac, ispunivšise još više neustrašivosti reče: Daj me zvijerima na jedenje! Raspni me na križ! Predaj me maču, predaj ognju, ja nikad neću prinijeti žrtvu demonima. Ne bojim se smrti, niti ištem zemaljska vremena blaga, već jedino želim vječna blaga i staram se na sve moguće načine da pređem ka Kristu Bogu mome koji je blagovolio umrijeti za mene.

Tada članovi senata, želeći izobličiti Ignjatija za zabludu, rekoše: Eto ti kažem da je Bog tvoj umro. Kako onda može pomoći kome umrli, i to umrli sramotnom smrću? Naši pak bogovi besmrtni su i smatraju se besmrtni. - Bogonosac odgovori: Gospod moj i Isus Krist radi nas postade čovjek i radi našega spasenja dobrovoljno primi raspeće na križu, smrt i pogrebenje, zatim uskrsne u treći dan oborivši i spustivši vražju silu, i uziđe na nebesa, otkud siđe, podižući nas iz pada i opet nas uvodeći u raj, iz kojeg mi bijasmo izbačeni, i darova nam blaga veća od onih koja smo ranije imali. A od bogova, koje vi poštujete, niti jedan ne učini ništa slično; budući sami zli i bezakoni, i počinivši mnoge ubistvene stvari, oni ostaviše bezumnim ljudima samo nekakvu ništavnu predstavu o svome božanstvu. A kad potom pade sa njih pokrivalo laži, pokaza se što su oni bili, i kako sramno završiše oni svoje postojanje.

Kad sveti Ignjatije izgovori to, car sa senatom, bojeći se da on svojim riječima još više ne posrami njihove bogove, naredi da ga odvedu u tamnicu. Sam pak car svu noć nije spavao razmišljajući kakvom bi smrću lišio Ignjata života. I smisli da ga osudi na jedenje zvijerima, smatrajući tu smrt za najstrašniju. I sutradan on obavijesti o tome senat; svi se složiše sa tim, samo savjetovaše caru da Ignjatija ne preda zvijerima u Antiohiji, da ne bi on, nastradavši mučenički za svoju vjeru, postao još slavniji među svojim sugrađanima, i da drugi, gledajući na njega, ne bi utvrdili sebe u kršćanstvu. Zbog toga, govorahu oni, treba Ignjatija okovana u lance odvesti u Rim i tamo predati zvijerima; jer tamo će za njega, izmučenog dugim putovanjem, kazna biti još teža, i od Rimljana nitko neće saznati tko je on, nego će smatrati da je poginuo jedan od zločinaca; i neće ostati ni najmanje sjećanje na njega. - Ovaj savjet bi po volji caru, i on izreče presudu za Ignjatija: da Ignjatije bude predat zvijerima na jedenje u Rimu za vrijeme praznika, u amfiteatru, pred očima svega naroda. - Tako svetitelj bi osuđen od neznabožačkih bezbožnika, da bude na gledanje i anđelima i ljudima (sr. 1 Kop. 4, 9).

Bogonosni Ignjatije, čuvši za ovakvu smrtnu presudu njemu, gromko uskliknu: Blagodarim Ti, Gospode, što me udostoji da posvjedočim savršenu ljubav prema Tebi i što blagoizvole okovati me u gvozdene lance, onako kao apostola Tvog Pavla. - I s velikom radošću primi on na sebe okove kao neku prekrasnu bisernu ogrlicu: skupocjeni nakit, sa kojim je on želio uskrsnuti u budućem životu.(6)

Car s vojskom ode u rat, a božanstveni stradalac, okovan u teške okove, bi predat desetorici surovih i nemilosrdnih vojnika, i upućen u Rim. Izlazeći iz Antiohije, on se usrdno pomoli za Crkvu i povjeri svoje stado Bogu. Svi vjerni plakahu zbog njega i gorko ridahu, a neki, vezani za njega prevelikom ljubavlju, krenuše sa njim na put. Došavši u Selevkiju, nedaleko od Antiohije, vojnici sa svetim Ignjatijem sjedoše na lađu, koja je trebala ploviti pored Male Azije, i poslije duge i opasne plovidbe stigoše u Smirnu. Tu sveti Ignjatije srete i pozdravi svetog Polikarca, božanstvenog apostola, episkopa Smirskog, svog učenika, i sa njim se utješi bogonadahnutim razgovorom, radujući se zbog svojih uza i dičeći se svojim okovima. Jer što je moglo biti za njega bolji ukras ako ne ti lanci u koje bijaše okovan za Gospoda svog? Vidje se on i sa ostalim episkopima, prezbiterima i đakonima, koji se stjecahu k njemu iz Asijskih Crkava i gradova želeći da vide i da čuju iz usta njegovih božanstvene riječi. Riječju i primjerom, utvrđujući kršćane u vjeri, on ih savjetovaše da se najviše čuvaju od raznih herezi i da se strogo drže apostolskog gledanja. Pritom sveti Ignjatije moliše svetog Polikarpa i općenito svu Crkvu, da se pomole za njega da ga zbi zvijeri što prije razriješe od tijela, te da iziđe pred lice mnogoželjenog Gospoda. No vidjeći ih veoma smušene i protivne njegovoj smrti i odvajanju od njih, on se uplaši da se i kršćani u Rimu na sličan način ne smute i ne usprotive njegovom predavanju zvijerima i ne načine neku smutnju tome, i da, možda, ne dignu ruke na one kojima bijaše naređeno da ga predaju zvijerima na jedenje, te mu time zatvore otvorena vrata mučeništva i mnogoželjene smrti. Stoga on riješi da im uputi molbu, da se oni pomole za njega da se njegov stradalački put ne presječe, nego da ga zvijeri što prije rastrgnu i on prijeđe ka ljubljenom Vladici svom. I napisa im on ovako:

(7) . Samo molit da mi Gospod podari i unutrašnje i vanjske sile, da ja ne samo govorim nego i želim, i da ne samo nazivam sebe kršćaninom nego to i u samoj stvari budem. Jer ako stvarno budem kršćanin, onda se stvarno i mogu nazvati kršćanin, i samo ću tada biti istinski vjerni kada me svijet ne bude više vidio. Ništa vidljivo nije vječno: jer ono što se vidi, vremensko je; a ono što se ne vidi, vječno je (2 Kor. 4, 18). Kršćanin, kada ga mrzi svijet, voli ga Bog. Jer je Gospod rekao: Kada biste bili od svijeta, onda bi svijet svoje ljubio; a pošto niste od svijeta nego vas ja od svijeta izbrah, zato mrzi na vas svijet (Iv. 15, 19). Ja pišem svim Crkvama, i svima kažem, da dragovoljno umirem za Krista, ako me samo vi ne spriječite. Molim vas: ne zadržavajte me neblagovremenom ljubavlju; ostavite me da budem hrana zvijerima, te da pomoću njih stignem k Bogu. Ja sam pšenica Božja: neka me samelju zubi zvijeri, da bih postao čist kruh Kristov. Bolje je: pomilujte te zvijeri, da mi postanu grob i ništa ne ostave od moga tijela, da poslije smrti ne bih bio ikome na teret. Tada ću biti pravi učenik Kristov, kada svijet ni tijelo moje ne bude više vidio. Molite Gospoda za mene, da preko zvjerskih zubi postanem čista žrtva Bogu. Ovo vam zapovijedam ne kao Petar i Pavle: oni su apostoli, a ja osuđenik; oni su slobodnjaci; a ja sada rob; no ako nastradam posta ću slobodnjak Kristov, i uskrsnut ću u njemu slobodan. Sada okovan Krista radi, učim se ne željeti ništa svjetsko. Od Sirije pa sve do Rima, na suhom i na moru, danju i noću borim se sa zvijerima, okovan od deset leoparda, to jest od odreda vojnika, koji postaju gori, ako im činiš dobro. Međutim od uvreda njihovih ja izvlačim vrlo velike pouke; ali se time ne opravdavam. O, da se ne bih lišio uživanja od zvijeri, spremljenih za mene u Rimu! Molim se da oni halapljivo bace na mene, da me odmah rastrgnu, a ne kao što uradiše sa nekima: uplašiše ih se i ne dirnuše ih. Ako pak zvijeri ne budu dobrovoljno htjele da me raskinu, ja ću ih silom primorati na to. Oprostite mi, ali ja znam što mi je na korist. Sada tek počinjem biti učenik Kristov, kada ništa od vidljivog i nevidljivog ne želim, da bih Kristu stigao. Oganj, križ, čopori zvijeri, sječenja, kidanja, lomljenje kostiju, drobljenje udova, razmrskavanje cijeloga tijela, i sva đavolska mučenja neka dođu na mene, samo da Krista dobijem! Ništa mi ne koriste zadovoljstva ovoga svijeta, ni carstva ovoga vijeka; bolje mi je umrijeti za Isusa Krista nego carevati nad svom zemljom. Jer kakva je korist čovjeku ako sav svijet dobije, a duši svojoj naudi? (Mt. 16, 26). Gospoda Isusa Krista želim, Sina Istinoga Boga i Oca; Njega ištem, Njega koji za nas umre i uskrsne. Oprostite mi, braćo! Ne smetajte mi da otiđem k životu; jer Isus je život vjernima. I nemojte mi željeti da umrem; jer život bez Krista je smrt. Hoću da budem Božji; nemojte me predavati svijetu. Pustite me k Čistoj Svjetlosti: otišavši tamo biti ću Božji čovjek. Dopustite mi da podražavam stradanja Krista Boga mog. Tko njega ima u sebi, neka shvati što ja želim, i neka se sažali nadamnom, znajući čime sam obuzet. Knez ovoga svijeta hoće da me rastrgne i da mi dušu upropasti uništivši moju čežnju za Bogom i usmjerenost k Bogu. Zato neka nitko od vas ne pomaže tamo njemu. Naprotiv, sa mnom budite Božji. Nemojte prizivati Krista, a svijet pretpostavljati Kristu. Zavist neka nema mjesta u vama. I ako bi vas čak ja sam stao moliti da me izbavite od smrti, vi me nemojte poslušati. Naprotiv, vjerujte i držite se ovoga o čemu vam sada pišem. Evo ja živ pišem vam, goreći od ljubavi i želje da umrem za Krista. Moja se ljubav raspela na križu, i u meni nema ognja koji ljubi stvari ovoga svijeta, nego voda živa(*)?, koja teče unutra u meni i govori mi: . Ne uživam ja u prolaznoj hrani, ni u slastima ovoga života, Kruha Božjeg hoću, kruha nebeskoga, kruha života, koji je tijelo Isusa Krista, Sina Božja, započetog u posljednje vrijeme od sjemena Davidova i Abraamova. I lica Božja želim, - krvi Njegove, koja je ljubav neprolazna i život vječni. Neću više da živim životom ljudi. A to će biti ako vi zaželite. S Kristom se razapeh; i ja više ne živim, nego živi u meni Krist (Gal. 2, 19-20). Kratkim pismom, molim vas: ne ometajte me, vjerujte mi da ljubim Isusa koji radi mene bi predat. S čime ću uzvratiti Gospodu za sve što mi je dao? (Psal. 115, 3). Sam Bog Otac i Gospod Isus Krist otkrit će vam da istinu govorim. Molite se zajedno sa mnom: da namjeru svoju ostvarim Duhom Svetim. Ovo vam napisah ne po tijelu nego po volji Božjoj. Ako nastradam znači; vi ste me zavoljeli; ako se ne udostojim, znači: vi ste me zamrzili. Spominjite u molitvama svojim Crkvu Sirijsku, kojoj je sada umjesto mene pastir Kristov, koji je rekao: Ja sam pastir dobri (Iv. 10, 11. 14). On će se brinuti o njoj i ljubav vaša k Njemu. A ja se i stidim nazvati se jednim od njenih pastira, jer sam nedostojan, pošto sam posljednji među njima i kao neki izrod. No ako stignem k Bogu, onda ću pomilovanjem Njegovim biti nešto. Pozdravlja vas duh moj i ljubav crkvi koje me primahu u ime Isusa Krista Ne kao prolaznika(8) . Jer i one Crkve, koje se ne nalaziše na putu moga stranstvovanja, izlaziše mi na susret u grad. Pišem vam ovo iz Smirne preko blaženih Efešana. Pored mene je sa mnogim drugima i Krok, milo mi stvorenje, koje iz Smirne putuje u Rim radi slave Božje. Svi su oni dostojni Boga i vas: treba da ih u svemu utješite. - Ja vam napisah ovo u deveti dan rujna kalendara(9) , to jest 23. kolovoza(10) . Budite zdravi svagda u trpljenju Isusa Krista. Amen.>

Ovu poslanicu blaženi Ignjatije posla ispred sebe po nekim Efeskim kršćanima koji su ga pratili, a koji otputovaše kraćim putem u Rim. Kroz neko vrijeme i sam sveti Ignjatije, vođen od vojnika, iziđe iz Smirne i doputova u Troadu. Iz Troade svetitelj otplovi u Neapolj Makedonski , pa pješice prijeđe filipopolj u Makedoniji, posjećujući usputne crkve, učeći u njima, savjetujući i sokoleći bratiju, i svima govoreći da budu bodri i trezveni. A kada prijeđe Epir, sveti Ignjatije u Epidamni sjedne na lađu, otplovi Jadranskim i Tirenskim Morem u Italiju i iskrca se u pristaništu Port, nedaleko od Rima. Vojnici su žurili u Rim. Međutim kršćani, na glas o dolasku Antiohijsko episkopa, skupiše se i sretahu ga puni radosti ali i duboke tuge. Neki su se nadali da će nagovoriti narod da se odrekne krvavog pozorišnog prizora: smrti pravednog muža. Ali sveti Ignjatije ih preklinjaše da iz ljubavi prema njemu oni to ne čine, i preklonivši koljena zajedno sa prisutnom braćom, moljaše se Gospodu Kristu za crkve, za prestanak gonjenja i za umnoženje ljubavi među vjerujućom braćom. Zatim sveti Ignjatije bi odveden u Rim, i predat sa carskom naredbom gradskom eparhu. A ovaj, vidjevši Bogonosca i pročitavši carevu naredbu, odmah naredi da se pripreme zvijeri.

Nastupi i praznički dan, i sveti Ignjatije bi doveden na gledalište, a skupi se i sav grad na tu priredbu, jer se svuda bijaše prenijela vijest da će episkop Smirski biti bačen pred zvijeri. Postavljen na gledalištu, svetitelj se svijetla lica obrati narodu, ponoseći se junačkom dušom i radujući se što prima smrt za Krista, i gromko im reče:

Čim to svetitelj reče, na njega bijahu pušteni lavovi. Jurnuvši odmah , oni rastrgoše svetitelja i pojedoše, ostavivši samo tvrde kosti njegove. I ispuni se svetiteljeva želja; da mu zvijeri budu grob. Bog tako dopusti po želji ugodnika Svog. Jer moraše Bog Zatvoriti usta lavovima pred njim, kao pred Danijelom u jami i pred svetom Teklom na gledalištu, radi slave Svetog Imena Svog. Ali On to ne učini želeći više da ispuni želju i molbu sluge Svoga nego da proslavi svemoću silu Svoju. - Takav bi svršetak svetog Ignjatija bogonosca, takav podvig njegov, takva ljubav njegova k Bogu.

Kada se završi priredba, onda vjerni što bijahu u Rimu, i kojima svetitelj bijaše pisao iz Smirne, i neki od onih koji bijahu doputovali s njim, sakupiše preostale kosti svetog mučenika, i neutješno plačući za njim položiše ih časno na mjestu izvan grada u dvadeseti dan mjeseca prosinca 107. godine.

.

Saznavši o smrti svetog Ignjatija, o njegovoj junačkoj hrabrosti, i kako je on bez ikakvog straha i s radošću išao na smrt za Boga svog Krista, cara Trajana obuze žalost zbog mučenika. Uz to čuvši za kršćane da su to ljudi dobri i krotki, žive u uzdržljivosti, vole čistoću, sklanjaju se od svakog rđavog djela, imaju besprijekorno življenje, i ni u čemu nisu protivni njegovom carstvu, samo ne pristaju da imaju mnoge bogove već štuju Jedinoga Krista, Trajan naredi da ih više ne ubijaju nego da ih ostave da žive na miru.

Poslije toga časne kosti svetog Ignjatija Bogonosca bijahu svečano prenesene u Antiohiju(11) na zaštitu grada, na iscjeljenje bolesnika, i na veselju svemu stadu ovoga pastira, a u slavu Boga, u Trojici Jednoga, od svih slavljenoga zauvijek. Amen.

O svetom ignjatiju Bogonoscu neki kazuju i ovo: Kada ga vodahu na jedenje zvijerima i on neprestano imaše u ustima ime Isusa Krista, neznabožni ga upitaše zašto on neprestano ponavlja to ime. Svetitelj odgovori, da on i u srcu svom ima napisani ime Isusa Krista, pa zato ustima ispovijeda Onoga koga u srcu svom svagda nosi. A kad poslije toga svetitelj bi pojeden od zvijeri, onda se kraj preostalih kostiju njegovih sačuva, po volji Božjoj, cijelo srce njegovo, nedirnuto od zvijeri. Našavši ga, neznabožni se opomenuše riječi svetoga Ignjatija, rasjekoše srce na dvije polovine, želeći da se uvjere je li istina ono što je on govorio. I nađoše oni na objema unutrašnjim stranama rasječenog srca zlatnim slovima napisano ime: . Tako sveti Ignjatije bijaše bogonosac i po imenu i u stvarnosti, svagda noseći u srcu svom Isusa Krista , bogomislenim umom kao perom napisanog.

1. Car Trajan carevao od 98. do 117. godine.

2. U ta vremena Antiohija , veleljepna prijestolnica Sirije, bijaše u Rimskoj carevini najveći grad poslije Rima, i imaše oko dvjesto tisuća stanovnika. - Sv. Apostol Petar upravljao Antiohijskom crkvom od 47 - 57. godine, poslije njega Sv. Evod. do 68. godine, Sv. Ignjatije Bogonosac od 68 - 107. godine.

3. Spomen svetog Polikarpa praznuje se 23. veljače.

4. To je bilo 106. godine.

5. Zeus ili Jupiter - glavni neznabožački bog Grka i Rimljana.

6. O tome sveti Ignjatije govori u svojoj Poslanici Efescima.

7. Sveti Ignjatije govori ovdje o slavi umrijeti za Krista.

* Voda Živa - Duh Sveti, koji pobuđuje i ukrepljuje na mučeničku smrt. Iv. 4, 10; 7, 3.

8. To jest s takvom ljubavlju kao da Ignjatije bijaše njihov vlastiti episkop.

9. Tako se računalo po Rimskom kalendaru.

10. Godine 107.

11. Prijenos moštiju svetog Ignjatija praznuje se 29. siječnja.

http://www.maranata.biz/oci.html