www.tebe-trazim.com

Blažena Ozana Kotorska
(dominikanka, djevica (Relezi, 25. XI. 1493. - Kotor, 27. IV. 1565.)
Rođena u brdima iznad staroga grada Kotora, na krštenju dobila ime Katarina (iz plemena Kosić), živjela je kao pastirica uzorno odgajana od svoje pobožne majke. Molila je roditelje da je puste u Kotor, da bi mogla biti bolja Božja službenica živeći blizu Bogu posvećene katedrale sv. Tripuna i drugih crkava. Majka joj je udovoljila želji tek nakon očeve smrti. U Kotoru je pristupila prvoj sv. ispovijedi i pričesti. Radila je kao kućna pomoćnica u poznatoj obitelji Buća. Bila je uzorna djevojka i u slobodno vrijeme naučila čitati i pisati. Osim materinjskog jezika čitala je i na latinskom i na talijanskom duhovne knjige, a osobito Sveto Pismo. Kad je na Veliki petak 1513. u katedrali sv. Tripuna sudjelovala na sv. obredima i slušala zanosnu propovijed, odlučila se potpuno posvetiti promatranju Muke Kristove, molitvi, pokori i dobrim djelima.
Najprije je živjela kao pokornica uz crkvu sv. Bartola, a onda je 25. siječnja 1515. postala dominikanska trećorednica, položila redovničke zavjete i nazvala se Ozanom u čast bl. Ozane iz Mantove, koja je 1505. g. umrla na glasu svetosti. Kad je potres srušio njezino siromašno prebivalište, preselila se 1521. g. uz crkvu sv. Pavla te tu počinje vrlo strogi pokornički način života. U maloj sobici provela je 44 godine u molitvi i pokori i doživjela mistično sjedinjenje s Kristom. Osjećajući da se približava kraj njezina života, zamolila je da je prenesu u crkvu sv. Pavla i tu je primila svete sakramente od svoga ispovjednika fra Tome Basca, dominikanca. Zaželjela je da joj čitaju opis Kristove muke iz Ivanova evanđelja. Sveto je predala svoju dušu Bogu u 72. godini života, nakon 52 godine uzornoga pokorničkog života. Tijelo joj je neraspadnuto bilo u crkvi sv. Pavla do 1807. kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište, pa je preneseno u crkvu sv. Marije.
Narod ju je štovao kao sveticu i utjecao joj se u svojim potrebama. Postupak za proglašenje blaženom započeo je u Kotoru 1905. i sretno završen u Rimu, pa je 1927. g. papa Pio XI. odobrio njezino štovanje. U svojoj sobici stalno je živjela u Božjoj prisutnosti. Inače je bila vješta vezilja. I danas se u kotorskoj katedrali čuva tjelesnik (korporal), koji je ona izvezla. Radila je za mnoge gospođe u Kotoru i okolici i sve što je dobivala za svoj rad dijelila je siromasima.
Njezinim nastojanjem djevojke koje su stupile u dominikanske trećorednice počele su živjeti zajedničkim životom u samostanu sv. Pavla, koji su im predali braća dominikanci. Samostan su dokinule francuske vlasti u početku XIX. stoljeća. Posebno je štovala Kristovu muku i o njoj uvijek razmišljala. Stalno je molila i žrtvovala se za duše u čistilištu. Primala je sv. Pričest tri puta tjedno, što je za ono doba bilo prečesto. U postu i u drugim pokorničkim djelima provodila je svoje dane. Kotorani su svoju veliku sugrađanku nazivali "trubljom Duha Svetoga" i "učiteljicom mistike". I pučani i plemići, gradski oci i biskupi dolazili su joj po savjete. Posebno se zalagala za mir u gradu i to među posvađanim velikaškim obiteljima, pučanima i vlastelom kao i među pojedinim građanima. Zato je nazvaše "djevicom miriteljicom" i "anđelom mira". Uvijek je rado primala svoje seljane i poticala ih na pravi kršćanski život, pa je mnogi smatraju apostolom kršćanskog jedinstva i zaštitnicom ekumenskoga pokreta.
Uz sv. Tripuna građani Kotora je štuju kao svoju zaštitnicu, jer je za vrijeme potresa, kuge i drugih nepogoda spašavala grad, a posebno kad je Hajrudin Barbarosa, turski admiral, 9. kolovoza 1539. g. osvojio Herceg Novi i sa svojom mornaricom napao Kotor. Ona je hrabrila građane da se junački bore i da grad neće pasti u neprijeteljske ruke. Nakon više dana opsade tursko brodovlje se moralo povući neobavljena posla. O toj pobjedi svjedoči i danas natpis nad gradskim vratima, pisan latinskim jezikom.

Blažena Ozana Kotorska, djevica

(1493. - 1566.)

Dominikanka proglašena blaženom 1927.

-------

Budistička je vjera nastala oko 600 godina prije Krista, a muslimanska 500 poslje Krista. Od raskola 1054. razviše se pravoslavci, a od 16. stoljeća protestanti. I svi oni svoje vjerovanje proglašuju ispravnim. A gdje je istina? Sakrila se u same četiri riječi što se nalaze u predsmrtnoj Isusovoj molitvi: "Da budu svi jedno!" (Iv 17,12).

"Svi jedno?"

Drugi vatikanski sabor u Dekretu o ekumenizmu između ostaloga ističe tri sredstva za sjedinjenje vjera:

1.Budite ponizni! A to znači: jedna i druga strana neka prizna grješku koja se rodila u razvikanim raspravama. Koncil veli: "Javili su se razdori.. ne bez krivnje na objim stranama

2.Tražite istinu, a ne pobjedu! Svaka strana bi morala poznavati drugu stranu, "čuti i tuđe zvono". Koncil veli: "Valja upoznati duh rastavljene braće" (UR 9).

3.Molite, molite! Isus je u Maslinskom vrtu rekao: "Molite da ne padnete u napast" (Mk 14, 38). Mi smo premalo molili, zato smo pali u razdore i svađe. Koncil poručuje: "Zajedničke su prošnje djelotvorno sredstvo da se izmoli milost jedinstva" (UR .

Poruka Ozane

Četiri i pol stoljeća prije Drugoga vatikanskog sabora siromašna seoka živi prema spomenutim uputama Dekreta o ekumenizmu:

1.Ponizna je! Rodila se u siromašnoj kući, prihvatila je mirno to stanje kao i Isus u jaslicama. Čuvala je po crnogorskim planinama ovce i razgovarala u molitvi s Bogom: "Isuse dragi, reci mi, što želiš da ti učinim?" (Časoslov).

2.Tražila je istinu! Često je na paši uzdisala: "Tko će mi pokazati gdje je Bog?" I Bog joj je pokazao. Bilo joj je 14 godina kad je sišla u Kotor i radila kao kućna pomoćnica kod plemićke obitelji Bučić. Tu je naučila čitati i pisati, proučila katekizam i sa 22 godine ušla u dominikanske trećoredice.

3.Molila je bez predaha. Provela zatvorena u ćeliji 50 godina, živeći samo za Boga.

Narod ju je za života smatrao sveticom. A i danas vjernici obilaze njezino tijelo koje se čuva u stolnoj crkvi u Kotoru.

Ispunila je tri ekumenska uvjeta: poniznost, istinoljubivost i molitvu.

Riječ ekumenizam razvila se od grčke riječi oikeus, što znači: ukućanin! Ekumenski pokret ide za tim da svi jednoga dana budemo u istoj Božjoj kući, Božji ukućani.

Što je najvažnije u tom poslu, kazat će nam jedan san sv. Antuna Pustinjaka (†356.): "Vrag razapeo mreže na sve strane. I ljudi se hvatali poput muha u paukovu mrežu. Sv. Antun se pomoli Bogu da mu pokaže kako će izmaknuti vražjoj mreži. I Bog mu savjetuje: "Sagni se sve do zemlje, pa se provuci ispod mreže"".

Treba se sagnuti, poniziti, pa će čovjek čovjeku bratski stisnuti ruku.