www.tebe-trazim.com

Majke Terezije i Ante Gabrića


Imena Majke Terezije i Ante Gabrića mnogima su sinonimi za isto djelo, bar u našoj domovini. Tome je mnogo pridonio vjerski tisak, koji uz njihove fotografije donosi izvješća o misijskom radu u Bengaliji. Spomenimo rubriku iz "Malog koncila" "Suradnici Majke Terezije i o. Ante Gabrića", gdje se deset godina donose izvještaji o njihovu radu.



Na njima dvoma obistinjuje se sličnost putova onih koji isto vjeruju i žele. Otkako su se našli u Kalkuti, njihovi susreti, dopisivanje i suradnja trajali su kroza sve vrijeme. Još dok je Majka Terezija bila učiteljica u školi sestara loretanki, Ante je bio pozivan da njezinim učenicama drži duhovne vježbe. S njom se susretao kad god bi se našao u Kalkuti; razgovarali su, planirali, bili jedno drugome ohrabrenje. Ljepota toga prijateljstva pokazala se posebno onih dana kad je Majka Terezija "dobila zvanje u zvanju", odnosno kad je istupila iz reda u kojem je provela više godina, i pošla onima kojima je ulica bila sve - bolesnička postelja i jedini pratilac iz ovozemnosti. Tih dana kad su i crkveni dužnosnici sumnjičavo vrtjeli glavama gledajući što to ona radi, Ante je spremno dolazio u "kuću umirućih" njezinim štićenicima imati misu. Na primjedbe da bi sestru Tereziju najbolje neko vrijeme izbjegavati ne bi li se "opametila", Ante je odgovarao: "Ako bi se ona trebala opametiti onda bi se prije toga Bog trebao opametiti". Poslije, kad je nastajao muški ogranak "Misionara ljubavi", čini se da je želja Majke Terezije bila za to da o. Gabrić preuzme vodstvo tog ogranka, no njegovi se poglavari nisu s tim složili. Svejedno, Majka Terezija i Ante Gabrić ostaju suradnici do zadnjeg dana. Kad su godine 1978. zajedno pohodili domovinu, Majka nam je Terezija s oduševljenjem govorila: "U njemu su i od njega ljudi u Bengaliji dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Preko ljubavi oca Ante oni su doznali da su naša braća i sestre." Ante pak, sličnim riječima govori o njoj: "Čovjek postaje drugačiji nakon susreta s Majkom Terezijom. Njezina jednostavnost, njezina živa, praktična vjera i ljubav osvajaju i mijenjaju čovjeka. I on onda želi učiniti nešto lijepo za Boga..."

Provincijal kalkutske isusovačke provincije P. C. Mathew, koji ih oboje poznaje kaže, da su po naravima i stilu rada bili upućeni jedno na drugo. "Točka u kojoj su se razlikovali bila je što Majka Terezija hoće suzbiti samo materijalno siromaštvo i patnju, a o.Gabrić je imao u sebi pravi poziv pastira i vjesnika Evanđelja da dovede ljude u Crkvu. Njoj nije bilo presudno važno, hoće li biti više katolika ili ne, ali Pater je išao upravo za tim da u svakome pobudi pravo obraćenje. ... što Majka Terezija nije mogla učiniti on bi došao, što on nije mogao pomagala bi ona."

Pismo


O. Gabrića i njegov rad gotovo je nemoguće zamisliti bez povezanosti s domovinom, prijateljima i dobročiniteljima. Otišao je u daleku Bengaliju, ali najčvršćim je nitima ostao povezan sa svima koje je ostavljao. Nikoga nije izgubio jer od tada se s njima sastajao vjerom u Bogu. "Iako daleko jedni od drugih, kako smo ipak blizu ljubavlju u Kristu...", omiljene su njegove riječi. Mnogo je pisao, kasno noću, ili vozeći se na čamcu po uzburkanom Gangesu, svaki mjesec više od 300 pisama. Onima koji su ih primali poznati su reci: "Ponoć se bliži, ruke dršću, oči se zatvaraju od umora. Današnji je dan bio težak, a sutra rano izjutra valja opet na putovanje. No bilo kako bilo: znoj curi, komarci zuje, ali odgovor na Tvoje drago, krasno i utješno pismo mora još noćas biti gotovo."

"Sve se na čamcu ljulja. Misnu sam torbu metnuo na koljena, pa na njoj pišem ovo nekoliko redaka..."

"Ponoć je prošla... Komarci bodu. Po džunglama šakali tule..."

Glasoviti su njegovi izvještaji o zmijama. Njima bi pismima davao čar egzotičnosi i zanimljivosti, to više što su bili istiniti.

"Kud će nevolja nego u moju sobu, i to u krevet i na - jastuk. Ja sam odgurnuo pokrivač s kreveta, kad li nesreća zasikta na mene s jastuka. Dobro da nisam izgubio glavu. Mirno se povukoh, uhvatih štap, što ga uvijek imam uz krevet, i jednim udarcem je stukoh na jastuku. Tog jutra imao sam zavjetnu misu Anđelima Čuvarima."

Katkad je zbog tih strašnih izvještaja znao dobivati proteste poput ovog iz Hrvatskog zagorja:

"Dragi otac misionar, bi Vas prav lepo prosila, da ubodoče ne boste pisali o tim vašim krokodilima i zmijama, ker sam iza Vašeg zadnjeg lista imala tako strašne sne po noći, da nis mogla spavati."