|
4. ožujka
Sveti Kazimir (1458-1484)
Sveti Kazimir je zaštitnik Poljske i Litve. Rodio se 5. listopada 1458. na kraljevskom dvoru u Krakowu, a umro 1484. u Grodnu. Bijaše treće dijete Kazimira IV. Jagelovića, poljskoga kralja i velikoga litavskog kneza. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta, koja bijaše iz kuće Habsburgovaca, te kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar Poljske. Godine 1471. izabraše ga, kao trinaestogodišnjaka, na ugarsko prijestolje, no na nj nije nikad stupio jer je u međuvremenu to prijestolje zaposjeo Matija Korvin.
Kazimir je jedno vrijeme ipak kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Kazimir imaše drugu zaručnicu: Blaženu Djevicu Mariju. A i stajaše u jednoj drugoj kraljevskoj službi, službi visokih i plemenitih ideala morala i čistoće. Možda mu je i njegova smrtonosna bolest sušice izoštrila još više pogled za nadzemaljske neprolazne vrednote. Zbog Kazimirove velike pobožnosti i odanosti Blaženoj Gospi pripisivahu mu lijepu marijansku pjesmu "Omni die dic Mariae" - od hrvatskog pobožnog puka rado prihvaćenu pjesmu: "Danak svaki Božjoj Majci dajmo hvalu, dajmo čast"! Papa Pio XII. proglasio je Kazimira posebnim zaštitnikom litvanske mladeži. Njegovo tijelo počiva u litvanskoj prijestolnici Vilni.
Svetog su Kazimira uz druge naročito resile ove vrline: ljubav prema Kristu u Euharistiji, pobožnost prema Gospi, ljubav prema siromasima te revnost i zauzetost za Crkvu. Papa Leon X. proglasio je tog simpatičnog kraljevića g. 1521. svecem. Bila je to godina potpunog raskida Martina Luthera s Katoličkom crkvom te godina obraćenja sv. Ignacija Loyole.
Blažena Placida Viel, djevica
(1815-1877)
Uvrštavamo ovu blaženicu u našu zbirku duhovnih velikana jer nam je vremenski bliza i jer svojim primjerom pokazuje kako se valja snalaziti u borbi sa suvremenim problemima redovničkog života.
Eulalija Viktorija Žaklina Viel rodila se 26. rujna 1815. kao osmo dijete jednoga seljaka u Quettehou, u departmanu La Manche u Francuskoj. Baštinila je zdravu seljačku narav, što će joj u kasnijem redovničkom životu i na vrlo odgovornom položaju biti od izvanredne koristi. U ožujku 1833. u dobi od 18 godina stupila je u novoosnovanu Družbu sestara kršćanskih škola od milosrđa, koju je osnovala sv. Marija Magdalena Postel. Svoje ime zamijenila je redovničkim imenom Placida. U istu je Družbu stupila i jedna njezina starija rođakinja po imenu Marija.
God. 1835. položila je jednostavne, a 1838. svečane zavjete. Majka utemeljiteljica Družbe uočila je njezine vrline pa ju je posebno odgajala i pomalo spremala za svoju nasljednicu. Vršila je razne službe pa tako i vrlo odgovornu službu učiteljice novakinja. Sve je to bila lijepa priprava za njezin uspon na čelo Družbe.
Osnovateljica Majka Postel umrla je 16. rujna 1846., a 5. rujna na njezino je mjesto izabrana sestra Placida. No njezina starija rođakinja skupa sa samostanskim kapelanom prešla je u opoziciju protiv nove poglavarice. Ljudski se čimbenik pokazao opet tako bijednim. Sebe kao stariju smatrala je prikladnijom za vodstvo Družbe. Placida se kao pametna žena nije davala na jalove rasprave o pravu i prednostima, već se radije dala na posao. To je bila najbolja metoda za dobro Družbe koja se pod njezinim mudrim i aktivnim vodstvom vrlo proširila te zadobila i civilno i crkveno odobrenje. Godine 1857. umrla je njezina opora rođakinja i sada je Placida mogla nesmetano vršiti svoju poglavarsku misiju.
God. 1859., za vrijeme boravka u Rimu, zadobila je za svoju Družbu od samog Pija IX. takozvani Dekret pohvale, pa je tim samim njezina redovnička obitelj postala papinskoga prava sa svim povlasticama što iz toga slijede. Za vrijeme Placidine generalne uprave broj se njezinih samostana popeo od 37 na 105, a redovnica od 150 na preko tisuću. Bio je to nagao i silan procvat, praćen očitim Božjim blagoslovom. Godine 1870., za vrijeme Francusko-pruskog rata, Placida je sa svojim redovnicama pokazala izvanrednu revnost i požrtvovnost za žrtve rata primajući i njegujući ranjenike po svojim samostanima. Bila je svjesna da izvanredne prilike traže prilagođenje samostanskog života onim potrebama koje vape za najhitnijim rješenjem. Vjerna duhu utemeljiteljice znala je sačuvati zdravu otvorenost prema svijetu i problemima svoga vremena.
Izmorena mnogim naporima života i službe, iscrpljena nebrojenim putovanjima, zahvaćena zaduhom umrla je 4. ožujka 1877. u dobi od 62 godine. Papa Pio XII. proglasio ju je 6. prosinca 1951. blaženom.
Sluga Božji o. Ante Antić
(1893-1965)
U Svetoj godini 1975. u spomen utemeljitelja sv. Vinka i 130. godišnjice dolaska sestara u Zagreb, sestre milosrdnice organizirale su u svojoj crkvi karitativni tjedan s razmišljanjima o najvećoj i jedinoj zapovijedi - Ljubi Boga i bližnjega! U sklopu toga tjedna bilo mi je povjereno predavanje "Karitativni likovi hrvatskih blaženika". Ja sam temu shvatio i strogo i prošireno, pa sam uz hrvatske blaženike spomenuo i nekoliko onih koji još nisu došli na oltar. Kako je predavanje zapravo bila homilija u sklopu mise, jasno je da sam morao biti kratak i sažet i točno se ograničiti na određeni broj osoba. Poslije Euharistije jedna mi je redovnica vrlo zamjerila što nisam spomenuo oca Antića. Odvratio sam joj da sam se zbog ograničenosti vremena morao nužno ograničiti i na nabrajanje osoba. Ona je ostala pri svome tvrdeći da je otac Antić u karitativnom pogledu takva osoba koju se nije smjelo izostaviti. Poštivam mišljenje te redovnice i mogu se u nj uživjeti jer ga je ona kao takvoga snažno doživjela. Ja sam se u životu samo jednom susreo s ocem Antićem te u svoj dnevnik posve kratko zabilježio ovo: "2. IV. 1964. posjetio sam u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu zagrebačkog sveca fra Antu Antića. Poljubio sam mu ruku i zamolio za blagoslov i od srca me je blagoslovio."
O životu oca Antića želim ovdje dati samo najkraće podatke, a onda se malo dulje zaustaviti na njegovoj kreposti ljubavi prema bližnjemu, da tako nadoknadim što je u karitativnom tjednu nemoguće bilo učiniti. Otac Ante se rodio 16. travnja 1893. u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika. Stupio je u franjevački red Provincije Presvetog Otkupitelja te vršio službu magistra klerika, u kojoj je vrlo zauzeto sudjelovao u odgoju redovničkog podmlatka. Djelovao je u Makarskoj i u Zagrebu kao vrlo tražen ispovjednik i duhovni vođa. "Rasipao je oganj kojega je bio pun." Umro je na današnji dan 1965. te je uz ispraćaj velikog mnoštva naroda pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Tijelo mu je 15. prosinca 1970. preneseno u kriptu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Kroz četiri godine nakon smrti izišla su mu već tri životopisa. Napisali su ih: sestra Marija od Presv. Srca, klarisa, o. Ante Katalinić, isusovac i N. Faranetić.
O. Antić je kao redovnik bio puki siromah, ali je ipak preko njegovih ruku prošlo mnogo novca za sirotinju. Davali su mu ga bogatiji vjernici s namjerom da on, koji je bio tako samilosna srca prema svakome, podijeli onima koji su bili potrebni.
O. Antić je znao moljakati za siromahe novac i od svoga kućnog poglavara i od provincijala. Novac bi preko jedne redovnice slao na razne adrese osobno. I tako se njegova dobrotvorna ruka širila na daleko. Dopisivanjem se za potrebne obraćao odvjetnicima i liječnicima, koje je poznavao kao dobre i praktične kršćane, pa je i na taj način mnogima pomogao. Nekima je svojim zauzimanjem uspio pronaći stan, a na taj način i spasiti pokoji ugroženi brak.
Veze oca Antića probijale su i državne granice. Preko njih je jedne slao u inozemstvo na studije, druge opet da nauče strane jezike. Svojim bi štićenicima ondje isposlovao besplatan stan i hranu.
U svom životopisu koji već svojim naslovom Dobri otac Antić najbolje o njemu kaže ono bitno, Ante Katalinić piše: "... Jednu stvar otac Ante nije mogao podnijeti: da netko prekine studije zbog siromaštva. Takvima bi redovito omogućio nastavak studija.
Izobrazba mladih ljudi, stjecanje kvalifikacija - na to je bio naročito osjetljiv.
- Oče gvardijane, R. bi željela studirati. Zar joj ne biste mogli to omogućiti? Davati redovitu pripomoć?
- A odakle?
- Pa, iz "Kruha sv. Ante".
- Ali, ona je namještena, ima svoju plaću.
- Radi studija morala bi ostaviti službu.
- Oče Ante, nikako. Iz "Kruha sv. Ante" smijemo dijeliti samo siromasima. Ona nije siromah kad prima svoju plaću. A studirati pomoću "Kruha sv. Ante", to ne ide.
Pobrinuo se otac Ante za nju na drugi način.
Koliko god je otac Ante bio svet, koliko god je ljubio bližnjega, isto toliko bio je pun razumijevanja za suvremeni život, isto toliko bio je progresivan.
Čovjek se morao čuditi činjenici da je taj povučeni samostanac bolje poznavao život u svijetu od ljudi koji su živjeli usred toga svijeta.
Morao se čuditi njegovim neprestanim poticajima da se ide u korak sa znanošću, da se stekne što veća izobrazba i što više kvalifikacije.
A najviše ste se morali diviti njegovu upornom nastojanju i uspjesima na tom području.
Nije otac Ante imao nigdje ništa. Puki siromah. A kolikima je omogućio da svrše najviše škole, svih mogućih struka.
Nije se u tom pogledu brinuo samo za mlade ljude koji žive u svijetu. - Ne znam što da radim - tužila se poglavarica jednog zagrebačkog samostana časnih sestara - otac Ante bi htio da svaku sestru koja to zaželi pošaljem u inozemstvo na studij, ili na praksu, ili na učenje stranih jezika.
Pa kad bi svakome omogućio da ostvari što je želio, onda bi, kad bi bilo potrebno, još i ovo nadodao:
- Sinko, kćerce, da li ti je teško izmoliti pokoru koju sam ti dao u ispovijedi? Ako ti je teško, ja ću je izmoliti.
Ili ovo:
- Sinko, kćerce, ne boj se, sve će biti dobro. Bojiš se kazna, koje ti je možda Bog namijenio? Ja te kazne uzimam na sebe...
Sav je živio za bližnjega.
Otac Ante - sama dobrota."
Životopis oca Antića što ga je napisala sestra Marija od Presv. Srca nosi naslov Duh ljubavi. Vjerujem da taj naslov nije slučajno odabran. Autorica je htjela izreći o ocu Antiću ono najznačajnije. Životopisci oca Antića, koji su ga dobro osobno poznavali, s njime se susretali i doživljavali ga, jednodušni su u isticanju njegove čovjekoljubivosti. Isto je doživjela i ona redovnica, koju sam spomenuo, pa joj je bilo neshvatljivo kako je moguće govoriti o karitativnoj djelatnosti hrvatskih Božjih ugodnika a ne spomenuti oca Antića. - Meni je osobno vrlo drago što je u naše dane u liku oca Antića zasjao lik tako velike ljubavi prema čovjeku, koji je na svoj izvorni način postao utjelovljenje one velike himne ljubavi apostola naroda:
"... Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada. sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje..." (1 Kor 13,4-8).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
