|
18. ožujka
Sveti Ćiril Jeruzalemski, biskup i crkveni naučitelj (oko 315-387)
Ovaj je sveti biskup i crkveni otac veoma poznat kao vrstan kateheta. On je svojim slavnim katehezama dao sjaj književnoj vrsti kateheza, naviještanju preko sustavne pouke. Kroz svoje 24 kateheze, u kojima je razvio i protumačio vjerske istine, prema tome i nauk o tri kršćanska takozvana incijacijska sakramenta: o krstu, potvrdi i Euharistiji, dao nam je vrlo vrijedan uvid u svoje doba, tj. u IV. stoljeće, osobito u vjerske i liturgijske prilike u Jeruzalemu. Ćiril je bio čovjek koji je znao govoriti jasno i neposredno pa je bio razumljiv i ljudima bez naobrazbe. Zavrijedio je da ga bolje upoznamo, a današnji bi teolozi i katehete mogli od njega mnogo naučiti. Kad bi naučili bar potrebnu jasnoću u izlaganju kršćanskih istina, više bi pomogli današnjem čovjeku, nego što to čine, možda u najboljoj namjeri, kad mu je izlažu jednim tuđim, nerazumljivim, odviše znanstvenim i apstraktnim, premalo životnim jezikom.
Ćiril se rodio u Jeruzalemu oko godine 315. Roditelji su mu bili kršćani pa su i svoje dijete poučili i odgojili u kršćanskom duhu. Uveden je u monaški život, u poznavanje Svetog pisma i raznih crkvenih pisaca. Zaređen je za đakona i svećenika u doba oštrih teoloških raspravljanja, političkih i unutarcrkvenih sukoba. Godine 348. postao je jeruzalemskim biskupom. Jedno je vrijeme vrlo plodno i nesmetano djelovao, ali se kasnije upustio u raspru s Akacijem iz Cezareje, koji je bio napola arijanac, a smetalo ga je da je I. nicejski sabor u svome 7. kanonu dao počasni primat jeruzalemskom biskupu. Radilo se o posve ljudskom prestižu, želji za vlastitim ugledom. Zato je oklevetao Ćirila podvalivši mu vjerske zablude te da je prodao neki dragocjeni crkveni palij. I Ćiril je prognan u Tarz. Ondje je svojim propovijedima zadobio naklonost kršćanskog puka i biskupa. Oni su u njemu upoznali pravovjernog biskupa i čovjeka bez mane koji je nevin otjeran u progonstvo. Od 38 godina svoga biskupstva Ćiril je 16 proveo u izgnanstvu. I. carigradski opći sabor g. 381. priznao mu je pravovjernost i zakonitost biskupovanja na jeruzalemskoj biskupskoj stolici. Ćiril je sve svoje muke podnio uspravna značaja, ne klanjajući se ikome osim istini o kojoj mu je svjedočila i Crkva, ali i njegova savjest.
Ćiril je u svojim propovijedima i spisima ispovijedao pravovjeran nauk o Presvetom Trojstvu i o Kristu. "Ispovijeda jedinstvo božanske naravi i bori se protiv marcionita i sabelijevaca. Propovijeda vječno rođenje Sina od Oca i Njegovu istobitnost s Njime u božanstvu, u kraljevstvu, u volji, u djelima. Brani božanstvo Duha Svetoga tvrdeći da izlazi od Oca po Sinu. Podržava osobno jedinstvo u Kristu i bogomajčinstvo u Mariji" (Constantino Vona).
Sveti Ćiril prikazuje kršćanski duhovni život kao neprestani svjesni čin solidarnosti s Kristom, Bogočovjekom. Odlučno naučava Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji te zajedništvo i pritjelovljenje Kristu. Današnjim bi teolozima sv. Ćiril mogao biti uzor i u tome što svoju misao crpi ne samo iz izvora Svetog pisma već i iz apostolske predaje.
Ćiril je umro godine 387. Već od davnina štuje ga kao sveca i istočna i zapadna Crkva. Papa Leon XIII. proglasio ga je g. 1893. i crkvenim naučiteljem.
Sveti je Ćiril propovijedao pripravnicima na krštenje u bazilici koju je na Kalvariji dao sagraditi car Konstantin. To je bilo mjesto naročito prikladno za razmišljanje o Kristovoj muci. Evo nešto od toga duhovnog blaga, koje nas u korizmene dane može veoma obogatiti.
"Krist se utjelovio i bio raspet. Zadesila Ga je sudbina ljudskih bića osuđenih na smrt, ali ne za iste prijestupe. Nipošto Ga nije privela k smrti želja za novcem, jer je riječju i primjerom naučavao odricanje. Nije bio osuđen ni zbog lošega morala. Ta sam je bez oklijevanja rekao: 'Tko pogleda ženu s namjerom da je poželi, već je sagriješio preljubom.' I nije bio postavljen pred zakon zato što bi u navali srdžbe zlo postupao s bližnjima, jer kad su Ga bili po obrazu, On je to dragovoljno podnosio. Nije bio osuđen ni zbog kršenja Zakona, jer je došao nadopuniti Zakon. I nije osramotio nijednoga između proroka, jer svi su oni naviještali njegov dolazak. Nikome nije oteo njegovu zaradu, ta liječio je a da nije tražio ništa za uzvrat. Pa da li je uopće koja Njegova riječ ili djelo ili možda samo misao vrijedna prijekora? Kaže sv. Petar: 'Nikada nije učinio grijeha, nikada izrekao laž.'... Posve je dragovoljno pošao u smrt.
Divite se Gospodinu pred sucima! Dopustio je da Ga surovo dovedu čak s vojnicima. Pilat sjedi na sudačkoj stolici. Onaj koji sjedi s desne Ocu kao optuženik stoji pred carskim namjesnikom. Narod, kojega je oslobodio iz egipatske zemlje te koji je i kasnije bio toliko put spašen, viče i vapije: 'Smrt - smrt! Raspni ga!' - O zašto tako, Izraelci i Židovi? Zar zato što vam je ozdravljao slijepe? Zar zato što vam je na noge postavljao hrome? Ili za druga dobra djela koja vam je učinio?"
Iz Kateheza sv. Ćirila: "Veselite se nebesa, i neka klikće zemlja, zbog onih koji se imaju poškropiti hisopom i očistiti se duhovnim hisopom, snagom Onoga kome su za vrijeme muke dali piti pomoću hisopa i trske. I neka se raduju nebeske sile! Neka se priprave duše koje se imaju sjediniti s duhovnim Zaručnikom! Jer glas onoga koji viče u pustinji opominje: Pripravite put Gospodnji!
O sinci pravde, poslušajte Ivana koji potiče i govori: Ispravite put Gospodnji! Uklonite sve zapreke i prepreke, da pravim putem možete ići u život vječni. Puni žive vjere očistite svoje duše kao posude i pripravite ih za primanje Duha Svetoga! Počnite pokorom prati svoje haljine da budete čisti, kad vas Zaručnik pozove u svoje odaje.
Zaručnik, naime, zove svakoga bez razlike, jer je velikodušan i vrlo milostiv. Jaki glas njegovih glasnika sve okuplja, a onda odjeljuje one koji ulaze na svadbu. A svadba znamenuje krštenje.
Neka se ne dogodi da itko od onih koji su se odazvali čuje ovu riječ: Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbene odjeće?
O kad bi svima vama bilo dano čuti: Dobro, slugo dobri i vjerni! Bio si vjeran u malim stvarima, postavit ću te nad mnogima. Uđi u veselje svoga Gospodara!
Dosada ste se nalazili pred vratima. Želim da svi uzmognete reći: Uveo me kralj u svoje odaje. Nek se veseli duša moja u Gospodinu! Zaodjenuo me odjećom spasenja i haljinom veselja. Postavio mi je na glavu vijenac kao zaručnik, i uresio me čistim zlatom kao zaručnicu.
Neka nitko od svih vas nema na duši bilo kakvu ljagu, nabor ili nešto slično! Ne kažem vam, prije nego stečete milost. Ta kako bih, kad ste tek pozvani na oproštenje grijeha? Nego vam velim da savjest na sebi ne bi imala ništa za osudu, kada se milost bude davala, pa da tako sudjeluje kod učinka milosti.
Braćo, doista je to velika stvar, i pristupite k njoj s posebnom pažnjom! Neka se svaki od vas pojavi pred Bogom, uz kojega su bezbrojne čete anđela. Duh će Sveti zapečatiti vaše duše, vi ćete biti izabrani u vojsku velikoga kralja! Stoga budite pripravni i opremljeni! Ne oblačite najbjelje haljine, nego imajte pobožnost čiste savjesti!"
Sveti Salvator D'Horta
(1520-1567)
"Uzvisi neznatne" (Lk 1,52). Te riječi Marijina hvalospjeva s punim pravom možemo primijeniti na skromnoga franjevačkog brata pomoćnika Salvatora. On je bio utjelovljena skromnost. Potjecao je iz skromne obitelji, a rodio se u Santa Coloma de Farnes, u biskupiji Gerona u Španjolskoj jednoga nama nepoznata dana godine Gospodnje 1520. O njegovim roditeljima znamo samo da su nosili prezime Grionesos te da su radili u nekoj ubožnici dvoreći bolesnike i siromahe. Kasnije su preuzeli i upravu nad tim domom kršćanske ljubavi i milosrđa.
Salvator je ostao rano siroče bez roditelja pa je pošao u svijet trbuhom za kruhom. U Barceloni je izučio postolarski zanat te radom svojih ruku uzdržavao sebe i mlađu od sebe sestru Blaženku. Kad mu se sestra udala za nekog Antuna Travera, Salvator je bio slobodan pa je mogao poći za onom zvijezdom koja ga je zvala u samostan. Napustio je Barcelonu te pošao u glasovitu benediktinsku opatiju Montserrat. Benediktinci su ga vrlo lijepo primili nadajući se da će postati njihov brat. No Salvatorovo će se redovničko zvanje tek onda ostvariti kad bude susreo krajnje siromašne i ponizne franjevce. Osjetio je da ga Bog zove među njih. Njegovo je zvanje siromaštvo i skromnost. I tako je 3. svibnja 1541. stupio u franjevački samostan u Barceloni. Mladi je i revni redovnik u samostanu vrlo brzo postao ugledan, ali ne po znanju i časti već po svakoj vrsti kreposti. One su bile njegov ures.
Položivši u svibnju 1542. redovničke zavjete premješten je u Tortosu, gdje je u samostanu obavljao ponajteže poslove i to uvijek s najvećom požrtvovnošću. Ljudski čimbenik u samostanu nije shvatio njegovu svetost i neobične čudesne darove pa je ponizni brat morao mnogo trpjeti i od subraće i od poglavara. Premještali su ga iz samostana u samostan. Posljednja je postaja njegova životnog križnog puta bio samostan Sv. Marije u Cagliariju, na otoku Sardiniji. Tu je našao mir i razumijevanje.
Pogođen teškom bolesti umro je u Cagliariju 18. ožujka 1567. Čitav je grad bio potresen smrću skromnoga brata. Njegov grob u crkvi Sv. Rozalije postade slavan. Božji ga narod poče štovati kao sveca. Sam španjolski kralj Filip II. zauzeo se za njegovu beatifikaciju. A svetim ga je proglasio 17. travnja 1938. papa Pio XI. Bila je to zadnja Papina kanonizacija. Brzo nakon nje je umro. Ponizni franjevački brat svijetli i našem nemirnom stoljeću kao primjer skromnosti, strpljivosti, ljubavi prema siromasima. To su bile njegove glavne vrline kojima je omilio Bogu i ljudima. Svi ga doduše nisu shvaćali, ali je to nerazumijevanje bila građa od koje je uz Božju milost izgradio svoj svetački lik. Tvrd je to bio materijal, ali baš zato zgrada njegove svetosti stoji čvrsto kao kuća izgrađena na kamenu.
Leo Dupont, Božji sluga
(1797-1876)
Velikog apostola laika, sudskog vijećnika u Toursu, u Francuskoj vjerni puk jednostavno naziva "sveti čovjek iz Toursa". Taj je grad u davna vremena svojim životom, čudesima i grobom proslavio njegov najslavniji biskup, najpopularniji svetac u Francuskoj sv. Martin. U prošlom stoljeću proslavio ga je svjetovnjak Leo Dupont, koji se rodio 24. siječnja 1797. u Martiniqueu na Antilima u krilu vrlo imućne obitelji. Dečko se već od malena odlikovao iskrenošću, otvorenošću i prostodušnošću, vrlinama koje su svakome drage. Otac mu je bio bogat pa mu je mogao omogućiti studij prava u Parizu. Svršivši sretno nauke vratio se na Martinique te u državnoj upravi započeo sjajnu karijeru.
Kanio je sklopiti ženidbu, ali, kad mu je umrla zaručnica, pomišljao je na svećeništvo. Njegov mu je ispovjednik savjetovao da ne ide u svećenike. Valjda se bojao da ne bi pošao pod časovitim raspoloženjem. Leo se vratio u Francusku i nastanio se u gradu Toursu. Jedna sveta karmelićanka, sestra Marija od sv. Petra, postala mu je nadahniteljica za jedan duboko kršćanski život, protkan pobožnošću i apostolskim djelima.
Dupont je u Toursu utemeljio noćno klanjanje Presvetom Sakramentu, osnovao molitveno udruženje koje će moliti u naknadu za grijehe psovke, hule, proklinjanja, oskvrnuća nedjelje i blagdana. Širio je štovanje Kristova lica. Tim u muci popljuvanim i okrvavljenim licem želio je grješnike ganuti na obraćenje i pokoru. U svojoj je kući imao sliku Spasiteljeva lica pred kojom je dan i noć gorjela uljana svjetiljka. Među svijetom se širio glas da je ulje iz te svjetiljke ljekovito pa u Dupontovu kuću navališe prava hodočašća.
Dupont je pun udivljenja pomagao rad Malih sestara siromaha, zatim je sudjelovao kod rekonstrukcije bazilike Sv. Martina, a osnovao je i "Garderobu siromaha" za pomoć potrebnima. Život mu je, dakle, bio sav ispunjen apostolskim i karitativnim djelima. Gdjegod se činilo nešto dobra, on je bio prvi na djelu.
Pred konac života bio je uzet i u toj je bolesti mnogo molio pa je i molitvom bio i aktivan i apostol. Umro je na glasu svetosti 18. ožujka 1876. Oratorij Svetoga lica pretvoren je u javnu kapelu, a u njoj je osnovana i bratovština koju je potvrdio sam papa Leon XIII. Pokrenut je apostolski postupak za proglašenje Leona Duponta blaženim 21. lipnja 1939. Sveta kongregacija za kauze svetaca izdala je 22. lipnja 1968. dekret o valjanosti informativnog procesa u biskupiji Tours.
"Sveti čovjek iz Toursa" imao je silan utjecaj na svoje vrijeme. O tome uz drugo svjedoči njegova obilna korespondencija. Ljudi su ga silno voljeli jer je bio veoma prijazan, skroman i uslužan. On je imao istančanu savjest o obvezama prema Bogu, zato je toliko i poticao na djela zadovoljštine prema Gospodinu, uvrijeđenom ljudskim grijesima. Kao čovjek velike vjere u razgovorima je lako svraćao govor na vjerske teme, a to je za mnoge bilo spasonosno. Običavao je ponavljati: "Treba govoriti o Bogu ili šutjeti!"
Leo Dupont je već prije 100 godina nastojao ostvarivati ono što II. vatikanski sabor preporučuje u Dekretu o apostolatu laika: "Budući da se u ovo naše vrijeme rađaju nova pitanja i šire teške zablude koje nastoje potpuno izvrnuti religiju, moralni red i samo ljudsko društvo, ovaj Sveti Sabor zdušno stavlja laicima na srce da svatko prema svom talentu i naobrazbi zauzetije izvrši u duhu Crkve svoj dio u razradi, obrani i pravilnoj primjeni kršćanskih načela na probleme današnjega vremena" (br. 6).
O. Vendelin Vošnjak, sluga Božji
(1861-1933)
U katalog hrvatskih Božjih ugodnika ubraja se i otac Vendelin Vošnjak, franjevac, član Hrvatske franjevačke provincije sa sjedištem u Zagrebu i njezin prvi provincijal te organizator. Po rodu je bio Slovenac, no njegovi su davni pređi došli u Sloveniju iz Bosne, o čemu svjedoči i njegovo slovenizirano prezime Vošnjak, što dolazi od Bošnjak. Kako je gotovo čitav redovnički život proveo u Hrvatskoj, naši ga franjevci s pravom smatraju svojim.
O. Vendelin se rodio 13. XI. 1861. u Konovu, u mariborskoj biskupiji. Bio je čovjek izvanrednih sposobnosti, a još više kreposna života. Više je puta obnašao službu provincijala, vizitatora, gvardijana. Mnogo je pridonio u prijelomno doba franjevačkoga reda razvoju svoje provincije, a uživao je i veliko povjerenje uprave u Rimu. Revnovao je za opsluživanje pravila svoga reda u duhu odredaba pape Leona XIII.
Umro je u Zagrebu na današnji dan uoči Josipova godine 1933. Tijelo mu bî pokopano najprije u franjevačkoj grobnici na Mirogoju, a zatim 18. III. 1970. ekshumirano te preneseno u samostansku kapelu na Kaptolu. I tako središte staroga Zagreba s tri svoje crkve: katedralom, župnom crkvom Sv. Marije i samostanskom Sv. Franje čuva posmrtne ostatke tri duhovna velikana koja su zabljesnula u našoj novijoj crkvenoj povijesti. To su: kardinal Stepinac, biskup Lang i otac Vendelin Vošnjak. Za dvojicu od njih pokrenut je i informativni biskupijski postupak za proglašenje blaženima, a njihovi su grobovi mjesta kamo dolaze pobožni vjernici na molitvu i razmišljanje. Njihov život, doista, nadahnjuje, jer sva su se trojica ozbiljno trudila i nastojala oko ostvarivanja kršćanske svetosti. Oni svjedoče da je i na našem tlu svetost moguća. Ona nije nikakva povlastica samo jednog naroda, već je opća kao i Crkva.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
