|
22. travnja
Majka Družbe Isusove
Danas isusovci slave blagdan Blažene Djevice Marije kao kraljice i majke svoga reda. Taj je blagdan uveden u povijesti njihova reda. Uveden je na današnji dan, prigodom 400. obljetnice Družbe Isusove, a želi svima isusovcima dozvati u pamet Marijinu prisutnost jer je u taj isti dan sv. Ignacije godine 1541., postavši već general reda, u kapeli Presv. Sakramenta, a pred slikom Majke Božje u bazilici Sv. Pavla izvan zidina u Rimu, položio svečanu profesiju i primio zavjete svoje subraće.
"Majka Božja je moja majka" - izrekao je sv. Stanislav Kostka, a njegovo duhovno iskustvo dijele svi isusovci. O tome je pisao već sv. Petar Kanizije ovo: "Svi su iz Družbe imali i moraju imati posebnu pobožnost prema Mariji, našoj Majci..." Pogledajmo kakvu su pobožnost prema Gospi gajili najodličniji Družbini sinovi!
Marija je posredovala u obraćenju i izgradnji osnivača reda sv. Ignacija. On sam u svojoj autobiografiji svjedoči kako je jedne noći, dok je još bolovao od smrskanog koljena, posve budan, vidio Majku Božju s djetetom Isusom na rukama, i to ga je ispunilo nebeskom radošću i utjehom. Osjetio je potpunu i konačnu promjenu srca. Potpuna odvratnost prema prijašnjem životu uklonila je iz njega sve uspomene i od tada si više nije morao predbaciti niti najmanju pogrješku u nekom pristajanju na nečiste napasti.
Prema patru Codini i drugima, Marija je imala svoj udio u sastavljanju knjižice Duhovnih vježbi. Ona je u njima trajno prisutna kao posrednica duhovnoga napretka. Sv. Ignacije zazivao Je i osjetio Njezinu pomoć i prosvjetljenje i u sastavljanju Konstitucija reda. Pater Jeronim Nadal tumačeći 4. glavu 4. dijela Konstitucija Družbe Isusove, tvrdi: "Novonastala Družba Isusova gleda u Mariji Djevicu Majku, koja je nad Družbom uzela opće pokroviteljstvo." I stoga nije čudo da je i čitava povijest Družbe, kako pojedinaca tako i zajednica, usko vezana s BD Marijom.
Ponajbolji sinovi Družbe Isusove, kao što su sv. Petar Kanizije, Suarez, Cornelius a Lapide, Hugo Rahner i toliki drugi stavili su svoje pero u službu Bogomajke te o njoj napisali djela vrijedna spomena. Već je sv. Ivan Eudes, koji nije bio isusovac, u svoje vrijeme zapisao ovo: "Preko 300 isusovačkih autora posvetilo je svoje pero pohvalama Majke Božje."
Slavljenje mjeseca svibnja kao Marijina mjeseca dugujemo jednom talijanskom isusovcu iz XVIII. stoljeća, isto tako molitvu za čistoću "O Gospođo moja, o Majko moja!". Apostolat molitve, koji je u prošlom stoljeću nastao u jednom kolegiju Družbe Isusove, preporučuje vršenje svakidašnjega jutarnjeg prikazanja Srcu Isusovu po bezgrješnom Marijinom Srcu. Isusovac o. Leunis osnovao je prvu Marijinu kongregaciju.
Ne nabrajamo sve to da se hvalimo, već da na današnji dan dademo poniznu hvalu Bogu što nam je Mariju dao za Majku, i to ne samo isusovcima, već svima redovima i družbama, štoviše svima kršćanima.
Kad je sv. Franjo Ksaverski prilično osamljen umirao, zavapio je: "Majko Božja, sjeti me se!" To isto vapimo i svi mi putnici u ovoj dolini suza. Mi vjerujemo da naš vapaj nije u prazno, već da prodire u srce najdivnije Majke.
Sveti Kajo, papa († 296)
Po predaji papa Kajo bio je rodom iz rimske Dalmacije. Na ulazu u Split uz cestu nalazi se još i danas vrlo stara kapela njemu u čast. U Splitu i okolici on je bio vrlo štovan svetac. O njegovu životu, kao i o životu papâ prvih stoljeća uopće, vrlo se malo zna. Spominju ga opisi mučeništva svetog Sebastijana i svete Suzane. Za vrijeme progonstva obavljao je bogoslužje po privatnim kućama. Prema novijim istraživanjima čini se da nije bio mučenik. Umro je u Rimu 22. travnja 296. naravnom smrću u jednom za Crkvu kratkotrajnom mirnom razdoblju. Pokopan je u Kalistovim katakombama. Tamo je pronađen i natpis na njegovu grobu. U milanskoj katedrali nalazi se velik kip pape Kaja s tijarom na glavi i križem na prsima, što ga je u ovom stoljeću izradio kipar Manfredini.
Prema papinskom godišnjaku od godine 1965. sveti papa Kajo, rodom Dalmatinac, upravljao je Crkvom od godine 283. do 296. Ono što je Krist u Petru kao apostolskom prvaku ustanovio ostaje trajno. Nosioci toga bili su Petrovi nasljednici, rimski biskupi i pape. O tome lijepo kaže sveti Lav Veliki: "I kao što trajno ostaje ono što je Petar u Kristu vjerovao, tako trajno ostaje i ono što je Krist u Petru ustanovio. Ostaje, dakle, uredba istine; i blaženi Petar, ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, ne napušta kormilo Crkve koje je primio."
Sveti Leonida, mučenik († 204)
Jedan od najvećih učenjaka i genija prve Crkve bio je Origen. On je bio sin svetog Leonide, mučenika, čiji se spomendan danas slavi. Poginuo je za cara Septimija Severa, čiji je ukaz o progonu kršćana, kako piše Klement Aleksandrijski, Egipat ispunio mučenicima. Crkveni povjesničar Euzebije među tim mučenicima spominje Leonidu, kome je godine 204. odrubljena glava. Taj je sveti mučenik ostavio iza sebe 7 sinova sirotana, od kojih je upravo Origen kao najstariji imao tek 17 godina. Očevo mučeništvo mladiću se duboko usjeklo u srce i dušu.
U svetom Leonidi imamo divan uzor kršćanskog oca, u koji se može ugledati i danas svaki onaj koji nosi odgovornost kršćanskog očinstva. On je svoju djecu dobro odgajao. Tome je odgoju posvetio mnogo brige. Odgoj je smatrao svojim važnim životnim zadatkom i poslanjem. I s pravom. Naročitu je pažnju posvetio svome prvijencu Origenu potičući ga na čitanje i proučavanje Svetoga pisma. Tome je nauku davao prednost pred svima ostalima. Kad je kod sina naišao na odziv, zahvaljivao je Bogu što je u njemu našao dijete koje oduševljava i zanosi pisana Božja riječ. Pobožni otac, koji je sav živio od vjere, u noći bi se prikučio ležaju svoga sina i cjelivao mu grudi, vjerujući da je njegovo tijelo hram Duha Svetoga. Kad je Leonida radi vjere dospio u zatvor, Origen mu je upravio pismo bodreći ga na mučeništvo. Nije to bilo potrebno jer je bio postojan u vjeri, no ocu je bilo drago da i njegov sin tako cijeni duhovne vrednote, pa i mučeništvo za vjeru. Sveti je Leonida ostao vjeran do kraja. Život vjere zapečatio je mučeničkom krvlju i time mu udario najljepši pečat.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
