|
30. svibnja
Sveti Ferdinand III., kralj Leóna i Kastilije
(1198-1252)
Naš suvremenik, biolog Jean Rostand, inače poklonik pozitivnih znanosti, rekao je: "Pred prirodnom znanošću imam zato takav strah što jedino u nju vjerujem." Tom izjavom je neizravno ispovjedio da je pred mogućnošću duhovnoga i nadnaravnoga svijeta opasno zatvoriti vrata. Mi kao kršćani i vjernici ne samo da smo prema toj mogućnosti otvoreni, već čitavim bićem u nju vjerujemo i prihvaćamo je. Zato nas toliko i zanimaju naša braća i sestre sveci, koji su isto vjerovali, i stoga nas svojim životom potiču na sve veću otvorenost prema svijetu duha, u kojem Božja milost ima tako veliku ulogu. Upoznajmo stvarnost i djelovanje Božje milosti u životu jednoga srednjovjekovnoga vladara, čije ime nose mnogi muškarci!
Ferdinand se rodio g. 1198. kao sin leonskoga kralja Alfonza IX. i Berenguele Kastilske. U njemu će se ta dva kraljevstva sjediniti u jedno i stvoriti jezgru kasnije velike španjolske kraljevine. Prerana smrt Henrika I., kastiljskoga kralja, nenadano je donijela kastiljsku krunu njegovoj sestri Berengueli. Ona je velikom mudrošću tu krunu u srpnju 1217. prepustila svome sinu Ferdinandu, koga na velikoj skupštini u Valladolidu kastiljski plemići priznadoše za kralja. Svladavši velike poteškoće dobio je god. 1230. u posjed i Leonsko kraljevstvo, koje njegov otac prije smrti ostavi ipak oporučno svojim kćerima Sanciji i Dolci.
Ferdinand se godine 1217. oženio s Beatricom, kćerkom Filipa Švapskoga, unukom cara Fridriha Barbarosse. Iz sretnoga braka, koji je trajao samo 15 godina, rodilo se osmero djece. Nakon smrti prve žene Ferdinand se po drugi put oženio i to s Ivanom Ponthieu, koja mu rodi još troje djece. Kod svih članova svoje brojne obitelji uživao je velik ugled. Svi su ga poštivali i ljubili.
Ferdinand kao najmoćniji kralj na Iberskom poluotoku kroz 30 je godina nastojao potisnuti islam kao političku silu natrag u Afriku, odakle je u Španjolsku arapskim osvajanjima i došao. To je bilo i nastojanje papâ onoga vremena i brojnih križarskih vojna. Ferdinandu je pošlo za rukom osvojiti strateški važne utvrde i gradove, kao što su: Baeza, Cordoba, Sevilla, pa je zbog toga i zadobio naslov "osvajača Andaluzije". Osvojivši natrag nekoć kršćanske krajeve, nastojao je da se katolička vjera u njima obnovi. Ponovno su bile uspostavljene biskupije u Baezi, Cordobi, Sevilli, Cartageni i Badajozu.
Španjolski biskup i povjesničar, naš suvremenik, Demetrio Mansilla, piše o kralju Ferdinandu da je bio "uzor vladara, koji se u vladanju držao kršćanskih načela, sposoban i mudar u pregovorima; organizirao je kastiljsku mornaricu, što mu je omogućilo nesmetanu plovidbu po strateški važnoj rijeci Guadalquiviru. Prema krivovjercima se uvijek pokazivao neumoljiv, dok je naprotiv prema pobijeđenima uvijek bio plemenit i velikodušan. Prema Židovima je bio tolerantan, a crkvenoj vlasti poslušan. Natpis na četiri jezika sačuvan na njegovu grobu: hebrejski, arapski, latinski i kastiljski, najočitiji je dokaz da je znao k sebi privući sve slojeve tadašnjega španjolskoga društva".
Kralj Ferdinand je znao koliko vrijedi mudar savjet, stoga se okružio vijećem od 12 savjetnika, s kojima se o važnim pitanjima svoga kraljevstva redovito savjetovao. Da bi mogao vladati što bolje u miru i pravednosti, započeo je i s izradbom jednoga zakonika. Promicao je znanost i umjetnost jer je bio uvjeren da one mogu unaprijediti čovjekovo savršenstvo. Zato je mnogo pripomogao procvatu Sveučilišta u Salamanci, pod svoju je naročitu zaštitu uzeo Sveučilište u Valenciji i učilište u Valladolidu. Za njegove vladavine podignute su i slavne katedrale, prava remek-djela sakralne umjetnosti, u Leónu, Burgosu i Toledu. U glasovito svetište Sv. Jakova u Compostellu vratio je natrag zvona, što ih je oteo Almansur. Pripomogao je i procvatu redovničkoga života u svome kraljevstvu, osobito novih redova franjevaca, dominikanaca i trinitaraca. Podigao im je brojne zadužbine.
Osim vladalačkih, vojničkih i mecenatskih vrlina kralja je resila iskrena pobožnost, osobito prema Majci Božjoj. Za svoje velike pobjede i uspjehe bio je zahvalan Gospodinu, a za svoje ljudske nedostatke znao je činiti javnu pokoru. I svetu je poputbinu, unatoč teškoj bolesti u duhu, pokore primio klečeći na koljenima na tlu. Umirući 30. svibnja 1252. izgovorio je ove riječi: "Gospodine, gol sam izišao iz krila svoje majke zemlje i gol joj se prikazujem; o Gospodine, primi moju dušu u izabranu četu tvojih slugu!"
Uspomena na svetog Ferdinanda kao kralja, idealna viteza, uzorna muža i oca obitelji, promicatelja prava, umjetnosti, znanosti, crkvenoga života, borca za oslobođenje kršćanskih zemalja, dubokom vjerom prožeta kršćanina i sveca, u španjolskom je narodu i danas veoma živa. Njegov život i djelo bijahu prožeti i nošeni snažnim vjerskim zanosom i uvjerenjem. Već ga je njegova pobožna majka naučila da je najveća zapovijed ljubiti Boga i bližnjega, i toga se nastojao, koliko je samo mogao, držati cijeloga života. Zato nije čudo da ga je narod poslije smrti počeo častiti kao sveca. Do konca XVII. stoljeća to je štovanje bilo omeđeno samo na Sevillu. Klement X., proglasivši ga 4. veljače 1671. svetim, proširio je njegovo štovanje na cijelu Crkvu. Na slikama ga često prikazuju veoma mlada lica upravljena prema kipu Majke Božje, koji je uvijek sa sobom nosio. Kao svoga naročitog zaštitnika zazivaju ga kršćanski vladari, zatvorenici i siromasi.
Veliki umjetnici proslavili su svetoga kralja Ferdinanda svojim umjetninama. Tako je Murillo naslikao dvije slike kralja Ferdinanda, jedna se čuva u glasovitoj madridskoj galeriji Prado, a druga u katedrali u Sevilli. U Louvreu u Parizu čuva se svečeva slika, što je naslika slavni majstor El Greco.
Sveta Jeanne d'Arc,
djevica orleanska i mučenica (1412-1431)
Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Jeanne D'Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412-1431, ali kako neobičan i tragičan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. Jedinstvena ličnost Jeanne D'Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze.
Shakespeare je Djevicu Orleansku kao neprijateljicu svoga naroda pristrano prikazao kao vješticu i prostitutku.
Cinični Voltaire ju je obasuo zajedljivim prezirom. Kamo sreće da je on sam imao hrabrosti i karakternosti kao jedna Jeanne D'Arc!
Schiller ju je u svojoj poznatoj drami prikazao takvu kakva u stvarnosti nije bila.
Pravi, objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno značenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se njezinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvorila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje.
Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge. Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura.
Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D'Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast.
Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D'Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga normalna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroćudnost prema svakome.
U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja. Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime "nebeskog Kralja" objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju misiju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom.
Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud. Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kralja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine.
Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije pobjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loših savjetnika poče voditi vlastitu politiku.
Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka morade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiegne, što su ga opsjedali Burgunđani. No, ondje bi zarobljena i doskora predana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudesnom jasnoćom i teološkom točnošću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osuđena kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rouenu.
"Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, uspon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču 'Hosana!', a onda 'Raspni ga!' Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jedini imali pravo izreći sud i izvršiti ga. I taj je sud išao za pogubljenjem osuđenika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime" (Gisbert Kranz).
To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.
Dan Domovine
U jednom prikazu izreći ćud jednoga naroda doista je smiona stvar. Takvo nešto tražilo bi čitavu studiju. Pa ni onda ne bi bila jednostavan posao, jer je ćud čovjeka pojedinca vrlo složena stvarnost, a onda pogotovo ćud čitavog jednog naroda koji se sastoji od milijuna najrazličitijih pojedinaca. S pravom se možemo pitati je li uopće moguće otkriti, uočiti ili čak opisati ćud jednoga naroda? Postoje li u nekom narodu zajedničke crte, koje su tipične baš za njega, iz kojih bi se onda mogla bar nazrijeti njegova ćud? - Mislimo da postoje, pa zato i narodi imaju svoju ćud, svoj temperament, svoju psihologiju, svoju duhovnu fizionomiju. To vrijedi i za naš hrvatski narod. Njegova se ćud stvarala kroz trinaeststoljetnu burnu povijest, kroz sve poraze, porobljavanja i nedaće koje su ga bile. Na nju je utjecalo mnogo toga što je baštinio iz starine, još prije nego je došao u sadašnju postojbinu, na nju je utjecalo kršćanstvo po kojem je ušao u kolo kulturnih europskih naroda, na nju je utjecala i ova gruda koju nastava, koju je tako zavolio baš kao rodnu kuću, koju je nazvao "lijepom našom domovinom", od koje se sa suzama oprašta, na koju u tuđini neprestano misli i za kojom čezne. Ovo posljednje mislimo da je naročito značajno baš za hrvatsku ćud, za svakoga našega čovjeka. I zato ćemo se zbog kratkoće na ovome jedino i zaustaviti.
Tu crtu naše ćudi najljepše je ocrtao pjesnik Dragutin Domjanić u svojoj pjesmi "U rudniku", izdanoj godine 1909., kad su također mnogi naši sinovi i kćeri u potražnji za boljim životom polazili u pečalbu, u tuđinu, osobito u SAD i u Kanadu, gdje su muškarci kao bijelo roblje radili duboko pod zemljom u rudnicima.
I jednog dana
... opet su zasuti robovi bijeli
negdje duboko i mrtvi i živi...
Propali ljudi, al sami tuđinci:
Tovar sa iseljeničkih lađa.
Ipak su išli spasavati - rudnik,
Lešine tražit, da ne truju zraka,
Našli su mrtvih u najdonjem rovu,
Jednog bez putnice, bez svakog znaka.
Nitko mu ne zna ni ime ni zemlju,
Tko onaj nakažen obraz da pozna,
Usne su stisnute, nemaju riječi,
Smrt ih odnijela, gladna i grozna.
Ruke su zgrčene, jedna o mašklin,
Druga grčevito srca se hvata,
Vrećicu drži, i u njoj je možda
Prištednje teške i krvava zlata.
Našli su samo sirotinjske zemlje,
Bila je njegove domovine gruda,
Došo je konzul Yankee i rekao:
"Bit će to Hrvat, taki su svuda!"
Ljubav prema domovini značajna je za pripadnike svakoga naroda, no usuđujemo se ustvrditi da je za nas Hrvate najznačajnija i da zbog toga upravo sačinjava našu narodnu ćud. Za potvrdu toga mogli bismo navesti toliko tekstova i u prozi i u stihovima iz naše književnosti, toliko rodoljubivih govora hrvatskih junaka i rodoljuba, toliko znakova koji su svakom svjesnom Hrvatu tako dragi, kao njegova trobojnica: crven, bijeli, plavi, njegov kockasti grb, njegove narodne nošnje, njegovi običaji. Sve to sačinjava njegovo narodno biće i zato mu je tako priraslo srcu. I nije to nikakav nacionalizam, a još manje šovinizam, već njegovo prirodno pravo, toliko puta u povijesti dovedeno u pitanje, osporavano, pogaženo, pa se naš čovjek za njega baš zato grčevito i hvatao, baš kao ruka onoga Domjanićeva pečalbara, što se u samrtnom grču uhvatila za vrećicu "sirotinjske zemlje", koja je bila "njegove domovine gruda". Da se Hrvatu uvijek poštivalo njegovo neotuđivo pravo na slobodu, na jezik, na ime, na kulturu, na samobitnost, na državnost, na ravnopravnost s drugim narodima, uvjereni smo da se njegovo domoljublje ne bi tako snažno razvilo, ne bi postalo tako naglašeno, ne bi mu tako prešlo u krv, u srž njegova bitka. Postoji jedan životni zakon u prirodi da se ono najviše brani i razvija što je najviše ugroženo. Po tome nepisanom zakonu razvio se hrvatski patriotizam, koji karakterizira hrvatsku narodnu ćud.
Nju neka osvijetli i ovaj isječak iz Matoševe novele Nekad bilo - sad se spominjalo!
"...Gledajte, braćo, sa tih uzanih prozora, gledajte, dragi drugovi, ovaj divni kraj, koji se sija na posljednjem sunčanom traku kao krvavi kraljevski zobunac u Gori Petrovoj, koji blista kao kruna vedrog Tomislava, koji tone u mrak kao slava Krsta Frankopana, koji izgiba u sumraku kao slava Otaca. Gledajte tamo Šenoin grad, bijeli Zagreb-grad, koji se sjaji pod zelenom gorom kao junačno oko pod mrkim kalpakom. Gledajte po brdima ruševine, kamenite kosture naše slave i našeg junaštva, gledajte kolibe brata nam seljaka, gledajte župne i plemićke dvorove, gledajte te šume, polja, gore - sve - sve je to naša zipka, naš otac i majka, naša domovina. Ali malo je to, što nam daje naše oko i ovo veče. Hrvatska nam se smješka i tamo iza tamnog večernjeg pojasa, ona je veća od svijeta, jer je nesrećna kao naše srce, jer je velika kao naša duša..."
A sada postavimo pitanje: Ima li ta hrvatska ćud kakve veze sa Srcem Isusovim? - Na to pitanje odgovaramo potvrdno, a svoj ćemo odgovor nastojati i opravdati.
O domovini i ljubavi prema njoj ne može nam nitko bolje govoriti od Srca onoga Isusa koji je čitavo čovječanstvo želio ujediniti u jedno otajstveno tijelo i koji nam je pripravio jedinu pravu domovinu u nebu. On nije samo pravi Bog, već i pravi čovjek, nama u svemu sličan osim u grijehu. Kao čovjek i On je imao svoju domovinu i On ju je ljubio te posvetio svako pravo domoljublje. Štoviše, mogli bismo reći, kao što svako očinstvo ima svoj korijen i uzor u Božjem očinstvu, tako i svako domoljublje ima svoj izvor i uzor u najplemenitijem Srcu što je uopće zakucalo na ovom našem planetu, a to je Srce Isusovo.
To je Srce iskreno i žarko ljubilo svoju domovinu Palestinu. Isus je ljubio azurno vedro nebo Palestine, njezine zvjezdane noći, namreškano Genezaretsko jezero, žitorodnu Ezdrelonsku dolinu, galilejske vinograde i maslinike, sveto brdo Sion - čežnju svih Židova, jeruzalemski hram, urešen mramorom i zlatom, judejske gore, rijeku Jordan, pa čak i Mrtvo more, u koje se ulijeva. No, nadasve Isus je ljubio svoj židovski narod, njegov jezik kojim je govorio, njegove svetkovine i običaje, njegove gradove i sela koje je obilazio čineći dobro, propovijedajući, tješeći, liječeći svaku bolest i slabost. Raspršenost toga naroda kao stada bez pastira ganula Ga je do žalosti, a nad njegovom budućnošću, u koju se svojim božanskim sveznanjem zagledao, On je i proplakao. Ući u te domovinske osjećaje Isusova Srca znači naučiti se najplemenitijem i najuzvišenijem domoljublju. Mi ćemo radi preglednosti Isusove domovinske osjećaje sažeti u tri misli.
Prva misao: Palestina je Isusova zemaljska domovina.
Isus se u njoj rodio, odrastao, živio, radio, trpio i umro. Nalazeći se jedno vrijeme kao bjegunac u Egiptu, u tuđini, osjetio je skupa s Marijom i Josipom što znači biti daleko od domovine, čeznuo je za njom i u nju se vratio kad su prilike dopustile.
Kad bismo jednoj majci postavili pitanje: "Zašto toliko ljubi svoju djecu da je spremna za njih na svaku žrtvu i nijedna joj nije dosadna ni teška?"... - ona bi nam, sigurno, odgovorila: ";Zato što su moja djeca!"
Svaka majka, iako ima simpatija i za tuđu djecu i želi im dobro, ipak će svoju djecu još više ljubiti naprosto zato što su njezina. Isto tako, ako tražimo razlog zašto je Isus ljubio Palestinu, naći ćemo ga u tome što je ona bila Njegova zemaljska domovina.
Gospodin je bio daleko od svakoga pretjeranog nacionalizma ili čak šovinizma, odbacivao je svaku pomisao bilo na političku, bilo vojničku, bilo gospodarsku hegemoniju, koja mnogim njegovim sunarodnjacima nije baš bila posve strana. Oni su čak dijelili svijet u dva dijela: s jedne su strane oni obrezani, izabrani, Abrahamovi sinovi, povlašteni narod, a s druge opet oni neobrezani, pogani, gotovo bismo rekli "masa osuđena na propast". Isus nije trpio takvu podjelu, On je došao spasiti sve ljude i stoga je zabacio svaku rasnu predrasudu te, iako je iskreno ljubio Svoj narod, nije ga stavio poviše drugih naroda. Ipak ga je više ljubio, baš kao što majka ljubi vlastitu djecu. To je usađeno u svaku ljudsku narav, pa i u Isusovu.
Ne ljubiti svoju domovinu značilo bi odreći se povijesti svoga naroda, njegove tradicije, jezika, književnosti, umjetnosti, njegove slave i njegovih poniženja, značilo bi odreći se zemlje koja krije kosti moga oca, majke, mojih pređa, kuće u kojoj sam ugledao svjetlo svijeta. To se pak ne može! To ne bi bilo čovjeka dostojno! To bi bilo čak i grješno! Želimo li, dakle, pravo ljubiti svoju zemaljsku domovinu, svoju Hrvatsku, a to vrijedi i za pripadnike drugih naroda, onda svoje rodoljublje vežimo s Kristovim, onda ga oplemenjujmo osjećajima njegova Srca pa ćemo uvijek biti na ispravnom putu.
Druga misao: Isus je u Svojoj domovini izvršio Svoju misiju.
Palestina je mala zemlja, kao polovina naše Herceg-Bosne. Ali ona je od Boga obećana zemlja za Njegov izabrani narod. Njoj je obećan Mesija, Sin Božji, koji će biti Spasitelj svih ljudi i u kome će biti blagoslovljeni svi narodi. O njemu je prorekao patrijarh Jakov: "Od Jude žezlo se kraljevsko ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada - kome će se narodi pokoriti" (Post 49,10). Moapski vrač Bileam, pozvan od kralja Balaka da prokune sinove Izraelove, blagoslivlja ih i proriče: "Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže" (Br 24,17).
Prorok Mihej proriče: "A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena" (Mi 5,1). Ispunjenje tih proroštava sv. Pavao ovako lapidarno opisuje: "Kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, te primimo posinjenje" (Gal 4,4-5). Isus se pojavljuje u točno određenom vremenu, rađa u Betlehemu, živi u Nazaretu, djeluje i izvršuje Svoju veliku spasiteljsku misiju u Svojoj domovini Palestini. U njezinu glavnom gradu Jeruzalemu prinio je svoju krvnu žrtvu i ustanovio oblik sveudiljne nekrvne žrtve. Za Sebe tvrdi: "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova" (Mt 15,24).
Zbog toga je za svoga javnoga života neprestano obilazio tu malu zemlju, svoju zemaljsku domovinu, i rijetko je kada prešao njezine granice došavši jedva do feničkih krajeva Tira i Sidona. Djelovao je neprestano među svojim sunarodnjacima, samo je njima izravno upravljao svoje govore što sadrže nov nauk, kvasac života za jedan bolji svijet. Samo su oni mogli slušati Njegove divne parabole o izgubljenom sinu, milosrdnom Samarijancu, dobrom pastiru, koje su izišle iz dubine Njegova Srca. Tek kad bude potpuno u Svojoj zemaljskoj domovini izvršio Svoju misiju, kad bude uskrsnuo, a prije uzašašća u nebo, zapovjedit će Svojim apostolima: "Idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta" (Mt 28,19-20).
I većina od nas treba da u svojoj domovini i svome narodu izvrši svoje životno poslanje kao otac i majka obitelji, u svome zvanju. Ako smo kršćani, ako vjerujemo u Krista, ako ga prihvaćamo, onda ćemo u Njemu imati najbolji primjer kako da živimo u svojoj domovini i narodu i kako da izvršujemo svoje poslanje. Isusovo je životno poslanje sv. Petar u Kornelijevoj kući ovako sažeo: "Isus je prošao čineći dobro" (Dj 10,38). Isus je činio samo dobro. Narod je, promatrajući Njegova djela, zanosno klicao: "Sve je dobro učinio! On čini da gluhi čuju, a nijemi da govore" (Mk 7,37).
To bi trebao biti životni program i za svakoga od nas: "Prolaziti čineći dobro!" Svakome biti brat, sestra, iskren prijatelj. Biti dobar otac, majka, sin, kći, radnik, intelektualac. Biti nesebičan, požrtvovan, susretljiv, prijazan, jednostavno dobar čovjek. Dobrotom se najbolje i najsavršenije ispunjava životno poslanje. Od te metode bolje nema. To je metoda Isusova Srca. On želi da je svi od Njega naučimo i stoga nas i poziva: "Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako" (Mt 11,29). Najbolji sinovi i kćeri našega naroda, oni anonimni divni naši očevi i majke, naučili su tu metodu dobrote od Isusova Srca i zato su bili tako dobri i, kad smo ih susretali, uvijek smo imali osjećaj da susrećemo prave svece i svetice.
Treća misao: Isus je za svoju domovinu trpio.
Opisujući Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, sv. Luka piše: "Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim i reče: Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkolit te i pritijesniti sa svih strana. Sravnit će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi!" (Lk 19,41-44).
Isus se zagledao u budućnost Svoga naroda i njegove metropole, vidio da će biti mračna, tragična i katastrofalna, pa i Njegovo osjećajno Srce zbog toga trpi, plače. A kada je na Veliki petak Sam bio u velikoj bijedi, izbičevan, trnjem okrunjen, popljuvan, križem obremenjen, On ipak misli na Svoju domovinu, na njezin udes te ženama što su nad Njim plakale progovara ove potresne riječi, koje su izišle iz jednoga velikog Srca, koje je kao nitko znalo ljubiti: "Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom! Jer, evo, dolazi vrijeme kada će reći: 'Blago utrobama koje nisu rađale i sisama koje nisu dojile!' Tada će se dovikivati gorama: 'Padnite na nas! a brežuljcima: Pokrijte nas!' Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?" (Lk 23,28-31)
Pravo se domoljublje sastoji i u spremnosti na trpljenje i žrtvu za domovinu. To je naš narodni genij shvatio pa je u najpopularnijoj i najrodoljubivoj operi Nikola Šubić-Zrinjski stavio u usta proslavljenoga junaka ove riječi: "Za domovinu mrijeti kolika slast!" Naša je domovina patnička i naš je narod u svojoj povijesti morao mnogo pretrpjeti. On je na svoje sinove i kćeri stavljao uvijek danak žrtve, patnje, umiranja. Mislimo da su taj danak najbolje isplatili oni koji su vjerovali u Isusa, oni koji su svoj narod i domovinu ljubili osjećajima kakvi su i u Isusovu Srcu, a to su osjećaji koji su Ga odveli na Kalvariju, popeli na križ, koji su otvorili Njegovo Presveto Srce. Zato je i to Srce tako blizu našoj narodnoj ćudi i Hrvat je s Njime vezao svoju sudbinu, proživljavao svoje radosne, a još više žalosne dane. Hrvat katolik, vjernik, naš mali čovjek patnik, uvijek je vjerovao da ga Isusovo Srce najbolje razumije, jer je to Srce Isusa patnika, Isusa progonjenoga, Isusa na križu razapetoga. I zato nije čudo da je baš Veliki petak, sa svojom potresnom liturgijom za neke naše krajeve, osobito na jugu, još i danas najveći i najsvetiji dan u godini, kad dođe u crkvu i ono što redovito baš ne ide. Naš je patnički narod instinktivno osjećao da oplakujući Isusa patnika oplakuje i sebe i svoje patnje i da su njemu naročito upućene Isusove riječi: "Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti! (Mt 11,28). I dobro je da su te riječi velikim slovima upisane na luku hrvatskoga narodnoga svetišta Srca Isusova u Zagrebu. One su naš narodni program. Dođimo k Isusu, k Njegovu Srcu, u Njemu je naš jedini spas, jedina nada! Zato i pjevamo Srcu Isusovu:
U tebi nam je radost sva,
U tebi nam je nada sva,
U tebi žića kras,
U tebi vječni spas!
I kad nas svi ostave i zapostave, Isus nas neće ostaviti. On će i dalje dijeliti našu sudbinu, u suzama lomiti s nama Svoj kruh, jer On uvijek stoji uz siromašne, zapostavljene, obespravljene, potlačene.
Idući za stopama naših svetaca i duhovnih velikana upravimo Božanskome Srcu ovu molbu:
Gospodine, po Tvome svetom primjeru i osjećajima Tvoga Srca želimo iskreno ljubiti svoju domovinu. Ne želimo da naša ljubav prema domovini bude sebična, uskogrudna, niti na bilo čiju štetu, ali isto tako ne želimo biti kao oni koji se stide svoje rodne grude ili je čak niječu, jer to bi značilo pogaziti svoju hrvatsku narodnu ćud i prezreti osjećaje kakvi su prožimali i Tvoje Srce.
Ti Isuse, koji si nam Svojom providnošću dao za domovinu ovu divnu zemlju, njezin milozvučni jezik, njezinu krv, njezine običaje, njezinu povijest, ljubavlju svoga Srca budi uvijek uz nas! Ti si nas Svojim primjerom naučio kako ćemo najbolje služiti i svojoj domovini. Taj nam primjer govori o radu, čestitosti, žrtvi, bez čega nema pravoga domoljublja.
U ovome času naše povijesti sve Hrvate koji vjeruju ujedini u svome Srcu, pridruži im i sve koji su dobre volje, da i oni upoznaju Tebe, jedinoga Spasitelja! Oprosti nam milostivo naše grijehe i slabosti, obrati nas da postanemo Tvoja Hrvatska koja se kaje za svoje grijehe, koja je žarka, pobožna i odana Tvome Srcu, koja na Tebi kao jedinom trajnom temelju i ugaonom kamenu želi graditi svoju sadašnjost i budućnost! Srce Isusovo, Tvoji smo, Tvoji hoćemo da budemo, sada i uvijeke!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
