www.tebe-trazim.com

12. srpanj

Sveti Ivan Gualberto († 1073)

Ivan Gualberto se rodio koncem X. stoljeća u jednoj odličnoj firentinskoj obitelji. Po običaju svoga vremena odgojen je za ratnika, a tada je u razjedinjenoj Italiji bilo mnogo zadjevica koje su se rješavale oružjem. Zato je ratnički zanat bio čest. Ivan je u njemu ostao sve dok jednog dana u nekoj slijepoj ulici nije susreo ubojicu svoga rođaka – ili čak brata. Taj je susret bio na sam Veliki petak. Ubojica je pao pred njim na koljena, raširio ruke u obliku križa i zamolio za oproštenje. Zamolio je u ime onoga koji je za sve nas na Veliki petak nedužan poginuo na križu. Da je Ivan slijedio tadašnje ratničke zakone, bio bi ga sigurno ubio i tako osvetio prolivenu krv. On to nije učinio, a takav je postupak bio za njega čas velike milosti. Oprostivši ubojici, stupio je u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te vidio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegovo praštanje. U taj se čas u njegovoj duši zbila velika promjena – prava metanoja – i on odluči odsada služiti jedino Raspetome. Odluku je proveo u djelo priključivši se benediktincima u samostanu San Miniato u Firenzi.

Crkva se u to doba morala boriti s jednim velikim zlom. Bila je to simonija: kupovanje i prodavanje crkvenih časti preko koje su mnogi nevrijedni dolazili na vodeće i veoma odgovorne položaje nemajući za njih uopće potrebnih svojstava. Smrću opata u San Miniatu, koji je primio u zajednicu Ivana Gualberta, došao je na čelo te zajednice čovjek koji si je taj položaj kupio novcem od samoga firentinskoga nadbiskupa, dakle, nedostojnom trgovinom. Ivan je, uočivši to, došao u sukob sa svojom savješću. Smije li on slušati jednoga takvoga poglavara? U svojoj stisci obratio se nekom firentinskom pustinjaku, po imenu Teuzu, a taj mu je savjetovao neka napusti samostan. On je poslušao te pošao u samostan Camaldoli kod Arezza nadajući se da će ondje naći bolje stanje. Nada ga nije prevarila.

Međutim, Ivan je u Camaldoliju pod utjecajem milosti Duha Svetoga došao do spoznaje da Gospodin od njega očekuje osnivanje nove redovničke zajednice. Božji je naum nastojao ispuniti kad mu je g. 1038. opatica Itta darovala jedno zemljište. Na njemu je sagradio samostan zvan Vallombrosa, postavši opat i osnivač nove grane benediktinskoga reda koja dobi ime po prvome samostanu. Život je u Vallombrosi bio veoma strog. Pazilo se na kućnu stegu, šutnju, siromaštvo u hrani i odjeći. Ivan je, prema zamisli sv. Benedikta, opet uveo za početnike novicijat. To je, na žalost, u mnogim benediktinskim samostanima palo u zaborav, a na štetu redovničkoga duha i izgradnje. I tako Ivan Gualberto postade jednim od velikih obnovitelja redovničkoga života.

Dobar duh iz Vallombrose širio se dalje. Ivan je bio zamoljen da osniva nove samostane ili da neke već postojeće reformira. Uz taj posao posvećivao je naročitu pažnju skrbi za siromahe i bolesnike. Za njih je uz svoje samostane osnivao posebna svratišta, ubožnice i bolnice. Samostanskim je poglavarima nalagao da nijednoga siromaha ne otpuste praznih ruku. Redovnici su sami bili siromašni, ali su svoju siromaštinu dijelili i s drugima.

Ivan je pomagao i pape u nastojanju oko obnove Crkve, u borbi protiv simonije. Za lakše i bolje održavanje zakona celibata biskupijskim je svećenicima preporučivao da žive u malim zajednicama. Prije nego je postao redovnik, nije znao ni čitati ni pisati. Kasnije je, slušajući čitanje o životu svetih otaca, stekao izvanredno duhovno znanje tako da je mogao biti dobar duhovni vođa. Umro je 12. srpnja 1073. u samostanu San Michele Arcangelo u Passignanu. Papa Celestin III. proglasio ga je godine 1193. svetim.

Kako je sv. Ivan Gualberto jedna izuzetno zanimljiva ličnost, pokušajmo slijedeći stručnjake hagiografske literature ocrtati njegov duhovni profil. Ivan je bio izrazito snažna ličnost s crtama pomalo oporog karaktera. Vođen snažnim osjećajnim pokretima bio je veoma strog sa samim sobom čineći tako oštre pokore da su mu prilično narušile zdravlje. Na svoje učenike stavljao je velike zahtjeve, strogom askezom poput kakvog kovača nastojao ih je prekaliti u ljude od kojih će biti daleko svaka slabost i mekoputnost. Kraj sve svoje strogosti i oporosti Ivan je u sebi krio, a na vani očitovao obilje ljudskoga, zdrave samilosti prema neznalicama i neukima. Njegovu je nutrinu odražavao vanjski izgled koji jedan životopisac ovako označuje: »Bio je blag u licu, časne sijede kose, vitka stasa.« Nije bio načitan čovjek, a ipak je pokazivao začudno poznavanje Svetoga pisma.

Od sv. Ivana Gualberta imamo samo dva pisana teksta sačuvana: jedan je pismooporuka redovnicima Vallombrose, a drugi je pismo Hermanu, biskupu Volterre. Oba dokumenta nose na sebi snažno svetopisamsko nadahnuće. Prožima ih također velika briga za obnovu Crkve i sveti gnjev protiv zala u njoj, osobito protiv simonije. Zbog tih vrlina Ivana Gualberta i njegov redovnički ogranak veoma je cijenio i sam papa Grgur VII., najveći crkveni reformator tadašnjega vremena. Poslije smrti Ivana Gualberta on je o njemu ovako pohvalno pisao: »Budući da je čistoća njegove vjere u Toskani zasjala čudesnim sjajem, veoma smo ga ljubili.« Papa poziva svečeve redovnike da budu vjerni sljedbenici svoga duhovnoga oca te da se po njegovu primjeru napajaju na izvorima Svetoga pisma, razmatrajući Božju riječ.

Godine 1951., nakon povratka valombrozijanaca u njihovu opatiju maticu, koju su zbog napetih prilika između Crkve i države u prošlom stoljeću morali napustiti, Pio XII. je svetoga Ivana Gualberta proglasio zaštitnikom talijanskih šumara. Veza je sa šumarima u tome što Vallombrosa znači zapravo sjenovita dolina, a to znači da je okružena šumama.




Isuse moj,u Tebe se uzdam

Danas je Sveti Ivan Gualberto;