|
15. kolovoz
Velika Gospa
Među najomiljelije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Još do nedavna naši su se vjernici u Bosni za taj dan spremali devetodnevnim postom. A tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom, pobožnošću naših romara. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.
Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: »Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?« Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: »Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,8).
Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.
Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uči izričito ovo: »U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna.«
Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: »Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga...«
Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: »I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore.«
Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: »Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana.
Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?«
Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava: »Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo.«
Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: »Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…«
Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom.
Učeni papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke Božje, piše: »Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar.«
Spomenut ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv »Ružo otajstvena«, i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.
O tome piše ovako: »Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i sakrivena, jer to označuje pojam ’rosa mystica’. Zašto na zemlji ne čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se označavaju i izlažu – kao u slučaju svetaca – Marijine relikvije?
Ako pak postoji koje tijelo – prije svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja – onda bi to bilo upravo tijelo naše Gospe.
Zašto je Marija uvijek bila tako sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju, Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina?
To je nemoguće.
Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje.«
Istini za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, već i tijelom uznesena na nebo.
II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: »Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu.« A zatim izriče kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: »Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrću.«
Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948–1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: »Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed – tj. prije općeg uskrsnuća tjelesa – proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije.«
O tome nam govori i II. vatikanski sabor. »Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe« (Svjetlo narodâ, br. 68).
O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa.
Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu, kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može dati? Tim se pitanjem pozabavio na međunarodnom Marijanskom kongresu u Zagrebu u svojoj konferenciji, što ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup MalinesBruxellesa, belgijski primas kardinal Suenens. Uočivši ponajprije čovjekov silni napredak na području znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo prednosti već i vrlo moguće strahote, nastavio je ovako: »Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje, kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? Što se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa? Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati tehniku; čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako to veoma dobro reče kardinal Marty.
Nedavno sam upitao njemačkog teologa Karla Rahnera kako tumači opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi? Njegov odgovor zaslužuje pažnju: ’Odviše kršćana, kakva god bila njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.’
Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.«
Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih, koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.
Sveti Tarzicije, mučenik († 257)
Danas želimo oslikati i lik svetog rimskog mučenika Tarzicija, zaštitnika naših ministranata. Činim to tim radije što sam u djetinjstvu i sam bio ministrant te što se kao svećenik uvijek ljepše osjećam u onim crkvama gdje ima lijep broj ministranata. Oni su uvijek znak života jedne crkvene zajednice. Gdje ih nema, osjeća se da nešto krupno nedostaje. Isus je sam zaželio: »Pustite dječicu k meni; nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje!« (Mk 10,14).
Kad govorimo o sv. Tarziciju, koji postade simbol mučenika Euharistije, onda – Bogu hvala – ne lutamo po tami i neizvjesnosti. Ni o njemu nemamo doduše obilje pisanih podataka, ali imamo ipak jedan izuzetno vrijedan. To je natpis što ga za njegov grob sastavi veliki poštovalac mučenika sveti papa Damaz. Pisan je latinski, a u slobodnom hrvatskom prijevodu glasi ovako: »Kad je sveti Tarzicije nosio Kristove tajne, a zla ih ruka htjela obeščastiti, on je izbijen radije predao dušu nego da nebeske udove dade bijesnim psima.«
Za vrijeme velikih progonstava protiv kršćana na jednom se rimskome trgu nalazio čopor derana. Kraj njih je prošao njima dobro poznati dječak Tarzicije s rukama stisnutim na grudima, u kojima je nosio pričest mučenicima u zatvor.
U hipu je dječurlija opkolila Tarzicija, htijući mu iz ruke oteti svete tajne. No, on ih je čvrsto držao govoreći: »Ah, to vam neću dati nikad, nikada! Ja nosim svetinju.« Derani nisu ustuknuli, pogotovo oni jači s razvijenim mišicama i pesnicama. Oni su dječaka Terzicija umlatili, ali on čvrsto držaše sebi povjereno blago. Iz njihovih ruku izbavio ga je mrtva neki vojnik – vjerojatno kršćanin – predavši ga braći po vjeri u Krista.
Kršćani ga pokopaše 15. kolovoza 257. u Kalistovim katakombama, na Apijevoj cesti. Papa Pavao I. († 767) dao je Tarzicijeve relikvije prenijeti u baziliku Sv. Silvestra in Capite, gdje se pod glavnim oltarom časte još i danas.
Štovanje se sv. Tarzicija veoma raširilo u prošlom stoljeću zahvaljujući poznatom Wisemanovom romanu Fabiola, koji je g. 1855. izišao u Londonu, a preveden je na mnoge jezike pa tako i na hrvatski. Wiseman je hrabrog dječaka iz prvih kršćanskih vremena tako lijepo opisao da je postao privlačan lik za svakoga tko pročita te, vjerom i poštovanjem prema mučeniku, nadahnute stranice. U Rimu je glasoviti arhitekt Rossi g. 1939. podigao veoma lijepu crkvu u čast sv. Tarziciju, kao spomenik našega stoljeća tome mučeniku Euharistije.
U prošlom je stoljeću sv. Tarzicije izabran za zaštitnika ministranata, paževa Presv. Sakramenta, a u našem stoljeću za zaštitnika mladih članova Katoličke akcije u Italiji. Ovjekovječio ga je u prošlom stoljeću i glasoviti francuski kipar, autor realističnih spomenika Aleksandar Falguière (1831–1900). Njegov se kip kao vrijedno umjetničko blago danas čuva u pariškom muzeju Louvre. On prikazuje Tarzicija prostrta na zemlji kako u rukama stišće Euharistiju.
Pred tim divnim mladenačkim likom valja da se zamisle svi oni revni kršćani koji nakon pobožne pričesti izlaze iz crkve, u svijet pun različitih napasti, zamki i izazova. Taj bi im svijet htio istrgnuti iz srca Isusa. Njemu valja s Tarzicijem hrabro i odlučno odgovoriti: »Nosim svetinje i nikada ih neću izdati!« To naročito vrijedi za naše ministrante. Neka slijede primjer svoga uzora i zaštitnika i neka se ne predaju.
Znamo da su neki kasniji borbeni bezbošci u djetinjstvu bili ministranti. Kako se u njima mogla dogoditi tako korjenita promjena? – Kukavičlukom pred svijetom, pred napasnikom, pred zavodnikom. Tarzicije nije bio kukavica, već junak, koji je radije žrtvovao sebe nego da izda Isusa. Tko ga u tome bude slijedio, ostat će Isusu cijeli život vjeran.
Blažena Marija Katarina Kasper
(1820–1898)
Kad govorimo o kojem Božjem sluzi, onda to najradije činimo na njegov smrtni dan. No, može i koji drugi važan datum iz njegova života biti povodom da o njemu govorimo baš toga dana. O blaženici Katarini Kasper, koju je Pavao VI. proglasio blaženom 16. travnja 1978. (BSS, VII, str. 1039), progovorit ćemo baš danas, na Veliku Gospu, jer je na taj dan 1851. obukla redovničko odijelo i započela jedan novi život. Obred je oblačenja bio tako važan da ga je obavio sam biskup iz Limburga. Katarina ga je duboko u srce usjekla te Blaženu Djevicu uzela kao uzor redovničkoga života. Kasnije će već kao utemeljiteljica siromašnih službenica Isusa Krista svojim sestrama zapisati i predati u baštinu ovo: »Ako želimo nasljedovati svetu Majku Božju, moramo kao i ona biti siromašne, jednostavne, povučene, ponizne. Ostanimo u svetoj nazaretskoj kućici. Ondje je naše rodno mjesto, koje nikad ne možemo zaboraviti.«
Katarina Kasper se rodila 26. svibnja 1820. kao kćerka siromašnih roditelja u seocu Dernbach, u Njemačkoj. Nije bila obdarena ni čvrstim zdravljem ni brojnim talentima. Kao mnoga tadašnja djeca nije imala prilike za neko dulje školovanje. Školu je pohađala u rodnom selu nešto malo više od dvije godine. Dakako da u kratkom vremenu nije imala prilike steći neku naročitu naobrazbu. No, njoj je veoma brzo postao učiteljem sam Gospodin, koji joj je progovarao srcu, a ona je taj glas vjerno slijedila. Bila je duša veoma poslušna Duhu.
On ju je zvao na službu siromasima i potrebnima svake vrste. Zvao ju je i na vjerske obrede i na tihu molitvu i adoraciju u obližnjim crkvama. Katarina je provodila svoje dane radeći na očinskim poljima ili kao nadničarka, no uz to je našla uvijek vremena ne samo za molitvu već i za dvorbu bolesnika te poučavanje djece u katekizmu. A sve to kraj ne baš odviše čvrste tjelesne građe. No u njenu se slabašnom tijelu krio velik duh i jaka volja pa je bila veoma aktivna.
Njezina je velika pobožnost i ljubav prema bližnjemu brzo privukla k njoj i druge djevojke koje su isto osjećale i bile spremne na velikodušnu suradnju. Duša je obdarena karizmom kao magnet koji oko sebe privlači i okuplja. Takva je duša bila i Katarina pa nije čudo da je već g. 1845. u svom rodnom selu osnovala jednu pobožnu bratovštinu. Iz nje će se kasnije s dopuštenjem biskupa iz Limburga, monsinjora Petra Bluma, oblikovati nova redovnička družba, dakako ne bez poteškoća koje obično prate takve pothvate.
Na Veliku Gospu 1851. biskup je iz Limburga primio zavjete Katarine i prvih pet sestara zaodjenuvši ih u redovničko odijelo siromašnih službenica Isusa Krista. Katarina je tada dobila novo redovničko ime Marija. Prva je redovnička kuća nove družbe izgrađena u Katarininu rodnom selu. Ondje su živjele sestre te prihvaćale siročad i druge nevoljnike čineći im dobro. I tako u malenome selu nasta kolijevka jedne velike dobrotvorne ustanove koja će se proširiti i izvan granica Njemačke. Biskup je Katarininim redovnicama preporučivao da se nazovu elizabetinke, no ona na to nije mogla pristati. Neki joj je nutarnji glas govorio da se moraju ugledati u BD Mariju kao službenicu Gospodnju pa se po njezinu primjeru služenja staviti na raspolaganje svima potrebnima, da bi u njima služile samome Isusu Kristu. I tako se nazvaše Siromašne službenice Isusa Krista.
Gorušičino zrno zasijano u zabitnom Dernbachu veoma se brzo razvilo u veliko stablo. Već g. 1856. nova je družba imala u biskupiji Limburg i nadbiskupiji Köln 8 kuća. Tri godine kasnije bilo je već 200 sestara. Promatrajući požrtvovan rad tih sestara Crkva im je g. 1869. dala pohvalan dekret, a 10 godina kasnije dobile su konačnu potvrdu svojih ustanova. Siromašne službenice Isusa Krista rasprostraniše se osim u Njemačkoj i u SADu, u Engleskoj, Nizozemskoj i Češkoj. Za vrijeme Kulturkampfa proživješe i one teške dane, ali to im se preokrenulo u blagoslov pa su se mogle još više proširiti.
Kroz sve te godine razvitka nove redovničke družbe majka Marija Katarina Kasper, kao generalna poglavarica, stajala je na čelu nove družbe. Ona je više puta na generalnim kapitulima tražila da skinu s nje breme odgovornosti za cijelu družbu, no nije bila uslišana, već pet put za redom izabirana za generalnu poglavaricu.
Revna je i ponizna majka Marija Katarina preminula dogorjevši kao svijeća baš na Svijećnicu 1898., na dan kad se spominjemo i Isusova prikazanja u hramu, gdje se skupa s njim prikazala Ocu nebeskome i njegova majka Marija, spremna na svaku žrtvu što će je on od nje tražiti. Katarinin je život bio jedno veliko prikazanje u službi Boga i bližnjega. Ona je u potpunosti ispunila što je Bog od nje očekivao, a i ljudi koji su bili potrebni njezine pomoći. Bog je njezino velikodušno darivanje obilno blagoslovio. Kad je umirala, njezina je družba brojala 1725 sestara, da se g. 1938. taj broj popne na 4000 sestara.
Danas te sestre vrše razne pastoralne i karitativne djelatnosti. Dvore bolesnike, odgajaju siromašnu i zapuštenu djecu, brinu se za starce, u Indiji za gubavce te za sve one što stoje na rubu današnjega društva zanemareni i ostavljeni. Marija Katarina se odmah od početka trudila za brigu oko cijeloga čovjeka, brinući se za njegovo tijelo i dušu. Željela je ljudima biti bliza, isto tako njihovim neposrednim potrebama, pružajući tako divno svjedočanstvo vjere i ljubavi.
U svome privatnome životu majka Katarina bijaše sama jednostavnost. Veoma je gajila i prakticirala krepost savršenog siromaštva. Sestre je vodila dobrotom, jasnoćom i odlučnošću. Vođena svjetlom vjere znala se u životu suočiti s novim i neočekivanim situacijima ne bojeći se hrabro pokročiti i na nepoznate putove. Zbog svih tih vrlina sestre su je voljele i cijenile ne samo kao razboritu poglavaricu, već kudikamo više kao dobru i brižnu majku. Ono što je naučavala, ona je i od drugih tražila i sama životom potvrđivala i zbog toga su njezine riječi slušane i prihvaćane s poštovanjem. Njezine smjernice još i danas vode prema posve određenim ciljevima.
Poštivajući skromnost svoje utemeljiteljice, sestre se dugo vremena nisu usuđivale započeti s postupkom za njezino proglašenje blaženom. No kad je Bog po njezinu zagovoru izveo nekoliko čudesnih ozdravljenja, bio je to mig da je želi proslaviti.
Limburški biskup Augustin Kilian otvorio je g. 1928. informativni postupak za njezino proglašenje blaženom. Postupak je za vrijeme rata zastao, no poslije je nastavljen. Pavao VI. je g. 1974. izdao dekret o herojskom stupnju kreposti majke Katarine. Blaženom ju je proglasio 16. travnja 1978. Na njoj su se samoj ispunile riječi što ih je govorila svojim sestrama: »O kako je lijepo biti siromašna službenica Isusa Krista i Božjoj službi posvetiti svaku misao, svaku riječ, svako djelo.«
Nisu to bile jedine riječi što ih je ta sveta žena ponavljala. U njezinim spisima spomena su vrijedne još i ove:
»Moja se jedina radost sastoji u ovome: da Bog bude ljubljen i služen u svijetu i u društvu.
Ime službenice Isusa Krista znači, a koliko znam to i Bog hoće, da budemo u službi djece, bolesnika; u obiteljima i u bolnicama; mislimo na to da nam se nijedna od naših dužnosti ne učini odviše malenom.
Za bolesnike valja sve učiniti s ljubavlju, za njih valja imati srca i ljubavi, prema njima ne smijemo biti ravnodušni. Valja misliti da je to sam Gospodin za koga se brinemo.
Ništa i nitko – nijedno mjesto i nijedna osoba – ne mogu pomutiti sreću naše duše u Bogu, osim ako to ne učinimo mi sami.
Budimo jaki u vjeri, radosni u nadi, raspaljeni ljubavlju i neprestano molimo! Tako ćemo u svaki čas biti u Božjoj prisutnosti.
Treba da budemo uvjereni kako je Bog sve predodredio za naše spasenje. Sva stvorenja, svi vanjski događaji određeni su od Boga da nam pomognu u postignuću našega cilja.«
Beatifikacija Katarine Kasper razveselila je naročito njezinu zavičajnu biskupiju Limburg. Oduška toj radosti dao je limburški biskup Wilhelm Kempf, koji u L’osservatore romano od 16. travnja 1978. napisa ovo: »Izgleda da bi naše društvo htjelo dokazati kako može djelovati i bez svetaca, a svoju bolest i nevoljkost duguje baš tome što nema svetaca. Izgleda da naš svijet ne zna što bi s Bogom, a njegova je bolest i besputnost učinak činjenice da mu nedostaje Bog.
Svako je razdoblje potrebno Boga, jer bez Boga čovječanstvo luta u mraku. Naše je doba više od drugih potrebno Boga, jer se više od drugih udaljilo od njega. I kao što je potrebno Boga, tako je potrebno i svetaca, koji su kvalificirani Božji svjedoci. Ako je svaki čovjek Božja slika, onda su sveci Božji sjaj. Odatle uzrok našoj radosti što možemo našoj biskupiji i cijeloj Crkvi predstaviti našu novu blaženicu Mariju Katarinu Kasper, dragulj naše biskupije, slavu našega Dernbacha i veselje našega naroda. Čitav je njezin život bio svjedočanstvo Božje opstojnosti i ljubavi. Bog je u njezinim djelima bio vidljiv…
Htio bih da nam se naša Katarina – ili Katica, kako smo je svi nježno nazivali – u svojoj ljudskoj stvarnosti opet malo vrati, jer sam siguran da bi Evanđelje, kako ga je ona bez kompromitiranja, bez rezervi i bez izuzetaka znala izreći, bilo i danas shvaćeno i prigrljeno.
Naše doba odbacuje siromaštvo, no kad bi vidjelo kako ga je Katarina ljubila i kakvo je bogatstvo to siromaštvo ulijevalo u njezinu dušu, i naše bi ga vrijeme moralo zavoljeti. Naš svijet odbacuje poniznost, no kad bi mogao vidjeti kako je Katarina nastojala iščeznuti pred očima ljudi i kakvu je plemenitost baš ta poniznost davala njezinoj duši, siguran sam da bi razumio i cijenio poniznost.
Katarina nije propovijedala, no ipak je čitav njezin život bio postojano naviještanje poruke ljubavi. Ako je ušla u kuću kojeg bolesnika, u kuću je ušlo i sunce; ako je ušla u koju kuću svoje ustanove, u nju je ušla i bujica radosti. Katarina je ljubila Boga i ljude koji su njegova slika i prilika. I u toj se njezinoj ljubavi događalo neprestano čudo da je stvorovima donosila Boga, otkrivajući ga njihovim očima, a tako je donašala mir i radost. Takvih je duša potreban naš svijet!
Želio bih da beatifikacija naše Katarine bude za našu biskupiju i za Crkvu početak procvata vjere i ljubavi, a na radost svih Božjih sinova.«
I mi se kao članovi Crkve i prijatelji svetaca možemo veseliti novoj zvijezdi što je u naše doba zasjala na nebu Crkve. Blažena Katarina Kasper svojim životom i primjerom upućuje nas na ono »jedino potrebno« i pokazuje kako dobar kršćanin može Bogu vjerno i velikodušno služiti u svim prilikama. I ona je, kao i toliki drugi sveci, dokazala istinitost onih Pavlovih riječi »da u Kristu Isusu nema vrijednosti ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera koja očituje svoju snagu ljubavlju« (Gal 5,6).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
