|
19. kolovoz
Sveti Ivan Eudes, svećenik
(1601–1680)
Uvelikom i plodonosnom strujanju potridentinske obnove, u kojem je došlo i do procvata svećeničkoga života i svećeničke duhovnosti, osobito u Francuskoj, izranja poput diva i sjajne zvijezde prvog reda i lik sv. Ivana Eudesa. Bio je to pravi sin Normandije, koji se rodio 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Sées. Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo. Pa ipak, sve su te crte na Ivanu bile tako izrazite, tako osobne, da ga ne možemo pobrkati ni s jednim drugim normandijskim tipom onoga vremena.
Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.
Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.
Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za svećenika. Sav je prožet veličinom ređenja i pobožnošću prema svetoj misnoj žrtvi. Za nju bi mu trebale tri vječnosti: jedna da se na nju pripravi, druga da je slavi, treća da se za nju dostojno zahvaljuje. On je duboki mistik svete mise, čovjek kontemplacije, ali i akcije. To je dvoje kod njega u savršenoj ravnoteži. Potvrdimo to činjenicama!
Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.
Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.
Kako Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.
Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.
Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike. Najpoznatije su mu ove knjige: Isusovo kraljevstvo (1637), zatim Misijski katekizam (1642), Čovjekov savez Bogom po svetom krštenju (1654), Dobri ispovjednik (1666), i napokon Apostolski propovjednik (1685). To je djelo izišlo poslije njegove smrti.
Kad govorimo o sv. Ivanu Eudesu, ne možemo a da nešto još ne spomenemo. On se pod vodstvom o. Condrena, jednog od predstavnika Francuske škole, sve više udubljivao u studij ljubavi presvetih Srdaca Isusa i Marije. Taj je studij produbljivao čitajući djela sv. Gertrude i sv. Mehtilde, što su ih objavili Lansperg i Blozije. Oduševivši se za pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, on ju je počeo na veliko širiti te prvi počeo slaviti blagdan Srca Marijina g. 1648., a Srca Isusova nešto kasnije, dakle, prije objava Srca Isusova sv. Margareti Alacoque. U svojoj knjizi o Isusovu kraljevstvu Ivan je udario teološke temelje štovanju Srca Isusova.
Slaveći prvi put blagdan Srca Isusova izdao je i knjižicu Pobožnost poklona vrijednom Srcu Isusovu, dodavši joj misni obrazac i časoslov Srcu Isusovu. To su mu djelo odobrila petorica biskupa. U jednome velebnom pismu Ivan Eudes, pod nadnevkom 26. srpnja 1672., tumači svojim redovnicima kako su velik dar Srca Isusa i Marije. Uoči svoje smrti 19. kolovoza 1680. Ivan je dovršio i svoju knjigu Čudesno Srce Majke Božje, koja bi izdana dvije godine kasnije. To je djelo podijeljeno na 12 dijelova, od kojih posljednji dio govori o Srcu Isusovu.
Kad sv. Ivan Eudes govori o Srcu Isusovu, kaže da u Bogočovjeku štujemo tri srca, koja su zapravo jedno. Prvo je Srce Bogočovjeka njegovo tjelesno srce, pobožanstvenjeno snagom hipostatske unije kao i svi ostali dijelovi njegova tijela. Drugo je Srce duhovno, a to je viši dio njegove presvete duše, što sadrži pamćenje, razum, volju. I to je Srce pobožanjstvenjeno na isti način. Treće je Srce božansko. Ta su tri srca zapravo jedno Srce, jer je Isusovo Božansko Srce duša i život njegova tjelesnoga i duhovnoga Srca. Isusovo je Srce puno beskrajne ljubavi prema Presv. Trojstvu i nepojmljive ljubavi prema ljudima.
Nije onda čudo da ga Leon XIII. u Dekretu o heroizmu Ivanovih kreposti naziva »začetnikom liturgijskoga štovanja Presvetih Srdaca Isusa i Marije«, dok ga Pio X. naziva »ocem, učiteljem, apostolom pobožnosti Srcu Isusovu«. Otac je te pobožnosti jer je prvi sa svojim duhovnim sinovima slavio blagdan Srca Isusova. Učitelj je jer je sastavio misu i časoslov Srca Isusova. Apostol je jer je čitav svoj život posvetio širenju te pobožnosti. Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.
Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira. Ako su oni dobri i pobožni, bit će i njihov puk takav. Pius Parsch na blagdan Sv. Ivana Eudesa poziva stoga kršćanske vjernike da i oni, po svečevu primjeru, rade za svećenike i svećeničke pripravnike potpomažući ih molitvom i žrtvom. Mislim da je takva pomoć danas još važnija i potrebnija.
Sveti Sebaldo, zaštitnik Nürnberga
Adalbert Stifter (1805–1868), austrijski književnik, istaknut pripovjedač i pisac uzorno odnjegovana stila, kaže da mu je Nürnberg najljepši grad što ga je vidio. Kad bi se vraćao sa šetnje iz staroga dijela grada, osjećao bi se kao pijan od dojmova. S prvim se dijelom njegove tvrdnje čovjek baš i ne bi morao složiti, no s drugim će se lako složiti. Govorim to iz vlastitog iskustva. Uvjerit će se u to netko i onda, ako baš ne posjeti Nürnberg, a prouči lijepu monografiju Neprolazni Nürnberg.
Ja se danas želim zaustaviti samo na jednom spomeniku staroga Nürnberga, a to je crkva Sv. Sebalda, zaštitnika toga grada, koja ljubomorno čuva njegov grob. Istina, o tome se svecu povijesno zajamčeno malo toga zna, a to zato što je njegov život bio takav da nije mogao uzbuditi odviše maštu njegovih suvremenika. Međutim, on je povezan s osnutkom grada Nürnberga pa ga povjesničari stavljaju u vremenski okvir između X. i XI. stoljeća.
Najstarije pisano svjedočanstvo o tom svecu dolazi nam od Lamberta iz Hersfelda koji u svojim Analima navodi da se štovanje sv. Sebalda veoma raširilo zahvaljujući nekim čudesnim ozdravljenjima što su se g. 1072. po njegovu zagovoru dogodila u Nürnbergu, i od tada svečev grob postaje meta brojnih hodočasnika. Lambert piše da je Sebaldo bio pustinjak, koji je umro ne tako dugo po smrti jedne druge ličnosti za koju znamo točno godinu kada je umrla. To je Eimerad, koji je umro g. 1019.
Prvotni se grob sv. Sebalda nalazio u Nürnbergu u jednoj kapeli podno carskoga dvorca. Veliko čudo što ga je svetac učinio pridonijelo je mnogo vrijednosti Nürnberga, koji je tada bio prilično malo mjesto. Sebaldo je bio rodom iz Franačke. Odande je pošao na hodočašće u Italiju, a kasnije došao u Nürnberg, gdje je i propovijedao te učinio nekoliko čudesa. Posljednje je godine života proveo u jednoj šumi kod Nürnberga. U vezi s njime spominje se i kapela u Altenfurtu, jugoistočno od Nürnberga.
Zanimljivo je da sjemeništarci Dječačkog sjemeništa sv. Pavla u Nürnbergu pred konac školske godine hodočaste u tu kapelu i ondje održe Službu riječi. Prisustvovao sam jednom takvom hodočašću te bio dirnut pobožnošću koju su ti mladi, inače veoma živi, dečki pokazali. Onamo i natrag ide se pravo hodočasnički, tj. pješke. Za kapelu u Altenfurtu postoji tradicija da je to najstarija crkvica u onome kraju.
Štovanje je sv. Sebalda prije protestantske reformacije u Nürnbergu bilo veoma živo. Taj je svetac, kao nijedan drugi zaštitnik kojega njemačkoga grada, vezan uz razvoj svoga grada štićenika. Građani su mu podigli dostojnu crkvu, neobično lijepu gotsku građevinu, koja uz svečev grob, remekdjelo njemačke renesanse, rađeno u bronci, čuva i mnoge druge vrijedne umjetnine. Ta crkva, kao i posestrima joj St. LorenzKirche, podignuta »na veću Božju slavu«, svjedoči o moći i ugledu građanskoga staleža staroga carskoga grada na Pegnitzu.
Relikvije sv. Sebalda bile su g. 1397. pohranjene u srebrnu škrinju te prenesene u kor nove crkve, podignute njemu u čast, iako tada još nije bio službeno proglašen svecem. Ondje se svake godine organizirala i upriličila veoma svečana procesija. Iz toga doba potječe i jedan relikvijar što je čuvao svečevu glavu, a pred kojim su prigodom svog posjeta Nürnbergu molili toliki kraljevi i carevi. Gradsko je vijeće Nürnberga 26. ožujka 1425. postiglo od pape Martina V. Sebaldovu kanonizaciju. Kao uspomena na to kovan je i poseban nürnberški novac – forinta.
Veliki majstor Peter Vischer i njegovi sinovi završili su g. 1519. u svečevoj crkvi njegov grob, najljepši svetački nadgrobni spomenik u svoj Njemačkoj. Iako je Nürnberg za vrijeme reformacije gotovo cijeli – osim jedne iznimke – prešao na protestantizam, reformacija je s poštovanjem čuvala svečev grob, što inače drugdje nije baš činila. Sačuvala je još nešto jedinstveno. Naime, neka je pobožna osoba ostavila bogat novčani polog crkvi Svetog Sebalda za vječno svjetlo kraj svetohraništa. Iako je nakon reformacije svetohranište u crkvi Svetog Sebalda prazno, to kraj njega ipak gori vječno svjetlo jer se na taj način želi poštivati volja davnoga plemenitog darovatelja.
Daleko bi nas odvelo nabrajanje građevinskih, stilskih, kiparskih, slikarskih, oltarnih i prozorskih umjetnina, kojima crkva Sv. Sebalda, doista, obiluje. Natpisi na zidovima iz Svetoga pisma posjetitelja crkve uvode u sadržaj toga velikoga sakralnoga blaga. Moj se pogled u toj crkvi naročito zaustavio na Kristu s trnovom krunom na glavi i natpisom: »Budi vjeran sve do smrti i dat ću ti krunu života!« Mislim da taj natpis najbolje označuje život sv. Sebalda i svakog drugog sveca, pa i vjernog kršćanina. Valja biti vjeran Kristu u muci da onda budemo s njime dionici u slavi. To je poruka svetoga Sebalda, zaštitnika Nürnberga i njegove divne crkve. Ona sačinjava ono što je najstvarniji dio »neprolaznog Nürnberga
|
Login
FAQ
Chat
Traži
