|
24. kolovoz
Sveti Bartol, apostol
U listama svetih apostola spominje se i sv. Bartol. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od »Bar Talmaj«, a što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pučki Bartol.
Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi i zanimljiv susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela. Evo toga susreta!
sv. Filip Benicij; sv. Bartol
»Filip susretne Natanaela i rekne mu: ’Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.’ – ’Iz Nazareta može li što dobro izići?’ reče mu Natanael. ’Dođi i vidi!’ odvrati mu Filip.
Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: ’Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.’ – ’Odakle me poznaješ?’ upita ga Natanael. ’Prije nego te Filip pozvao – odgovori mu Isus – vidio sam te pod smokvom.’
’Rabbi – odvrati mu Natanael – ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.’ Isus mu uzvrati: ’Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga! Zaista, zaista, kažem vam – nadoda Isus – vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim’« (Iv 1,45–51).
Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni da li je taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, često su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu.
Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao »pravog Izraelca u kojem nema lukavstva«, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka.
Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole i Bartol se dao na misionarenje. Kasnije mu predaja pripisuje veoma duga misijska putovanja, čak do Indije, što se ne može sa sigurnošću potvrditi. No iz predaje se dade izvesti prilično siguran zaključak da je Bartol bio veoma aktivan i dinamičan apostol, što je lako i razumljivo. Prožet snagom Duha odozgora, pošao je i on na naviještanje Radosne vijesti, posvetivši tome radu sav svoj život, koji je napokon zapečatio mučeničkom smrću.
Prema apokrifima Bartolomej je propovijedao Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mučen i to na najokrutniji način. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno mučeništvo ovjekovječio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.
Relikvije su sv. Bartola u VI. stoljeću s Istoka prenesene na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskome moru. Odatle su relikvije prenesene u grad Benevent. No i tu nisu trajno ostale jer ih se g. 983. domogao car Oton III. te ih dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi Sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tibera. Na tom je otočiću već u pogansko rimsko doba bilo poznato svetište podignuto u čast boga Eskulapa, koji se častio kao bog liječnikâ i medicine. Zamijenilo ga je svetište svetog Bartola. Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolu u raznim bolestima, osobito kod grčeva raznih vrsta, kožnih i živčanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri.
Tko bude imao sreću posjetiti u Madridu Museo del Prado, jedan od najljepših muzeja svijeta, taj velebni hram najbiranije likovne umjetnosti, s udivljenjem će se zaustaviti i pred dvjema slikama sv. Bartola. Prvu je naslikao Peter Paul Rubens, a drugu Jusepe de Ribera. Zanimljivo je da je de Riberu sveti Bartol veoma zanimao pa ga je često slikao. Slika, portret sveca, koju ovdje spominjem, naročito je lijepa. Svetac na njoj drži u ruci nož, oruđe svoga mučeništva.
Mi bismo, sigurno, voljeli doznati više sigurnih pojedinosti iz života, rada i mučeništva sv. Bartola. Nije nam to dano. To vrijedi i za ostale apostole. No daleko je važnije i bitnije i prvotnije ono što o njima znamo, nego što ne znamo. A to je da su od samoga Gospodina bili odabrani za njegove prijatelje, prve suradnike, da je on na njima kao na stupovima osnovao svoju Crkvu, na Petru kao na stijeni, a cijeloj toj duhovnoj zgradi zaglavni je kamen on sam – Isus Krist.
A znamo i ovo: »Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu« (Ef 2,19–20).
Kad bismo to znanje više usvojili, bilo bi nam to veoma spasonosno i korisno. Blagdani su apostola uvijek prilika da baš to spasonosno znanje o njima i nama što više usvajamo razmišljajući o njemu, usađujući ga što dublje u svoje srce.
Sveta Emilija de Vialar
(1797–1856)
»Bog mi je dao jako srce, nije ga mogla nadvladati nijedna kušnja.« To su riječi svetice koju danas želimo pobliže upoznati. Svetost se koristi čovjekovim prirodnim darovima. Ako je majka De Vialar imala od naravi hrabro srce, i narav je Božji dar, milost ga je samo još više usavršila. Bog je začetnik i naravi i milosti. Ako pak narav surađuje s milošću, onda stvara uvjete za svetost. Kakva je ta suradnja bila i kako se odvijala u duši svete Emilije de Vialar, vidjet ćemo iz njezine životne avanture koja je veoma zanimljiva, koja nam veoma opipljivo pokazuje na djelu kako je Bog prisutan i djelotvoran u životu svojih svetaca.
Emilija de Vialar, osnovateljica Sestara sv. Josipa od ukazanja, rodila se u Gaillacu 12. rujna 1797. U njezinoj domovini Francuskoj živo su se još osjećale posljedice revolucije. Majka joj je bila kćerka baruna Portala, glasovitog znanstvenika i liječnika u Parizu, i nju je, kao i dvoje njezine braće, odgojila u vjeri nježnošću brižne majke. Kad je djevojčici bilo 13 godina, majka ju je dala na daljnji odgoj redovnicama AbbeyeauBois u Parizu. To joj je bilo posljednje u životu jer je umrla na putovanju.
Kad se djevojčica Emilija nakon dvije godine vratila kući, naišla je na teške prilike. Otac je zbog udovištva bio veoma žalostan. U kući je vladala – doduše pobožna – ali veoma autoritativna sluškinja di Toinon. Bila je to duša koja se bojala za svoj ugled pa ga je nastojala svim silama, na zgodan i nezgodan način, poštopoto utvrditi, a to su dobro osjećali oni nad kojima je vladala. Emilija je tada u duši proživljavala tešku dramu: nezadovoljna s postupkom u kući sve je više osjećala kako je privlače čari ovoga svijeta, ali osjetila je i to kako bi bilo opasno neodgovorno im se podati. Osjećala je također kako je Gospodin zove da mu se posve preda.
Kraj će takvu stanju učiniti milosni Gospodinov pohod koji će se zbiti, kao i u toliko drugih slučajeva, za vrijeme jednih pučkih misija. Bilo je to g. 1816. Slušajući propovijedi o smislu života, o vječnim istinama, ona je sve više ulazila u sebe, otvarala se Božjemu glasu, što je sve glasnije progovarao, i milost je napokon u njoj pobijedila. Ta rascvjetana, dražesna, inteligentna, uglađenih manira gospođica zauvijek je zatvorila škrinjicu svojih dragulja, ono što zna služiti ženskoj taštini, da bi se posve otvorila Božjemu zovu i poslušala ga.
Kao Savao pred Damaskom i ona je postavila pitanje: »Gospodine, što hoćeš da činim?« – U očekivanju posve jasnoga odgovora dala se odmah na službu siromaha, staraca, nemoćnika svake vrste. Bijednici su osjetili toplinu njezina srca pa su nagrnuli u njezinu kuću. Toinon to nije mogla shvatiti pa je dizala galamu. A otac Vialar je bio razočaran svojom kćeri. On je želio da je uda, a ona eto okuplja oko sebe siromahe. To ga je ljutilo pa je i on u kući stvarao neugodne scene. Emiliji nije bilo lako, što je i razumljivo, ali joj je neki nutarnji glas govorio: »Meni za ljubav sve to podnesi!« Bio je to Gospodinov glas, koji zna tako tješiti i hrabriti.
Prošlo je dugih i teških 15 godina s mnogo neugodnosti dok je Emilija napokon mogla postaviti temelj svojoj ustanovi. Kroz to je vrijeme Gospodin posve izbrusio svoju odabranicu, spremivši je tako za njezino veliko djelo. Emiliji je umro djed Portal, ostavivši joj bogatu baštinu. U samoj božićnoj noći ona je primila u posjed veliku kuću u koju je mogla smjestiti svoje suradnice i susestre. Srce joj je ipak krvarilo jer se njezin otac tome protivio, a već više godina nije mu smjela na oči. To su eto teške kušnje kroz koje moraju proći sveci. Često ih ne razumiju ni njihovi najbliži pa se na njima ispunjavaju Isusove riječi »da su čovjeku neprijatelji domaći njegovi«.
Gaillac, svetičin rodni gradić, po običaju malih mjesta na veliko prepričava o onome što Emilija čini, no kad je ipak uspjela, pričanju je kraj. Plemenitoj ženi javljaju se kandidatice sa svih strana. S njome žele surađivati u službi siromaha, staviti se na raspolaganje Kristu, koji trpi u ljudima. Emiliju uzima pod svoju zaštitu i mjesni ordinarij, biskup iz Albija, monsinjor de Gualy. Emilija osniva novu družbu sestara kojoj daje ime Sestre sv. Josipa od ukazanja. Kao uzor i zaštitnika uzela je sv. Josipa, kome je anđeo u snu objavio što mu je činiti, a on ga poslušao i tako odlično poslužio Božjim planovima, djelu spasenja.
Velikodušnost se ne da ničim nadmašiti. Tako i velikodušnosti Emilije de Vialar nisu dostajali siromasi, bolesnici, djeca, ona sanja o tome kako bi svoju djelatnost proširila i u misijske krajeve. Nije li takav san za tako nježnu redovničku biljku, koja je tek niknula, prava preuzetnost? – Nije! Jer Božjoj se svemogućnosti ne mogu postavljati ograde niti djelovanju Duha ljudska mjerila i mogućnosti. Prošle su samo tri godine pa se san majke Emilije o misijama mogao ostvariti.
Nakon što su Francuzi osvojili Alžir, ondje se nalazio Emilijin brat Augustin. Vidjevši svu bijedu urođeničkog stanovništva, zamolio je u ime kolonijalne uprave svoju sestru da bi sa svojim sestrama u Boufariku otvorila bolnicu. Ona je to jedva dočekala i sama se uputila s nekolicinom sestara na novo polje rada. Kad su došle u Alžir, buknula je pošast kolere. Redovnice se bez straha po vlastiti život dadoše hrabro i velikodušno na dvorenje bolesnika, pobuđujući kod muslimanskog stanovništva sveopće udivljenje. Muslimani počeše štovati te hrabre »bijele marabu«, koje pokazaše u nevolji toliku požrtvovnost.
Zasadivši svoju ustanovu na tlu Afrike, majka se De Vialar vraća u Gaillac te ondje klečeći pred svetohraništem piše pravila za svoje sestre. Znala je da je za taj posao potrebno svjetlo od onoga koji je »svjetlo svijeta«. Pravila je nove družbe s mnogo ljubavi potvrdio najprije biskup Gualy. To je za početak bilo dostatno. Majka se De Vialar vraća opet u Afriku noseći u srcu velike i brojne planove, koje u molitvi stalno preporučivaše Gospodinu. Planovi će ubrzo postati stvarnost. Emilija će otvoriti nove kuće u gradu Alžiru, Boni, Constantinu, Tunisu. Otvorila je i novicijat, nove bolnice, ubožnice, škole, razvivši tako izvanrednu socijalnu i karitativnu djelatnost.
Svetica je osjećajem svetaca uvidjela da tome bujnome procvatu ipak još nešto nedostaje. Ona je to nazivala »pečat križa«. No i to je ubrzo došlo. Alžirski biskup, čovjek inače velikodušan, no uz to pomalo ipak smušen i dobrano autoritativan, vidjevši munjevit procvat nove ustanove, htio ju je monopolizirati, a to bi značilo podrezati joj krila i zatvoriti je u jedan uski krug, oduzevši joj onu potrebnu univerzalnost. Majka De Vialar od tog monopola »brani svoje pravo« – kaže o njoj nitko manji nego sam papa Grgur XVI.
Alžirski biskup, u želji da postigne svoj cilj, zove u pomoć vladu u Parizu, a ta donese odluku da Sestre sv. Josipa od objave više nemaju pravo boravka u Alžiru. Bio je to težak udarac, ali majka ga je De Vialar hrabro podnijela. Morala je već u siječnju 1843. napustiti zemlju svoga misionarskoga rada, sve što je ondje sa svojim sestrama podigla i vratiti se u Francusku. Svojim je sestrama, tješeći ih, tada govorila: »Ne plašite se, to je samo jedna kušnja, Isus je pretrpio daleko više.«
Kušnja postaje izvorom blagoslova jer majka Emilija kroz 15 godina krstari Sredozemljem osnivajući nove kuće: na Malti, na Cipru, u Tripoliju, u Bejrutu. Na putu u Libanon posjećuje i susjednu Palestinu, Isusovu domovinu, Egipat, zemlju gdje je boravila Sveta obitelj, Alepo u Siriji i još neka druga mjesta. No njezina se revnost ni tu ne zaustavlja, ona dopire u Burmu, pa čak i u Australiju. Bile su to godine rada, pregaranja, daljnjih križeva, ali koji rađahu blagoslov.
Jedan križ spomenimo napose. U Gaillacu, mjestu gdje je družba nastala, mjesna je poglavarica, zavaravana od nekog varalice, na kuću navukla velike dugove. Umjesto da se zbog svoje nerazboritosti ispriča, ona napušta Družbu te podiže parnice kako bi joj se vratio njezin miraz. Zbog svih tih nedaća majka je De Vialar morala napustiti svoj rodni grad jer u njemu »više nije mogla činiti dobro«. Otišla je u Toulouse, gdje je provodila život u krajnjoj bijedi, ali ipak sa svetačkim smješkom na usnama. Još joj je bilo teže gledati susestre koje su dijelile njezin udes i siromaštvo, lišene i onoga osnovnoga za život.
Lišena kuće matice, bila je tako rekavši na ulici, dok joj se nisu otvorila vrata Marseillesa. Ondje svetica g. 1852. pronađe novo prikladno središte za svoju družbu. Primio ju je mjesni biskup, osnivač oblata Bezgrješnog začeća, bl. Eugen de Mazenod, i sam veliki misionar. Utemeljiteljica je izvršila svoj životni zadatak pa je 24. kolovoza 1856. u miru mogla napustiti svoj mukotrpni zemaljski život. Siromasi, koji su u Marseillesu osjetili njezinu dobrotu, govorili su: »Umrla je svetica!« Crkva će taj sud službeno potvrditi kad je bude Pio XII. 24. lipnja 1951. proglasio svetom.
Možda njezinu svetost najbolje ocrtava ovaj prizor. Jednog je dana liječila nogu nekog Arapina, zahvaćenu rakom. Taj, vidjevši i doživjevši njezinu majčinsku ljubav, pokaza na njezino raspelo te reče: »On je dobar, jer on ti daje da činiš ovakve stvari.« Raspeti je Isus Emiliju de Vialar nadahnjivao na sva velika djela ljubavi i milosrđa što ih je u svome životu učinila. To djelo nastavljaju njezine vrijedne sestre kojima je ostavila kao geslo: »Posve se dati, a onda umrijeti!« To je geslo svih velikana duha. Život im je neprestano darivanje Bogu i bližnjemu, a onda slijedi smrt, no smrt koja je samo prijelaz u život, onaj pravi u Kristu Isusu.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
