|
26. kolovoz
Sveti Anastazije, solinski mučenik
Jeronimov martirologij spominje na današnji dan solinskoga mučenika sv. Anastazija, koji je bio rodom iz Akvileje. Za vrijeme Dioklecijanova progonstva došao je u Salonu da ondje ohrabri kršćane. To je znak da je i sam bio veoma zauzet kršćanin kome je bilo mnogo stalo do dobra Crkve. Ime je tog mučenika pronađeno zapisano na konfesiji mučenikâ u Manastirinama. I on je s ostalim slavnim solinskim mučenicima prikazan na poznatom lateranskom mozaiku, što ga dade u krstionici lateranske bazilike izraditi papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije.
Sveti je Anastazije žrvnjem oko vrata bio potopljen u rijeci Jadru. Tijelo mu je ugledna matrona Asklepija pokopala na Marusincu. Tu mu je u V. stoljeću bila podignuta veličanstvena bazilika. Njezin se pod od mozaika sačuvao sve do danas. Uz svetog Dujma i Venancija sveti je Anastazije bio najviše štovan solinski mučenik.
Sveti su solinski mučenici, naši duhovni preci, kojih bi prema nekim vijestima bilo čak 240, vjerom i krvlju posvetili ovo tlo na koje u VII. stoljeću dođoše naši pradjedovi. Oni su iz neba zagovarali misionare koji su radili na obraćenju i pokrštenju Hrvata. Vjerujemo da i danas zagovaraju Crkvu na ovom našem tlu, a mi ih štujmo i molimo za njihov zagovor.
U svojoj Poslanici Filipljanima sv. Polikarp, apostolski učenik i sam mučenik, ovako ih je sokolio da budu čvrsti i nepokolebljivi u vjeri: »Sve vas potičem da budete poslušni riječi pravde te da ustrajete u strpljivosti koju ste vidjeli svojim očima ne samo u blaženom Ignaciju (antiohijskom biskupu), Zozimu i Rufu, već i u tolikim drugima koji bijahu kod vas, i u samome Pavlu i drugim apostolima; uvjereni da svi oni nisu trčali uzalud, nego u vjeri i pravednosti te da su na mjestu koje im pripada kod Gospodina s kojim su trpjeli. Oni nisu ljubili sadašnji svijet već Krista koji je umro za nas te koga je Bog za nas i uskrsnuo.«
Mi tu Polikarpovu poruku možemo primijeniti na naše solinske, srijemske i druge mučenike. Oni su na našem tlu pokazali kako se svjedoči za vjeru, kako se ostaje vjeran Kristu, kako se ljubi Crkva. Oni su s nama po istoj zemlji na osobit način u općinstvu svetih. Budimo uvijek dostojni tako odličnog društva, tako odličnih naših prethodnika u vjeri!
»Sjetite se da su naši oci kušani časte li zaista Boga. Sjetite se kako je kušan otac naš Abraham i kako je, prokušan mnogim nevoljama, postao prijatelj Božji. Tako i Izak i Jakov i Mojsije, i svi miljenici Božji: vjerni prođoše kroz mnoge nevolje« (Jdt 8,21–23).
Bl. Marija Baouardy (Marija od propetog Isusa) (1846–1878)
Blaženicu o kojoj ćemo govoriti nazivaju i »Glasnicom Duha Svetoga« jer je gajila izvanrednu pobožnost prema trećoj osobi Presv. Trojstva, a i širila je. Rodila se 5. siječnja 1846. u Nazaretu, u Palestini. Pripadala je grkokatoličkom obredu pa je mogla rano primiti prvu svetu pričest. Bila je trinaesto od 14ero djece, a oba je roditelja izgubila još posve mala. Umrli su jedno za drugim u roku od samo nekoliko dana. Primio ju je onda jedan bogati rođak. U blizini Aleksandrije kupio je lijepu kuću i ondje se stalno nastanio. Trinaestgodišnja se djevojčica razvila u ljepušastu damu, a rođak je i njoj kupio lijepu kuću, našao lijepog i bogatog zaručnika to ugovorio dan ženidbe.
Tog je dana svatovska dvorana bila puna uzvanika. Mladoženja i rođak mlade blistali su od veselja. Mlada je bila još odsutna. Napokon je došla i ona, ali gle strahote! Ošišala je kosu i stavila je na glavu svoje sestrične. Uz kosu se nalaze svi dragulji i sav nakit što joj bijaše dan. Nakon tog događaja bogati rođak poče postupati s Marijom kao sa zadnjom od robinja. Dana 7. rujna 1858. jedan musliman, koji ju je htio oženiti, a ona ga odbila, ubo ju je sabljom, a zatim svezao u nekakvu koprenu te bacio u neku tamnu ulicu da je požderu ogladnjeli psi. No spasila ju je njezina nebeska Majka Marija i čudesno ozdravila zadobivenu ranu. Poslije tog nemilog događaja kao sluškinja se zaposlila u Aleksandriji, često mijenjajući svoje radno mjesto kako je ne bi uhvatili njezini neprijatelji, osobito onaj njezin bogati rođak. U 16. je godini potpuno oslijepila i liječnici su je proglasili neizlječivom. No njezina ju je nebeska Majka ponovno ozdravila. I tad joj bi ponuđeno radno mjesto u Marseillesu kod jedne sirijske obitelji. Ona je to prihvatila te se već g. 1863. našla u Europi. Ali ondje je vrlo brzo počela čeznuti za samostanom. Nije trebala dugo čekati; u proljeće 1865. kao postulantica ušla je u samostan sestara Sv. Josipa.
Prvog petka u svibnju 1867. Gospodin ju je odlikovao svetim ranama kao prije nje tolike druge mistike. Nakon dvije godine novicijata sestre su morale glasovati da li da joj se dadu zavjeti ili ne? Glasovanje je završilo negativno. To je značilo i rastajanje s tim samostanom.
No Bog je s njom imao druge namjere. Primile su je u samostan karmelićanke u gradu Pauu u Francuskoj. Ondje je 21. studenoga 1871., na blagdan Marijina prikazanja u hramu, položila zavjete. Kao misionarka najprije bijaše poslana u Mangalore, u Indiji, ali se već 5. studenoga 1872. vraća u kuću maticu u Pauu. Prođe zatim 3 godine, a sestra Marija mora opet na put jer se osniva novi samostan u Betlehemu. Dva su se samostana gradila pod njezinim vodstvom: u Betlehemu i u Nazaretu. No godine 1878. Gospodin je svoju vjernu službenicu pozvao k sebi da je nagradi za tolike patnje što je u relativno kratkom životu morala pretrpjeti.
Njezino je štovanje Duha Svetoga bilo doista izvanredno. Učiteljica je novakinjâ jedanput o njoj rekla: »Drago dijete ne može glumiti da ima izvanrednu pobožnost prema Duhu Svetom. Kad ona o Njemu govori, to je uvijek s izrazima najžarčega zanosa i tada izgleda kao preobražena.«
U svim se svojim nedaćama Božja službenica utjecala Duhu Svetom i to s pouzdanjem, vrijednim da ga pobožne duše nasljeduju. »Ti si, Duše sveti, onaj koji nas uči razumijevati Isusa. Dođi, utjeho moja; dođi, radosti moja, moja snago, moje svjetlo, dođi, prosvijetli me da pronađem izvor gdje ću se moći osvježiti. Samo mi Tvoja kaplja daje da kušam Isusa, takva kakav jest. Isus govori da On voli doći k onima koji mnogo toga ne znaju. Evo, ja sam jedna od tih neznalica. Ja Te ne molim druge znanosti osim one da znam naći Isusa i sačuvati mudrost i to onu u Njemu. Osjetila sam kako se njegova mudrost već pomalo rasplamsava u meni, u mom srcu. Duh Sveti nikad ne odbija.«
Dana 1. ožujka 1874. sestra je Marija priznala što je obično molila prije razmatranja. Evo: »Duše Sveti, prosvijetli me! Što treba činiti da nađem Isusa? Učenici bijahu neuki; oni su bili uz Isusa pa ipak ga nisu razumjeli. I ja sam također u Isusovoj kući pa ga ne razumijem. I najmanja me stvar uzbuni; ja sam veoma osjetljiva, nisam dovoljno velikodušna da prinosim žrtve za Isusa. O, Duše Sveti, kad će Tvoje svjetlo zahvatiti učenike. To se zbilo na Duhove; oni tada bijahu posve preobraženi; više nisu bili kao prije; njihova se snaga obnovila; žrtve su im postale lake; oni su bolje upoznali Isusa nego kad je bio kod njh. O, vrelo svjetla i mira, dođi i prosvijetli me! Gladna sam, dođi i nahrani me! Žedna sam, dođi i napoji me; slijepa sam, dođi i prosvijetli me! Siromašna sam, dođi i obogati me!« Molitvama Duhu Svetom sestra Marija je širila pobožnost Duhu Svetom.
Dana 18. svibnja 1873. doživjela je ovo: »Vidjela sam pred sobom goluba, a povrh njega kalež koji se prelijevao, kao da bijaše usred kakvog izvora, te prao i kupao goluba. A iz tog je čudesnog ukazanja odjekivao glas koji je govorio: ’Ako me hoćeš tražiti, kažem ti, zaista, zaista kažem ti: Tko zazove Duha Božjega, tražit će me i naći će me. Njegova će savjest postati tankoćutna kao cvijeće na poljanama. Ako je tko otac i mati pa moli Duha Svetog, mir će ući na njihovo ognjište, a mir će uvijek biti i u srcima te obitelji.
Tko zaziva Duha Svetoga, neće umrijeti u tminama, nego u miru. Živo želimo da svećenici svakog mjeseca jedanput služe misu na čast Duhu Svetom. Tko to bude činio sam će doživjeti kako će ga počastiti Duh Sveti. I on će hodati u svjetlu i u miru. I ozdravljat će bolesnike te buditi one što spavaju.’«
U tom dijalogu s Duhom Svetim sestra je Marija rekla: »’Gospodine, tko će mi vjerovati? – Nitko!’ – A onda opet čuje glas: ’Kad dođe čas, ja ću se sam pobrinuti o svemu i o tebi, ti nećeš biti ništa…’ I sve iščeznu, a moje srce ostade zahvaćeno ljubavlju.« – Eto, to je barem nešto od duhovnog blaga blažene sestre Marije od propetoga Isusa!
Blaženica je blago usnula u Gospodinu 26. kolovoza 1878. Spomenimo još da je ona potakla gradnju Karmela u Betlehemu. A njezin je mistični život bio doista izvanredan, u isto vrijeme opečaćen krajnjom jednostavnošću. Proces za njezino proglašenje blaženom započet je u Rimu 18. svibnja 1927. to ondje i okrunjen uspjehom – beatifikacijom 30. listopada 1983. Svečano ju je obavio Ivan Pavao II.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
