www.tebe-trazim.com

5. rujan

Sveti Lovro Giustiniani, patrijarh

(1381–1456)

Smisao je ljudskog života domoći se Božje mudrosti. Kako se do nje dolazi? – Čistoćom srca, jer će čisti srca gledati Boga. Oni će posvuda u prirodi pronalaziti Boga, jer je priroda prva Božja knjiga. No, tu knjigu znaju čitati samo mudri, a to su oni čista srca.

Po Božjoj mudrosti postaje pravo duhovan onaj čovjek koji se ne zaustavlja na površini, već ide u dubinu i bit stvari. To neka osvijetli ovaj primjer. Površan čovjek čita Bibliju, ali ostaje samo na njezinu slovu, ne prodire u sadržaj, a još manje u smisao. Učenjak, čitajući Bibliju, stvara znanost: književne vrste, kritiku teksta itd. Duhovan – čitaj: mudar čovjek, čitajući Bibliju, otkriva i osluškuje poruku koju mu Bog želi reći.

Kršćanska se mudrost sastoji u tome da gledamo Boga u svim stvarima. Uvjet je za to praksa, život, ljubav, srce. Onda se dolazi do teorije, do spoznaja.

Život i naučavanje sv. Lovre Giustinianija, prvog mletačkoga patrijarha, sav je prožet mišlju i vjerom u Božju mudrost. Rođen je 1. srpnja 1381. u Mlecima, u jednoj od najodličnijih obitelji »Serenissime«. Rano je ostao siroče bez oca. Mlada majka udovica, u dobi od samo 24 godine s petero djece, odgojila ga je kako je najbolje znala i mogla. Prema tradiciji obitelji primio je i primjerenu književnu izobrazbu, premda njegov stil pisanja zaostaje za stilom brata mu Leonarda, koji bijaše jedan od najglasovitijih humanista onoga doba.

U svome spisu Fasciculus amoris (Sveščić ljubavi) svetac sam opisuje doživljaj koji je za sav njegov kasniji život bio od najveće važnosti. Iz toga opisa možemo zaključiti kako je izgledao unutarnji razvoj njegove duhovnosti i njegova apostolata. On piše: »I ja sam bio jedan od vas: s tjeskobom sam i žarkom željom tražio mir u izvanjskim stvarima, ali ga nisam našao. Konačno mi se ukazala prelijepa djevojka, sjajnija od sunca, blaža od balzama, a za ime joj nisam znao. Ona mi se približila sa svojim lijepim pogledom te mi smireno počela govoriti: ’O mladiću, zašto ne preliješ svoje srce u moje i ne ljubiš me? Ono što tražiš u meni je, ono što želiš nudim ti i dajem, uz uvjet da me uzmeš za zaručnicu.’ Moje se srce na njezine riječi raznježilo, njezina me ljubav zahvatila… htio sam saznati njezino ime, njezino dostojanstvo. Ona je dodala da se zove i da jest Božja Mudrost, ona ista koja je u punini vremena uzela ljudsko obličje, a za čovjekovo pomirenje. S beskrajnom sam joj radošću darovao svoje srce, a ona, davši mi cjelov mira, udalji se. Ja sam je stoga uzljubio kao zaručnicu, držao kao najdražu osobu, a preko nje sam nadasve uživao dobro mira, za kojim sam bio u potrazi«.

Opis nas podsjeća na nešto slično u životu sv. Ćirila, slavenskog apostola, i na još neke druge svece, osobito na Istoku, gdje se o Božjoj Mudrosti razvila cijela teologija i duhovnost, a prema njoj izvanredna pobožnost. U toj je stvari sv. Lovro Giustiniani istočnjak među zapadnjacima.

Nakon toga viđenja ili doživljaja mladi je Lovro – a bilo mu je tada 19 godina – započeo gajiti izvanredan asketski duhovni život. Njegova je majka mislila da on u tome pretjeruje pa, da ga nekako rastrese, nađe mu veoma lijepu, plemenitu i bogatu djevojku.

Lovro je otkrio svoju dušu i svoje namjere ujaku Marinu Queriniju, a taj ga je doveo u samostan augustinaca u San Giorgio in Alga. Tada je ondje bio prior Ludovico Barbo, koji je primio k sebi na odgoj skupinu mladih svećeničkih pripravnika, da im pomogne na putu prema savršenstvu. Među njima je bio i naš Lovro, koji je u međuvremenu postao đakon te zamolio da bude i formalno primljen u Družbu kanonika sv. Augustina. Glava i vođa te skupine mladih poletnih crkvenjaka bijaše Gabriele Condulmer, koji će kasnije postati papa Eugen IV. Kad je on otišao u Rim, Lovri je bila u više navrata povjerena briga za tu granu kanonika svetog Augustina. On ju je obavljao veoma dobro tako da je postao kao neki preteča one obnove redovničkoga života koju će kasnije nadahnuti i pokrenuti Tridentski sabor.

Glas se o sv. Lovri posvuda proširio, štovali su ga kao izvanredno produhovljena čovjeka »koga u molitvi i kontemplaciji nitko nije nadmašio« kako o njemu piše nećak mu i životopisac Bernard u knjizi Vita beati Laurentii (Život blaženoga Lovre). Lovro se vježbao i u duhu žrtve, u poniženjima, za kojima je iz ljubavi prema poniženom Kristu išao. Zato je s vrećom na ramenu obilazio najprometnijim ulicama svoga grada moleći milostinju; na vratima svoje kuće nije nikad htio drugo primiti do dva kruščića, makar je njegova majka navaljivala da ga što bogatije daruje. Njemu nije bilo do darova već do poniženja.

U dobi od 38 godina, kad se već nalazio na stupnju unutarnje zrelosti, Lovro je počeo pisati. Njegovi su spisi odbljesak njegove duše jer je pisao o onome što je sam duhovno doživio i iskusio. U predgovoru svoga spisa De casto connubio kaže da bi »govoriti o učincima ljubavi bez iskustva bio znak preuzetnosti«. U tome svome redovničkom razdoblju svetac je napisao 9 knjiga. Taj je rad god. 1443. bio prekinut jer ga je papa Eugen IV. imenovao biskupom Castella.

Lovro je jedino iz poslušnosti primio to imenovanje, a kao biskup nije ništa promijenio od prijašnjega načina života. Iako je do tada bio sav odan kontemplativnom samostanskom životu, on se kao pastir duša pokazao veoma sposoban za upravu i vodstvo, otvoren svim problemima svoga vremena. Obnovu je biskupije počeo s kaptolom. Zatim je otvorio sjemenište za siromašne klerike. Izdao je odredbe i propise za promicanje liturgijskoga života po svim crkvama. Da bi sva svoja nastojanja sažeo, sredio, sazvao je sinodu, koja je onda izdala Synodicon. Tu je važnu pastoralnu knjigu potvrdio i sam papa Eugen IV.

Lovro se posvetio i promicanju ženskih redova. Na početku svoje biskupske službe zatekao je u biskupiji dvadesetak ženskih samostana, a iza sebe je ostavio 35 samostana, u kojima je upravo cvjetao redovnički život. Njegovi su vjernici osjećali da su dobili pravoga pastira, koji je dolazio do sviju, a da nikome »nije bio težak«.

Bog je svoga slugu obdario mnogim izvanrednim darovima: darom suza, proroštva, razlikovanja duhova, pravim čudesima. Ispunjen tim darovima on je svaki dan činio mnoga dobra djela, posebno siromasima. Za njih se zalagao, štitio ih pred njihovim gospodarima, darivao ih. Njegov životopisac piše da je »posjedovao dar kojim je bio u stanju svakoga koji mu se približio razvedriti i zadovoljiti«. Kad se god. 1434., nalazeći se u Bologni, s Lovrom susreo papa Eugen IV., pred svim ga je svojim dvorom pozdravio ovako: »Zdravo uresu i slavo crkvenih dostojanstvenika!«

I papa Nikola V. pokazao je veliko poštovanje prema Lovri, a osobito time što je dokinuo patrijaršijsku stolicu u Gradu, biskupsko sjedište u Castellu te oboje prenio u Mletke, imenovavši Lovru prvim mletačkim patrijarhom.

Nekoliko dana prije svoje smrti Lovro je završio svoje posljednje pisano djelo De perfectionis gradibus (O stupnjevima savršenosti), u kojem se osvrće na duhovni put kojim je išao. Umro je ujutro 8. siječnja 1456., nakon što je u zadnja dva dana života gledao kako prolazi kraj njegove bolesničke postelje gotovo cijeli grad. Građani su željeli vidjeti kako umire jedan svetac. Tijelo su mu ostavili izloženo na štovanje kroz 67 dana. Nama čudno, no nema razloga da u to sumnjamo, kad nam o tome svjedoče vjerodostojni izvori.

Lovru je proglasio svecem papa Benedikt XIII. god. 1727. Tijelo mu se čuva u konkatedrali u Castellu, a blagdan mu se slavi danas, kad je preuzeo patrijaršijsku stolicu u Mlecima. Zbog svečevih duhovnih spisa bio je pokrenut i postupak da bude proglašen naučiteljem Crkve, no to se do sada nije još ostvarilo. Svečeva pismena ostavština, osim četrdesetak govora, sadrži i 15 djela. Od tih su djela najvažnija dva: De casto connubio, u kojem je riječ o nutarnjem savršenstvu, što ga postizavaju redovnici te De institutione et regimine praelatorum, u kojem se raspravlja kako treba da se ponašaju, upravljaju i djeluju biskupi.

U tim kao i u svim ostalim Lovrinim djelima provlači se kao zlatna nit glavna ideja, a ta je mudrost. Glavni je element njegova nauka i mistike vječna Mudrost. Prema njemu, proces se posvećenja shvaća kao stalan rast u spoznavanju utjelovljene Mudrosti. Ona odsijeva u vanjskom i nutarnjem svijetu, u tjelesnom, razumskom i duhovnom životu.

Svetac doslovce naučava: »Svakom stupnju poznavanja Mudrosti odgovara napredak i njezino posjedovanje u ljubavi sve do najviših vrhunaca sjedinjenja što preobražava, gdje Riječ u punini zahvaća razum i volju. Tada će duša, oplođena Božjom riječju i prianjajući uz nju, proniknuti pogledom razuma neispitljive sudove Božjih tajna i neistražive tajne Mudrosti. Zatim će vidjeti Boga u samoj sebi i sebe samu u Bogu i Boga u sebi. I vidjet će napokon Boga u stvorenjima i stvorenja u Bogu…«

Dominikanac Guglielmo di Agresti, na temelju tog nauka sv. Lovre Giustinianija, izvodi ovaj zaključak: »S takvog vrhunca, i samo tada, postaje se apostol, jer samo se tada spoznaju istinski Božji planovi o spasenju svijeta i dokučuju se Kristove otkupiteljske vizije te njegova žarka želja za dušama.« Sam sveti Lovro kaže: »Tada će svećenikov apostolat biti izlijevanje onoga što je sam primio ulijevanjem od Mudrosti.«

Sveti Boris i Gleb, mučenici († 1015)

Boris i Gleb bijahu sinovi sv. Vladimira, velikoga kijevskog kneza i žene mu Ane, sestre bizantskoga cara Bazilija II. Sveti je Vladimir prije smrti – umro je 15. srpnja 1015. – podijelio svoju kneževinu dvanaestorici sinova. Svjatopolk, koji je baštinio Kijev, nije htio izvršiti očevu volju, već je nekoliko plaćenih ubojica zadužio da poubijaju svu njegovu braću. Strašan primjer pohlepe za vlašću. Sveti Boris, knez Rostova, bio je ubijen samo nekoliko dana nakon očeve smrti, tj. 24. srpnja 1015. Ubojstvo je izvršeno kad se knez vraćao s pobjedničkog pohoda protiv Pečenega – to su zapravo bili Skiti – a koji nastavahu teritorij između ušća Dona i Dunava i obala Crnoga mora.

Kako je Boris bio plemenit, vidi se po tome što je svojim četama zapriječio da oružjem udare na Svjatopolkove emisare. Činio je to zato što nije htio naškoditi starijemu bratu koga je u srcu držao očevim zamjenikom. Bio je spreman nepravdu radije pretrpjeti negoli je nekome učiniti. Premda, i da se branio, ne bi učinio nepravdu. Po moralnom se zakonu slobodno braniti od nepravedna napadača. On je ipak izabrao ono što je savršenije.

Sveti Gleb, još kao dječak, bijaše ubijen iste godine na današnji dan, kad se vraćao s puta u Kijev.

Jaroslav, Vladimirov prvorođenac i knez Novgoroda, pobijedio je god. 1019. Svjatoplka, i zauzeo Kijev, kojim je vladao 35 godina. On je god. 1020. dao prenijeti tjelesa Borisa i Gleba u crkvu Sv. Bazilija u Višgorodu i počeo ih zbog njihove tragične smrti častiti kao mučenike, a njegov su primjer slijedili mnogi. Grčki metropolit u Kijevu proglasio ih je već u XII. stoljeću svetima. Ta dva sveta mučenika stoje na početku ukrajinske i ruske Crkve. Prihvatila ih je kao svece i rutenskokatolička Crkva, jer su živjeli prije raskola.

Sveti su mučenici Boris i Gleb za Ruse i Ukrajince uzori nenasilja, oni koji radije idu u smrt nego da nekome učine što na žao. Svrstani su među »strastoterpce«, to jest među one koji trpe muke, dakle, mučenike u pravom smislu riječi.

Isusovac o. Tomáš Špidlík, profesor duhovnosti na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, stručnjak za istočnjačku – osobitu slavensku – duhovnost, uvrstio je tu dvojicu svetih mučenika u svoju knjigu I grandi mistici russi (Veliki ruski mistici). Štoviše, stavio ih je odmah na početku knjige iznijevši »Izvještaj muke i pohvale svetih mučenika Borisa i Gleba«, što ga je sastavio neki nepoznati autor koncem XI. stoljeća. Pater Špidlik kaže da je štovanje tih svetih mučenika prihvatila i rimska Crkva, prema tome oni su i naši sveci.

Sveti Boris je cijenio više krepost obiteljskoga pijeteta nego svoj vlastiti život. Zato je radije umro nego okaljao ruke o svoga brata. Njegov životopisac monah Jakob naglašava kako se Boris kao jaganjac dragovoljno predao u ruke zlotvora, plačući i uzdišući: »Približite se, braćo, te učinite kraj svome pothvatu, a mir neka bude s mojim bratom i s vama!«

U ovoj dvojici mučenika dolazi veoma do izražaja i onaj u slavenskoj duhovnosti toliko naglašen asketski prezir svijeta, uvjerenje da je sve prolazno taština i beskorisnost, u ovom slučaju i očevo prijestolje. O tome Boris u noći uoči svoje smrti ovako razmatra: »Sve je taština… Nema druge pomoći osim dobrih djela u pravoj vjeri i iskrenoj ljubavi!«

Isti Boris, promatrajući sliku Krista koji umire na križu, ovako moli: »Gospodine Isuse Kriste, ti koji si se udostojao pojaviti na zemlji u ovome ljudskome obličju i koji si se dragovoljno dao prikovati na križ; ti koji si prihvatio muku zbog naših grijeha, dopusti mi da i ja prihvatim svoju muku. Primam je ne od neprijatelja, već od svoga brata. Gospodine, ne ubroji mu to u grijeh! Gospodine, učini me dostojnim nasljedovati svete mučenike!«

Smrt je sv. Gleba u spomenutom Izvještaju opisana krutim realizmom. Dječak moli svoga ubojicu da ga poštedi: »Dragi moj brate, nemoj me ubiti,… imaj samilosti s mojom mladenačkom dobi, nemoj me ubiti, moj gospodaru! Ti ćeš biti moj gospodar, a ja ću biti tvoj rob.« Taj plač dječaka što jadikuje »da će biti ubijen bez razloga« silno je djelovao na pučku pobožnost koja ga je počela štovati kao mučenika, isto onako kao što štujemo nevinu dječicu »žrtve nasilne smrti«.

Pater Špidlík spominje i kneza Demetrija Ugliča (1581–1591), sina Ivana Groznoga, koji je bio proglašen svetim iz istoga razloga kao i Gleb, zatim nekog Bazilija Mangaseja u Sibiriji, koga je god. 1602. ubio neki trgovac zato što nije htio pristati na grijeh protiv naravi.

Kad već govorimo o tim svetim mučenicima, koji stoje na početku povijesti kijevske Crkve, spomenimo i to da je Isusova muka i smrt za prve kršćane uvijek bila najuzvišenija i najvjerodostojnija pouka o svetosti. Sv. Ignacije Antiohijski, taj divni predstavnik prvih kršćana, tvrdi da ga jedino mučeništvo može preobraziti u pravoga učenika božanskoga Učitelja. Ako to stoji, onda s pravom poštujemo sve one koji podnesoše mučeništvo.

Ivan Sofranov, doktor istočnih crkvenih znanosti, tvrdi da su »strastoterpci« tipičan izraz ruskog poimanja svetosti, no takvih primjera imade na pretek i u povijesti kršćanske duhovnosti općenito. Za njega su Boris i Gleb dvojka kao Kuzma i Damjan, Krispin i Krispinijan. Štoviše, njihova su se imena kasnije stopila u jedno: Borisoglebsk, kako se u Rusiji i Ukrajini nazivaju mnoga sela i samostani.

Sv. Lovro Giustiniani i bl. Majka Tereza
[ 5.9.2009 ]

Uz sv. Lovru, prvoga mletačkog patrijarha, danas se spominjemo i blažene Majke Tereze.

Danas se sjećamo sv. Lovre Giustiniania, prvoga mletačkog patrijarha. Rođen je u Veneciji 1381. godine u jednoj od najuglednijih obitelji u Italiji. Kao devetnaestogodišnjak ušao je u samostan augustinaca u San Giorgio na otoku Alge kod Venecije. Duhovni vođa mu je bio Gabrijel Condulmera, kasniji papa Eugen IV.

Kada je sv. Lovri povjerena vodeća služba u samostanu, započeo je sa duhovnom obnovom koju će kasnije zahtijevati Tridentinski sabor. Bio je plodan pisac. Ostavio je 15 djela koja su dugo godina služila kao bogato vrelo znanja i iskustva. Pisao je o redovnicima, svećenicima i biskupima, o njihovu ponašanju, duhovnom životu i vrlo praktičnim pitanjima.

Papa Nikola V. Lovru je imenovao prvim patrijarhom Venecije. Lovro je kao biskup velikim marom obnavljao biskupiju, gdje se posebice trudio oko obnove redovnika i svećenika. Vjernici, posebice, siromasi u njemu su gledali pravog pastira i oca. Sv. Lovro umro je 8. siječnja 1455. godine, a blagdan mu se slavi na današnji dan, kada je kao prvi mletački patrijarh preuzeo službu u Veneciji.



Majka Tereza, majka najsiromašnijih od siromašnih i ‘Svetica dobra’ umrla je na današnji dan 1997. godine u Kalkuti. Rođena je 27. kolovoza 1910. godine u Skopju kao Agnes Gonxha Bojaxhiu.

Odrastala je u dobrostojećoj albanskoj katoličkoj obitelji. Kada joj je bilo deset godina, otac joj je iznenada umro, nakon čega se ona još više posvetila vjeri. Već sa 12 godina odlučila se za redovnički život, a sa 18 godina pridružila se sestrama Gospe Loretske.

Mnogobrojni članovi ovoga reda djelovali su u Bengalu u Indiji i to posebno u školstvu. Mlada sestra Tereza nije odmah mogla početi sa radom u Indiji, već je pozvana u sjedište reda u Irsku.

Ubrzo je bila upućena u Bengal, tako da je u Kolkati 1928. godine položila svoj prvi zavjet i započela raditi u školi Svete Marije. Jedan događaj 1946. godine potpuno joj je promijenio život. Dok se vozila milijunskim gradom, osjetila je Božji poziv pomagati siromašnima. Tek dvije godine kasnije dobila je dopuštenje napustiti svoj red, ali se nije morala odreći svoga redovničkog statusa. Od tada je Tereza živjela u Kolkati među najsiromašnijima od svih siromašnih.

Blažena Majka Tereza bila je jedna od rijetkih koja se tako snažno uspjela približiti ljudima. Jedan od razloga bio je njezin rad i odlazak na vrlo teška mjesta. A drugi razlog je u tome što su ljudi u njoj snažno osjećali prisutnost Isusa Krista.

Neki su izjavili kako im je samo jedan susret s njom promijenio život, bilo kroz njezin osmijeh ili neku drugu gestu. Prema svima je uvijek bila ponizna, bio to predsjednik ili neki siromah, a u osobama koje je susretala, ona bi vidjela Isusa i dala im potpunu svoju pozornost i ljubav.

Portret o Majci Terezi objavljen u časopisu LIFE, donio joj je nadimak 'Svetica dobra'.

Majka Tereza postala je Indijkom 1949. godine, a godinu dana kasnije osnovala je red 'Misionari ljubavi prema bližnjem svom'. Članovi reda morali su se obavezati na celibat, siromaštvo i poslušnost. Kasnije je red dobio i papinsko priznanje.

Majka Tereza se sa članovima reda brinula, prije svega, o umirućima, siročadima i bolesnima posebno onima od gube. Njeni suradnici često su imali nikakvo ili manjkavo medicinsko znanje, na što je ona odvraćala: 'U vjerovanju nije važan uspjeh, nego vjernost.' Danas preko 3000 sestara i 500 braće djeluje u više od 100 zemalja svijeta.

Nesebičan rad blažene Majke Tereze bio je prepoznat i cijenjen u cijelome svijetu. Od mnogobrojnih priznanja i nagrada spomenimo samo Nobelovu nagradu za mir 1979. godine te odlikovanje Europskog senata časti. Pored priznanja koja je dobivala, bila je i kritizirana zbog svoga navodno konzervativnog shvaćanja svijeta.

Tako je u politici mnogih zemalja u pitanju prava na pobačaj vidjela najveću prijetnju svjetskom miru. Do kraja života pomagala je potrebitima i bila majka brojnoj napuštenoj djeci. Pokopana je u Kolkati. Nakon smrti 'Svetice dobra' pokrenut je postupak za njenu beatifikaciju.

Blagopokojni papa Ivan Pavao II. htio ju je proglasiti blaženom pa je postupak znatno ubrzan te su dopuštena odstupanja od uobičajenih rokova. Blaženom je proglašena 19. listopada 2003. godine u Rimu. Više puta dolazila je u Hrvatsku i tada bi obično sudjelovala na misi za Albance katolike u zagrebačkoj crkvi sv. Petra.

I na kraju rubrike Svetac dana podsjećamo tko danas slavi imendan. To su oni koji nose imena: Teodor, Dorotea, Berto. Ime Teodor nastalo je od grčkih riječi theos – Bog i donor – dar. I ime Dorotea sastavljeno je od istih riječi. U hrvatskom području ova imena imaju brojne inačice i istoznačnice. Neke od njih su: Božidar, Božica, Boško, Bogdan, Darko, Dorica, Doris, Teo, Tea. Ime Berto kao i Berta, Ina, Tin, Tina, Inka izvedenice su imena Albert. Ovo ime je iz njemačkoga područja i sastavnica je riječi adal – plemenit i beracht – sjajan, slavan.

Današnji sveci dana su Blažena Majka Tereza, redovnica i Sv. Lovro Giustiniani, patrijarh;



Majka Terezija (Skoplje, 27. kolovoza 1910. - Calcutta, 5. rujna 1997.), časna sestra .

Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gongea Boiagi, rođena je u aromunskoj katoličkoj obitelji.
S 18 godina odlučila je posvetiti život "službi Bogu" i ušla u katolički red irskih sestara, specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji.
Godine 1930. uzima ime Terezija, u čast španjolske svetice Terezije Avilske.
Nakon što je podučavala niz godina u jednoj školi u Calcutti, 1946. primila je "poziv nad pozivima", kako ga je sama nazvala,
napustila školu i osnovala 1950. družbu Sestara misionarka ljubavi koje djeluju među siromašnima, bolesnima, umirućima.
Godine 1979. dobila je Nobelovu nagradu za mir.
Njezin red broji tisuće sestara i dragovoljaca i ima 450 središta u svijetu. Školovala se u Zagrebu, a imala je i hrvatsku diplomatsku putovnicu.
S njom je surađivao u Indiji, hrvatski misionar Ante Gabrić.
Umrla je 1997. u Calcutti.
U listopadu 2003., papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom.
Spomendan je 05.09.(KNI)

Tako je govorila Majka Terezija


"Nije riječ o količini rada nego o količini ljubavi, o količini poštovanja i vjere koje u nosimo u djelo.
Nije važno kojim se poslom bavimo."

"Naša čistoća mora biti plodna."

"Boga se može ljubiti samo na svoj osobni račun."

"Ljubav počinje danas. Danas netko trpi. Danas je netko na ulici. Danas je netko gladan."

"Ne, neću se vraćati natrag.Gospodin je htio da budem ovdje gdje stojim. On će mi pružiti rješenje."

"Ja nikada ne zapažam mnoštvo, nego samo pojedinu osobu. Kada bih ja sebi predočila mnoštvo potrebitih, nikada ne bih počela rad.
Važna je svaka pojedina osoba. Ja vjerujem u susret osoba."



Isus je siromah bez odjeće kojega treba odjenuti.

Isus je bolesnik kojega treba liječiti.

Isus je samac kojega treba voljeti.

Isus je neželjen čovjek kojega treba prihvatiti.

Isus je gubavac kojemu treba oprati rane.

Isus je prosjak kojemu treba udijeliti smiješak.

Isus je pijanac kojega treba saslušati.

Isus je mentalni bolesnik kojega treba zaštiti.

Isus je maleno dijete - da ga se zagrli.

Isus je slijepac – da ga se vodi.

Isus je gluh - da mu se govori razumljivo.

Isus je onaj osakaćeni – da se ide s njim.

Isus je drogorani – da mu se bude prijatelj.

Isus je prostitutka koju treba odvratiti od pogibelji i iskazati joj prijateljstvo.

Isus je zatvorenik kojega treba pohoditi.

Isus je starac kojega treba poslužiti.

(Majka Terezija)



Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao: "Tamo živi jedna Hindu-obitelj sa osmero djece, koji već dugo vremena gladuju."
Ja sam uzela rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo majka im je podijelila rižu i sa jednom polovicom izašla vani.
Kada se vratila natrag, pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila: "I oni su gladni".

Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska obitelj, znala je da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila činjenica da je ona nešto dala svojim susjedima,
nego da je u svojoj patnji, ipak, znala da ima i dugih koji pate. Ona je imala hrabrosti da dijeli i da podijeli ljubav.

(Iz govora prigodom dodjele Nobelove nagrade za mir)