www.tebe-trazim.com

9. rujan

Sveti Petar Claver, misionar

(1580–1654)

U broj stvarno velikih misionara i velikih socijalnih radnika uopće valja, svakako, ubrojiti i sv. Petra Clavera, isusovca, apostola crnačkoga roblja u Kolumbiji. Njegov život i rad zadovoljava i najstroža mjerila istinskoga heroizma. Njega bez pretjerivanja, mirne duše, možemo nazivati herojem kršćanske samaritanske ljubavi. On je svojim služenjem robovima ispisao najljepše stranice djelotvorne ljubavi prema bližnjemu.

Petar Claver je sin Katalonije. Rodio se najvjerojatnije 25. lipnja 1580. u Verdu, u krilu dobre i duboko kršćanske radničke obitelji. Odgojen kršćanski, rano je počeo misliti na duhovni stalež. Prema tadašnjem običaju veoma mlad je na blagdan Bezgrješnog začeća 1594. primio kleričku tonzuru. Od godine 1596. započeo je s višim naukama na isusovačkom sveučilištu u Barceloni. Tamo je dobio zvanje za Družbu Isusovu pa je 7. kolovoza 1602. stupio u isusovački novicijat u Tarragoni. Dvije godine kasnije s velikom je pobožnošću i duhovnom utjehom položio prve redovničke zavjete.

Nakon toga je nastavio studij filozofije u kolegiju Montesión u Palmi, na otoku Mallorki. Kroz tri godine živio je ondje pod istim krovom sa svetim vratarom kolegija, bratom Alfonzom Rodriguezom, koji je na njega izvršio izvanredan utjecaj. Često je s njim razgovarao, govorio mu o svome misionarskom zvanju, a sveti ga je starac poticao na rad u misijama. Petar će kasnije priznati da su to bile najljepše godine njegova života.

Studij teologije Petar je završio u kolegiju Belèn u Barceloni. Još nije bio ni zaređen za svećenika kad ga poglavari odabraše za misiju Nova Granada u Kolumbiji. Pod dubokim dojmom brata Alfonza Rodrigueza Petar je, unatoč studiju teologije, više puta otklonio svećeničko dostojanstvo. Činio je to iz poniznosti. Na nagovor oca Alonsa de Sandovala, apostola crnačkoga roblja, koji je tražio pomoćnika, Petar se konačno god. 1616. dao zarediti. Tada mu je iz Rima pisao sam general o. Mucio Viteleschi ovako: »Briga za duhovnu pomoć i pouku crnaca zadatak je što ga ja visoko cijenim i smatram hvalevrijednim.«

Sveti Petar Claver za svoj veliki apostolat oboružao se dobro. Oružje mu se sastojalo u spremnosti na sve, u herojskoj poniznosti i ljubavi, u apsolutnoj poslušnosti prema Crkvi. Uz to je imao uza se kao učitelja oca Sandovala. Taj je čovjek sve do u naše dane ostao gotovo nepoznat, a ipak je činjenica da je on bio jedan od prvih apostola povijesti, a pogotovo crkvene, kome je do svijesti došla nepravda što se činila crncima, koje su lovili i prodavali kao radnu snagu. I upravo njemu valja zahvaliti za početak apostolata među crnim robovima u Cartageni, velikom lučkom gradu, kamo su dovodili robove iz Afrike. Za taj se apostolat iz Europe naročito zalagao nadbiskup Seville, don Pedro Castro y Quionones.

Petar Claver se od prvoga dana svoga rada svojski stavio na službu i raspolaganje crnim robovima, koji su ga zbog toga zavoljeli kao oca, a njegov je rad ispunjao udivljenjem i mnoge dobronamjerne bijelce. Revni je apostol u isusovačkome kolegiju u Cartageni u blizini porte izabrao izbicu u koju su mogli dolaziti crnci. Tu je imao svega: duhana, datula, šećera i stotinu drugih stvarčica za koje znaše da ih crnci vole. I to bi im davao, a s time i svoje srce. Robovi, s kojima se neljudski postupalo, imali su u njemu pravoga oca i najvjernijega prijatelja. Zato su običavali govoriti: »Pater Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.«

A kad bi se koji brod, natovaren crnačkim robljem, približavao Cartageni, cijeli bi se grad pokrenuo. U tropskoj žegi čekali su »los Patronos« na svoju »robu«, da ustanove u kakvom je stanju. Među silnim mnoštvom u luci, koje nije mislilo da su i ti crnci ljudska bića, da su Božji stvorovi i Božja djeca, da su osobe koje bi morale uživati temeljna ljudska prava, dakle, i slobodu, našla su se dva čovjeka koja su na njih gledala onako kako je trebalo i koja su im najljudskije pristupala. Bili su to oci Sandoval i Claver. Na dan svoje profesije u travnju 1622. Petar Claver je svojim redovničkim zavjetima dodao još i taj da će raditi oko obraćenja crnaca. Tu je obvezu potpisao ovim riječima: »Petrus Claver, Aethiopum semper servus« – Petar Claver, zauvijek rob Etiopljana. Tim su imenom tada nazivali sve crnce.

Sveti je i revni apostol vodio statistiku o broju krštenja. Iz nje doznajemo da ih je imao preko 30.000. Svaki je pokršteni crnac kod krštenja dobio medalju koju bi nosio oko vrata, a to je ujedno bio vanjski znak da je kršćanin. U požrtvovnom radu oko crnaca u Cartageni Petar Claver je ustrajao 34 godine.

Njegov se apostolat nije zaustavio samo na krštenju. On je i dalje o pokrštenima vodio svestranu brigu. Među njima je promicao čestu pričest, a zbog toga je sate i sate prosjedio u ispovjedaonici marno ispovijedajući. Svojim je vjernicima usađivao u srce pobožnost prema Isusovoj muci, ranama i prema Raspetome. To je za njegove patnike bilo najbliže i najpotrebnije. Poticao ih je na pobožnost prema Gospi, a za crnce je osnovao i vodio Marijinu kongregaciju.

Uz taj veoma naporan rad, u vrlo teškoj i sumornoj klimi, Petar si je nadodavao još i druge dragovoljne pokore: postio je, po noći bdio i molio, živio u krajnjem siromaštvu, pristupao bolesnicima koji su zbog svojih rana strašno izgledali i ljudskoj naravi bili odbojni. Sv. Petar Claver se u svome duhovnome životu, uz razmatranje Evanđelja, hranio i duhovnim naukom sv. Bernarda, svoga učitelja sv. Alfonza Rodrigueza – čini se da je imao kod sebe bilježnicu s uputama što ih je od njega u mladosti primio – a zatim i spisima časnoga oca Luisa de la Puente.

Sv. Petar Claver je bio mistik u potpunom smislu. Gospodin ga je obdario i nekim izvanrednim darovima: lakoćom da čita u ljudskim srcima, darom proroštva i ozdravljenja bolesnika. Ostao je svjež i dorastao svome poslu sve do u starost. Sve je probleme znao energično rješavati te nije ustuknuo ni pred kakvom poteškoćom.

Kad se god. 1651. razbolio, prikazivao je sve svoje molitve i patnje za ljude crne rase. Za njih je radio i žrtvovao se. Njima je ostao vjeran i na bolesničkoj postelji, na njih je mislio do posljednjega časa. Nije čudo da je 8. rujna 1654. cijeli grad Cartagena bio potresen njegovom smrću. Blaženim je proglašen god. 1851., a papa Leon XII. proglasio ga je svetim 15. siječnja 1888. zajedno s njegovim duhovnim učiteljem Alfonzom Rodriguezom. Isti ga je Papa proglasio »univerzalnim zaštitnikom misija među crncima«.

Blaženi Francisco Gárate (1857–1929)

Ivan Pavao II. proglasio je 6. listopada 1985. skromnoga brata pomoćnika iz Družbe Isusove, Francisca Gáratea, blaženim. Taj sada blaženi brat bijaše drugo od sedmero djece jedne siromašne seljačke obitelji u blizini Azpeitije, nedaleko od dvorca Loyole u pokrajini Baskiji u Španjolskoj. Rodio se 3. veljače 1857. u pravoj potleušici. U dobi od 14 godina pošao je u Orduñu (Vizcaya) u isusovački kolegij »Nuestra Señora de la Antigua«, ali ne kao đak već kao kućni pomoćnik. Siromaština ga je nagnala na to.

Promatrajući život isusovaca, pa i njihove časne braće, oduševio se za to zvanje te g. 1874. stupio u isusovački novicijat koji se tada za španjolske isusovce provincije Loyole, prognane iz domovine, nalazio u Poyannu, u južnoj Francuskoj.

Na Svijećnicu 1876. položio je prve redovničke zavjete te g. 1877. bio poslan u kolegij Santiago Apostolo u La Guardiji (Pontevedra). Ondje je zdušno i savjesno 10 godina vršio službu bolničara. Brinuo se za oboljele đake u kolegiju, a vršio je i službu sakristana. Njegovo suosjećanje, njegova revnost, susretljivost i ljubav prema bolesnicima, probudila je u brojnoj zajednici kolegija sveopće udivljenje te iskrenu simpatiju. Nakon što je na Veliku Gospu 1887. položio zadnje zavjete, bio je poslan 1888. za vratara u Kolegij za više nauke sveučilišta Deusto (Bilbao). U toj je službi ostao sve do svoje blažene smrti 9. rujna 1929.

Kad je isusovački genenal, p. Vladimir Ledóchowski jednom zgodom opisivao glavne crte brata Gáratea, izrekao je ukratko ono što su svi uočavali i čemu su se divili. Koje su to crte? Evo ih: udivljenja vrijedna diskretnost, povjerljivost koju iskazivaše preko 41 godinu službe na vrlo izloženom mjestu jedne vrlo prometne porte kroz koju su prolazile osobe svake dobi i staleža, a koje su ga koji put stavljale i na tešku kušnju; zatim poniznost što se očitovala jednom upravo čarobnom nenametljivošću, napokon ljubav koja je brzo uočavala što je potrebno učiniti, ljubav susretljiva te uvijek na vrijeme na djelu.

Sve te vrline bijahu preduvjet da je vrijedni brat Gárate mogao danomice proživljavati svoju vrlo tešku svagdašnjicu. On je uvijek s istom prijaznošću, uvijek s istim smiješkom primao sve posjetitelje, i one bogate i one siromašne. S jednakom je srdačnošću postupao sa svima. Uvijek s istim marom, ne tužeći se ni jadikujući penjao se i spuštao stepeništima velikog Kolegija noseći poštu za patre i profesore ili za studente.

Brata Gáratea dobro je osobno poznavao i Pedre Arrupe, kasnije general Družbe Isusove, a nekoć student u Deustu. On je o njemu posvjedočio: »Brat Gárate je za svakoga imao prikladnu riječ, gestu, dobrotu, susretljivu pažnju; uvijek otvoren, prijateljski raspoložen, dobrohotan, pun počitanja prema svima. Pa ipak uza sve to, uvijek bijaše jednostavan i prirodan. U njemu nije bilo ništa namještena, ukočena, a pogotovo ne neke lakovjernosti.«

Nalazeći se na apostolskom putovanju po Španjolskoj Ivan Pavao II., došavši u zavičaj sv. Ignacija i sv. Franje Ksaverskog, rekao je: »Ovim svetim i blaženima, uzdignutima na čast oltara, utješno je pridružiti i toliku drugu vašu braću koja zbog svojih vrlina čekaju da Crkva službeno prizna njihovu svetost. U tom smislu milo mi je spomenuti da sam upravo prošlog 11. veljače imao radost proglašenja herojskog stupnja kreposti poniznog i dragog brata pomoćnika Francisca Gáratea, koji je umro prije 50 godina, a po rođenju je iz iste zemlje koja je vidjela rođenje vašeg svetog utemeljitelja Ignacija Loyole.« Papa je te pohvalne riječi izrekao 27. veljače 1982.

Evo još jedno dragocjeno svjedočanstvo! Navodi ga p. Domenico Mondrone. Kad je o. Pietro Boetto, kasniji kardinal i nadbiskup u Genovi, kao vizitator u ime Generala Družbe Isusove posjetio Deusto, bio je pod silnim dojmom kako je brat Gárate uspio toliku svoju zaposlenost povezati s istom tolikom smirenošću. Jednog mu je dana postavio pitanje: »Kako uspijete, dragi brate, svraćajući stalnu pozornost na tolike stvari, uvijek ostati tako smiren, ne gubeći nikada strpljivost?« Dobri je brat odgovorio: »Činim što bolje mogu da obavljam svoje poslove, a ostalo čini Gospodin koji može sve. S njegovom je pomoću sve lako i slatko jer služimo dobrom Gospodaru.«

Sv. Petar Claver; Dan hrvatskih mučenika
[ 9.9.2009 ]

Današnji svetac je univerzalni zaštitnik misija među crncima.

Sveti Petar Claver prozvan je apostolom crnačkoga roblja u Kolumbiji. Rođen je 1580. godine u Verdu u dobroj kršćanskoj obitelji u Kataloniji. Ušao je u Družbu Isusovu 1602. godine u Tarragoni. Osjećao je poziv misionara pa su ga poglavari nakon svećeničkoga ređenja poslali u misiju u Novoj Granadi u Kolumbiji.

Petar se svim svojim bićem posvetio apostolatu crnih robova dovedenih iz Afrike u lučki grad Cartagenu gdje su ih prodavali. Kako im je pokazao sućut i razumijevanje, crnci su Petra zavoljeli kao pravog oca i to je bio početak apostolata među crnim robljem. Znali su reći: 'Petar Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.'

U 34 godine apostolskoga rada krstio je oko 30 000 osoba. O pokrštenima je i dalje brinuo i ustrajao na tome da žive kršćanski. Poticao ih je na pobožnost prema Majci Božjoj i utemeljio Marijinu kongregaciju. Petar je umro 8. rujna 1654. godine u Cartageni.

Blaženim je proglašen 1851. godine. Svetim ga je proglasio papa Leon XIII. 15. siječnja 1888. godine, a proglasio ga je i 'univerzalnim zaštitnikom misija među crncima'.

Za Crkvu u Hrvata danas je Dan hrvatskih mučenika. Prisjećamo se mučenika Crkve starokršćanskih vremena; svetih Venancija, Duje, Demetrija, Ireneja, Anastazije ili Stošije, Maura, Poliona, Cibala, Kvirina Sisačkog. Prisjećamo se i hrvatskih mučenika – sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina i bl. kardinala Alojzija Stepinca, zatim mučenika za vjeru po predaji i svjedočanstvu koji nisu proglašeni takvima, ali postoji predaja i svjedočanstvo o njihovoj mučeničkoj smrti. Za primjer navodimo mučenike iz vremena turske okupacije ili Drinske mučenice.


Spominjemo se i branitelja u Domovinskome ratu. Među onima koji su stradali boreći se 'Za krst časni i slobodu zlatnu' najbrojniji su Hrvati, ali ima ih i iz drugih naroda. Zatim nevinih žrtava koje su trpjeli i umrli od nasilja i terora, a najviše u ratnim operacijama, u logorima i zatvorima, a ne mali broj stradao je i poslije Drugog svjetskog rata. Stradavali su zbog pripadnosti narodu, vjerskoj ili ideološkoj skupini.

Danas brojni vjernici hodočaste na Udbinu gdje je 2003. godine započeta izgradnja Crkve hrvatskih mučenika. Spomen obilježje svim hrvatskim mučenicima gradi se na mjestu gdje je 09. rujna 1493. godine u Krbavskoj bitci protiv turske vojske u jednom danu život izgubilo više od 10 000 ljudi.

I na kraju rubrike Svetac dana upućujemo imendanske čestitke onima koji nose ime Petar, Hijacint, Hijacinta. Donosimo i nekoliko zanimljivosti o ovim imenima. Imenu Petar izvor je riječ 'petra' koja na grčkom ali i latinskom jeziku znači stijena, kamen, hrid. Od brojnih izvedenica imena izdvajamo sljedeće: Petra, Pero, Pejo i Perka

Današnji svetac dana je Sveti Petar Claver, misionar;