|
Sveti srijemski mučenici
Sigurno se zna da se kršćanstvo tijekom III. stoljeća počelo širiti i razvijati i po rimskoj pokrajini Panoniji. Širili su ga radnici, trgovci i vojnici, koji su uglavnom s Istoka dolazili u ove krajeve. Tako su već u to doba postojale biskupije u gradovima: Sisku, Vinkovcima i Osijeku. No naročito je bilo poznato biskupsko sjedište u Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici.
Kako drugdje tako i u Panoniji imamo sigurnijih podataka o kršćanstvu iz vremena krvavih progona, osobito za cara Dioklecijana. Upravo u gradu Sirmiju i okolici povsjedočilo je Kristovu vjeru više kršćanskih mučenika. Najpoznatiji su: sirmijski biskup sv. Irenej, poginuo 6. travnja, đakon Demetrije, po kojem je grad Mitrovica dobio kasnije ime. Novija su istraživanja utvrdila da je on bio đakon biskupa Ireneja te da je poginuo tri dana poslije svoga biskupa, tj. 9. travnja. Osim toga, mučeno je sedam kršćanskih djevica, tribun kopljanikâ Urzicin, vrtlar Sinerot; u Sirmiju je poginuo kao mučenik singidunski svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom i lektor Hermogen.
Pet kipara koji su radili u fruškogorskim kamenolomima: Klaudije, Kastorije, Simforijan, Nikostrat i Simplicije – kao kršćani nisu htjeli klesati kip boga Eskulapa i tako su odbili naredbu samoga cara Dioklecijana. Zbog toga su živi bili zatvoreni u olovne sanduke i bačeni u rijeku Dunav.
No najslavnija je srijemska mučenica sv. Anastazija. Ona je na Božić 304. godine u Sirmiju spaljena na lomači. Kroz plamen ognja ušla je u vječnu božićnu radost neba. Nekoć se prije liturgijske obnove u drugoj božićnoj misi slavio njezin spomen. Grad Zadar, kome je zaštitnica, a koji je pohrvaćenim imenom zove Stošija, veoma je svečano slavi 15. siječnja.
Za seobe narodâ u VII. stoljeću tjelesa su srijemskih mučenika ponajviše prenesena u Italiju, gdje ih sahraniše po raznim crkvama. Tijelo sv. Anastazije dospjelo je u Carigrad, a tijelo sv. Hermagore u Akvileju. Tjelesa petorice fruškogorskih kipara prenesena su u Rim.
U đakovačkoj biskupiji slavi se danas zajednički blagdan svih srijemskih mučenika. Taj je blagdan, kao i uopće štovanje srijemskih mučenika, dobio na vrijednosti otkada je đakovački i srijemski biskup ]iril Kos, nalazeći se 15. siječnja 1976. u Zadru na proslavi Sv. Stošije, zamolio kod svečane koncelebracije zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka da bi dao dio svetačkog praha sv. Anastazije Srijemskoj Mitrovici – i otkako je došlo do ispunjenja te molbe 24. listopada iste godine.
U malom srebrnom relikvijaru u petak 22. listopada moći sv. Anastazije bile su najprije donesene u Đakovo, gdje su kod večernje koncelebracije u katedrali pokazane svećenstvu i vjernicima. Tako je na putu u njezin rodni grad bilo omogućeno Božjemu narodu biskupskoga grada Đakova da sv. Anastaziji, srijemskoj mučenici, iskaže svoju počast. U pozdravnoj besjedi biskup Kos zahvalio se nadbiskupu Oblaku, koji je predvodio koncelebraciju, te među ostalim istaknuo ovo:
»Dok je biskup Strossmayer gradio svoju katedralu, bio je providencijalan i velik. U tom je kamenu i u tim natpisima napisao one događaje koji će se zbiti stotinu godina nakon njegove smrti. Podsjećam vas večeras na sliku u katedrali na kojoj Isusa skidaju s križa. Na toj slici uz biblijske osobe, koje su sudjelovale u tom sudbonosnom trenutku spasenja, nalaze se s lijeve strane sv. Ćiril i Metod, slavenski apostoli, a onda kraj njih dva Dalmatinca: sveti Kajo, papa, koji je umro god. 296., dakle, samo osam godina prije smrti sv. Anastazije, i drugi Dalmatinac, poznati bibličar sv. Jeronim, crkveni naučitelj, koji će se roditi 36 godina po smrti sv. Anastazije. Uz ta dva Dalmatinca stoje dva srijemska biskupa: sveti Andronik, učenik sv. Pavla, i sveti Irenej, prvi povijesno utvrđeni biskup srijemske biskupije, čiju su baziliku i nadgrobnu ploču otkrili arheolozi 18. kolovoza ove godine.
I tako je Strossmayer na ovoj slici znakovito pokazao dalmatinske i panonske mučenike i svece te tako na slikovit način označio vezu sjevera i juga, pa na neki način i predoznačio vezu Zadra i Solina s Đakovom i Mitrovicom. Svi su oni propovijedali Riječ, svi su oni životom svjedočili za Božju riječ i, utjelovivši je u svoje živote, potvrdili je svojom mučeničkom smrću.
Svetu Stošiju štuje Carigrad i Rim, štuje Istok i Zapad. Ona je svetica jedinstva Crkava, ona treba da bude svetica jedinstva i zajedništva naših biskupija. Posebno u današnjoj svečanosti Zadra i Đakova, odnosno zadarske i đakovačko-srijemske biskupije…«
Povodom prijenosa moći sv. Anastazije zadarski je nadbiskup Marijan Oblak 24. X. 1976. u Srijemskoj Mitrovici izrekao zanosnu propovijed u kojoj ovako veliča svetu mučenicu:
»Meni, najmanjemu, dana je ova milost da ovoj crkvi đakovačkoj i srijemskoj danas u ovu njezinu župu Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, donesem iz Zadra u Srijemsku Mitrovicu moći svete Anastazije, mučenice. Sv. Anastazija je Srijemkinja, Mitrovčanka, građanka slavnoga Sirmiuma, prijestolnice rimskoga Ilirika, drevnoga kršćanskog središta Panonije.
U Sirmiju je veoma rano, usred poganskoga svijeta, posijano sjeme Isusove radosne evanđeoske vijesti. Ono je izraslo i dozrelo u živu, svetu i svjedočku Crkvu. Potvrda su tome njezini sveci i mučenici. Kad je stari Sirmium bio razoren, na njegovim je ruševinama podignut novi grad, Mitrovica, prozvan imenom svoga mučenika sv. Dimitrija.
U toj je sirmijskoj crkvi, usred poganskoga društva, Anastazija (mi je u Zadru skraćenim i pohrvaćenim imenom zovemo Stošija) vjeru u Isusa Krista upoznala, prihvatila, živjela i mučeništvom posvjedočila. Ona je na Božić 304. godine, za vrijeme progona cara Dioklecijana, ovdje u sadašnjoj Mitrovici spaljena na lomači. Kroz plamen ognja ušla je u vječnu božićnu radost Neba. Na dan Isusova porođenja ona je doživjela svoj nebeski rođendan i ostvarila u punini poziv svoga krsnog imena. Suobličena Isusu Kristu u mučeništvu postala je prava Vazmenka – Uskrsnica. I tako je svojim životom i mučeništvom na sebi združila Isusovo otajstvo utjelovljenja i rođenja s otajstvom njegova trpljenja, smrti i uskrsnuća.
Anastazijina se slava i štovanje iz njezinoga Sirmiuma, gdje joj je bila podignuta prva crkva, prenose najprije u Carigrad, a odatle u Rim. U tima dvama najvažnijim središtima onoga vremena mučenici Anastaziji podižu se prekrasne bazilike. Sam papa je dolazio na Božić u njoj slaviti zornicu, drugu božićnu misu na spomen Stošijina mučeništva. Anastazijino je ime, uz ime najpoznatijih ranokršćanskih mučenica, upisano u Rimski kanon i uneseno u Litanije svih svetih. Kršćani su pred provalom barbarskih naroda Huna i Avara moći mučenika prenijeli na sigurnije mjesto. Tako je mučenički prah sv. Anastazije donesen u Carigrad.
Bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade biskupu zadarskome Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta, poklanja mu 810. godine moći svete mučenice Anastazije.
Otada grad Zadar u svojoj katedrali, dotada posvećenoj sv. Petru, apostolu, a od tada svojoj zaštitnici sv. Stošiji, s poštovanjem čuva sažgane ostatke svete mučenice i pobožno ih časti.
Pred četiri dana, 20. listopada 1976. godine, otvorio sam uz dužno poštovanje, u prisutnosti svoga generalnog vikara, prepozita Stolnog kaptola, kancelara nadbiskupije i župnika katedrale, olovnu kutiju, pohranjenu u kamenom sarkofagu što ga je dao načiniti sveti zadarski biskup Donat, donositelj svete relikvije iz Carigrada u Zadar, i izvadio sam dio svetoga mučeničkoga praha sv. Anastazije da ga poklonim i donesem vama.
Sv. Anastazija danas se u slavlju vraća u svoj Srijem i u svoju Mitrovicu. Vraća se kao milost velikih, ovogodišnjih naših jubileja, 1300. godišnjeg spomena našega krštenja i 1000. obljetnice crkve Gospe od Otoka u Solinu, što je dade sagraditi Zadranka, hrvatska kraljica Jelena. Vraća se da bude sveti luk što u jedno spaja našu kršćansku prošlost i sadašnjost, žubor jadranskih žala i šuštanja klasova srijemskih salaša. Vraća se kao dobra znanica svoga biskupa Ireneja, kome je na zajedničku radost u kolovozu ove godine ovdje u Mitrovici pronađen grob, vraća se da s njime i svima mučenicima svoga vremena, posebice onima koji su svjedočkom krvi natopili ovo naše tlo ovdje u Mitrovici i na obalama Jadrana, u Solinu, zasvjedoči da je krv mučenika sjeme kršćana. U ovo slavlje prijenosa moći sv. Anastazije znakovito je uneseno ređenje novih đakona. Đakoni se posvećuju za službu oltara, za službu riječi i za službu ljubavi. Naši novi đakoni neće nikada zaboraviti da su svoju službu primili uz grob biskupa-mučenika sv. Ireneja, u crkvi đakona-mučenika Dimitrija, na dan prijenosa moći svete Anastazije, mučenice, koja se sva posvetila Bogu i služenju siromasima, bolesnima i progonjenima. Sveta crkva naše prošlosti upire u vas oči da vi svetom službom oltara, revnim propovijedanjem riječi Božje i djelima kršćanske ljubavi gradite i posvećujete Crkvu Božju za ovo naše presudno danas i za ono neophodno sutra.
Predraga moja braćo i sestre, neka ovaj povratak svete Anastazije u njezin Srijem i njezinu Mitrovicu bude njezinoj biskupiji i župi blagoslov i molitva, poticaj i hrabrost na kršćanski život, zagovor, pomoć i milost!«
Ovaj mozaički prikaz srijemskih mučenika završit ćemo himnom kojim Zadrani slave svoju zaštitnicu srijemsku mučenicu svetu Anastaziju, po zadarski Stošiju.
Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite!
Ona je obrana Zadra nam rodnoga, Dalmacije ures uzvišen.
Romulskih knezova, svjetao izdanak, zarana nauči prezirat slavičnost,
Raskošje, bogatstvo, zamamne radosti: Kristu se posvemu posveti.
Prijetnja se muževih okrutnih ne boji, tamnice odvratne u njegovim dvorima,
Ni gladi goleme, ni žeđi strahotne, ni zlo kada bijesan sprema njoj.
Snagom da duševnom trpljenje nadjača, ustrajno moli se, pomoć zadobiva,
A silno bogatstvo po smrti muževoj odmah dijeli siromasima.
Vjerni puk kršćanski gleda zaštititi, utješit nevoljne uze što tište ih,
I svakog uza to na slavnu nastoji mučeničku borbu potaknut.
Žudeć junakinja s Bogom se združiti, strašnome pristupa ognju, smrt prezire,
Vesela napušta tijelo propadljivo, anđeoskom zboru pristupa.
Slava je Gospodu što svime upravlja, Sinu što nevoljni rod ljudski otkupi,
I u sve vijeke čast, po svijetu čitavom Duhu štono ognjem grije nas. Amen!
Štovanje svete Anastazije veoma je živo i u Samoboru, gdje joj je posvećena župna crkva. Naročito je lijepo vidjeti Samoborce i Samoborke obučene u krasne narodne nošnje početkom kolovoza na župnome hodočašću u Mariji Bistrici. Tada oni, obilazeći oko bistričke crkve, zanosno pjevaju:
Nas je otpravila,
Tebe je pozdravila,
Majko Božja Bistrička,
Sveta Anastazija!
Sve to navodimo da se sjetimo kako kršćanstvo kod nas nije od jučer, već je prisutno gotovo 2.000 godina i kada nas ono po svecima i mučenicima prije dolaska Hrvata u ove naše krajeve još i danas međusobno duhovno povezuje i ujedinjuje: i Srijem i Zadar i Samobor i Mariju Bistricu, zadarsku i zagrebačku nadbiskupiju te đakovačku i srijemsku biskupiju.
Svi sveci i blaženici iz Družbe Isusove
Družba Isusova u svom vlastitom kalendaru slavi danas jednim blagdanom sve svoje svece i blaženike da bi se na taj način jasnije shvatilo i dublje doživjelo jedinstvo čitavoga reda.
Slično s prastarom predajom Crkve, po kojoj se na svetkovinu Svih svetih sjećalo svih onih koji su s Kristom u slavi, današnjom proslavom Družba se sjeća ne samo svoje braće, koja su zadobila čast oltara, već i svih onih brojnih koji su skupa s Kristom kao isusovci radili oko spasenja ljudi, koji su ga slijedili najprije u patnji, da ga onda slijede i u slavi – kako ih je to učio u knjižici Duhovnih vježbi njihov utemeljitelj sveti Ignacije.
Blagdan Svih svetih ili svetih pojedinog reda, kraja ili naroda pomaže nam veoma da bolje shvatimo i doživljavamo svoj odnos s onom našom braćom u slavi koja u nebu žive s uskrslim Kristom, koja su po njemu, s njime i u njemu povezana i sa svakim od nas na jedan stvaran, živ i životvoran način.
Značajno je da je baš naša moderna teologija, produbljujući pojam Božjega naroda i dajući nam potpuniju spoznaju stvarnosti Kristova otajstvenog tijela, osjetno pridonijela i življem shvaćanju zajedničarske dimenzije Crkve te spona i veza što postoje između njezinih udova, kao i eshatološke naravi Crkve, hodočasnice i putnice prema vječnosti. No tim je samim jasnije osvijetljeno i njezino intimno jedinstvo s onom slavnom Crkvom u nebu. Tko se s tim želi bolje upoznati, neka polako čita i razmatra VII. poglavlje dogmatske konstitucije II. vatikanskog sabora Lumen gentium.
Kao što je jedinstvo između Crkve na putu i one na nebu jedna duhovna stvarnost, i to ne samo u redu stvari, već kudikamo više u redu životnih veza, tako je isto stvarnost povezanost Družbe Isusove u vremenu s onom Družbom u vječnosti.
Otac Paolo Molinari o tome veoma lijepo piše: »Sv. Ignacije, sv. Franjo Ksaverski, svi naši sveci i blaženici ne samo da su živi u Kristu, već nastavljaju na još intenzivniji i uspješniji način nego prije svoje djelovanje u korist Crkve i Družbe koju su već u ovom životu tako snažno ljubili: sjedinjeni s Kristom, jedinim posrednikom, postojano posreduju za nas kod Oca. To isto vrijedi i za sve one naše koji su dospjeli do cilja svoga zemaljskoga života i sada su u Gospodinovoj slavi pa iako nisu te nikada neće ni biti službeno proglašeni svetima ili blaženima. Njihova nam imena i broj nisu poznati: znamo ipak da su svi oni ’socii Jesu’ – Isusovi sudrugovi; da je njihov broj neobično velik; da su iz svakoga roda, naroda i puka, svakoga stupnja i svake dobi te da su živjeli i radili u najrazličitijim okolnostima i apostolskim djelima Družbe.
Tko od nas nije poznavao, poštivao, ljubio kojeg oca ili brata, iz čije osobe odsijevaše Božja prisutnost? Koliki su nam isusovci, sada već pokojni, na našem putu prema Gospodinu bili vodiči, savjetnici u rasuđivanju našega zvanja, učitelji za vrijeme naše izgradnje, poglavari ili sudrugovi u apostolatu – još više, istinska braća u zajedničkom životu. Kolike smo druge poznavali i ljubili dugi niz godina u više ili manje trajnim i intenzivnim kontaktima s njima za vrijeme raznih razdoblja našega života u Družbi.«
Današnji blagdan prilika je da se svega toga opet sjetimo, da sve te drage veze opet oživimo u živoj vjeri i nadi da ćemo jednog dana i mi doći onamo gdje se oni sada i za svu vječnost nalaze.
Sveti Ivan Ogilvie (1579–1615)
Danas bih, na blagdan svetih i blaženih iz Družbe Isusove, želio još opisati sv. Ivana Ogilvija. Proglasio ga je svetim 17. listopada 1976. papa Pavao VI.
Ivan Ogilvie se rodio od kalvinskih roditelja god. 1579. kod Drum-na-Keith u Škotskoj. Još kao dječak poslan je na europski kontinent da proširi svoje obrazovanje. Tu se uz pomoć glasovitog bibličara, oca Kornelija van den Steena, poznatijeg pod latiniziranim prezimenom a Lapide, obratio na katoličku vjeru. Jedno je vrijeme kao pitomac Škotskog kolegija u Louvainu studirao na tamošnjem sveučilištu.
Dobivši od Gospodina milost redovničkoga zvanja, stupio je u Družbu Isusovu i to kao član Austrijske provincije. Bilo je to upravo na današnji dan god. 1599. Redovitu je isusovačku izgradnju primio na kolegijima u Beču i Olomoucu. Već je u prvim godinama svoga redovničkoga života bio veoma cijenjen zbog svoje iskrene i muževne pobožnosti, izvanredne sposobnosti za rad s mladima u Marijinim kongregacijama te duboke i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Ivan Ogilvie nikad nije zaboravio da je po narodnosti Škot i stoga je stalno u srcu gajio želju da se vrati u svoju domovinu te ondje radi za katoličku vjeru. Tu je želju nosio u srcu i u onom času kad je god. 1610. u Parizu bio zaređen za svećenika. Zamolio je stoga poglavare da ga pošalju u Škotsku, no oni još nisu smatrali da je kucnuo čas za taj korak. Zato je otac Ogilvie prve godine svoga svećeništva proveo u radu u gradu i biskupiji Rouen, u Francuskoj.
Tadašnji general reda, dalekovidni i energični otac Klaudije Acquaviva, poslao ga je god. 1613. u Škotsku da ondje svoje sunarodnjake utvrdi u katoličkoj vjeri, a one koji od nje otpadoše natrag k njoj vrate. Ogilvie se uspio potajno iskrcati u Škotskoj te je odmah pošao u sjeverne njezine predjele. No naglo je nakon toga pošao u Francusku na jedno pomalo misteriozno putovanje. Želio se s tamošnjim poglavarima posavjetovati o svome radu. Vrativši se natrag, velikodušno je radio i žrtvovao se u Edinburgu, Glasgowu te u Renfreshiru. Neumorno je radio dan i noć, oprezno doduše, no uvijek u opasnosti da bude otkriven i predan na smrt.
Izdajnički je bio predan te 14. listopada 1614. u Glasgowu zatvoren u podrumima nadbiskupske palače. Već kod prvog preslušavanja bio je upitan tko je poglavar Crkve u Škotskoj: kralj ili papa? On je nedvojbeno izjavio da je duhovna glava Crkve u Škotskoj papa i za tu je istinu osuđen na smrt te 10. ožujka 1615. i pogubljen. Malo prije same smrti javno je priznao svoju građansku lojalnost prema kralju, koji ima vlast u vremenitim stvarima, no on u savjesti ne može priznati kralja glavom na duhovnom području. Za svoje katoličko uvjerenje i za papin primat pošao je hrabro u smrt, ali i vedro, opraštajući svojim progoniteljima, moleći se sve do posljednjega daha.
Ivan Ogilvie može biti primjer jakosti svima koji trpe za Krista i zbog vjere u njega. Takvih danas ima mnogo. Zato je dobro što Crkva kanonizacijama i danas stavlja za uzor i nasljedovanje junake prošlih dana.
Sveti Emerik († oko 1031)
Danas se slavi i spomendan sv. Emerika čije ime mi Hrvati nazivamo Mirko, a što ga i kod nas nose mnogi muškarci. Tome je mladom svecu u živopisnim Šestinama kod Zagreba posvećena župna crkva, pred kojom se nalazi i grob velikana naše nacionalne povijesti, velikog Hrvata i borca za hrvatsku državnost, dr. Ante Starčevića. Šareni krov župne crkve Sv. Mirka u Šestinama, sama crkva sa svojim lijepim grobljem naročito ožive baš u ove prve dane studenoga kad slavimo i ovoga sveca i kad su od Dušnoga dana još svi grobovi puni svježih i bujnih krizantema, toga najljepšega kasnojesenskoga cvijeća. Jedna je takva krizantema bio i sv. Mirko, koji je umro mlad, u cvijetu mladosti.
On je bio sin sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, u koga je otac stavljao velike nade. Godinu mu rođenja ne znamo točno, već samo približno. Rodio se između 1000. i 1007. godine. Odgajao ga je uz oca i sv. Gerard, koji će kasnije postati čanadskim biskupom.
Spremajući ga za svoga nasljednika na prijestolju, otac mu je isprosio za ženu jednu bizantsku princezu. Prema životopisu, koji je napisan gotovo 100 godina poslije njegove smrti, Emerik je živio u braku u potpunoj čistoći.
Emerikovo je ime naročito vezano uz jedan spis što su ga u srednjem vijeku nazivali Speculum regum (Ogledalo kraljeva), a u kojem su opisane vladarske vrline. Izvorni je naslov toga spisa De institutione morum ad Emericum ducem – O odgoju u dobrim običajima, upravljeno i posvećeno knezu Emeriku. Spis se pripisuje baš njegovu ocu sv. Stjepanu, kome je bilo toliko stalo da u Emeriku ugarsko prijestolje dobije što primjerenijeg vladara, čovjeka koji će ne samo gospodovati, već vladati, obdržavajući sam kršćanske vrline, promičući opće dobro. I kršćanski bi vladar u neku ruku morao biti pastir i otac svojih podanika.
Emerik je imao odličnih vrlina te je mogao postati dobar kršćanski vladar, ali se Providnosti drukčije svidjelo. Nama, zaista, Božji putovi nisu shvatljivi, ali u duhu vjere valja ih prihvatiti, kao što ih je prihvatio i sv. Stjepan kad mu je bilo javljeno da mu je sin Emerik, njegova nada i uzdanica naroda, u lovu nesretno poginuo. Tom ranom i nenadanom smrću stvorila se teška situacija u pitanju naslijeđa na ugarskome prijestolju koje bijaše tim dvojbenije što se radilo o mladom kraljevstvu koje je prvi kralj sv. Stjepan nastojao utvrditi te duhovno i moralno uzdići. Kao godina smrti svetoga Emerika računa se 1031.
Prema dvama ugarskim hagiografskim izvorima, sastavljenima između g. 1095. i 1116., papa Grgur VII. je odredio jednom konstitucijom, koja se nije sačuvala, da se izvrši »elevatio corporis« – uzdignuće tijela – svih onih koji su Panoniju obratili na kršćansku vjeru. Među tim ugarskim svecima njihova historiografija nabraja s kraljevima Stjepanom i Ladislavom i s biskupom Gerardom i kneza Emerika. Ta je konstitucija bila povod da su u Ugarskoj procvali mnogi hagiografski zapisi, među kojima i Vita s. Hemerici – Životopis sv. Emerika. Ta je knjiga za tadašnje vjernike željela biti pobudno štivo.
jučer
|
Login
FAQ
Chat
Traži
