|
Blaženi Ivan Duns Scot, oštroumni naučitelj (1265–1308)
Povodom 700. godišnjice rođenja Ivana Dunsa Skota bio je svojedobno održan u Oxfordu međunarodni kongres skolastike. Organizirao ga je predsjednik Skotističke komisije u Rimu o. Karlo Balić, hrvatski franjevac. Za tu godišnjicu izdao je i papa Pavao VI. 14. srpnja 1966. apostolsko pismo Alma Mater, u kojem među inim kaže:
»…Uz veličanstvenu katedralu Sv. Tome Akvinskog, među drugima diže se i ona, svake časti dostojna – iako različita po obujmu i građi – koju je Ivan Duns Skot podigao visoko prema nebu svojim žarkim spekulativnim genijem, postavio je na čvrste temelje i ukrasio smionim tornjevima. On je uglavnom slijedio platonsko-augustinski pravac, ali je znao približiti se i Aristotelu te ga ispraviti gdje je trebalo i kao zadnji od preko 50 franjevačkih učitelja, među kojima se nalaze sv. Antun Padovanski, Aleksandar Haleški, sv. Bonaventura, Matej iz Akvasparte, Rikard iz Mediaville, Adam iz Marisca, Ruđer Bacon, Vilim iz Ware, Duns Skot je sažeo i produbio njihova istraživanja i tako postao najodlučniji vođa franjevačke škole.
Duh i ideal sv. Franje Asiškog krije se i vrije u djelima Ivana Dunsa Skota koji je, podređujući znanje dobrom življenju, postigao da u njegovim djelima živo diše serafski duh Asiškog Patrijarha. Dokazujući prednost ljubavi nad znanjem, ističući sveopće prvenstvo Krista, tog Božjeg remek-djela, proslavitelja Presvetog Trojstva, otkupitelja ljudskoga roda, Kralja u naravnom i nadnaravnom redu, kojem uz bok blista iskonska ljepota Bezgrješne Djevice, Kraljice svemira, Duns Skot divno osvjetljuje vrhunce evanđeoske objave, kako su ih sv. Ivan i sv. Pavao vidjeli gdje veličanstveno lebde u Božjim osnovama spasenja…«
O značenju apostolskog pisma Alma Mater održao je u crkvi Svete Marije u Oxfordu tadašnji apostolski delegat u Engleskoj monsinjor Higino Cardinale veoma lijepo predavanje i time otvorio II. međunarodni kongres skolastike. To predavanje lijepo osvjetljuje lik jednoga od najvećih srednjovjekovnih mislilaca, pokazuje njegovu suvremenost i dokazuje da srednji vijek nije, nipošto, bio razdoblje mraka i tame, već doba koje je rađalo prvake ljudske misli uopće. Donosimo ga u izvatku kako ga je izdao otac Bonaventura Duda.
1. Franjevci u Oxfordu: Franjina braća dođoše u Englesku god. 1224. Dok su se mnogi od njih, prema izvornom duhu svoga utemeljitelja, posvetili tome da vjeru približe i učine utjecajnom u običnom puku, ovdje u Oxfordu – pod vodstvom i pokroviteljstvom Roberta Grossatesta braća su fascinirala umove studenata iz cijele Europe i uzdigli znanost svoga doba do nesumnjivih vrhunaca. Oxford u XIII. stoljeću hitro dosiže svjetski glas zahvaljujući dolasku braće franjevaca. Velika imena uživala su poštovanje cijeloga svijeta: Adam de Marisco – doctor mirabilis, čudo od profesora; Vilim de Ware – doctor fundatus, temeljit profesor; Rikard de Mediavilla – doctor solidus. Sve ih nadvisuje i sjaji kao najblistavija zvijezda toga zviježđa intuitivni genij: Ivan Duns Scotus – doctor subtilis, oštrouman, istančan profesor.
2. Duns Skot kroz stoljeća: Što se tiče snage intelekta, sa Skotom se ne može usporediti nijedan suvremenik. Bio je najsuptilniji mislilac, posljednja figura zlatnoga doba skolastike; par mu je samo sv. Toma Akvinski – doctor communis, zajednički učitelj. Nadasve logičar i metafizičar, posjedovao je veliku sklonost prema matematici i znanosti. Tu je ključ njegova misaonog sustava kojim je tako obilno obogatio filozofsku i teološku baštinu svoga i svih vremena.
Njegov buran život i rana smrt razlogom su da je ostavio svoja djela nedovršena. Velik je broj njegovih djela izgubljen, druga su do nas došla u patvorenom i podmetnutom obliku, zbog čega je Skot – čemu nema primjera u povijesti drugih velikih mislilaca – kroz stoljeća bio iskrivljen. Njegova je rehabilitacija počela god. 1610. kad je papa Pavao V. odredio da »sve ono što je sigurno Skotovo valja očuvati netaknuto i nepovrijeđeno«.
Apostolsko pismo drugog Pavla, pape Pavla VI. (od 14. srpnja 1966) je, evo nakon tri i pol stoljeća, prvi službeni papinski dokument posvećen Skotovu naučavanju.
Taj Kongres, sa znatnim zakašnjenjem, predstavlja čin zadovoljštine iskrivljenoj uspomeni jednog od najvećih sinova Oxforda. Doista, upravo u ovaj je grad Thomas Cromwell bio iz Cambridgea poslao svećenika Richarda Laytona, središnju ličnost kraljevske komisije iz god. 1535., da uništi sve dokumente i knjige koje su se odnosile na Skota i da zabrani njegov nauk, iako on nije bio uvoz, već je procvao na plodnom tlu njegove domovine.
U mnogim i raznovrsnim Skotovim djelima nalaze se veoma mnogi elementi za plodne studije i razmatranja, koja će pozdraviti i naša suvremenost. U svom nesnalaženju sadašnja je generacija u potrazi za zbiljnostima života te osjeća potrebu za novom misaonom sintezom koja bi ponovno našla odgovore za pitanja što muče duhove. Prosvijetljeno razumijevanje Skotovih učenja bit će za mnoga područja suvremene misli od velikog interesa i neprocjenjive vrijednosti.
Nadovezujući svoje učenje na pravac svojstven Oxfordskoj školi, Skot je u svom mišljenju posvećivao velik interes aktualnom, konkretnom, individualnom. Kao što je rekao Gerald Manley Hopkins, on je bio »satkan od najtankoćutnijeg tkiva odgonetača stvarnosti«. Razlažući svoj nauk, on se veoma koristio pozitivnim dokazima, uvjeren da oni imaju posebnu vrijednost i kad se radi o tom da spekulacije čistog uma budu životne i plodne. Njegov misaoni sustav predstavlja najznačajniji pokušaj da se pronađe sklad koji postoji između prirodnog i natprirodnog i da se očuva i dalje razvije kršćanska filozofska i teološka baština.
3. Skot kao filozof: Želim da moje predavanje ostane usredotočeno na Skota više kao teologa nego kao filozofa. Ali, ne mogu odoljeti napasti da ga stavim u odnos prema čitavoj modernoj i suvremenoj misli.
Prije kraja XIX. i početkom XX. stoljeća postalo je običajem da se Doctor subtilis prikazuje kao preteča moderne filozofije. S jedne strane, zbog toga što je Skot naglašavao slobodu i raznolikost, na skotizam su se pozivali kao na oslobodilačku silu od hladne logike akademskog tomizma. S druge strane, protiv Skota su se oborile neosnovane optužbe zbog panteizma, skepticizma, subjektivizma, modernizma. To je ponovno odjeknulo i iz krugova neupućenih kad je tisak donio vijest o ovom Kongresu. Kritično izdanje kompletnih Skotovih djela – koje je jedno od najvećih dostignuća našega stoljeća na polju tekstovne kritike, što možemo posebno zahvaliti ocu Karlu Baliću – omogućuje nam čitanje i pravu procjenu Skotovih vrijednosti.
U Skotovu filozofskom sustavu individualno – zasebno ima prvenstvo, protivno općoj težnji njegova doba da se općemu poda mjesto, a zasebno uvrsti u područje raspadljivog. Srednjovjekovni je čovjek mislio i živio u okvirima duboke kolektivne svijesti: bio je zahvaćen snažnom društvenom strukturom u kojoj je lako gubio svijest o individualnoj i osobnoj odgovornosti. Reagirajući na tu težnju, sv. Franjo Asiški je u svom Pravilu naglasio važnost individualnog, prepuštajući mnogo nadahnuću i vodstvu božanske milosti. Skot, koji je u metafizički jezik preveo »predivan ideal savršenstva i plamen serafskog duha sv. Franje« (Pavao VI.), temelji integraciju na principu diferencijacije i individuacije. Njegova se razmatranja u tom ne ograničuju na metafizički red, na ono što nadilazi ljudska sjetila, on zapanjuje novim i upravo revolucionarnim zapažanjima u pravcu socijalnih teorija posljednjih triju stoljeća. U njegovim se spisima mogu zapaziti tragovi početka modernog političkog i društvenog nauka.
4. Skot kao filozof-teolog: Bog je prvi bitak. Od njega dolazi i k njemu teži svako stvorenje, koje on u tančine poznaje, koje ljubi, za nj se brine, a da time ne prestaje zauzimati svoj uzvišeni – božanski položaj. Čovjek pak obdaren dostojanstvom svoje individualne osobnosti, dok teži prema Tvorcu i vrhovnoj svrsi, ne gubi svoju individualnost, slobodu, samoodređenje i spontanost volje. Između Boga i čovjeka stoji Isus Krist u svojoj vlastitoj individualnosti, kao Početak svega, izvor i osmišljenje svake egzistencije, posljednji uzrok svega stvorenja i Suveren čitavoga svemira.
Da bismo u potpunosti mogli ocijeniti vrijednost Skotove teorije osobnosti, valja razumjeti njegovo temeljno naučavanje o prvenstvu ljubavi nad spoznajom. Skot promatra sve stvoreno kao djelo Božje ljubavi. Prvi iskonski Božji čin jest ljubav: Bog je u sebi bitno ljubav. Druga bića on je stvorio ne nužno već zato što je htio s njima podijeliti u najvišem stupnju svoju ljubav. To se moglo ostvariti samo sjedinjenjem stvorene naravi s božanskom. Zato, prije svakog stvorenja i neovisno o bilo kojem otkupiteljskom planu – Bog je htio i preodredio Krista u utjelovljenju.
Bog dariva samog sebe čovjeku po milosti, a milost je bitno ljubav, kojoj je posljednji predmet – Bog. Taj se posljednji »objekt« ne može postići ako nije uključena i ljubav prema bližnjemu, jer istinska ljubav nije ekskluzivna i prema tome mora obuhvatiti sve one koje Ljubljeni – Bog – ljubi. Svaki je čovjek predmet Božje ljubavi, dakle, svakog čovjeka valja s Bogom i u Bogu ljubiti. Čovjekova ljubav prema Bogu postizava savršenstvo time da čovjek osvaja druge da zajedno s njime ljube Boga. Tako kraljevstvo Božje ljubavi obuhvaća sva stvorenja. Krist nam daje najviši primjer ljubavi, jer ljubav svih anđela i ljudi preuzima u svoj čin ljubavi prema Bogu. Sve je stvorenje tako povezano u Kristu i po njemu s Bogom u predivnoj sintezi svemira. Tako je ljubav temeljna intonacija svega. Nije li sve to jeka poruke sv. Pavla Korinćanima: »Sve je vaše… vi ste Kristovi. A Krist je Božji« (1 Kor 3,22–23). Ne čuje li se u tom žarki poziv za jedinstvo u Kristu, za što se sada svi kršćani dobre volje tako ozbiljno zalažu?
Točnošću, što zapanjuje, Skot razvija genijalni filozofski dokaz za opstojnost i narav najvećega bića – Boga kao prvog počela. Njegovo dokazivanje počiva na nepostojanosti i promjenljivosti stvorenog, što uključuje niz uzroka koji konačno rezultiraju iz prvog uzroka, čija je narav neograničena i savršena. Njegovi strogi zahtjevi o tome koja se svojstva traže da bi se dokazala neka tvrdnja, njegovo dokazivanje čine još privlačnijim modernom duhu. U tom smislu kaže papa Pavao VI. da je »uvjeren da se iz dragocjene teološke riznice Ivana Dunsa Skota mogu izvući svijetli dokazi da se pobije i rasprši mrak i tamni oblak bezboštva što zamračuje naše doba«.
Monsinjor Cardinale raspravlja o Skotu još i kao teologu, a i kako su mnoge njegove misli došle do izražaja na II. vatikanskom saboru. Te su misli: odnos Svetog pisma i usmene predaje, kristocentrična koncepcija svemira, koja prožima sve dokumente Sabora, narav, funkcija i vlast biskupa i napokon kolegijalnost biskupa i odnos s njihovom glavom, rimskim prvosvećenikom. Za Skota je papa Kristov namjesnik po sasvim posebnoj, osobnoj i jedinstvenoj delegaciji – onaj koji nastupa u svojstvu Kristove osobe. Papa na taj način uživa posebnu prisutnost Duha Svetoga, koju je sam Krist obećao moleći za Petra; on predsjeda kolegiju biskupa s pravom, sveopćom jurisdikcijom, a ne samo kao simbol jedinstva.
Tome izlaganju monsinjora Cardinalea želim nadodati lijepu izjavu velikog suvremenog pisca, sada već pokojnog, trapista Thomasa Mertona, o Skotovu dokazivanju Božje opstojnosti. On kaže: »Svima koji barem malo poznaju filozofiju, savjetovao bih Duns Skotove dokaze za istinsko opstojanje bezgraničnoga bića – dokaze koji se nalaze u drugom dijelu I. knjige njegova Oxfordskog djela. Latinski mu je doduše dosta težak da te zaboli glava, ali je taj dio općenito priznat – pod vidom točnosti, dubine i objektivnosti – kao najsavršeniji, najpotpuniji i najiscrpljiviji dokaz za Božju opstojnost što ga je ikada napisao jedan ljudski duh.«
A što kaže crkvena povijest o Skotu? – Navest ću o tom mišljenje Hermana Tüchlea koji o svim pitanjima crkvene povijesti piše trijezno, »sine ira et studio«, ne iznoseći nikad nesigurno kao sigurno, tako da su njegovi sudovi veoma objektivni i pouzdani.
»…Na svršetku velike epohe skolastike, koncem XIII. stoljeća, susrećemo jednog genijalnog franjevca, Ivana Dunsa Skota, koji je stekao brojne učenike i na taj način postao osnivač druge ili nove franjevačke škole, nazvane skotistička. On se rodio oko god. 1265., kao sin Niniana Dunsa od Littledeana, u južnoj Škotskoj; god. 1279. stupio je u franjevački red, studirao, zatim s velikim uspjehom poučavao u Parizu, Oxfordu, Cambridgeu i konačno (od god. 1307), ali za kratko vrijeme, na višoj školi svoga reda u Kölnu, gdje je i umro 8. studenoga 1308. Franjevci ga štuju kao blaženika. Njegova je spisateljska djelatnost uza svu kratkoću života bila neobično plodna. Glavna su mu djela: Opus oxoniense ili Ordinatio – komentar Sentencija Petra Lombarda – Reportatio Parisiensis, Quaestiones Quodlibetales, Quaestiones in Methaphysicam itd. Ipak su njegova djela predana u pogrješnom obliku pa im nije dostatno zajamčena autentičnost.
Izvanredna prodornost duha koja karakterizira Dunsa Skota zaslužila mu je časni naslov »Doctor subtilis« – oštroumni naučitelj. Neki su posve krivo, slabo tumačeći njegovu tešku terminologiju, htjeli u njemu vidjeti skeptika i racionalista, koji je otvorio put duhovnoj tendenciji, veoma srodnoj kriticizmu i modernom idealizmu. U stvari je Skot autentično srednjovjekovni mislilac i pozitivni graditelj ništa manje nego veliki učitelji visoke skolastike, njegovi prethodnici. I on, kao i oni, ispovijeda realizam (obojen augustinizmom). Ipak naglašava granice razumske spoznaje i podvrgava sustav sv. Tome općoj i dubokoj kritici… Za razliku od sv. Tome koji stavlja na vrh razum, on naučava primat volje. Na tome principu počiva i njegovo poimanje Boga. Za njega je teologija praktična znanost koja ima kao svrhu ljubav. U djelu opravdanja daje mnogo više važnosti ljudskome faktoru nego tomisti, i dok ovi, kao i neki stariji franjevci (Aleksandar Haleški, Bonaventura) dovode u sumnju Marijino bezgrješno začeće, Duns Skot mu objavljuje temelje i pobjedonosno ga brani. Njegov nauk uživa u franjevačkom redu isto toliki ugled kao naučavanje sv. Tome kod dominikanaca. Od tada je skotistička škola bila u otvorenoj opoziciji i borbi s tomističkom. Njegov se utjecaj osjetio još u XVI. stoljeću i nanovo u sadašnjem razdoblju…«
Iako Tüchle ne spominje zasluge našega patra Balića za skotističku znanost, to ipak u bibliografiji navodi neke njegove studije. Te su ga studije, a osobito novo kritičko izdanje Skotovih djela, učinile najzaslužnijim učenjakom za skotističku znanost. Prijelomno djelo u povijesti suvremenoga skotizma izdao je otac Balić u svojoj 28. godini. Zapravo, to mu je djelo zbog tadašnjih znanstvenih rasprava oko Skota bezimeno izdala Louvainska Revue d’histoire ecclesiastique kao prvo djelo svog novog znanstvenog niza. Djelo ima naslov Les commentaires de Jean Duns Scot sur les quatre livres de sentences, Louvain, 1927.
Godine 1933. izdaje o. Balić magistralno djelo Ioannis Duns Scoti Doctoris Mariani – Theologiae Marianae elementa. To je, sigurno – kako tvrdi o. Bonaventura Duda – kod nas u Hrvatskoj na visoko znanstvenom području teologije i tekstualne kritike jedno od najoriginalnijih djela. Balić je organizirao također prva dva slavenska skotistička kongresa: u Zagrebu god. 1935. i u Krakowu g. 1937. Daljnji su kongresi trebali biti u Slovačkoj, pa opet u Zagrebu, ali ih je omeo ratni vihor.
O. Balić je dobio god. 1938. mandat od generalne uprave franjevačkog reda da sasvim na novoj osnovi postavi veliki pothvat za kritičko izdanje svih djela Dunsa Skota. Pripravni je rad za to trajao 12 godina, dok konačno nije počelo izlaziti monumentalno djelo Joannis Duns Scoti, OFM, Doctoris Subtilis et Mariani – OPERA OMNIA – studio et cura Commissionis Scotisticae ad fidem codicum edita praeside P. Carolo Balić, Civitas Vaticana 1950. i dalje. Godine 1966. to je vatikansko izdanje svih Skotovih djela obuhvaćalo 8 monumentalnih svezaka, što je možda samo jedna desetina onoga što još valja izdati. Balić je tim izdanjem ušao u red najvećih istraživača skolastike i u red najvrsnijih učenjaka takozvane tekstualne kritike. S njim na tom djelu, uz druge, gotovo od početka surađivaše cijela ekipa hrvatskih franjevaca. U okviru toga rada Balić je organizirao dva kongresa skolastike: prvi u Rimu, u svetoj jubilarnoj godini 1950., a drugi – spomenuti – u Oxfordu i Edinburgu prigodom 700. obljetnice od rođenja oštroumnog naučitelja. Na tom je kongresu sudjelovalo također 13 učenjaka iz Hrvatske, među njima i dr. Franić, nadbiskup.
Papa Ivan Pavao II. je 20. ožujka 1993. kasno poslije podne u bazilici Sv. Petra u Vatikanu službeno proglasio blaženim Ivana Dunsa Scota. Tom je prigodom u homiliji rekao ovo:
»Rođen u Škotskoj g. 1265. Ivan Duns Scot, već prigodom svoje pobožne smrti 8. studenoga 1308. u Kölnu, bijaše nazivan ’blaženim’. U njegovoj biskupiji, kao i u Edinburgu i u Noli, tako i u serafskom redu, bilo mu je stoljećima iskazivano javno štovanje koje je Crkva svečano priznala 6. srpnja 1991., a koje ona potvrđuje i danas. Upravljam pozdrav spomenutim Crkvama koje sam spomenuo te koje su ove večeri prisutne u ovoj vatikanskoj bazilici sa svojim odličnim pastirima, kao i svoj velikoj franjevačkoj obitelji pozivajući svakog pojedinog da blagoslivlja ime Gospodnje čija slava odsijeva u nauku i svetosti života blaženoga Ivana, glasnika Utjelovljene Riječi i branitelja Marijina Bezgrješnog Začeća.
U našem vremenskom razdoblju, bogatu ljudskim, tehničkim i znanstvenim tekovinama, ali u kojem su brojni i oni koji su zabacili smisao vjere te koji provode život daleko od Krista i njegova Evanđelja (usp. Redemptoris Missio, 33), blaženi se Duns Scot predstavlja ne samo svojim oštroumnim duhom te izvanrednom sposobnošću poniranja u Božji misterij, nego i uvjerljivom snagom svoje svetosti života koja ga pred Crkvom i čitavim čovječanstvom čini učiteljem misli i života. Njegov nauk, za koji je moj prethodnik Pavao VI. ustvrdio da bi se kod njega ’moglo naći sjajno oružje za borbu da se pobije i udalji crni oblak ateizma što zamračuje našu epohu’ (Ep. apost. AAS 58 /1966/, 612) – te da se snažno izgrađuje Crkva, podržavajući svoju hitnu misiju nove evangelizacije naroda zemlje.
Kao posebna pouka za teologe svećenike, pastire duša, redovnike, ponajviše pak za franjevce, bl. Duns Scot izvrstan je primjer vjernosti objavljenoj istini, plodnoj svećeničkoj akciji, a i ozbiljan poticaj na dijalog u traženju jedinstva; on, kako je tvrdio Jean de Gerson, u svom se životu uvijek isticao ne preuzetnim nadmetanjem da pobijedi, već poniznošću, tražeći uvijek slogu (Lectiones duae ’Poenitemini’ lect. alt. consid. 5: cit in Ep. Apost. Alma parens, AAS 58 /1966/, 614).
Neka njegov duh i uspomena prosvjetljuju svjetlom samoga Krista rad i nade našeg društva« (L’osservatore romano, br. 13, 30. III. 1993, str. 6.)
|
Login
FAQ
Chat
Traži
