|
Sveti Stanislav Kostka, redovnik (1550–1568)
Klečeći pred oltarom triju svetih mladića: Alojzija Gonzage, Stanislava Kostke i Ivana Berchmansa, u sjemenišnoj crkvi Dječačkog sjemeništa u Zagrebu na Šalati, dok je u Sjemeništu bilo živo štovanje svetaca, mnogi su se mladići oduševljavali za ideale čistoće, svećeništva, redovništva. Utemeljitelji Sjemeništa vjerojatno su zato i postavili taj oltar. U Sjemeništu je djelovala i Marijina kongregacija i to za nižeškolce: prva četiri razreda gimnazije, i višeškolce: viša četiri razreda. Prvoj je bio zaštitnik i uzor sv. Stanislav Kostka, a drugoj sv. Ivan Berchmans. Njihov se blagdan i u Sjemeništu i u Kongregaciji svečano slavio. Kao duhovno štivo redovito su se čitali njihovi životopisi, pisani doduše starinski i pobožno, ali je činjenica da su i ti životopisi na one sjemeništarce koji su iskreno radili na izgradnji samih sebe, na ostvarenju duhovnog zvanja, djelovali, bili poticaj na ostvarenje Stanislavove životne lozinke: »Za više sam stvari rođen!« Plodovi svega toga nastojanja nisu izostali. Iz klupa Dječačkog sjemeništa na Šalati, od onih dječaka što su nekoć klečali pred oltarom svetih triju mladića, iziđoše čitavi naraštaji svećenika i redovnika, pa i nekoliko biskupa, koji danas u našoj mjesnoj Crkvi nose veliku odgovornost.
Sjetivši se svega toga, upoznajmo se danas, na njegov spomendan, sa sv. Stanislavom Kostkom. On se rodio god. 1550. u krilu plemićke obitelji Kostka, u gradu Rostkowu. Bio je drugi sin bogate, moćne i ponosne obitelji, ponosne poljskim ponosom. Dječakova je majka željela da se njezinom drugom sinu dade ime svetoga krakovskog biskupa Stanislava, zaštitnika katoličke i uvijek vjerne Poljske. Stankova je majka bila duboko pobožna žena pa je i sina odgojila u religioznom duhu. Kod mlađega je više uspjela nego kod prvorođenca Pavla.
Iako se obitelj Kostka osjećala katoličkom, ipak je u njoj vladao duh kao i u ostalim bogatim obiteljima koje su živjele u raskoši, obilju, gozbama, lovu i zabavama. Zahvaljujući majčinu odgoju, koji je prihvatio, Stanko je od malena išao svojim putem, »ad maiora« – prema nečemu višemu, za veće stvari; davao je prvenstvo onome što nam danas Papa – Poljak Ivan Pavao II. naglašuje kao primat duhovnih vrijednosti. Za Stanka su se te vrijednosti sastojale u revnosti života po vjeri, u čistoći srca, u žarkoj ljubavi prema Kristu i Gospi.
Kad je Stanislavu bilo 14 godina, poslaše ga roditelji sa starijim mu bratom Pavlom i odgojiteljem u Beč na klasične nauke. Kako je upravo tada austrijski car započeo nizom nasilja prema isusovcima, oduzeo im je doskora i zgradu koja je bila namijenjena za konvikt đacima koji su izdaleka dolazili u školu u njihov kolegij. I tako se i braća Kostka, pošto su jedno vrijeme proboravili u isusovačkom konviktu, moradoše pobrinuti za stan u gradu, gdje su izvan škole bili izvan kontrole jer je njihov odgojitelj po značaju bio laka roba i sam povodljiv za laganim i udobnim životom pa nije bio sposoban svojim odgajanicima nametnuti stegu ozbiljnog mladenačkog i đačkog života.
I sada se vidjelo tko je od njih trojice najzreliji. Bio je to najmlađi: Stanislav. Dok su se Pavao i odgojitelj odali rasipnu životu, često u sumnjivu i lošem društvu, dotle je Stanko nastojao oko pobožnosti i marljivosti u studiju. On je svoje vrijeme iskupljivao bolje od one starije dvojice. Činio je to unatoč tome što mu se stariji brat Pavao izrugivao i stalno ga kao »pretjeranog pobožnjakovića« ismijavao. Stanko je bio potpun nonkonformist, mislio je svojom glavom, držao se svojih stavova, nije bio povodljiv ni za kim tko nije bio dobar. U tome je njegova moralna veličina, u tome ostaje vječan uzor za nasljedovanje. Stanko nije bio rob potrošačkog mentaliteta. Njegovo »za više sam rođen« u potpunosti odgovara onome što sv. Pavao piše u Poslanici Rimljanima: »Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti ni raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate požudama« (13,13–14).
Stanko se oblačio u Krista prisustvujući svaki dan svetoj misi, primajući često pričest, pohađajući često euharistijskog Isusa u crkvi. Kako se nalazio na stanu kod jednog protestanta, taj nije htio ni čuti da bi se bolesnom Stanku donijela pričest u kuću. Fanatizam je strašna stvarnost, nešto bezobzirno, što gazi pravo i slobodu čovjeka. A Stanko je za vrijeme jedne svoje groznice tako žarko želio primiti Isusa u svetoj pričesti. Pobožan kao nevino dijete živom vjerom bratio se, da mu pomogne, svetoj djevici i mučenici Barbari, koju je štovao kao zaštitnicu dobre smrti. Kako je vjera ona što stvara čudesa, kako nas to uči sam Isus, Stankova je vjera bila nagrađena i Gospodin je učinio čudo da se Stanko, ležeći bolestan, mogao čudesno pričestiti. U bolesti, u kojoj je bio prepušten sam sebi, bez njege i podvorbe, Stanko se u molitvi mnogo preporučivao i Blaženoj Gospi. Moleći joj se, osjetio je u srcu kako ga ona poziva da stupi u Družbu njezina Sina, u Družbu Isusovu. Ne čudimo se tome jer je u toj Družbi tada gorio onaj žarki plamen prvotne revnosti, što ga je u svojim duhovnim sinovima zapalio Ignacije – Vatroslav. Bila je to Družba Fabera, Ksavera, Kanizija, Borgije, sve po izbor svetaca iz prve isusovačke generacije.
Stanislav je ozdravio i sad mu više ni do čega nije bilo stalo doli do ostvarenja svoga zvanja, da izvrši ono što mu je preporučivala draga Gospa. Iz sačuvanih godišnjih izvještaja Bečkoga kolegija, a koji se brižno čuvaju u Rimskom arhivu Družbe Isusove, saznajemo o Stanku Kostki ovo:
»Neki poljski mladić, odlična roda, a još odličniji u kreposti, pošto je kod naših, tj. isusovaca, u Beču proveo dvije pune godine kao đak, nije ipak bez pristanka roditelja mogao biti pripušten u Družbu i to ne samo što je bio naš konviktorac (to je bilo kroz neko vrijeme dok car isusovcima nije oduzeo zgradu konvikta) i stalni đak naše gimnazije, već je bilo i drugih razloga zbog kojih je trpio. Prije nekoliko dana (izvještaj je pisan u rujnu 1567), izgubivši posve nadu da bi ovdje mogao stupiti u Družbu, otputovao je drugamo u nadi da će ipak moći ostvariti svoj naum. Bio je on velik primjer postojanosti i pobožnosti, drag svima, dosadan nikome, po dobi dječak, po razboritosti muž, tijelom malen, duhom velik i uzvišen. Svaki dan je slušao dvije mise, češće se od ostalih ispovijedao te Kristovo tijelo primao, u molitvi dugo proboravio; ujedno je i suučenike, studirao je naime govorništvo, znanjem ne samo dostizavao, već i prestizavao, dok je malo prije bio iza njih. Danju i noću u srcu mu bijahu Isus i Družba; katkad je i plačući molio poglavare da ga prime; pisao je i Papinom poslaniku da bi on naše na to prisilio. No sve je bilo uzalud. Stoga je odlučio protiv volje roditelja, braće, rođaka, znanaca poći drugamo te pronaći vrata za ulazak u Družbu Isusovu. Ako pak ni drugdje ne uspije, onda je odlučio da će čitav život kao hodočasnik putovati te iz ljubavi prema Kristu provoditi najsiromašniji i najzabačeniji život. Pošto su naši saznali za njegove namjere, počeli su ga od toga odvraćati te ga poticati da pođe s bratom koji se naskoro sprema u domovinu. Možda će roditelji ipak, kad budu vidjeli tu postojanost, njegovoj časnoj molbi udovoljiti. On, naprotiv, ostavši u svome naumu nepokolebljiv, držaše da se takvom nečemu od roditelja uzalud nadati. On ih poznaje bolje od drugih. No što je Kristu obećao, to će svakako i izvršiti. I tako, kad ga od te odluke i nauma nisu mogli odvratiti ni odgojitelji ni ispovjednici, jednog je jutra, primivši prije presveto Kristovo tijelo, bez znanja odgojitelja i brata, odrekavši se dosta bogate baštine, odložio odijelo kojim se služio kod kuće i u školi, obukao najsiromašniju odjeću, uzeo u ruku štap, te kao kakav siromašan seoski dječak otišao iz Beča. Što će još biti Bog zna. Ipak se nadamo da nije otišao i da se to nije dogodilo bez Božje volje. Tako je, naime, uvijek bio postojan te je izgledalo da nije bio pod utjecajem djetinjeg, već nebeskog nadahnuća.«
Donijeli smo taj izvještaj, u izvorniku pisan latinskim jezikom i dugim rečenicama, koji ipak o Stanku tako mnogo kaže, osobito o njegovoj jakoj volji da ostvari svoje redovničko zvanje. Iz njega se jasno vidi da Stanko nije bio neki sladunjav razmažen plemić, već u mladenačkoj dobi pravi junak te zrelo profilirana ličnost.
Kad je Stanko jednoga jutra potajno napustio Beč te pošao prema Augsburgu k njemačkom provincijalu Petru Kaniziju, brat Pavao i odgojitelj dadoše se u potjeru za njim. No nisu ga uhvatili te su se vratili natrag neobavljena posla. Stanko je sretno stigao u Augsburg, no ne našavši ondje sv. Petra Kanizija, pošao je u Dillingen. U razgovoru sa Stankom i Petar Kanizije se uvjerio da se kod njega radi, zaista, o pravom zvanju. Zato je odlučio poslati ga u Rim generalu reda Franji Borgiji.
I tako se Stanko, noseći sa sobom preporučeno pismo njemačkog provincijala Petra Kanizija, uputio pješke put Vječnoga grada. Njega u ostvarenju poziva nije mogla zaustaviti nikakva zapreka, pa ni vrletne Alpe preko kojih se valjalo probiti do Italije. U Kanizijevu pismu što ga je poslao Borgiji piše ovo: »Onaj koji će pod Kristovim vodstvom donijeti ovo pismo, poslan je iz naše provincije, Stanislav, Poljak plemić, prokušan i vrijedan mladić, koga naši u Beču ne usudiše se primiti u novicijat da time ne bi razjarili njegovu obitelj. Kad je došao k nama te htio ispuniti davnu želju (jer se prije nekog vremena, još prije nego je bio pripušten, sav predao Družbi), jedno je vrijeme proboravio u Dillingenu u kolegiju konviktoraca. Jedno je vrijeme bio na kušnji te se pokazao u poslu pouzdan, a u zvanju uvijek postojan. Međutim je zaželio da bude poslan u Rim, da bude što dalje od svojih, jer se bojao da će ga progoniti. No mislio je da će ondje još više uznapredovati u pobožnosti. Među našim novacima nije nikad živio, premda je i ovdje mogao obaviti novicijat.« I sada dolaze najljepše i upravo proročanske riječi: »Mi se od njega najodličnijemu nadamo.« Nade nisu bile uzaludne, bile su posve opravdane.
Na Stankov je korak otac mu reagirao žešće nego što se bilo nadati, reagirao onako nasilno i bahato, kao što su to znali činiti tadašnji zemaljski moćnici. Zaprijetio se da će, ako se Stanislav ne vrati u obitelj, potjerati iz Poljske sve isusovce.
Stanko je, međutim, sretno stigao u Rim te ondje u rimskom novicijatu Sv. Andrije započeo svoj novicijat. Bio je u svakom pogledu uzoran novak: šutljiv, čedan, poslušan, ne odavajući na vani ipak ništa izvanredno. Gospodin mu nije namijenio dug život jer on je u malo vremena ispunio mnoge godine, naglo dozrio za nebo. Koncem listopada 1567. stigao je u Rim, a već je 15. kolovoza 1568. umro. Dogorio je naglo u rimskoj vrućini kao svijeća. Bilo mu je tek 18 godina. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je god. 1726. svecem.
Kao svoga zaštitnika štuju ga novaci Družbe Isusove. Danas ih Družba ima 1.000. Radost je zbog toga pred generalom Družbe Isusove te njegovim najvažnijim suradnicima u svom govoru od 21. rujna 1979. izrazio i Ivan Pavao II. On im je rekao: »S vama se radujem poradi broja vaših novaka koji su utješni znak ponovnog buđenja zvanja. Ti su mladići Božji dar; no, baš zbog toga su i za vas velika odgovornost. Vi ćete im, sigurno, znati dati primjeran odgoj: duhovni odgoj prema hvale vrijednoj ignacijanskoj asketici, intelektualni odgoj solidnim filozofskim i teološkim naukama prema direktivama Crkve te apostolski odgoj upravljen prema onim oblicima apostolata koji su vlastiti Družbi, otvoreni svakako novim zahtjevima vremena, ali i vjerni onim tradicionalnim vrijednostima što imaju vječnu uspješnost…«
Dobro je da je te lijepe i sadržajne misli rekao najodgovornijima u Družbi baš Papa što potječe iz domovine svetoga Stanislava Kostke, zaštitnika i uzora Družbinih novaka. Njegovo »za više sam stvari rođen«, u svjetlu Papinih riječi, i danas je veoma suvremeno. To »za više« odnosi se na trostruku dimenziju: duhovni život, temeljit studij i apostolska sprema, koja je potrebna ne samo novacima Družbe Isusove, nego i svima mladima koji danas u Crkvi žele naći svoje mjesto. Kako je sv. Stanislav Kostka i jedan od zaštitnika mladeži, dobro je i danas proučavati njegov lik, njegov značaj, koji je tako rječit. Samo će oni mladići uspjeti u životu, uspjeti i u Crkvi naći svoje pravo mjesto, koji poput Stanka budu uporno, plivajući protiv struje, radili na ostvarenju svojih ideala, svoga životnoga poziva. Sadašnji je Papa već više puta rekao da su mladi njegova uzdanica; no jasno im je rekao, veoma rječito je to učinio u Irskoj, kakvi moraju biti. Njihov se život ne smije istrošiti i izgubiti u suvremenom potrošačkom mentalitetu, već u spremnosti na žrtvu i zalaganje za vječne i neprolazne ideale.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
