|
Ivan Berchmans se rodio god. 1599. u selu Diestu, u današnjoj belgijskoj pokrajini Brabantu. Otac mu je po zanimanju bio obrtnik-kožar s dosta skromnim prihodima. Od god. 1612. Ivan se kao đak nalazio u Malinesu. Živeći u razdoblju u kojem je u ime vjere počinjeno mnogo okrutnosti, mogao je tada kao i mnogi drugi isusovački đaci dobro upoznati povijest tolikih mučenika pa se i sam želio, kao vojni kapelan, pridružiti vojskama protureformacije. Tu karijeru zbog prerane smrti doduše nije mogao ostvariti, ali ju je zato ostvario njegov mlađi brat, također isusovac.
Ivan je bio mladić pun prirođenog poštovanja prema drugima, no bez infantilizma. Njegova je vatrena narav i odlučnost došla do izražaja u jednom pismu što ga je napisao roditeljima, kad je nakanio stupiti u Družbu Isusovu, a oni se toj namjeri opirali. Iz tog pisma, napisana u kolovozu 1916. godine, kad mu je bilo 17 godina i kad je u srcu gajio živu želju da se što prije Bogu sasvim posveti te predusretne sve namjere roditelja o njemu bez njega, saznajemo kako im je obrazložio ono što je odlučio. Pismo im je upravio iz Malinesa ovako:
»Poštovani oče i predraga majko! Već 4 mjeseca Gospodin nastavlja kucati na vrata moga srca koja sam ja do sada na neki način držao zatvorena. Od tog vremena opažam da mi ne dolazi druga misao bilo za učenje, bilo dok počivam, bilo na šetnji, bilo ako što drugo činim, osim misao koji ću stalež odabrati. Nakon što sam se više puta pričestio te učinio dobrih djela, odlučio sam napokon posvetiti se Bogu, našem Gospodinu, u redovničkom staležu, dakako, ako me u tom bude pomagala njegova milost.
Doduše, prijatelji i roditelji običavaju teško podnositi kad im odlaze oni koje ljube. No ja sâm o svemu tome drukčije mislim. Kad bi ovdje preda mnom bili prisutni otac i majka sa sestrom i ostalim rođacima, tamo pak Bog i Gospodin naš, sa svojom, no kako se nadam i mojom, blaženom Majkom te mi rekli: ’Nemoj nas ostaviti, dragi sine, to te molimo za trud i muke što smo za te podnijeli!’ – Isus pak naprotiv: ’Radije slijedi mene koji sam se za te rodio, bio bičevima izudaran, trnjem okrunjen i napokon na križ pribijen: ovih pet rana što vidiš, nisam li za te podnio? i zar ne primjećuješ da sam do sada tvoju dušu svojim tijelom hranio i svetom krvlju krijepio?’ – Jao, predragi moji roditelji, kad o svemu tome ponovno razmišljam, tako se zagrijem da bih odmah, kad bih mogao, u red pobjegao: niti će mi duša ni srce mir uživati sve dok ne otkriju svoga ljubljenoga.
Ja sam, dakle, odlučio radosne duše prikazati se Isusu Kristu te njegove bojeve u njegovoj Družbi vojevati. Sada samo očekujem da ne biste svoje namisli suprotstavili Kristovima.
Radije se preporučujem vašim svetim molitvama i molim Gospodina da me usliši i udijeli mi ustrajnost u svetim odlukama sve do konca života; a zatim da meni i vama udijeli vječni pokoj. Poslušan Kristov i vaš sin. Ivan Berchmans.«
Ivan je u Malinesu god. 1616. stupio u novicijat Družbe Isusove. Bio je to veoma brojan novicijat, a na čelu mu odličan učitelj novaka. Poslije novicijata poglavari su Ivana poslali na studij u Rim, gdje je nakon kratke bolesti – bila je to groznica i zaraza crijeva – u žarkoj rimskoj vrućini 13. kolovoza 1621. u Gospodinu preminuo. Nije mu se ispunio životni san da kao misionar pođe u Kinu ili da se bori protiv krivovjeraca. Gospodin se zadovoljio samo njegovim svjedočenjem vjernosti u malom, u običnom svagdašnjem životu.
No da je on baš u najobičnijem životu pokazao veličinu duha, to pokazuju njegova načela i maksime u kojima je na jezgrovit i lapidaran način zacrtao svoj stav prema Bogu, prema Družbi i redovničkom zvanju, prema poglavarima i subraći, prema obdržavanju redovničkih pravila i zakonu svladavanja.
A sada evo i što je on u tome pogledu zabilježio i kao cilj si postavio:
Odnos prema Bogu:
1. Ni o kome ovisiti i ne priljubiti se ničemu osim Bogu.
2. Takav si i toliko vrijediš kakav si i koliko vrijediš pred Bogom, a ne pred ljudima.
3. Neka ti je stalo do Boga, pa će i Bogu stati do tebe.
4. Ne dopusti da ti Bog oduzme tankoćutnost savjesti zbog tvoga nemara i da te prepusti neosjetljivosti.
5. Nikada se ne baviti mišlju što će biti sa mnom, radije ću se sasvim predati Bogu i njemu povjeriti.
6. Živjet ću iz dana u dan, nikada zabrinut za sutrašnji dan.
7. Bit ću duhovan i pobožan čovjek.
8. Bez duha molitve neću se smiriti u Družbi Isusovoj.
9. Ako se dobro molim, neću biti u opasnosti da izgubim svoje zvanje; svaki otpad od Družbe ima tu svoj početak.
10. Sotoni je molitva mrska, zato i upire sve sile da je zapriječi.
11. Dat ću se voditi od uvjerenja da duhovni život i kreposti imaju veću važnost negoli učenost i naravni darovi ili druge stvari, koje vrijede u očima svijeta.
12. U duhovnim stvarima budi onakav kakav je lakomac i trgovac u svojim stvarima.
13. Znam iz iskustva da ne škodi studiju ako u dane svete pričesti posvetim pola dana, a u druge blagdane jedan sat, svaki mjesec jedan dan duhovnom životu.
14. Tko se dobro moli, dobit će dva neba: jedno tu po raznim utjehama, a drugo u vječnosti.
Stav prema Družbi Isusovoj i redovničkom zvanju:
Što mi koristi dugo živjeti u Družbi, a ne postići svrhu za kojom Družba ide.
Ako ne budem svet sada, dok sam mlad, neću nikada biti svet.
Mnogo ću se pouzdvati u milost svoga zvanja. Neću se stidjeti vršiti ono što sam naučio u novicijatu.
Ako hoćeš biti sin Blažene Djevice i Družbe, budi revan oko čistoće.
Tako ću dugo biti pravi sin Družbe dok budem čist.
Neću biti siguran ako ne budem imao pravu i sinovsku ljubav prema Blaženoj Djevici.
Ako ti je do časti Družbe, neka ti je na srcu čednost, a u rekreaciji duhovni razgovor.
Tako ću biti zabrinut za čast Družbe Isusove kao onaj koji je ambiciozan i zabrinut za svoju čast.
Vladat ću se u Družbi kao da sam prosjak i kao da sam po milosti u nju pripušten; pomišljat ću da je za mene sve milost, što god mi se dogodi.
Neka ti je mio duh Instituta; toliko ćeš napredovati koliko ga upoznaš. Duh sv. Ignacija svijetli iz duhovnih vježbi; pismeno je sačuvan u Konstitucijama, a djelom je postao u njegovu životu.
Stav prema poglavarima i subraći:
1. Nastojat ću da u svim svojim poglavarima pronađem Boga.
2. Dotle ću biti pravi sin Družbe, dok budem čist i poglavarima iskren.
3. Ni o kome ovisiti i ne priljubiti se ničemu osim Bogu i svojim poglavarima.
4. Nemoj tražiti da ti poglavar položi račun kad ti nešto nalaže.
5. Prema drugima budi kao majka, a prema sebi kao sudac.
6. Veoma poštivati braću i na svakom mjestu u odnosu prema njima biti ponizan.
7. Pazi na sebe, a što će biti s drugima, tebe se ne tiče.
8. Brižno ću se čuvati da ne bih osudio druge i da se ne bih miješao u stvari drugih; ako se dogodi nešto, što se ne može ispričati, pokazat ću sućut i gledat ću na sebe.
9. Pazi da ne bi kome od svojih poglavara bio težak ili da ne bi komu u Družbi bio dosadan, nego nastoj da budeš radije svima na odmor.
10. Poglavar će većma cijeniti ako poštivaš njegovu volju malim znakovima pažnje, nego u velikim stvarima, jer to činimo već radi njih samih.
11. Ničega se više ne moram kloniti koliko besposlice, žalosti i pretjerane familijarnosti.
12. Ako tko želi da ti svoje stvari povjerljivo priopći, daj mu na znanje da ćeš to što ti govori, ako ustreba, reći poglavaru.
13. Ono što ti se na drugima ne sviđa, nemoj nikada činiti sam, nego ono što ti se sviđa.
14. Ako ti je stalo do časti Družbe, neka ti bude mila krepost prave čednosti.
15. Lakše je o duhovnim stvarima govoriti s malo njih nego s mnogo.
16. Nije dobro u rekreaciji uvijek biti s istima nego s raznima.
17. Izbjegavaj druženje s mlakima kao s okuženima.
Obdržavanje pravila i svladavanje:
1. Radije ću se dati raskinuti negoli prekršiti i najmanju odredbu ili pravilo.
2. Neću se obazirati na to što drugi govore o obdržavanju pravila i odredaba.
3. Dispenzu od pravila mrziti kao kugu.
4. U svemu slijediti zajednicu te najviše mrziti posebnosti.
5. Neka moja najveća pokora bude zajednički život.
6. Neću olako tražiti opće dopuštenje za kakvu stvar.
7. Što god me uznemiruje, dolazi od sotone.
8. Najvećma cijeniti male stvari.
9. Obične stvari vršiti na neobičan način.
10. Za male pogrješke činiti veliku pokoru.
11. Mnogo raditi, malo govoriti.
12. Dok sam na naukama, ljubit ću sobu i držati je se.
sv. Ivan Berchmans
13. U svemu ću biti protivan duhu svijeta.
14. Što je svijetu slatko, neka ti bude gorko, a što mu je gorko, nek ti je slatko.
15. Svim ću marom gajiti mir i veselje.
16. Što mogu izvršiti ovaj čas, neću odgađati za kasnije.
17. Nikada se neću dići od stola, a da se u čemu nisam svladao.
18. Prezirati sebe pravi je put do savršenosti i izvor velikog mira.
19. Ne mogu shvatiti da jedan redovnik može sagriješiti, jer njemu ipak manjka što bi ga moglo navesti na zlo. Ne, ne, ni pomisliti se ne može da bi redovnik mogao sagriješiti!
Možda se danas ne bismo do u svaku pojedinost složili sa stavovima sv. Ivana Berchmansa. No ipak njegova čvrsta i jasna načela predstavljaju, sigurno, i danas veliku duhovnu i moralnu vrijednost. On ih je nastojao provoditi u djelo, a to ga je dovelo do velikog savršenstva. Pogledajmo stoga kratko što su njegova subraća o njemu mislila i držala:
Da su se u Berchmansovo doba izgubila pravila o životu skolastika, dosta bi bilo pogledati na njega pa bi se opet mogla napisati.
Berchmans je savršena slika pravoga skolastika. O kad bi je svi vidjeli!
Kad bi Bog htio poslati jednog anđela da nam bude uzorom besprijekornog skolastika, ja bih sebi predstavio onakva kako je Berchmans među nama živio.
Na obdržavanje naših pravila ne potiče me toliko čitanje i razmišljanje o njima koliko jednostavan pogled na Berchmansa, koji ih vjerno obdržava.
Ja više neću čitati život sv. Alojzija, ta imam ga živa pred sobom.
Sam Berchmans je na samrti mogao izjaviti svome ispovjedniku, ocu Cepariju, da se ne sjeća da je u pet godina redovničkoga života prekršio koje pravilo.
Tu izjavu pročitao je kasnije sveti Klaudije La Colombière (1641–1682) te o njoj razmišljao. Otkrivši na sebi neke pogrješke, on se za njih kaje i moli Ivana Berchmansa da mu isprosi milost tako sveto živjeti kako je on živio. I Klaudije La Colombière doslovno nastavlja: »Cijeloga toga dana bio sam prožet bolju jer su mi pred očima lebdjeli svi moji nedostaci protiv pravila. Plakao sam tri do četiri puta te se nadam s milošću Božjom da neću biti napastovan kršiti ih.«
Životopis je svetoga mladića Ivana Berchmansa napisao otac Vergilio Capari. To je Vita di Giovanni Berchmans, Fiammingo Religioso della Compagnia di Gesù – Roma, 1627. prvo izdanje – 6 godina nakon svečeve smrti. Taj je životopis doživio mnogo izdanja i prijevoda, a bio je prikazan i prihvaćen kao pravno svjedočanstvo u procesu beatifikacije. Prema mišljenju oca Molinarija – stručnjaka na tom području – taj životopis još i danas ide u red najboljih hagiografskih djela svih vremena. Posljednje izdanje doživio je g. 1921. u Rimu.
Za upoznavanje nutarnjega života sv. Ivana Berchmansa veoma je važna studija što ju je napisao K. Schoeters. Isti je pisac napisao i odličan životopis toga sveca.
Već spomenuti otac Pavao Molinari, naš živući suvremenik te kao generalni postulator Družbe Isusove odličan poznavalac Družbinih svetaca, o sv. Ivanu Berchmansu piše: »Ako je Ivan u kratkom tijeku svoga života, što ga je proživio u posve redovnim okolnostima, postigao vrhunac kanonizirane svetosti, to iznad svega valja pripisati naravno Božjoj milosti i providnosti koja ga je – osim onoga što je imao sretan temperament, uzorne kršćanske roditelje i duhovne vođe prvog reda – očito vodila te ispunila milostima, među kojima odskače dar najsavršenije čistoće. Ne smijemo ipak zaboraviti da je Ivan odgovorio na te Božje darove najvjernijom ljubavlju i osjećajem za dužnost, što bijaše doista izuzetan. Odgajan već od djetinjstva prema načelima stare asketsko-mistične nizozemsko-flamanske škole, on se kasnije posve otvorio ignacijanskom duhovnom nauku i tako postigao da je bio dionikom – osim duboke i žarke pobožnosti prema Euharistiji i Blaženoj Djevici – isto tako i zdravog i otvorenog duhovnog realizma, koji se očituje u njegovoj sposobnosti odabiranja jasnog cilja, u biranju prikladne metode da ga slijedi te u brizi za njegovim ostvarenjem sve do u pojedinosti.
Vjeran svojim načelima: ’Age quod agis’ – Radi što radiš! – i ’Maximi facere minima!’ – Na najsavršeniji način činiti i najmanje stvari – Ivan je uspio izvršavati obične stvari na neobičan način te postati svetac običnoga života u zajednici u kojem su, tako reći, bila kanonizirana i pravila njegova reda. Nije u sebi imao ipak ništa od onoga moralizma u lošem smislu, ništa od strogog askete, ništa od sitničavog skrupulanta. Naprotiv, njegova je duhovnost bila slobodna, ugodna, radosna i vedra u Gospodinu, djelotvorna u ljubavi, topla i ljubazna, ona se neprestano produbljivala i pojednostavljivala, osobito pod konac života kad je, nakon prethodnog razdoblja duhovne suhoće, postao dionikom mističnog iskustva i Božje prisutnosti.«
Zbog svega toga Ivan Berchmans je bio tako drag i ugodan svima u zajednici. Svetac, koga su svi voljeli i rado imali u svojoj blizini.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
