www.tebe-trazim.com

12. siječnja
Sveti Arkadije

U nizu svega velika i divna što se u krilu Crkve dogodilo kroz gotovo 2.000 godina njezine povijesti ide bez svake sumnje i stvarnost mučeništva. Činjenica je da je u svako doba Krist u Crkvi imao junaka koji su za istine vjere bili spremni staviti sve na kocku, pa čak i vlastiti život. Naše doba, kad Crkva u nekim zemljama još uvijek krvari, postaje opet osjetljivo za pojavu mučeništva. O njemu je progovorio i II. vatikanski sabor koji naučava:

"Budući da je Isus, Božji Sin, pokazao svoju ljubav dajući svoj život za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga koji dade svoj život za Nj i za svoju braću. Zato su već od prvih vremena neki kršćani bili pozvani i bit će uvijek pozivani da dadu to najveće svjedočanstvo ljubavi pred svima, osobito pred progoniteljima. Zato mučeništvo, po kojem učenik postaje sličan Učitelju, koji je slobodno primio smrt za spas svijeta, i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobit dar i najveći dokaz ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada" (Dogmatska uredba o Crkvi Svjetlo naroda, 42). Jedan je od tih divnih svjedoka vjere i ljubavi bio i današnji svetac sv. Arkadije. On je živio u III. stoljeću kao jedan od najuglednijih građana grada Cezareje u Mauretaniji za vladavine cara Valerijana, velikoga progonitelja kršćana. Arkadije je bio revan kršćanin koji je svoje kršćanstvo shvaćao posve ozbiljno. Kad je car Valerijan godine 253. izdao protiv kršćana svoje prve progoniteljske dekrete, Arkadije se povukao u samoću da se razmišljanjem, molitvom, jačanjem volje i pokorom pripremi za eventualno mučeništvo. Znao je dobro da je čovjek od naravi i prepušten sam sebi veoma slab i zato je tražio snage od onoga koji je jedini može dati. Svoje imanje i svoja dobra dao je na upravu povjerljivom prijatelju.

Kad su mjesne vlasti primijetile da ga nema kod propisanih žrtava bogovima, poslale su vojnike u njegovu kuću da ga dovedu na žrtvovanje. Kako ga nisu našli, uhvatiše umjesto njega upravitelja njegovih dobara. Ta je vijest doprla i do Arkadija. On se odmah vrati iz osame, prijavi sucu, tako da njegov prijatelj ne mora trpjeti umjesto njega.

Rekao je sucu: "Ako moj prijatelj leži u zatvoru umjesto mene, molim te, otpusti ga jer on je nevin! Ovdje sam dobrovoljno i spreman sam položiti račun."

Sudac se obradovao zbog tolike plemenitosti srca pa mu je odvratio: "Ako se sada odlučiš da žrtvuješ bogovima, oprostit ću ti tvoj bijeg."

Arkadije odgovori odlučno i neustrašivo: "Što? Zar misliš da će Božji sluga iz straha da ne bi izgubio ovaj bijedni život prestrašiti se i počiniti idolopoklonstvo?"

Sucu se tako jasna riječ učini kao prekršaj protiv cara i države, koji se moraju poštivati kao kakva božanstva, pa zapovjedi da Arkadiju odsijecaju ud za udom. I odmah ga pograbiše krvnici da na njemu izvedu tu okrutnu i nečovječnu presudu. Arkadije je stenjao trpeći nepodnosive muke, povremeno gubio svijest, ali se nije dao slomiti. U srcu je molio snagu od Gospodina da ostane vjeran do konca. I krvnici su slušali kako govori sam sebi: "Sretni udovi, sad ste mi tek postali pravo dragi i dragocjeni, je odsada doista pripadate Bogu budući da ste mu prineseni za žrtvu!" Posljednjim silama obratio se i sakupljenom narodu: "Vi, gledatelji ovoga krvavog prizora, znajte da su sve muke malene za onoga čiji je pogled upravljen na vječnu krunu!" Nakon tih riječi sveti je i neustrašivi mučenik preminuo. Njegova smrt bila je i njegova pobjeda.

Strahovita progonstva kojima je Crkva bila izložena kroz prva tri stoljeća svoje povijesti bila su za nju i izvorom velikoga blagoslova. Krv mučenika postala je sjemenom iz kojega su nicali novi kršćani. I tako je, unatoč svim progonstvima, broj vjernika neprestano rastao što je očit znak i dokaz božanskoga podrijetla naše svete vjere. Svjesna blagoslova svojih mučenika Crkva ih je odmah od početka počela štovati, a to je štovanje i danas živo i u duhu vjere posve opravdano.

Sveti Arkadije
[ 12.1.2010 ]

Crkva se danas spominje mučenika iz prvih kršćanskih vremena sv. Arkadija koji je odbio štovati druge bogove

Kršćanstvo se u počecima širilo unatoč progonima i brojnim ubojstvima. Zato je Tertulijan i zapisao da je – krv mučenika sjeme kršćana. Među mučenicima prvih kršćanskih stoljeća je i sveti Arkadije iz Cezareje u Mauretaniji. Bio je jedan od najuglednijih građana i revan kršćanin. Kada je car Valerijan objavio dekret protiv kršćana, Arkadije je naslutio da bi to moglo i njega zahvatiti.

Tada je svoja imanja dao na upravu povjerljivom prijatelju, i povukao se u samoću. Dugo se nije pojavljivao na uobičajenim obredima prinošenja žrtve rimskim bogovima, te su vojnici došli po njega na njegovo imanje. Tamo su našli samo upravitelja i njega priveli.

Zato se Arkadije sam prijavio i zamolio da mu prijatelja puste iz zatvora. Suca je ta plemenitost ganula pa mu je ponudio da žrtvuje idolima, a on će mu zauzvrat oprostiti bijeg. Arkadije je na to mirno odgovorio: 'Što? Zar misliš da će Božji sluga iz straha da ne bi izgubio ovaj bijedni život prestrašiti se i počiniti idolopoklonstvo?'

Sudac je tu jasnu riječ razumio kao uvredu njemu i državi zato ga je dao usmrtiti okrutnom smrću: odsijecanjem jednog po jednog uda. Bila je to stravična muka za Arkadija, ali nije pokleknuo. Izdahnuo je uvjeren da tek sad ima sve te udove, kad ih je tako prikazao Bogu u žrtvi prinosnici. Smrću je postao pravi pobjednik nad bezumljem i protivljenjem Bogu i njegovim zakonima.

Crkva je iz dana u dan po takvim mučenicima rasla i napredovala. To je dokaz da je Crkva božanskoga podrijetla, kojega bismo trebali biti svjesni i u današnjim vremenima kad nas kojekakvi svjetonazori odvlače drugamo.