www.tebe-trazim.com

Sveti Klement I., papa i mučenik († 101)

Da bismo bolje shvatili povijest Crkve, korisno je uočiti i fenomen »kontestacije« – osporavanja, koji je kao pojam nov, ali kao stvarnost u Crkvi prisutan sve tamo od njezina početka. Uvijek je u Crkvi bilo ljudi koji su smatrali da su pozvani »rasuđivati«, pokazivati na onaj jedini »pravi« put, izvan kojega drugoga nema, koji su sve oko sebe smatrali zaprekom napretka u Crkvi, a na taj način u Crkvu unosili smutnje, razdore, stranke, svađe i ostale ljudske slabosti. Uvijek je bilo ljudi koji su smatrali da su za neke službe i odgovorna mjesta u Crkvi prikladni samo oni koji odgovaraju njihovim predodžbama, dok su druge, što su izlazili iz tih okvira, smatrali nepoželjnima i štetnima po opće dobro pa su ih osporavali i nastojali onemogućiti. Stoga bi se ljuto varao onaj koji bi mislio da povijest Crkve bijaše uvijek mirno more. Ne, nije tako bilo, lađa Crkve često je plovila i plovi uzburkanim mo-rem.

Za jedan veoma bučan slučaj osporavanja u Crkvi znamo već u I. stoljeću, i to u Korintu. Taj je slučaj mogao imati preteške i nesagledive posljedice da nije svojom mudrošću, ljubavlju, ali i odlučnošću, intervenirao svetac koga danas slavimo, sveti Klement, koji je kao treći Petrov nasljednik potkraj I. stoljeća upravljao Rimskom crkvom. I, hvala Bogu da je taj svetac, koji je u ono doba nosio najveću odgovornost za Crkvu, odmah i intervenirao. Bio je budan i neustrašiv pastir koji se nije bojao preuzeti na se odgovornost.

Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao doduše u Poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o »svom suradniku«, no to je ipak i odviše malo da bi toga Pavlova suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom. Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnim vezama sa svetim Petrom.

O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.

Njegova ličnost i njegov veliki autoritet proizlazi iz Poslanice što ju je između god. 96. i 98. upravio u Korint. Bilo je to baš malo nakon drugog progonstva kršćana pod carem Domicijanom. Od tog je progonstva mnogo pretrpjela i Rimska crkva, koju je u tim teškim i kritičnim časovima podržavao njezin revni biskup Klement. I gle, kad se progonstvo smirilo, oborila se na Crkvu u Korintu ne manja oluja, no ovaj put iznutra. Takve su bure još neugodnije i opasnije. To dobro znamo iz vlastitog iskustva u našoj mjesnoj Crkvi.

Predmet spora u Korintu sastojao se u tome što je šačica mladih bunila mjesnu kršćansku zajednicu protiv zakonito postavljenih svećenika. Osporavatelji zakonite vlasti u Crkvi činili su svoj razorni posao vjerojatno iz zavisti, interesa ili nekih drugih nečasnih motiva. Žalosno je bilo to što su ti nepozvani glasnogovornici uspjeli zavesti jedan broj vjernika na svoju stranu, što je dakako crkvenu zajednicu u Korintu dovelo do veoma teškog stanja. To je išlo čak tako daleko da je prijetio i bio već na pomolu raskol.

O svemu tome bio je u Rimu kao prvi autoritet Crkve obaviješten i papa Klement. On je smatrao svojom dužnošću da umiri duhove te ponovno uspostavi mir i red. Stoga je Crkvi u Korintu uputio svoju Poslanicu, koja je puna i dobrote i čvrstoće. Poslanicu je uručio trojici pouzdanih ljudi: Klaudiju, Valeriju i Fortunatu, koji su se dali na ne baš lagan i kratak put iz Rima čak u Korint. Strepeći pomalo i za te pismonoše te nadajući se u sretan ishod njihova putovanja, Klement je ovako zaključio svoju Poslanicu: »Vratite ih natrag brzo s mirom kao glasnike radosti da nam što prije jave o miru i slozi, što ih tako zazivamo i želimo, da bismo se mogli radovati i mi zbog uspostave reda među vama.«

Klement se u pismu protiv uzročnika nereda u Korintu ne služi baš nekim baršunastim riječima jer je i on dobro znao da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu. On zato piše: »Ustadoše nečasni protiv časnih ljudi, neslavni protiv slavnih, bezumni protiv mudrih, mladi protiv starih. I zbog toga su tako daleko pravda i mir jer je svak napustio strah Božji te je potamnila vjera u njega; nitko više ne koraca po normama njegovih zapovijedi, niti se ponaša na način dostojan Krista, već svatko ide za željama svog zloga srca, što je začelo onu opaku i bezbožnu zavist, zbog koje u svijet uđe smrt.«

Izrekavši te oštre i odlučne riječi, Klementova se ruka što piše ublažuje. Čini to jer se boji da njegove riječi ne bi još ljućom učinile ranu osporavatelja. Zato sada, nakon žigosanja, bira drugi put, sada želi uvjeravati pa stoga ovako piše:

»Predragi, te vam stvari pišemo ne samo da vas opomenemo, već da ih dozovemo u svijest i samima sebi jer smo i sami na istoj areni i jer nas čeka isto natjecanje.

Napustimo stoga isprazne i nekorisne pretjerane brige te uđimo u slavnu i časnu normu naše tradicije!

Pogledajmo što je lijepo, ugodno u očima Onoga koji nas je stvorio!

Uprimo pogled u Kristovu krv te spoznajmo kako je dragocjena za Boga, njegova Oca, jer je čitavom svijetu donijela milost pokajanja.

Gajimo osjećaje poniznosti, odbacujući u stranu svaku nadutost i ludost i srdžbu, sjećajući se naročito riječi što ih je izrekao Gospodin Isus da nas pouči u odmjerenosti i plemenitosti. Sjedinimo se s onima što slijede mir s pobožnošću, a ne s onima što hoće mir s licemjernošću. Krist je svojina onih poniznih, a ne onih što se podižu na njegovo stado.«

Kad čitamo te Klementove, nama vremenski tako daleko napisane riječi, možemo se ispuniti ponosom zbog naše tradicije koja je tako stara, a ujedno tako živa i sadržajna, da nam i danas može služiti kao duhovna hrana, da nas može i danas odgajati u našemu kršćanskom životu. Ono što mi ispovijedamo danas, ispovijedao je i sv. Klement i toliki drugi već prije 1900 godina. Ono za što se oni boriše, oko čega su nastojali, to isto i mi danas činimo. Zato su duhovni i pastoralni spisi već prvih kršćanskih pisaca, takozvanih apostolskih Otaca, odlično duhovno štivo i za nas danas.

Uvjeravajući Korinćane o onome jedino ispravnom, sveti Klement Rimski ukazuje na Kristovu poniznost koja je najjači zov za svakoga. Osporavatelje poziva na obraćenje poniznomu Kristu, a njemu se obratiti znači vladati se kao i on, koji je blag i ponizan srcem.

No evo samih Klementovih riječi: »Častimo Gospodina Isusa Krista, čija je krv dana za nas; poštivajmo one koji nas vode, poštivajmo starije, odgajajmo mladež za stegu i strah Božji, upućujmo naše žene prema dobru!

Nek one pokazuju ljubazne običaje čistoće, neka daju dokaz svoje spremnosti na blagost, neka šutnjom objavljuju umjerenost svoga jezika, nek vrše djela ljubavi na jednak način prema svima što se boje Boga!

Neka naši sinovi sudjeluju u poučavanju prema Kristu; neka nauče kakvu snagu ima kod Boga čista ljubav, kako je ljubav prema njemu lijepa i velika te kako spasava sve one što u njemu žive sveto, u čistoći misli.«

Sve te opomene, sva ta pouka prema svečevu pisanju imaju svoj smisao u Kristu. Takav valja biti jer nas tako Krist uči i riječju i primjerom. Poučavati se po Kristu i prema Kristu znači biti onakav kršćanin kakvog nam je Krist sam ocrtao.

Vrijednost je Klementove Poslanice Korinćanima i u tome što daje jasan nauk o hijerarhiji u Crkvi. Samo tako će se Korinćani, ali ne samo oni, već i mi danas vratiti k miru te izbjeći štetna osporavanja koja toliko koče razvoj i napredak Crkve.

Sv. Klement piše: »Apostoli su od našeg Gospodina Isusa Krista primili dobru vijest za nas; Isus Krist je bio poslan od Boga.

Krist je, dakle, od Boga, a apostoli od Krista; prema tome, jedan i drugi određeno dolaze od Božje volje.

Primivši naloge, postavši sigurni o uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista, pouzdavajući se u Božju riječ, potvrdom Duha Svetoga pođoše naviještati radosnu vijest da se približava Božje kraljevstvo.«

Za sv. Klementa, koji je bio daleko bliže apostolima negoli mnogi današnji samozvani tumači obnove i koncilskog duha, hijerarhija bilo kojeg stupnja ne potječe od izaslanstva jedne zajednice, zato je nijedna zajednica vjernika i ne može maknuti.

On piše: »Oni koji su bili postavljeni od apostola ili susljedno od drugih odličnih ljudi, s odobrenjem cijele Crkve, i koji su na besprijekoran način služili Kristovu stadu s poniznošću, vedro i bez niskosti, postigavši dobro svjedočanstvo od sviju, u mnogim okolnostima, njih vjerujemo da nije pravo ukloniti s njihove službe.«

Svoju misao o tom pitanju sv. Klement još jače naglašava govoreći ovako: »Dragi moji, sramotno je, veoma sramotno i nedostojno ćudorednog ponašanja, prema Kristu, čuti da se veoma solidna i stara crkva u Korintu, zbog jedne ili dvije osobe podigla protiv prezbiterâ – svećenikâ.

I taj glas nije došao samo k nama nego i k onima koji su drukčije vjere od naše; i tako se s jedne strane zbog vaše bezumnosti nanose pogrde Gospodinovu imenu, a s druge opet stvara se opasnost po vas same.«

Tako je ta neugodna afera urodila dvostrukom sablazni: unutar i izvan Crkve u Korintu. A tko daje sablazan, mora to i popraviti. Jedinstvo i mir nisu dobra koja bi se mogla olako i bez kazne proigrati. Zato i papa Klement u svojoj Poslanici izričito traži da se krivcima naloži primjerena pokora.

»Vi, dakle, koji ste dali povod buni, podložite se svećenicima te kao pokoru primite od njih prijekor, sagibajući koljena svoga srca!

Naučite se pokoravati, odlažući drsku i oholu okorjelost vašega jezika; bolje je, naime, za vas da budete maleni te u broju Kristova stada, negoli isključeni od njegove nade.«

A sada se može pitati da li su tako jasne i odlučne riječi pape Klementa postigle željeni učinak? On sam se nadao da će njegov zahvat poslužiti dokrajčenju razdora, no kao čovjek realist, poznavajući dobro ljudsku tvrdoglavost, nije isključivao ni drugu protivnu mogućnost. To naslućujemo iz završnih riječi njegove Poslanice gdje kaže i ovo: »Ako tko ne posluša Božje riječi izrečene preko nas, neka zna da će na se navući krivnju i ne baš tako malu pogibao. A mi ćemo biti nevini od toga grijeha te tražiti da Stvoritelj svemira neokrnjenim sačuva broj svojih odabranika koji se povećava svuda po svijetu posredstvom njegova ljubljenoga Sina Isusa Krista, po kojem nas je pozvao iz tame u svjetlo, iz neznanja na spoznaju slave njegova imena.«

Sveti Kolumban, opat († 615)

Zahvaljujući djelovanju apostola Irske sv. Patriciju te drugim irskim monasima, osobito sv. Kolumbi i svetoj Brigidi, Irska – zeleni otok – postade i otokom svetaca, kršćana veoma stroga života, apostolâ i misionarâ. Bilo je to providencijalno za europski kontinent jer, kad su Europu za seobe naroda preplavili barbari, kad se među preostalim kršćanima pojavi i krivovjerno naučavanje, prava duhovna suša i zahirenost, s otoka svetaca dođoše nove, mlade, svježe duhovne sile koje stari kontinent zadahnuše novim životom.

Irski su misionari pošli drugim smjerom nego njihov apostol sv. Patrik, koji im je došao iz Velike Britanije. Oni su pošli prema Engleskoj, Normandiji, Franačkoj, Njemačkoj, Italiji. Pa premda su dolazili iz europske zemlje, koja je prostorno najudaljenija od Rima, te premda su imali različite religiozne tradicije i obrede, irski su monasi u Europi bili najposlušniji papi.

Nitko im to u povijesti nije priznao kao papa Ivan Pavao II. u svojoj homiliji, u srcu Dublina, u Phoenix parku, 29. rujna 1979. Papa im je tom zgodom rekao: »Kao sveti Patrik i ja sam čuo ’glas Irske’, koji me zvao i došao sam vam, svima vama u Irsku. Od prvih početaka svoje vjere Irska je bila povezana s Apostolskom stolicom u Rimu. Stare uspomene svjedoče da je vašeg prvog biskupa Paladija poslao u Irsku papa Celestin i da je sv. Patrika, Paladijeva nasljednika, ’u vjeri učvrstio’ papa Leon Veliki.

Od izreka što se pripisuju Patriku glasovita je ona upravljena ’crkvi Iraca, štoviše Rimljana’, označujući im kako će moliti da budu ’kršćani kao što su to Rimljani’. To jedinstvo ljubavi između Irske i svete Rimske crkve ostalo je nepovredivo i neslomivo kroz vjekove. Vi irski katolici prihvatili ste i ljubili jedinstvo i mir Katoličke crkve, cijeneći ga iznad svakog drugog blaga ove zemlje. Vaš je narod tu ljubav prema Katoličkoj crkvi, kamo god je dospio, u svakom razdoblju vaše povijesti, širio. To je bilo djelo prvih redovnika i misionara u mračnim razdobljima Europe, onih što su se uspjeli spasiti u progonstvima, izgnanika i misionara – muževa i žena – prošloga i sadašnjega stoljeća.

Došao sam k vama kao rimski biskup i pastir opće Crkve da s vama proslavim to jedinstvo u euharistijskoj žrtvi, ovdje u Dublinu, glavnom gradu Irske, prvi put u povijesti vaše zemlje. U ovaj čas moj položaj hodočasnika zbog Krista u ovu zemlju, iz koje su se toliki drugi hodočasnici zbog Krista, hodočasnici za Krista, razgranali po Europi, obje Amerike, Australiji, Africi i Aziji, omogućuje mi doživljaj velikog ganuća. Ovdje se nalazim u društvu tolikih stotina tisuća Iraca, muževa i žena, razmišljajući koliko se puta kroz stoljeća u ovoj zemlji slavila Euharistija…«

Već iz tog dijela – zapravo uvoda u homiliju – vidi se koliko papa Ivan Pavao II. voli Irce i zašto ih voli. Irci su prvi europski narod, iako se jedan drugi veći narod diči nazivom »najstarije kćerke Crkve«, koji je primio kršćanstvo već sredinom V. stoljeća, dakle, prije Francuske. Kad govorimo o pokrštenju današnjih europskih naroda, Irska vremenski stoji na prvome mjestu, no jer se radilo o jednom malom narodu, to se nije toliko naglašavalo. Sada sam Papa to naglašava pred cijelim svijetom. I mi Hrvati, kao pripadnici jednoga malog, često zapostavljenog naroda, možemo se tolikom priznanju Irskoj samo radovati. U nj Papa uključuje sve one male narode koji su isto tako Petrovoj stolici i u najtežim uvjetima uvijek bili najvjerniji.

Bilo je mnoštvo misionara što su u Europi VI. i VII. stoljeća, pa i kasnije, pripadali takozvanoj irskoj dijaspori. Tako se, na primjer, u Italiji gotovo svaka pokrajina još i danas diči kojim svecem iz plejade starih irskih misionara. Dosta je navesti svetoga Orsa u Aosti, svetoga Frediana u Lucci, svetoga Catalda u Tarantu, svetoga Donata u Fiesoleu, svetoga Emilijana u Faenzi, svetoga Folca u Piacenzi. No prvi i najslavniji je od tih irskih misionara današnji svetac sv. Kolumban. On je u povijesti označen kao »div europskog formata«. Stoga nije čudo da samo u Italiji desetak mjesta nose njegovo ime.

Kolumban se rodio sredinom VI. stoljeća u irskoj pokrajini Leinstar. Humanističke i teološke nauke svršio je pod vodstvom svetog Comgalla u samostanu Bangor, na sjeveru Irske. I sam je prihvatio monaški život te kao misionar pošao na europsko tlo. S njim je pošla i skupina njegovih učenika koji su posvuda širili monaški život, i to irskoga tipa. Tako je sv. Kilijan pošao u Arras, u Galiju, sv. Gal na Bodensko jezero, gdje je utemeljio glasovitu opatiju, koja se po njemu zove te mu je ovjekovječila ime, sv. Rombold u Malines, u Belgiju, sv. Livin u Gand, isto u Belgiju, te sv. Virgilije čak u Salzburg.

Sveti Kolumban je kao mladić prošao kroz najstrožu monašku školu pod pravilom sv. Comgalla. U njoj je išao iz pokore u pokoru, s otoka na otok, jer su se glavni samostani u Irskoj nalazili na pojedinim otocima usred jezera. U samostanu Bangor bio je prije puta u Europu i sam duhovni učitelj mladih redovnika kroz desetak godina.

Kolumbanove putove po Europi teško je pratiti i povjesničarima stručnjacima. On je promijenio mnogo mjesta i osnovao brojne samostane, ali ono što se nigdje nije mijenjalo, bila je stega i najveća strogost života. Strogost neka osvijetle samo ovi podaci: Za jednostavno ispuštanje jednoga »amen« u koru bijaše kazna od 30 udaraca. Neumjerenost u jelu plaćala bi se tjednom posta o kruhu i vodi. A postovi i stega bijahu svakidašnja praksa.

Sv. Kolumban je osnovao prve samostane u Luxeuilu i u Fontainesu, u Burgundiji, zatim Faremoutiers i Jouarre. Napokon je prešao Alpe te došao u Italiju. Pred njim je već išao glas o njegovoj mudrosti i svetosti. Ispočetka je bio savjetnik langobardskih kraljeva, no kasnije im se zbog svog protivljenja arijanskoj herezi zamjerio. Zato je ostavio Lombardiju te se preselio u ligurske Apenine između Genove i Pavije.

Ondje je svojim rukama, u već veoma poodmakloj dobi, sagradio crkvu i samostan Bobbio, gdje je i umro god. 615. Taj je samostan postao jedan od središta zapadnoga monaštva. Obnova monaškoga života, koju je poduzeo sv. Kolumban, uz početne uspjehe kasnije se, zbog pretjerane pokore i strogosti nekako ukočila. Njegovo pravilo, koje nije imalo onu odmjerenost jednoga sv. Benedikta, nije ni moglo doživjeti istu dugovjekost kao benediktinsko.

Unatoč tome, moramo priznati istinsku veličinu sv. Kolumbana, no svaka je ljudska veličina – pa i svetačka – ograničena i po svojoj biti nužno relativna. Sv. Kolumban je bio misionar koga je pokretao istinski apostolski duh i velika ljubav prema Bogu i prema duhovnom dobru čovjeka. Bio je snažna ličnost. To neka osvijetli ova zgoda. Zbog svoje neslomljivosti istjerala ga je iz Luxeuila baka veoma mladoga burgundskoga kralja Thierria, koji je naslijedio velikodušnog i širokogrudnog Gontrana. Kolumban je prije ukrcavanja iz Nantesa svojim monasima napisao veoma lijepo pismo, puno snažnih misli, među inim i ovo: »Ako nekome oduzmete slobodu, oduzeli ste mu i dostojanstvo.«

Sveti Kolumban je bio veoma dubok i duhovan čovjek. O tome svjedoče njegove Pouke koje su kasnije ušle u blago latinske patrologije. Njegove su pouke nadahnute Svetim pismom. Tako već kod njega, na temelju biblijskih tekstova nalazimo veoma lijepih misli o Srcu Isusovu, barem uključno. Polazeći od ovih tekstova: »O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!« (Iz 55,1). »Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me!« (Iv 7,38), Kolumban iznosi ove lijepe misli:

»Ljubljena braćo, ako vaša duša žeđa za božanskim izvorom, o kojem ću vam govoriti, potičite tu žeđ, a ne gasite je! Pijte, no ne budite zasićeni! Jer nas životvorni izvor poziva i zdenac života kaže: Neka onaj koji je žedan dođe k meni i pije! Pije što? Čujte! Prorok vam kaže, sam izvor to ovako tumači: ’Oni su me napustili, mene, izvor života, govori Gospodin’ (Jer 2,13). Gospodin sâm, Isus Krist, naš Bog, je dakle vrelo života, i zato nas poziva da ga pijemo. Pije ga tko ga ljubi; pije ga onaj koji se nasićuje Božjom riječju, ljubi ga i želi; pije ga onaj koji gori od ljubavi prema mudrosti...

Vidite odakle izvire taj izvor: on dolazi odakle je sišao Kruh, jer Kruh i izvor su jedno: jedini Sin, naš Bog, Isus Krist Gospodin, za kojim uvijek mora žeđati. Čak i ako ga blagujemo i svojom ljubavlju upravo gutamo, naša nam želja još uvijek uzrokuje žeđu za njim. Kao vodu s izvora, pijmo ga bez prestanka beskrajnom ljubavlju, pijmo ga svom svojom pohlepom i naslađujmo se njegovom slatkom blagošću! Jer Gospodin je blag i dobar. Bilo da ga blagujemo ili pijemo, uvijek ćemo za njim gladovati i žeđati, jer on je hrana i pilo apsolutno neiscrpivo. Kad ga blagujemo, ne biva potrošen; kad ga pijemo, ne iščezava; jer naš je Kruh vječan i naš je izvor vjekovit, naš slatki izvor. Odatle ova prorokova riječ: ’Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu’ (Iz 55,1). On je, uistinu, izvor žednih, a ne zasićenih. Žednih, koje drugdje proglašava blaženima (Mt 5,6), on ih poziva: one koji nikad nemaju dosta za piti, no koji imaju to veću žeđ što ga više piju.

Braćo, izvor mudrosti, Božju Riječ na visinama (Sir 1,5), želimo je, tražimo je, ljubimo je: u njoj su skrivena, kako kaže Apostol, sva blaga mudrosti i znanja (Kol 2,3); i ona poziva one koji su žedni da crpe. Ako si žedan, pij na izvoru života; ako si gladan, jedi Kruh života! Blaženi oni koji gladuju za tim Kruhom i žeđaju za tim izvorom! Oni jedu i piju bez prestanka, a još će željeti piti i jesti. Kako je to dobro što se uvijek može jesti ili piti, a da se ne izgubi žeđ ni tek, što se neprestano može kušati ne prestajući za njim čeznuti. Kralj prorok to ovako izražava: ’Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin’ (Ps 33,9)«.

Iako sv. Kolumban u tom tekstu nigdje izričito ne spominje Srce Isusovo, prema sveukupnoj kršćanskoj tradiciji znamo da je taj neiscrpivi izvor provreo na Veliki petak, kad je vojnik otvorio kopljem Isusovo Srce, a iz njega potekla krv i voda, simbol svih novozavjetnih dobara spasenja.

Na temelju teksta iz proroka Jeremije: »Ta, zar sam ja Bog samo iz blizine – riječ je Jahvina – zar iz daljine nisam više Bog? Može li se tko skriti u skrovištima da ga ja ne vidim? – riječ je Jahvina. Ne ispunjam li ja nebo i zemlju?« (23,23–24) – sveti Kolumban iznosi ove misli:

»Bog je posvuda, čitav, neizmjeran. Posvuda je bliz, prema svjedočanstvu što ga daje o samome sebi: Ja sam, kaže on, blizi, a ne daleki Bog. Bog koga tražimo ne stanuje, dakle, daleko od nas: mi ga imamo među sobom. On stanuje u nama kao duša u tijelu, a mi da smo za njega barem zdravi udovi, koje grijeh nije ubio… Pod tim uvjetom on, uistinu, stanuje u nama, on koji je rekao: ’Stanovat ću među njima i među njima hodati’ (2 Kor 6,16). Ako nam on čini milost da stanuje u nama, mi smo po njemu istinski oživljeni, kao njegovi živi udovi. ’U njemu, kaže apostol, živimo, mičemo se i jesmo’ (Dj 17,28).

Ali tko može slijediti Svevišnjega sve do u njegov neizrecivi i neshvatljivi bitak? Tko će istraživati Božje dubine? Tko će se usuditi raspravljati o vječnom počelu svemira? Tko će se hvaliti da poznaje beskonačnoga Boga, koji sve ispunja i sve obuhvaća, sve proniče i sve nadilazi, sve grli, svemu izmiče, ’kojega nitko od ljudi nije vidio’ (1 Tim 6,16) onakvim kakav jest? Neka, dakle, nitko ne bude preuzetan da istražuje Božju dubinu, ’što’, ’kako’ i ’zašto’ njegova bića. Ono ne može nikako biti ni izrečeno, ni istraženo, ni proniknuto. Vjeruj jednostavno, ali čvrsto, da je Bog onaj koji je bio i koji će biti, jer Bog je nepromjenljiv.

Tko je, dakle, Bog? Otac, Sin i Duh Sveti, Bog je jedan. Ne traži više o subjektu Boga! Neka oni koji žele saznati temelj stvari koje se odnose na Boga započnu s promatranjem naravnoga reda. Znanje o Presvetom Trojstvu s pravom se uspoređuje s dubinom mora, o kojem je Mudrost rekla: ’Temelj dubina, tko ga može dohvatiti?’ Kao što je dno mora nevidljivo čovjekovim pogledima, tako božansko Trojstvo ostaje nedohvatljivo ljudskom shvaćanju. Stoga, ako netko želi znati što mora vjerovati, neka si ne umišlja da to može učiniti više umovanjem nego vjerom, jer će se Božja mudrost, ako je tako budemo tražili, još dalje povući.

Istražuj, dakle, najvišu spoznaju ne raspravljajući, već provodeći savršen život, ne jezikom nego vjerom što provire iz jednostavnog srca, a nije rezultat učenih nagađanja. Ako neizrecivoga tražiš umovanjima, on će se još više udaljiti od tebe; ako to činiš vjerom, mudrost će se držati ondje gdje boravi: na tvojim vratima; a gdje se ona nalazi, može se i vidjeti… Budući da je Bog nevidljiv, mi moramo u njega vjerovati; no ipak se Bog na neki način može i vidjeti čistim srcem.« Pri tom sv. Kolumban misli na Isusove riječi: »Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!« (Mt 5,8).

Sveti Spes, biskup

Imena triju bogoslovnih kreposti: vjera, nada i ljubav, nosili su i neki sveci i svetice. Tako se u Rimu 1. kolovoza spominju tri mučenice, zvane Fides, Spes, Caritas, za koje hagiografi misle da su više simbolična nego stvarna imena, kao i ime majke tih mučenica Sofija, što na grčkom jeziku znači mudrost. Možda se radilo o neznanim mučenicama pa im je kršćanska pobožnost dala krasna imena triju bogoslovnih kreposti i jedne ćudoredne. Nije to jedini takav slučaj. Poznat nam je i slučaj svete Četvorice okrunjenih. Radi se o mučenicima kojih su imena bila nepoznata pa su ih jednostavno tako nazvali, a ono »okrunjeni« znači palmom i slavom mučeništva.

Fides je ime jedne svete mučenice iz Agena, veoma poznato u pučkoj pobožnosti srednjega vijeka u Francuskoj. To ime i danas rado nose mnoge redovnice, kao i imena Spes i Caritas. Na hrvatskom imamo i narodna imena, koja isto označuju: Vjera ili Vera, Nada.

Danas slavimo ime sveca koji nosi ime Spes, a ta riječ znači nada. To je u katoličkom kalendaru jedini slučaj da muškarac nosi takvo ime. Povjesničari misle ipak da je takvo ime u prvim vremenima kršćanstva morala nositi i koja druga osoba, i to u Spoletu, u Umbriji, gdje se slavi i sveti Spes. O današnjem svecu sačuvan je nadgrobni spomenik s natpisom njemu u čast, koji se još i danas čuva.

Spes, biskup lijepoga umbrijskoga grada Spoleta, vjerojatno se u tome gradu i rodio. To se zaključuje po tome što je upravo u Spoletu ime Spes bilo veoma poznato i prošireno. Spes je vršio biskupsku službu veoma dugo, 32 godine, u kojima je mnogo toga proživio i pretrpio. Bilo je dobra, no isto tako – ako ne i više – i zla. Sve je to dalo povoda da njegove sposobnosti, a još više kreposti, dođu na vidjelo, do izražaja. On je kao pastir duša morao u svim tim prilikama i neprilikama uvijek biti bliz svome stadu. Morao ga je poučavati, odgajati, braniti, što u VI. stoljeću – dok je još uvijek trajala seoba narodâ, navale barbara – i nije bilo baš tako lako.

Dan svečeve smrti znamo točno. To je današnji dan, ali godinu ne znamo točno. Stari natpisi na grobovima nisu bili tako precizni uvijek kao naši danas. Sveti Spes je bio pokopan u staroj crkvi Sv. Petra u Spoletu. Tu je crkvu sagradio njegov prethodnik na biskupskoj stolici godine 419. Jedan dio relikvija svetoga Spesa prenesen je u ondašnju Francusku, u Aix-la-Chapelle a današnji Aachen u Njemačkoj. To govori o stanovitoj proširenosti njegova štovanja. Svečevo ime, koje označuje nadu, moglo je vjernike raznih krajeva sjedinjavati u zajedničkoj nadi u spasenje.

Blaženi Mihael Augustin Pro, mučenik (1891–1927)

Mihael Augustin Pro rodio se u mjestu Guadalupe (Zacatecas, Meksiko) g. 1891. u obitelji duboko prožetoj kršćanskim duhom. Godine 1911. stupio je u Družbu Isusovu. Do svećeništva je stigao svršivši nauke u Meksiku, Nikaragvi, Španjolskoj i Belgiji. Sveti red primio je g. 1925. Premda bijaše slaba zdravlja, osobito u vrijeme bogoslovskih nauka, dapače, osjećajući povremeno i teže bolove, ipak je očuvao radosno i vedro raspoloženje. Vratio se u Meksiko u mjesecu srpnju 1926. nekoliko dana prije nego je izdana odluka o progonu kršćana. Tako bijaše prisiljen potajno obavljati svećeničko služenje kojem se posvetio gorljivom revnošću i najvećom savjesnošću. Lažno je optužen za zločin, ali nadasve zato što bijaše svećenik. Najprije je bačen u zatvor, a zatim je nakon kratkog vremena bez sudskog postupka strijeljan. Bilo je to 23. studenoga 1927 u gradu Meksiku. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1988. godine.

U jednom svom pismu p. Mihael Pro piše: »Kroz sve godine svojeg redovničkog života nisam našao nijedno brže i djelotvornije sredstvo da živim u čvrstom zajedništvu s Isusom nego što je sveta Misa. U njoj se sve gleda drukčijim pogledom, sve se mjeri u širem obzorju, plemenitije i duhovnije se sve osjeća. Po njoj ćeš se, dapače, osjetiti izmijenjenim; kao da je u tom već nešto božanskije što tvoj duh preplavljuje i preobražava te u nekoga posve različitoga. To nije ništa drugo nego biljeg koji se utiskuje, sama punina Duha Svetoga koja namjerava uništiti sve što god tamo ostane ljudskoga. Ona će u tebi probuditi božanski život, učinivši te snažnijim dionikom božanske naravi.«