www.tebe-trazim.com

Sveti Nikola, biskup

O ljubavi, o diko najveća!
Kćerko Božja, koju otac uda
Za svijet bijedan, da po njemu svuda
Srećom rađa i na oca sjeća;
Ti svetice, kojoj svatko dube
Hram u srcu, jer sva srca ljube,
Tebe pjevat danas mi je sreća!
(Petar Preradović)


Slaveći danas blagdan velikog zaštitnika tolikih naših župa, svetog Nikolu, željeli bismo vam progovriti o onome što je na njemu najljepše i najprivlačivije, o onome što našu katoličku vjeru čini božanskom, nebeskom, a to je ljubav.

U blizini roditeljske kuće sv. Nikole imao je svoj dom neki čovjek, nekad bogat, ali je, izgubivši carsku službu, izgubio skoro sav imetak i postao siromah. Imao je tri kćeri koje bi se mogle udati, jer su lijepe i pristale, ali im ne može dati miraza. I nesretni otac odluči trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri da tako nešto zaradi. One se jadnice usrdno pomoliše Bogu da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.

I sveti je Nikola nekako doznao za tu crnu odluku nesavjesnog oca pa uzevši vrećicu, napuni je dukatima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće onog nesretnika, ubaci zamotak kroz prozor, brzo se udaljivši. Možemo lako zamisliti kako se otac onih djevojaka začudio kad je ujutro našao onoliki novac. Prebroji ga i reče: »Otkuda ovo ovdje?« Razmišljajući dođe do uvjerenja da mu je to ubacio neki prijatelj jer je svako drugo tumačenje bilo nemoguće. Vidjevši kako je svota upravo dostatna da časno udade jednu kćer, opremi je i miraz joj dade. Kad li se ono dogodi i po drugi put; nađe, naime, jednog jutra i drugu vrećicu s dukatima. Spremi on i srednju kćer. A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč svem zaklinjanju neka šuti, sretni otac nije imao preče brige negoli razglasiti što mu je učinio Nikola – prijatelj sirotinje.

A kod koga je naučio sv. Nikola tu divnu krepost ljubavi?
Odgovor: Kod Učitelja i uzora ljubavi, kod Isusa Krista!

Krist govori o ljubavi prema bližnjemu kao o svojoj zapovijedi, kao o novoj zapovijedi. A u čemu se sastoji ta nova zapovijed?
Odgovor možemo sažeti u četiri misli:

1) Za Krista je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu jedna zapovijed.
Od Njega samoga potječe riječ: »Što god ste učinili jednome od najmanjih, meni ste učinili.«
Na sudnjem će danu Krist naglasiti da je sve što je učinjeno gladnima, žednima, golima, bolesnima, Njemu samome učinjeno.
2) Krist daje primat – prvenstvo ljubavi.
Zapovijed ljubavi stoji iznad svih drugih zapovijedi. Ljubav je duša i srce sve kršćanske savršenosti i svetosti. Ona nije samo sastavni dio kršćanske etike, i to najvažniji, ona nije samo naročita strana kršćanskog morala, i to najdragocjenija, nego je sadržaj svega onoga što kršćanstvo od nas traži.
Kad bismo govorili ljudskim i anđeoskim jezicima, dakle, kad bismo bili u najvećoj mjeri nadareni, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo kao mjed koja ječi i praporac koji zveči. Kad bismo imali dar proroštva, sve znanje, kad bismo razumjeli svaku tajnu, dapače kad bismo imali i vjeru koja pomiče bregove, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo ništa.
3) Krist je sam došao na svijet da zasvjedoči ljubav.
»Duh je Gospodnji na meni, govori On u nazaretskoj sinagogi, zato me pomaza da naviještam evanđelje siromasima. Posla me da propovijedam zarobljenima otkup i slijepima vid, da oslobodim potlačene, da propovijedam milosnu godinu Gospodnju« (Lk 4,18–19).
Da zasvjedoči ljubav, Krist je došao na ovaj svijet, trpio i umro. A ljubav je razlog opstanka Crkve, apostola i svećenika. Ljubav mora biti također raison d’être – razlog opstanka i nas kršćana. Naša je sveta dužnost ljubavi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, i to ne samo u riječi, nego u čitavom našem bivstvovanju i djelovanju.
4) Krist je proširio granice ljubavi u beskraj.
To je smisao prispodobe o milosrdnom Samaritancu. Svaki je čovjek naš bližnji, pa i neprijatelj. Mi ne smijemo nikoga isključiti iz svoje ljubavi. Ljubav ne smije pitati za osobu, za rasu, za stalež, za zanimanje, dapače ni za vjeroispovijest. Gospodin daje da Njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da kiša pada pravednima i grješnima.

Najljepši nam je pak primjer ljubavi prema bližnjemu dao sam Krist Gospodin. Njegov divni primjer možemo sažeti u tri misli:

1) Krist je imao povjerenja u ljude.
On je vjerovao preljubnici, grješnici koja mu je ležala do nogu, Samarijanki, razbojniku i cariniku. I ti su se muškarci i žene uhvatili za to povjerenje kao za sidro i spasili iz oluje. Krist je vjerovao i svojim apostolima unatoč svim njihovim pogrješkama. On je vjerovao jednome Petru i onda kad je taj zatajio.
2) Krist je nastojao usrećiti ljude.
I doista, kolike je bolesnike usrećio povrativši im zdravlje, grješnike podijelivši im oproštenje i smirenje savjesti, djecu koju je grlio i blagoslivljao!
3) Krist je podigao ljude na nov, na božanski život, davši im milost i snagu za to.
On nam je, dakle, najljepši primjer ljubavi prema bratu čovjeku, osobito patniku. On sam završava prispodobu o milosrdnom Samaritancu riječima: »Idi i ti čini tako!«

Jedan prastari natpis na nekoj kapelici u Gornjoj Bavarskoj govori u jeziku pobožnog srednjeg vijeka o bitnom u ljubavi prema bližnjemu:

»Ako ne prosuđuješ i ne osuđuješ nijednog čovjeka, draže mi je nego da si sve svoje imanje i posjed podijelio siromasima.

Ako opraštaš svom neprijatelju, draže mi je nego da bosonog hodočastiš k Sv. Jakovu u Compostelu u Španjolskoj i na svakoj se milji biješ.

Ako kojem čovjeku štogod dobro ispripovjediš ili pročitaš iz Svetog pisma, draže mi je nego da 7 godina živiš samo o kruhu i vodi.

Ako poštivaš i najmanjeg čovjeka i ne uznosiš se nad njim, draže mi je nego da sagradiš most i sve ljude, koji preko njega prelaze, primaš na konačište.«

A jedna druga njemačka izreka lijepo veli:

Budi uvijek spreman davati,
I nikad nemoj škrto mjeriti svoje darove!
Znaj da tvoja smrtna košulja
neće imati džepova!
sv. Nikola


U tom je kršćanska ljubav naročito u srednjem vijeku znala biti nenatkriljiva. Vitezovi-redovnici ivanovci nazivali su bolesnike po svojim bolnicama »gospodo«, a sebe od bolesnika »braćo«. Bolesnici su dobivali hranu iz srebrnih zdjela na srebrnim tanjurima, dok su sami vitezovi-redovnici jeli iz drvenih posuda.

Pripovijeda se o nekom biskupu koji je upravio na svoje bogoslove ove riječi: »Od svih vaših ispita najvažniji je ispit iz ljubavi!« Ne vrijedi li to za svakoga od nas? Što ćemo biti svi mi bez razlike pitani na najsudbonosnijem ispitu, o kojem će ovisiti čitava naša sretna ili nesretna vječnost, na sudu Božjem, što drugo nego o ljubavi, kako smo vršili zapovijed ljubavi prema bratu čovjeku?

Da li ste već čuli za sestru Rozaliju? Bila je to redovnica milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Proživjela je tri francuske revolucije. Onu veliku iz god. 1789. još kao dijete, a one manje iz god. 1830. i 1848. kao redovnica, i to stanujući od god. 1806. sve do smrti god 1856. u nekom pariškom predgrađu, gdje je još od prve revolucije bilo sve puno mržnje i želje za osvetom i odraslo bez ikakve vjere. A ipak, ne samo što se njoj kroz cijelo to vrijeme ništa nije dogodilo, nego je ona god. 1848., kad je već općenito bila poznata i priznata kao »Majka«, bez ikakva rizika smjela odbrusiti revolucionarima u lice što god je htjela.

Kad su oni dovukli u dvorište njezina doma nekog zarobljenog časnika da ga strijeljaju, doleti ona kao furija i zavikne: »Ovdje se ne ubija!« – i mnoštvo je uzmaknulo.

Znala je doći na barikade i održati revolucionarima ovakvu lekciju: »Ta prestanite već jednom s pucanjem; zar nemam dosta udovica i siročadi da ih hranim pa mi hoćete priskrbiti još drugih?« – i paljba je popustila, a narod bi govorio: »Pustite Majku neka svoje čini!«

Kad su joj jednom ipak prigovorili zašto ide na barikade, jer je i protiv njihove volje može pogoditi ubojito zrno, odvrati im ona: »Mislite li da sam sretna što živim kad se moja djeca ubijaju?«

Nekom se liječniku već uzdigla nad glavom smrtonosna sjekira, a on zavapi: »Što radite? Ja sam prijatelj sestre Rozalije!« – i mnoštvo ga upravo s poštovanjem pusti da slobodno prođe kroz njihove redove.

Jedna izjava sestre Rozalije dostatno otkriva temelj i izvor iz kojega je mogao poteći njezin neograničeni utjecaj na ljude, a to je: »Nešto me guši i oduzima mi svaki tek, a to je misao da tolike obitelji nemaju kruha.« Zato se njezino lice redovito ponešto razvedrilo samo onda kad je gledala radost onih kojima je pomogla.

Sigurno su sestra Rozalija, sv. Vinko Paulski i Ozanam, a danas apostol beskućnika u Parizu abbé Pierre ispisali svjetlije i časnije stranice francuske i crkvene povijesti nego Richelieu, Mazarin, Talleyrand i drugi.

Blagdan sv. Nikole, prijatelja i dobrotvora sirotinje i djece, neka bude za nas povod da se ispitamo kako vršimo veliku zapovijed ljubavi!

Weihnachtslied Laßt uns froh und munter sein
Laßt uns froh und munter sein
Und uns recht von Herzen freu'n!
Lustig, lustig, trallerallera,
Bald ist Nikolausabend da!
Bald ist uns're Schule aus,
Dann zieh'n wir vergnügt nach Haus.
Lustig, lustig, trallerallera,
Bald ist Nikolausabend da!

Dann stell ich den Teller auf,
Niklaus legt gewiß was drauf,
Lustig, lustig, trallerallera,
Bald ist Nikolausabend da!

Steht der Teller auf dem Tisch,
Sing ich nochmals froh und frisch:
Lustig, lustig, trallerallera,
Bald ist Nikolausabend da!

Wenn ich schlaf, dann träume ich:
Jetzt bringt Niklaus was für mich.
Lustig, lustig, trallerallera,
Bald ist Nikolausabend da!

Wenn ich aufgestanden bin,
Lauf ich schnell zum Teller hin.
Lustig, lustig, trallerallera,
Bald ist Nikolausabend da!

Niklaus ist ein guter Mann,
Dem man nicht g'nug danken kann.
Lustig, lustig, trallerallera,
Bald ist Nikolausabend da!



Legenda o Svetom Nikoli
Sveti Nikola ranokršćanski je biskup koji je živio u 4. stoljeću. Rodio se u maloazijskom gradu Miri, današnjem Demreu u Turskoj. Bio je jako velikodušan, hrabar i dobar, pa se uz njega vežu mnoge anegdote i priče, među kojima je teško razlikovati koje su istinite, a koje su tek maštovite legende.

Običaj da Nikola djeci noću s 5. na 6. prosinca donosi darove u čizmicu potječe od legende o tri jako siromašne sestre čiji otac nije mogao osigurati miraz za njihovu udaju. Zbog toga se odlučio na strašan korak - trgovanje njihovom ljepotom. Sveti Nikola doznao je za njegovu odluku pa mu je jedne noći ubacio kroz prozor vrećicu sa zlatnicima.

Taj je novac poslužio za udaju najstarije sestre, a nakon druge vreće sa zlatnicima, otac je mirazom opremio i srednju kćer. Tada je odlučio saznati tko je njegov dobrotvor. U trenutku kada je Sveti Nikola ubacio svoj dar za najmlađu kćer, otac je potrčao za neznancem, sustigao ga i prepoznao u njemu Nikolu. Unatoč obećanju da nitko neće saznati tu priču, sretni je otac razglasio radosnu vijest cijelom mjestu.

Druga legenda govori da ga je na hodočašću u Palestinu, Svetu Zemlju, zatekla oluja te je lađa gotovo potonula. No Nikola je, poput Isusa Krista, zaprijetio valovima i oluja je prestala.



Tko je Sveti Nikola?

Sveti Nikola je svetac koji dolazi iz Male Azije. Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji u 3. stoljeću prije Krista. Njegovi roditelji dugo nisu imali djece pa su od Boga izmolili malog Nikolu. Bio je poznat po mudrosti i plemenitosti, a iz ljubavi prema ljudima prodao je sav svoj imutak i novac podijelio siromasima. Poznato je nekoliko priča o njegovu životu.

Prema jednoj, pribavio je novac za miraz za tri djevojke kako bi se udale. Zbog toga se na slikama prikazuje s tri vreće zlatnika (ponekad tri kugle ili jabuke) i odatle veza s darivanjem.

Prema drugoj, oživio je troje djece koje je ubio opaki gostioničar kako bi servirao njihovo meso; odatle veza s djecom.



Prema trećoj, smirio je uzburkano more i tako spasio lađu na kojoj je putovao; time je postao i zaštitnikom mornara i putnika. Već kao mali, Nikola je volio sve ljude. Nažalost, rano mu umiru roditelji pa ostaje sam u bogatstvu koje su mu ostavili. Uskoro Nikola postaje zaštitnik siromašnih. Odlazi u školu za svećenika u čemu ga vodi njegov stric biskup u gradu Miri. Upućuje ga na svetost i pobožnost. Nikola postaje svećenik i želi širiti ljubav kakvu je Isus imao za svoju braću ljude. Uskoro mu umire stric pa su svi očekivali da će ga on naslijediti. Međutim, on pobjegne u Palestinu gdje je živio samačkim životom. Vratio se kad je umro stričev nasljednik i taj put postaje novi biskup. Od tada noći provodi moleći, a danju pomaže siromašnima šireći vjeru. Činio je čuda. Poput Isusa je smirivao uzburkano more i postao zaštitnik mornara. Blagoslovom ozdravlja dijete pa ga nazivaju i zaštitnikom djece. Uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 06. decembra 327. godine. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari. Sveti Nikola je shvaćao kako je jedini životni put čovjeka – ljubav prema Bogu i bližnjemu. S tom ljubavi je činio čuda i zbog nje je proglašen svetim. Nakon što su mu krajem 11. stoljeća Talijani u Bariju sagradili crkvu, počelo se širiti njegovo štovanje.

Sveti Nikola je zaštitnik djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta.

Spomendan mu je 6. decembra, dakle danas. Toga dana, a njemu u spomen, roditelji darivaju djecu.



Danas je poznat kao lik koji djecu obraduje svojim darovima. Ta tradicija vuče korijene iz sljedeće legende.

U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.

Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotuljak kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao onoliki novac. Vidjevši kako je svota dostatna da časno uda jednu kćer, opremio je i miraz joj dao. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Nikola


Običaj je da djeca navečer uoči praznika očistite svoje cipelice ili čizmice ili čarape u obliku čizmice i obavezno ih stave u prozor!



Roditelji su ti koji pripremaju darove za prazničko jutro Svetog Nikole. Običaj je da se pripremi i zlatna šiba. Ona simbolično pokazuje da kazna stiže uvijek kada pustimo zlu da se "razmaše", ali i da nam je uvijek stalo do djeteta takvog kakvo jest, čak i kada se loše ponaša.

Tradicionalno se za ovaj praznik poklanjaju uglavnom razni slatkiši: bomboni, čokoladice, orasi u ljusci, neko voće (jabuka, naranča, smokva), olovke, šarene gumice ili neke druge sitnice koje će razveseliti djecu.

Sveti Nikola, biskup
[ 6.12.2009 ]

Današnji blagdan nije samo radost djeci nego i poziv svima nama da se preispitamo u svojim dobročinstvima i da prepoznajemo iz dana u dan one koji nama čine nebrojena dobročinstva.
Sv. Nikola biskup najdraži je predbožićni obiteljski svetac. Prijatelj je i dobrotvor djece i siromašnih. Kao zaštitnika ga štuju djeca, mornari i zaručnici.

Prema povijesnim podacima, Nikola je živio u IV. stoljeću. Bio je biskup u Miri, u današnjoj Turskoj. 325. godine sudjelovao je na Nicejskom saboru i s toga skupa postoje materijali s njegovim potpisom. Isticao se dobrotom prema bližnjima i strogoćom prema sebi. Umro je u visokoj starosti, a tijelo mu je 1087. godine preneseno u Bari u Italiji. Od tada mu se uveliko proširilo štovanje na Zapadu.

Običaj darivanja djece na blagdan sv. Nikole nadovezuje se na sljedeću legendu. Siromašni plemić imao je tri kćeri za udaju, ali im nije mogao osigurati miraz. Nikola se pobrinuo da ih spasi od sramotne sudbine te je tri noći zaredom ubacivao kroz prozor po vrećicu zlatnika. Otac je iz zasjede otkrio dobrotvora Nikolu i, sretan što je mogao časno udavati kćeri, proširio glas o njegovoj svetosti. Među brojnim čudesima spominje se da je sv. Nikola oživio jednog dječaka i spasio hodočasnike u brodolomu.

Slikari sv. Nikolu prikazuju u biskupskom odijelu s knjigom u rukama, a na knjizi su obično tri vreće zlatnika ili tri zlatne kugle ili tri kruha, kao podsjetnik na njegova dobročinstva. Ponekad je prikazan i sa sidrom ili lađom u pozadini, kao zaštitnik brodara. Budući da je zaštitnik djece, prikazuju ga i sa dvoje – troje dječice.

I na kraju upućujemo imendanske čestitke onima koji nose ime sv. Nikole biskupa. Ime je izvorno grčkog podrijetla. Čine ga riječi 'nikè' – pobjeda i 'laus' – narod. Od brojnih inačica imena izdvajamo sljedeće: Nikica, Niko, Nina, Nikolina, Mika...

Danas je Sv. Nikola kada roditelji njemu u spomen darivaju djecu.
Zaštitnik je djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta,
pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, otoka Sicilije, pariškog
sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta.

ZAHVALA SV. NIKOLI

O Nikola dobri
Mnogo tebi hvala
Za sve što nam je
ljubav tvoja dala.
Molimo te blago,
ponizno, sveto,
Da nas ne napustiš
Nit u buduće ljeto.

Danas je najdraži svetac djece, SVETI NIKOLA...



Tiho djeco, tiho sada,
Tamna noć već svuda pada!
Već po gradu Niko bijeli,
Dobroj djeci dare dijeli. Biskupska mu kapa bijela,
Uzdiže se iznad čela.
Poput snijega bijela brada,
Dolje mu do pasa pada. Duga mu do zemlje halja,
Hodajuć se za njim valja.
Jošte Niko sjedokosi,
štap u jednoj ruci nosi. Vesele se, raduju se,
Djeca mala svetom Niki.
Al´ne samo mala djeca,
Raduju se i veliki. Djeca znadu da je dobar,
I predobar Niko sveti,
I djetetu da će dobrom
Nešto lijepo on donijeti. Zar veliki ljudi od njeg´
Ništa na dar dobit´neće?!
Hoće, hoće: da zajedno
Veselje im bude veće. Naša radost i veselje,
I vaša će radost biti,
Time hoće Niko sveti,
Vas velike veseliti. Pa vas, eto, pozdravljamo:
Dobro došli danas k nama,
Roditelji, prijatelji,
Radujte se sada s nama.

nadam se da je sveti Nikola bio marljiv
a njegovim imenjacima, sretan imendan

06.12. Sveti Nikola


Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini Liciji u 3. stoljeću. Imao je bogate roditelje koji dulje vrijeme nisu mogli imati djece, pa su od Boga izmolili malog Nikolu koji ime dobija po stricu biskupu u Miri, nažalost njegovi roditelji ubrzo umiru i Nikola ostaje sam. Postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Uskoro mu umire stric, biskup Mire i svi misle da će ga Nikola naslijediti. No, on skroman i u strahu od te časti bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom. Vraća se za nekoliko godina upravo kad umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj put nije mogao pobjeći, te postaje biskup. Od tada noći provodi moleći, a dane pomažući nevoljnima i šireći vjeru. Prema narodnom vjerovanju, činio je i čudesa. Poput Isusa smiruje uzburkano more i zato je zaštitnik mornara. Svojim blagoslovom ozdravlja dijete kojem je zapela riblja kost u grlu, te ga nazivamo i zaštitnikom djece. U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije. Danas je poznat kao lik koji djecu obraduje svojim darovima. Ta tradicija vuče korijene iz sljedeće legende. U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje. Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prikravši se noću potajno do kuće, ubaci zamotuljak kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao onoliki novac. Vidjevši kako je svota dostatna da časno uda jednu kćer, opremio je i miraz joj dao. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. Dalje priča ima dva kraja: A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest. Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tud dolazi stavljanje poklona bilo u čarape ili čizmice. Zaštitnik je djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, reumatizma, opasnosti od vode, neplodnosti; otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta. Spomendan mu je 6. prosinca. Toga dana, njemu u spomen, roditelji darivaju djecu.



"La manna di S. Nicola"
Sveta mana ili sveto miro je bistra tekućina zlatkaste boje, finog i opojnog mirisa, koja teče iz relikvija svetog Nikole. Sveto miro se uzima jednom godišnje i to 08.05. na blagdan prijenosa njegovih svetih moćiju iz Mire Licijske u talijanski grad Bari. Svečanost je to kada se skupi silno mnoštvo vjernika. Tada biskup Barija i delegacija Istočnih Crkava, uz pratnju dominikanaca čuvara svetišta, silaze u kriptu gdje se nalazi svečev grob. Čast uzimanja mira ima prior samostana, dominikanac. Za svo vrijeme narod se skupa s biskupima moli. Tada se otpečati grob i pumpicom pokupi sveto miro koje se skupilo oko moćiju. Kada ustvrdi da su relikvije zamirotočile i pokaže bočicu sa svetom manom, u crkvi i ispred crkve prestane molitva i nastane opće veselje i vika u zahvalu svecu. Grob se tada opet pečati do sljedeće godine. Sveta mana se razdjeljuje u tri bočice. Jedna se daje biskupu delegatu Istočnih Crkava, a druga se daje biskupu Barijskom koji ju razrijedi vodom kako bi se mogla podijeliti s vjernicima. Treća se bočica u velikoj svečanosti baca u more kao blagoslov mora.

"Petrova škola": Sveti Nikola je sudjelovao na Prvom Nicejskom Koncilu koji formirao Apostolsko Vjerovanje, stup kršćanske vjere do dana današnjeg. Prvi Nicejski Koncil je sazvan kako bi se razriješilo pitanje Arijanske hereze koja je nijekala Božansko Sinovstvo Isusa Krista. Prema legendi, doprinos svetog Nikole ovom časnom Koncilu bila je jedna dobra pljuska po nosu heretiku Ariju nakon što Nikola nije više mogao slušati kako ovaj niječe Isusovo božanstvo. Koncil je kasnije uklonio Nikolu s položaja biskupa zbog ovog čina nasilja oduzevši mu znakove biskupske časti: episkopalni palij i Novi Zavjet. Iste te noći, dok je Nikola ležao u tamnici ukazali su mu se Uskrsli Krist i Djevica Marija. Isus je pitao Nikolu zašto je udario Arija, a Nikola je odgovorio: ''Zato što te volim, Gospodine.'' Tada je Isus Nikoli podario novu knjigu Novoga zavjeta, a Marija mu je podarila novi episkopalni palij. Kada je car Konstantin čuo za ovo čudo, odmah je oslobodio Nikolu i vratio mu položaj biskupa.