www.tebe-trazim.com

Sv. Konrad
[ 19.2.2010 ]

U Trećem franjevačkom redu živio siromašnim pustinjačkim životom.
Kao uzor u pravednom i pobožnom životu, Crkva danas pred nas stavlja sv. Konrada iz Piacenze. Rođen je krajem 13. stoljeća, a prekretnica u njegovu obiteljskom životu bila je 1313. godine. Za vrijeme lova dao je zapaliti vatru kako bi se iz šume istjerala divljač. Međutim, vatra je zahvatila žitna polja i gospodarske zgrade. Vlasnici su tražili naknadu za uništeno, a upravitelj Piacenze osudio je kao krivca čovjeka kojega je zatekao na mjestu nesreće. Taj je čovjek bio nevin osuđen. Tada se Konrad sam prijavio i obećao podmiriti svu štetu. Nakon toga ušao je u Treći samostanski franjevački red, a njegova žena u klarise. Svoju duhovnost hranio je siromašnim pustinjačkim životom i hodočašćima. Umro je na današnji dan 1351. godine.

Danas slavimo i bl. Elizabetu Picenardi, koja je umrla na današnji dan 1468. godine. Rođena je u Mantovi između 1428. i 1438. godine u plemićkoj obitelji. Dobila je dobar odgoj, a otac ju je kanio udati za nekog uglednika u gradu. Elizabeta je pak htjela ostati neudata, nasljedujući evanđeoske savjete i imajući za uzor Blaženu Djevicu Mariju. Obukla je haljine redovničke zajednice Slugu Blažene Djevice Marije i ostala živjeti u roditeljskoj kući. Nakon smrti roditelja preselila se sestri Orsini. U njezinoj kući napravila je ćeliju u kojoj je provela ostatak života pobožno i u dubokoj duhovnosti. Svoj časoslov iz kojeg je molila i 300 dukata oporučno je ostavila servitima.

Sv. Corrado Confalonieri iz Piacenze (1290-1351)

Sveti Konrad rodio se godine 1290. Od rane mladosti posvetio se oružju. Kad su mu bile 23 godine, nalazeći se jednom u lovu, naredio je da se naloži velika vatra, kako bi divljač potjerala iz gnijezda, duplja i brloga. Plamen je zahvatio silne razmjere pa je opustošio žetvu i čitav jedan zaseok. Vlasnici polja i kuća tražili su od krivca nadoknadu štete. Guverner Piacenze Galeazzo Visconti osudio je na smrt čovjeka koga su našli na mjestu požara, ali taj ga nije podmetnuo i prema tome nije bio ni kriv ni dužan. Sada je proradila savjest Corradu i on se javio vlastima te obvezao da će nadoknaditi štetu. Svoje obećanje je izvršio, ali je tako sam postao siromah.

Nakon te nesreće Corradova žena Eufrozina ušla je u franjevački samostan Sv. Klare u Piacenzi, a on je postao franjevački trećoredac u Calendascu. Bilo je to godine 1315. U želji za što većom samoćom dao se najprije na hodočašće u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio prema jugu na Siciliju. U dolini oko mjesta Noto našao je godine 1343. stalnije boravište. Jedno je vrijeme stanovao u ćelijama kraj crkve Raspetoga, ali kako je ondje bio ometan brojnim posjetiteljima, uputio se u špilju Pizzoni, koju će narod prozvati po njegovu imenu. Umro je 19. veljače 1351. i sahranjen je u crkvi Sv. Nikole. Godine 1485. tijelo mu je ekshumirano te položeno u srebrnu urnu.

Njegovo je štovanje odobreno za biskupiju Siracusa 12. srpnja 1515., a 30. listopada 1544. prošireno na čitavu Siciliju. Urban VIII. dopustio je 12. rujna 1625. vlastitu misu i časoslov u čast ovoga sveca svim franjevačkim zajednicama. Crkva Sv. Nikole, u kojoj se nalazi svečevo tijelo, postala je 19. svibnja 1844. katedrala novoustanovljene biskupije. Sv. Corrado Confalonieri zaštitnik je gradića i biskupije Noto, koja je sufragana nadbiskupiji u Siracusi.

Nezgoda s požarom za Corrada Confalonierija postala je spasonosna. Bila je povodom da je počeo drukčije živjeti. Lišen zemaljskih dobara postao je slobodan u Gospodinu. Na njega možemo primijeniti riječi Poslanice Rimljanima: "Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, one je i pozvao; koje je pozvao, one je i opravdao; koje je opravdao, one je i proslavio" (8,28-30).

Blagdan sv. Konrada naročito se svečano slavi u Notu i Avoli na Siciliji. Svečevu urnu drže dva čovjeka odjevena u bijele košulje, a narod joj pobožno pristupa sa svijećama u ruci. Bolesnici od hernije, osobito djeca, utječu se njegovu zagovoru. Oko sveca splele su se i mnoge legende te običaji i tako je on veoma popularan u kraju u kojem je kao pustinjak proveo posljednje godine svoga života. On nad njim kao njegov zaštitnik i zagovornik bdije, a narod mu je zahvalan za tu zaštitu pa ga slavi veoma svečano na svoj tipično južnjački, bučni način.

Blažena Elizabeta Picenardi (1428/38-1468)

Blaženica je pripadala pokretu Kongregacije od opsluživanja, koji je cvao u Italiji u XV. i XVI. stoljeću. Rođena je najvjerojatnije u Mantovi između godine 1428. i 1438. od plemića iz Cremone Leonarda i Mantovanke Paule Nuvoloni. Prvi je odgoj primila u Mantovi, gdje je njezin otac bio u službi plemićke obitelji Gonzaga. Po očevoj volji trebala je udati se za kakva odličnika u svom rodnom gradu. No, to su bile samo ljudske misli i planovi, a Bog je mislio i planirao posve drukčije. On je u srce mlade djevojke ulio čvrstu odluku za život u djevičanstvu. Djevojka ga je htjela prihvatiti da bude što sličnija Blaženoj Gospi, koju je od malena veoma štovala.

Da bi što bolje ostvarila svoju odluku, Elizabeta je u 20. godini obukla habit slugu Blažene Djevice Marije i to kao mantellata, neke vrste trećoredica toga reda. U novom načinu života kod nje na vani nije bilo ničega neobičnoga. Poslije majčine smrti živjela je još uvijek kod kuće, a nakon očeve smrti godine 1465. povukla se k svojoj sestri Orsini, udatoj za Bartolomea Gornija. U njezinoj kući napravila si je ćeliju te u njoj provodila Bogu posvećen život.

Posljednje tri godine života privukla je na sebe pažnju. Zalazeći u crkvu Sv. Barnabe često je primala Euharistiju, što onda baš nije bilo u praksi. Ispovijedala se kod fra Barnabe iz Mantove, posljednjih mjeseci života svaki dan. Molila je časoslov, kako to mole redovnici i redovnice. Gajila je neusiljenu i djetinju pobožnost prema Gospi, Majci milosti. To je bila opće poznata stvar pa su se mnogi preporučivali u njezine molitve da ih ona preporuči Gospi. Sama je 15. srpnja 1467. izdiktirala svoju oporuku u kojoj je ostavila svoj časoslov i 300 dukata Slugama BDM. Predosjetila je dan svoje smrti, a bio je to 19. veljače 1468. Sahranjena je u obiteljsku grobnicu u crkvi Svetog Barnabe. Kad su je mrtvu presvlačili, otkrili su na njezinu tijelu cilicij i neki drugi veoma hrapav povez. Znak je to da je bila i velika pokornica. Odmah poslije smrti narod ju je štovao kao sveticu i po njezinu zagovoru bio uslišan tako da su je smatrali pravom čudotvorkom. Najveće čudo koje joj se pripisuje bio je spas djevojčice koja je upala u jezero i pola sata bila pod vodom. U kapeli obitelji Picenardi nalaze se mnoge zahvalne pločice koje svjedoče o milostima zadobivenima po zagovoru Elizabete. Jedna stara freska u crkvi Sv. Barnabe u Mantovi iz XV. stoljeća prikazuje Elizabetu u habitu mantellate s ljiljanom i liturgijskom knjigom u ruci. Njezino je javno štovanje odobrio 20. studenoga 1804. papa Pio VII.