www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 09:34

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 6 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 02 sij 2008 23:54 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
2. siječnja
Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji

Sveti Bazilije Veliki otac je istočnog redovništva. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. Dubokom mistikom odiše njegovo djelo O Duhu Svetom, nestvorenoj Božjoj ljubavi, koja izlazi od Oca i Sina. U njemu opisuje utjecaj Duha Svetoga u duši krštenika koji se krštenjem rađa na novi - božanski život. U Komentaru Izaiji obrađuje darove Duha Svetoga, koji su se u punini izlili na Mesiju, ali koje Duh Sveti izlijeva i na krštenike i krizmanike. Sv. Bazilije napisao je i Ascetiku, koja sadrži vrlo korisna pravila i praktične pouke o krepostima i dužnostima monaha. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu i djela puna onoga što može unapređivati pravi redovnički život. On dobro zna da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkoga života. Za njega su samostani i njihove crkve "kuće molitve", a "molitva je prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu". U svojim Asketskim govorima daje odlične duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša. Navest ćemo samo jedan: "Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao, pravo je da si svatko prije počinka u svome srcu ispita savjest."

Sv. Bazilije bio je i sam velik kontemplativac, čovjek molitve i razmatranja, čovjek čitanja Božje riječi. Nije onda čudo da se često zaustavljao i na onome prizoru na Kalvariji koji nam je očevidac, sv. Ivan, tako jednostavno a opet tako svečano opisao, da je taj opis postao hrana i nadahnuće svih onih koji su po otvorenom Kristovu boku htjeli ući u tajne njegove neizmjerne ljubavi. "Jedan od vojnika kopljem (Isusu) probode bok pa odmah poteče krv i voda" (Iv 19,34).

Bazilija zanima to Srce, sjedište Isusova osjećajnog života. On naučava da je Isus imao prave ljudske osjećaje koji su u isto vrijeme bili i sveti. Ako je Isus čeznuo, želio, ti osjećaji su bili sveti. Ako je Isus usplamtio gnjevom, taj osjećaj bio je svet. Ako je Isus ljubio, a "ljubio je ljudskim srcem", kako nas lijepo uči II. vatikanski sabor (Radost i nada, broj 23), onda je taj osjećaj ljubavi bio nadasve svet; on se protezao na Oca i na sve ljude. Evo doslovnih Bazilijevih riječi o osjećajima Srca Isusova: "Premda je svima poznato da je Gospodin preuzeo naravna čuvstva kako bi potvrdio stvarnost istinskoga a ne prividnoga utjelovljenja, ipak on od sebe odbacuje neuredne osjećaje što kaljaju čistoću našega života, jer ih drži nedostojnima svoga prečistoga božanstva."

Ako bismo mogli govoriti o Bazilijevoj pobožnosti Srcu Isusovu, onda bi se ona sastojala u promatranju Gospodinova osjećajnoga života. Suvremena psihologija otkrila je silno značenje osjećajnoga života. Imati zdrav, normalan i razvijen osjećajni život za čovjeka je veliko bogatstvo. Čovjek bez osjećaja duševno je sakat. Nedostaje mu nešto što je veoma važno za čovjeka. Čovjek, koji se ne zna ničemu diviti, ni za čim čeznuti, ništa ljubiti, pravi je duševni bogalj. A kad čovjeku nedostaje plemenitost, ljubaznost, požrtvovnost, ona neka nutarnja i vanjska finoća, on postaje grub, neotesan, pravi divljak. Kakve sve strahote čovjek može počiniti ako ga zahvati osjećaj srdžbe, mržnje, strastvenosti! Zato na potpun čovjekov odgoj spada i odgajanje njegovih osjećaja, osjećajnog života. Zanemarivanje toga odgoja nikad ne ostaje bez teških posljedica.

Sv. Bazilije, utemeljitelj kršćanskog redovništva na Istoku, znao je dobro da redovnik naročito mora odgojiti svoje srce, sjedište osjećajnog života. No to vrijedi i za svakog kršćanina. Uzor su, pak, i najbolja škola toga odgoja Isusovi osjećaji, koji su bili pravi ljudski, ali uvijek sveti te nisu nikad okaljali ni njegovu ljudsku ni božansku narav. Kršćanin, doduše, ima samo ljudsku narav, ali ona je po milosti pobožanstvenjena, zato i njegovi osjećaji moraju uvijek biti sveti, dostojni njegova kršćanskog dostojanstva, njegova dioništva u božanskoj naravi. Zato i kršćani, prema nauku sv. Pavla, moraju "težiti među sobom za onim za čim treba da teže u Kristu Isusu" (Fil 2,5). Kršćaninove težnje, osjećaji, moraju biti slični Isusovima. Isus im mora biti norma i uzor. Prema tome, u odgajanju svoga osjećajnog života kršćanin će poći u školu Srca Isusova kako bi svoj osjećajni život naučio sveto proživljavati. Pobožnost Srcu Isusovu za njega treba da postane škola istinskoga i svetoga osjećajnog života. To će postati ako se svaki dan u molitvi, razmatranju, bude uživljavao u osjećaje Isusova Srca, ako ih bude usvajao, ako se bude njima zadojio. Naše osjećanje treba da je onakvo kakvo je i u Isusovu Srcu. I tako nam nauka sv. Bazilija, koji je živio davno prije nas, prije 1600 godina, može i danas poslužiti kao veoma praktična životna pouka. Ako ga je Crkva proglasila svojim naučiteljem, onda je smisao toga da je poučava u svim stoljećima njezina životnog hoda.

Uz sv. Atanazija, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Bazilija i sveti Grgur Nazijanski ubraja se među četiri najveća istočna oca. Obnovljeni kalendar slavi danas zajednički spomendan obojice. Kao što su za života bili nerazdruživi prijatelji, tako ih Crkva odsada slavi i nerazdruživim spomendanom. Kao i Bazilije, i Grgur Nazijanski bio je duh koga je resio sveti žar i svjetlo Božje nauke. U njoj se toliko odlikovao da je dobio častan naziv "teolog". Sveti Grgur rodio se u svetačkoj obitelji u Nazianzu u Maloj Aziji godine 330. Skupa s Bazilijem studirao je na glasovitoj atenskoj visokoj školi, u središtu grčke mudrosti i kulture. Kako su oba bila veoma pobožna, iste misli, rodilo se među njima veliko prijateljstvo tako da su postali jedno srce i jedna duša. Svoje studentske dane provodili su u ozbiljnom studiju i molitvi, izbjegavajući sve što bi moglo narušiti sklad između nauke i kontemplacije.

U svome govoru u pohvalu Bazilija sam Grgur je najbolje ocrtao te sretne mladenačke dane. "Svi su u Ateni smatrali kao da smo nas dvojica poput jedne rijeke što se iz istog matičnog izvora, zbog želje za naukom, razdvaja u dva rukava da se opet, Božjim nagnućem, sastanemo. Svoga i velikoga Bazilija susretao sam tada s poštovanjem zbog uvida u njegovu ćudorednu ozbiljnost, a i zbog zrelosti i razbora u razgovorima. A na to sam poštovanje i druge pobuđivao koji ga još nisu poznavali. I čim bi ga upoznali ili čuli, odmah su mu iskazivali poštovanje.

Odakle to? Jedini je on gotovo između svih koji su došli u Atenu na nauke bio izuzet od općeg zakona: uživao je veće poštovanje nego je to uobičajeno za početnike. Odatle je počelo naše prijateljstvo, odatle je zaiskrila povezanost te smo bili kao ranjeni uzajamnom privrženošću. Tijekom vremena očitovali smo si zajedničku želju za filozofijom i postali smo sudrugovi, sustanari i prijatelji, idući jedino za tim da danomice sve žarčim i upornijim zalaganjem ostvarimo tu svoju želju.

Vodila nas je ista želja za najpoželjnijom stvari, za naukom. Ali, među nama nije bilo zavisti, a cijenili smo natjecanje. Obojica smo se natjecali, ne tko će prvi odnijeti pobjedu, nego tko li će prvi drugome je prepustiti. Jer, obojica smo slavu drugoga smatrali svojom.

Činilo se da je u nama jedna duša u dva tijela. Ne valja, doduše, vjerovati onima što vele da je sve u svemu. Ali, nama se može vjerovati da bijasmo jedan u drugome. Obojica smo imali isti posao i isto nastojanje: razvijati kreposti da živimo u zbiljnostima drugoga života te se tako pripravimo na to da se onamo preselimo. Imajući to pred očima, sav smo svoj život i djelatnost upravljali tome da vršimo Božje zapovijedi, da jedan drugoga potičemo na njegovanje kreposti. Zapravo, ako to nije odveć samosvjesno reći: jedan drugome bijasmo norma i mjerilo za razlikovanje dobra i zla. I kako svi već imaju neki nadimak, bilo da su im ga dali roditelji ili su ga sami nadjeli, već prema svojim životnim sklonostima, nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima."

Pobožna legenda puna znakovitosti pripovijeda kako su se Grguru u snu prikazale dvije lijepe djevice: čistoća i mudrost i ponudile mu zaruke. On se u stvari s njima i zaručio, ljubio ih i ostao im vjeran do konca života. Čistoća srca omogućivala mu je da sve više ulazi u tajne Bogom objavljene nauke.

Nakon završenih nauka Grgur je najprije poučavao u govorništvu u svome rodnom gradu i ubrzo stekao velik ugled. Kako je bio osjetljive savjesti, bojao se da zbog uspjeha ne upadne u taštinu pa je napustio poučavanje i otišao u samoću. No, to je bilo samo na kratko. I njegov prijatelj Bazilije morao je napustiti omiljelu samoću i preuzeti vodstvo biskupije u Cezareji. U doba teoloških borbi i trzavica i Grgur je morao preuzeti odgovornost za glavnu biskupiju kršćanskog istoka, za Carigrad. Ondje je neustrašivo branio pravovjerje protiv arijanskog i makedonijevskog krivovjerja. Prvo je nijekalo božanstvo Sina, a drugo Duha Svetoga.

Za vrijeme Grgurova biskupovanja u Carigradu došla je do izražaja bijedna ljudska zavist nekih biskupa koji su ga okrivljivali da se sam narinuo za biskupa. Da izbjegne kavgu, odrekao se drage volje biskupske stolice u Carigradu i preuzeo malu biskupiju u Nazianzu, gdje je u biskupskoj časti naslijedio svoga oca. Sada je imao više vremena za molitvu, razmišljanje i pisanje. Napisao je dragocjenih spisa.

U svojim Govorima ocrtava pravi lik svećenika, život monaha, obrađuje ljubav prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu. Pjevao je i pjesme u kojima je također riječ o djevičanstvu, taštini svijeta itd.

U pismu Amfilohiju, svetom biskupu Ikonija, piše: "Nemoj oklijevati posredovati za nas kad riječju budeš privukao Riječ, kad nekrvnom sječom budeš sjekao Gospodnje tijelo i krv, upotrijebivši mjesto mača riječ!" Taj slikoviti govor snažna je preporuka u molitvu kod slavljenja Euharistije.

Od sv. Grgura ostalo nam je 500 pisama i 240 poslanica. Pjevao je i himne.

U starosti Bog je pripustio na njega strašne napasti. Bile su to kušnje da bude prokušan kao zlato na vatri i da još više omili Gospodinu. Svladao ih je molitvom i zazivanjem Presvete Bogorodice. Svoj život i talente odlično je iskoristio za Crkvu i duše. Umro je Bogu odan 9. svibnja 389. ili 390. godine.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 03 sij 2009 20:42 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
i ponovo stigao svetac


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 sij 2010 09:18 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Sveti Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski
[ 2.1.2010 ]

Ovi Veliki Kapadočani bili su najžešći borci protiv arijevaca koji su nijekali Kristovo božanstvo.

Sveti Bazilije i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji, bili su najžešći borci protiv arijevaca koji su nijekali Kristovo božanstvo. Obojica su rođeni tridesetih godina IV. stoljeća u Kapadociji u Maloj Aziji u kršćanskim obiteljima, pa su prema rodnom mjestu poznati i pod imenom Veliki Kapadočani.

Resilo ih je prijateljstvo koje ih je povezalo za vrijeme studija. Bili su veliki govornici i pisci. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski se, uz sv. Atanazija i sv. Ivana Zlatoustog, ubrajaju u četiri velika istočna crkvena oca. Vrsno su tumačili i osvjetljavali tajnu Presvetoga Trojstva i na prikladan način i vrlo razumljivim jezikom predstavljali biblijske i apostolske vjerske sadržaje.

Premda su obojica voljela samoću, morali su prihvatiti biskupije: Bazilije u Cezareji, a Grgur u Carigradu. U vrijeme Grgurova upravljanja carigradskom biskupijom, bijedna ljudska zavist uzela je maha i Grgur se dragovoljno odrekao biskupske časti. Preuzeo je malu biskupiju u Nazijanu gdje je naslijedio svoga oca.

Time je dobio više vremena za pisanje, čemu možemo zahvaliti niz dragocjenih spisa. U svojim Govorima ocrtava pravi lik svećenika, život monaha, ljubav prema siromasima te kontemplaciju. Od njega nam je ostalo oko 500 pisama i 240 poslanica. Pisao je i himne. Umro je odan Bogu i Crkvi, sa 60 godina života 389. ili 390. godine.

Sveti Bazilije otac je istočnoga redovništva, na čije su se pravilo ugledali mnogi utemeljitelji redova poslije njega. Njegovo djelo O Duhu Svetom odiše dubokom mistikom. U 'Komentaru Izaiji' govori o darovima Duha Svetoga, a 'Ascetika' je i danas uzor monaškoga života. Za Bazilija su samostani bili kuće molitve, a sama molitva prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu. Bazilije je umro s 48 godina.

Rubriku ‘Svetac dana’ završavamo imendanskim čestitkama. Današnji slavljenici su Bazilije, Grgur, Grgo, Gregor. Ova imena dolaze iz grčkog jezika. 'Basileios' znači kraljev, kraljevski. Neke od brojnih izvedenica imena koje susrećemo u našim krajevima su Bazilija, Bazilijana, Bazila, Bazilka, Ila, Ilka, Zila, Zilka, Isa, Lisa. Ime Grgur moglo bi se prevesti kao budan, oprezan, pozoran. Uz Grgo i Gregor izvedenice su još i Gršo, Grgica, Gregorija, Grega, Griša i druge.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 sij 2011 09:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Danas je

Sv. Bazilije veliki

Slika

i Grgur Nazijanski...

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 sij 2012 21:10 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
02. siječanj

Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski


Sveti Bazilije Veliki otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu pisana djela puna onoga što može unapređivati pravi redovnički život. On dobro zna da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života. Sv. Bazilije spada u četiri najveća istočna oca. Obnovljeni kalendar slavi danas zajednički spomendan i sv. Grgura Nazijanskog, kao što su za života bili nerazdvojni tako ih i Crkva časti zajedničkim spomendanom. Sv. Grgur je rođen 330. godine u Maloj Aziji. Skupa s Bazilijem studira, a pobožnost i iste misli združe ih u nerazdvojno prijateljstvo. I Bazilije i Grgur moraju napustiti omiljenu samoću i preuzeti biskupske stolice u Cezareji i Carigaradu. Grgur je zbog zavisti kolega i optužbi da se sam nametnuo na biskupsku stolicu morao poći i preuzeti malu biskupiju u Nazijanu gdje je imao više vremena za molitvu, razmišljanje i pisanje. Od sv. Grgura ostalo nam je 500 pisama i 240 poslanica. Umro je 9. svibnja 389 ili 390. godine.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 sij 2016 16:35 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji

Bazilije: otac monaštva, obnovitelj bogoslužja i duhovnosti, borac za pravu vjeru

Draga braćo i sestre!

Sveti Bazilije, u bizantskim bogoslužnim tekstovima označen
kao “sjajni prvak Crkve”, bio je veliki biskup 4. stoljeća,
prema kojemu kako istočna, tako i zapadna Crkva gleda s divljenjem
zbog svetosti njegova života, zbog izvrsnosti nauka,
te zbog skladnog sklopa spekulativnih i praktičnih sposobnosti.
Rodio se oko 330. godine u obitelji svetaca, u “istinskoj obiteljskoj Crkvi”,
koja je živjela u ozračju duboke vjere. Svoje je škole završio pri najboljim
atenskim i carigradskim učiteljima. Nezadovoljan svojim svjetovnim uspjesima,
i postavši svjestan da je mnogo vremena potrošio na ispraznosti, on sam ispovijeda:
“Jednoga dana, kao da sam se probudio iz duboka sna, obratih se predivnu svjetlu istine Evanđelja…,
i rasplakah se nad svojim bijednim životom” (usp. Ep. 223: PG 32,824a).
Kristom privučen, počeo je gledati prema Njemu i slušati samo Njega (usp. Moralia 80,1: PG 31,860bc).
Sa svom odlučnošću posvetio se monaškom životu u molitvi,
u razmatranju Svetih pisama i spisa crkvenih otaca,
te u vršenju djela milosrđa (usp. Epp. 2 i 22), slijedeći tako i primjer svoje sestre,
svete Makrine, koja je već živjela monaškim asketskim životom.
Potom je zaređen za svećenika, a na koncu, 370. godine, i za biskupa Cezareje u Kapadociji.

Kroz propovijedanje i spise razvio je snažnu pastoralnu, teološku i književnu djelatnost.
Mudrom je uravnoteženošću znao sjediniti služenje dušama
i posvećenost molitvi i razmatranju u samoći. Oslanjajući se na osobno iskustvo,
pomagao je utemeljivanje mnogih “bratstava” ili zajednica kršćana posvećenih Bogu,
te ih često posjećivao (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,29 in laudem Basilii: PG 36,536b).
Riječju i spisima, od kojih su mnogi sačuvani do naših dana (usp. Regulae bravius tractatae, Proemio: PG 313,1080ab),
poticao ih je da žive i napreduju u savršenstvu.
Njegovim su se djelima okoristili i razni pisci drevnih monaških pravila,
među kojima i sveti Benedikt, koji je Bazilija smatrao svojim učiteljem (usp. Regula 73,5).
Mnogi od onih koji su se posvetili monaškom životu nadahnuli su se na njemu
ili su se pozivali na njegov naum dok su oblikovali ili reformirali način zajedničkoga života u samostanima.
Tako, piše sluga Božji Ivan Pavao II., “mnogi drže da je monaštvo
kao izrazito značajan oblik života Crkve, za sva stoljeća ustrojio u prvom redu sveti Bazilije;
ili barem da ono nije moglo biti definirano u svojoj naravi
bez njegova odlučujućeg doprinosa” (apostolsko pismo Patres Ecclesiae 2).

Kao biskup i pastir svoje prostrane dijeceze, Bazilije se neprestano
brinuo o teškim materijalnim uvjetima u kojima su živjeli vjernici;
snažno je osuđivao zla; djelovao je u korist najsiromašnijih i pridošlica;
pri vlastima se zauzimao kako bi se olakšale patnje stanovništva,
posebice u trenucima nevolja; bdio je nad slobodom Crkve, opirući se i moćnicima
kako bi obranio pravo na ispovijedanje prave vjere
(usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,48-51 in laudem Basilii: PG 36,557c-561c).
Bogu koji je ljubav i milosrđe, Bazilije je dao vrijedno svjedočanstvo izgradnjom
raznih svratišta za potrebite (usp. Bazilije, Ep. 94: PG 32,488bc),
gotovo čitavog grada milosrđa, koji je po njemu nazvan Bazilija
(usp. Sozomen, Historia Eccl. 6,34: PG 67,1397a).
Ona predstavlja početke suvremenih bolničkih ustanova za prihvat i liječenje bolesnika.

Svjestan da je “liturgija vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve,
a istodobno i vrelo iz kojeg izvire sva njezina snaga” (Sacrosanctum Concilium 10),
Bazilije je bio i mudar “obnovitelj bogoslužja” (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,34 in laudem Basilii: PG 36,541c).
Ostavio nam je, tako, veliku euharistijsku molitvu (ili anaforu)
koja je po njemu i nazvana, te je postavio temeljno ustrojstvo
molitve i psalmodije: njegovim je poticajom narod upoznao i zavolio psalme,
pa ih je noću išao moliti (usp. Bazilije, In Psalmum 1,1-2: PG 29,212a-213c).

Revno i odvažno znao se oprijeti krivovjercima koji nisu priznavali da je
Isus Krist Bog kao i Otac (usp. Bazilije, Ep. 9,3: PG 32,272a; Ep. 52,1-3
: PG 32,392b-396a; Adv. Eunomium 1,20: PG 29,556c). Slično je,
protiv onih koji nisu prihvaćali božanstvo Duha Svetoga,
potvrđivao da je i Duh Bog i da “mora biti s Ocem i Sinom zajedno
ubrojen i zajedno slavljen” (usp. De Spiritu Sancto: SC 17bis, 348).
U svojoj ljubavi prema Kristu i prema njegovu Evanđelju, veliki je Kapadočanin
nastojao prevladati i podjele unutar Crkve (usp. Epp. 70 i 243),
zauzimajući se da se svi obrate Kristu i njegovoj Riječi
(usp. De iudicio 4: PG 31,660b-661a), sjedinjujućoj snazi
kojoj svi vjernici moraju biti poslušni (usp. ibid. 1-3: PG 31,653a-656c).

Zaključno, Bazilije se sasvim posvetio vjernom služenju Crkvi i raznolikom vršenju biskupske službe.
Prema programu što ga je on sam iscrtao, postao je “apostol i služitelj Kristov,
djelitelj otajstava Božjih, glasnik kraljevstva, uzor i pravilo pobožnosti,
oči tijela Crkve, pastir Kristovih ovaca, sućutan liječnik, otac i dadilja,
suradnik Božji, poljodjelac Božji, graditelj hrama Božjega” (usp. Moralia 80,11-20: PG 31,864b-868b).

To je program što ga ovaj sveti biskup predlaže navjestiteljima Riječi
– kako jučer, tako i danas – program koji je i on sam
velikodušno nastojao provesti u život. Godine 379. Bazilije je,
još ni pedesetogodišnjak, potrošen teškoćama i askezom, pošao Bogu
“u nadi vječnoga života, po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (De Baptismo 1,2,9).


Grgur Nazijanski: Bez Boga nema pravoga čovještva

Draga braćo i sestre!

Prošle srijede govorio sam o velikom učitelju vjere i crkvenom ocu svetom Baziliju.
Danas mi je želja progovoriti o njegovu prijatelju Grguru Nazijanskom,
koji je također, poput Bazilija, podrijetlom iz Kapadocije. Slavni teolog,
govornik i branitelj kršćanske vjere u 4. stoljeću, bio je poznat po svojoj rječitosti,
a kao pjesnik imao je i istančanu i osjetljivu dušu.

Grgur se rodio u plemenitoj obitelji.
Majka ga je posvetila Bogu od samoga rođenja, oko 330. godine.
Nakon početnog obiteljskog odgoja pohađao je najpoznatije škole toga doba:
najprije je bio u Cezareji Kapadocijskoj, gdje je sklopio prijateljstvo s Bazilijem,
budućim biskupom toga grada, a potom je boravio po drugim metropolama drevnoga svijeta,
kao što su egipatska Aleksandrija i osobito Atena, gdje je ponovno sreo Bazilija (usp. Oratio 43,14-24: SC 384,146-180). Spominjući se njegova prijateljstva, Grgur će kasnije zapisati:
“Tada se nisam samo ja osjećao obuzet divljenjem prema mome
velikome Baziliju zbog ozbiljnosti njegova načina života i zrelosti i mudrosti njegovih govora,
nego sam na to poticao i druge koji ga još ne poznavahu…
Vodila nas je ista žeđ za znanjem… Bila je to naša utrka: ne tko bi bio prvi,
nego tko će drugome dozvoliti da bude prvi. Činilo se
kao da imamo samo jednu dušu u dva tijela” (Oratio 43,16.20: SC 384,154-156.164).
Riječi su to koje oslikavaju svojevrstan autoportret ove plemenite duše.
No, može se zamisliti da je ovaj čovjek, koji se tako snažno odrazio
od zemaljskih vrijednosti, morao i trpjeti zbog stvari ovoga svijeta.

Vrativši se kući, Grgur je primio krštenje te se upravio prema
monastičkom životu, prema samotništvu, a privlačile su ga filozofska i duhovna meditacija.
On će sam napisati: “Ništa mi se ne čini većim od ovoga: ušutkati vlastita osjetila,
izaći iz tijela ovoga svijeta, sabrati se u sebi samome,
ne brinuti se više za ljudske stvari osim onih nužno potrebnih,
razgovarati sa sobom samim i s Bogom, voditi život koji nadilazi vidljive stvari,
nositi u duši uvijek čiste božanske slike nepomiješane sa zemaljskim i krivim oblicima,
biti doista bez mane odraz Boga i božanskih stvari, te postajati sve više taj odraz,
uzimajući svjetlo od svjetla…, uživati, u sadašnjoj nadi,
buduća dobra i razgovarati s anđelima, već sada napustiti zemlju,
premda stojeći na zemlji, duhom prenesen u visine” (Oratio 2,7: SC 247,96).

Kako se povjerava u svojoj autobiografiji (usp. Carmina [historica] 2,1,11 de vita sua 340-349: PG 37,1053),
primio je prezbitersko ređenje s određenim oklijevanjem, jer je znao da će poslije morati biti pastir,
brinuti se za druge, o tuđim stvarima, pa neće više moći biti tako sabran u čistoj meditaciji.
Ipak, prihvatio je ovaj poziv i primio pastirsku službu u punoj poslušnosti,
prihvaćajući, kao što se to često događa u životu,
da ga Providnost nosi onamo kamo nije želio ići (usp. Iv 21,18).
Godine 371. njegov prijatelj Bazilije, biskup Cezareje, protiv volje
samoga Grgura odlučio ga je posvetiti za biskupa u Sasimi,
u strateški važnom mjestu za Kapadociju. Zbog raznih poteškoća Grgur
nikad nije preuzeo biskupsku dužnost u tom mjestu, nego je ostao u Nazijanzu.

Oko 379. godine Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu,
kako bi vodio malu katoličku zajednicu vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri.
Većina je pak pristala uz arijanstvo, koje je bilo “politički ispravno”,
a carevi su ga držali politički korisnim. Tako se Grgur našao u manjini i okružen neprijateljstvom.
U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora (Orationes 27-31: SC 250,70-343)
upravo radi obrane i pojašnjenja trojstvene vjere.
Ti su govori ostali slavni po sigurnosti nauka, jednostavnosti razlaganja,
koji doista olakšavaju prihvaćanje da je to božanska logika.
Izvrsnost forme kojom su sastavljeni čini te govore i danas privlačnima.
Grgur je zbog ovih govora dobio nadimak “teolog”.
Tako ga naziva osobito Pravoslavna Crkva: Grgur Teolog ili Bogoslov.
I to stoga što teologija za njega nije samo ljudsko promišljanje,
a još manje je plod samo složenih spekulacija. Ona za njega proizlazi iz života
molitve i svetosti, iz ustrajnog dijaloga s Bogom. Upravo se na taj način
našem razumu pokazuje Božja stvarnost, trojstveno otajstvo.
U kontemplativnoj tišini, zahvaćena divljenjem pred čudesima
objavljenoga otajstva, duša prima božansku ljepotu i slavu.

Dok je sudjelovao na Drugom ekumenskom saboru 381. godine,
Grgur je izabran za carigradskog biskupa te je preuzeo predsjedanje Saborom.
No, ubrzo su se protiv njega podigli snažni protivnici, te je njegov položaj postao neodrživ.
Za tako osjetljivu dušu ova su neprijateljstva bila nepodnošljiva.
Ponovilo se ono na što se Grgur već ranije žalio riječima koje su mu izlazile iz srca:
“Podijelili smo Krista, mi koji smo toliko ljubili Boga i Krista!
Lagali smo jedni drugima zbog Istine, pothranjivali smo osjećaje mržnje poradi Ljubavi,
odijelili smo se jedni od drugih!” (Oratio 6,3: SC 405,128). U takvom je
napetom ozračju došlo i do njegova povlačenja s biskupske stolice.
U prepunoj katedrali Grgur je dostojanstveno izrekao svoj
upečatljivi oproštajni govor (usp. Oratio 42: SC 384,48-114).
Svoje je duboko proživljene riječi ovako zaključio: “Zbogom, veliki grade, od Krista ljubljeni…
Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad [vjere] koji vam je povjeren
(usp. 1Tim 6,20), spominjite se mojih patnji (usp. Kol 4,18).
Neka milost Gospodina Isusa Krista bude sa svima vama” (usp. Oratio 42,27: SC 384,112-114).

Vratio se u Nazijanz, te se kroz oko dvije godine posvetio pastirskoj skrbi za tu kršćansku zajednicu.
Potom se konačno povukao u samoću u obližnji Aranz, svoj rodni kraj,
posvetivši se učenju i asketskom životu. U tom je razdoblju sastavio
većinu svoga poetskoga djela, posebno njegov autobiografski dio:
De vita sua, iščitavanje u stihovima vlastitoga ljudskog i duhovnog puta,
uzornoga puta kršćanina koji trpi, čovjeka duboke nutrine u svijetu punom sukoba.
To je čovjek koji nam omogućuje da osjetimo Božji primat, pa tako progovara i nama,
ovom našem svijetu: bez Boga čovjek gubi svoju veličinu,
bez Boga nema pravoga čovještva. Poslušajmo stoga ovaj glas i nastojmo i mi sami upoznati lik Božji.
U jednoj od svojih pjesama Grgur je napisao, obraćajući se Bogu:
“Budi dobrostiv, Ti koji si Onostranost svega” (Carmina [dogmatica] 1,1,29: PG 37,508).
Godine 390. Bog je u svoj zagrljaj primio ovoga vjernoga slugu
koji ga je oštrim umom branio u svojim spisima i koji mu je tolikom ljubavlju pjevao u svojoj poeziji.


(Kateheze pape Benedikta XVI., 4. srpnja i 8. kolovoza 2007.)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 6 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 8 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr