|
Sveti Gerlach (oko 1120-1170)
Život ovoga u našim stranama malo poznatoga sveca pokazuje nam kako Božja milost zna biti neizreciva i strpljivost beskrajna. Gerlach se nije rodio kao svetac. On je to tek uz Božju milost i milosrđe polako postajao. Prvi dio njegova života nagovještao je sve drugo samo ne sveca.
Gerlach se rodio oko godine 1120. u Maastrichtu u Nizozemskoj kao sin odličnih roditelja. Odgoj primjeren viteškom staležu u mladenačkim godinama odveo ga je, na žalost, u stranputicu. Stekavši veliku vještinu u rukovanju oružjem bio je ponosan, a ponos se pomalo izrodio u oholost i bahatost. Tome je pridonosilo lutanje od zamka do zamka, od turnira do turnira. Turniri, viteške srednjovjekovne igre postadoše za mnoge prava strast. Nešto kao danas šport. Tako je to bilo i za Gerlacha. On se uz strastvenu igru predavao sve više i više rasipnom i razuzdanom životu. A takav život nije ga odgajao već činio iz dana u dan sve okrutnijim i grubljim. Grubost ga je dovela čak do toga da je dizao ruke i na vlastitu majku.
Kako je bio veoma bogat, brzo je našao djevojku, i to plemkinju, s kojom se i oženio. No, ona se s njime nije usrećila. Kraj njegove onako surove naravi nije to moglo ni biti. I zato je u braku postala patnica koja je morala mnogo podnositi i trpjeti. Brak je umjesto stanja sreće postao pravo mučilište. Gerlach ne samo da je prema svojoj ženi bio grub, već je često i prekršio bračnu vjernost što je za svakoga nevinog bračnog druga ili družicu uvijek najteža rana. Izgledalo je kao da Gerlach srlja iz zla u gore, dok ne završi u potpunoj iskvarenosti i propasti. Ali, tada je u svom milosrđu zahvatio premilostivi Bog, koji neće smrt grješnika, već da se obrati i živi.
Dok je Gerlach bio na jednom turniru u gradu Jülichu, dođe mu nenadana vijest da mu je umrla žena. To ga je napokon potreslo i bacilo na koljena. Došlo mu je živo do svijesti što bi bilo s njime da je njega zatekla ovako nagla i nenadana smrt za koju se ne bi mogao spremiti, prije koje ne bi imao vremena okajati svoje grijehe. Glas savjesti, koji u njemu nije baš posve zamro, počeo se snažno buditi. U tom buđenju on uvidi svu ništavost dotadašnjega života te odluči krenuti drugim, boljim smjerom. Svoju odluku počeo je provoditi u djelo bez ikakva krzmanja i oklijevanja.
U znak svoga nutarnjega preokreta prestao je s turnirima, ostavio je konja na kome je znao tako gizdavo jahati, obukao se u siromašne haljine, zajašio na magarca, da bude izvrgnut sveopćem ruglu. Time je htio izliječiti zauvijek vitešku gizdavost i nadmetanje. Po običaju tadašnjega vremena pošao je na pokorničko hodočašće u Rim, na grobove apostolskih prvaka i svetih mučenika, da ondje zadobije oproštenje svih svojih grijeha i zlodjela. Sam papa Eugen III. naložio je tome neobičnom pokorniku vrijeme pokore od 7 godina i hodočašće u sveti grad Jeruzalem, na Kristov grob. Gerlach je ponizno poslušao, pošao u Jeruzalem te ondje kroz 7 godina molio, činio pokoru i u jednoj bolnici pomagao u dvorenju bolesnika. Bile su to za njega spasonosne sedmogodišnje duhovne vježbe koje su ga izgradile u novoga čovjeka u Kristu. Nakon izvršenoga vremena pokore Gerlach se vratio u domovinu i započeo provoditi pustinjački život. Nastanio se u duplju staroga hrasta. Dane je provodio u tihom i strogom pokorničkom životu, ali se nije zadovoljio samo time, već je svakodnevno činio djela ljubavi braći ljudima. Sve je to silno djelovalo na one s kojima se susretao pa je mnogoga lakomislenika potaknuo na ozbiljne misli, a zalutaloga vratio s krivoga na pravi put. I tako se njegov pustinjački život pretvarao i u veliki apostolat. Kad je 5. siječnja 1170. u blizini Houthema u Gospodinu usnuo, na njemu su se ispunile Isusove riječi: "Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grješnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja" (Lk 15,7).
Nekoliko desetljeća kasnije na Gerlachovu grobu podignut je samostan, a mjesto postade stjecištem pobožnih hodočasnika. Život toga neobičnog obraćenika opomena je za ono što je naša svakidašnja potreba. To je obraćenje. O njemu nam govore tolike potresne stranice Svetoga pisma kako Staroga tako Novoga saveza. Apostoli su po Isusovu nalogu "krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti" (Mk 6, 12).
"Na temelju Isusova imena mora se propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svima narodima počevši od Jeruzalema" (Lk 24,47). To propovijedanje ima trajati sve do Isusova drugog dolaska. Njega propovijedaju i životi velikih obraćenika od Pavla, Augustina, Gerlacha, Ignacija Lojolskog pa sve do onih skrušenih grješnika koji su se danas iskreno i dobro ispovjedili i započeli novi život u Kristu. Zov na obraćenje neka neprestano odzvanja i u našem vlastitom srcu! On nek nas neprestano sjeća ovih riječi sv. Jakova apostola: "Braćo moja, ako tko od vas odluta od istine pa ga tko obrati, neka zna da će onaj koji vrati grješnika s njegova krivog puta spasiti njegovu dušu od smrti i postići oproštenje mnogih grijeha" (Jak 5,19).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
