www.tebe-trazim.com

6. siječnja
Bogojavljenje

Iskusni gradski župnik Joseph Ernst Mayer misli da se mi danas nalazimo u preobrazbi jednoga pjesničkog ili čak folklornog kršćanstva u teološko ili, još bolje rečeno, u kristološko. Time želi reći da u evanđeoskoj poruci idemo sve više za onim bitnim, glavnim, ne zaustavljajući se na onome što je sporedno.

U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna je stvarnost novorođeni kralj Isus Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide nikakvi tragovi kraljevskoga dostojanstva. On stanuje u jednoj seoskoj kolibi među siromašnim ljudima. On je kralj koji ne daje svečanih primanja, koji nema nikakve reprezentacije, on je skriven, gotovo stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te dovela mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu ne radi sebe, već da svrate pažnju na novorođenoga Kralja, koga i oni naviještaju. On se objavljuje kao obećani Mesija, Spasitelj svih naroda. On se i danas kao Bog i čovjek i kao Spasitelj želi objaviti svakome narodu i svakome pojedinome čovjeku preko svoje vječne poruke u Evanđelju, želi se objaviti i preko nas kršćana, ali to će biti moguće samo u tolikoj mjeri u kolikoj smo prihvatili njegovu poruku i koliko je proživljavamo. Naša pripomoć njegovu objavljenju bit će i naš najbolji dar koji mu možemo dati skupa sa samim sobom.

Uoči Bogojavljenja običava se blagoslivati voda kojom se onda škrope stanovi prigodom blagoslova kuća. I naše obitelji svojim životom morale bi objavljivati Krista. Blagoslov kuća morao bi biti vanjski znak da će se u obitelji živjeti kršćanskim, to jest Kristovim životom, po načelima Evanđelja. I raspelo ili slika Srca Isusova na vidnom mjestu u stanu morali bi na vanjski način pokazivati kome obitelj pripada i tko je njezin Gospodar i Učitelj.

Hrvatska književnica Vesna Parun u bogojavljenskom broju Glasa Koncila godine 1973. ispovjedila je javno što vjeruje. Priznala je: "Sve što ljudi vjekovima traže da bi postigli cjelovitu istinu o čovjeku, u njemu je sadržano - u Kristu... Njega nismo izvadili iz prašine, on je živ, vjekovima živ u svijetu, u ljudima, u idejama, u ljubavi, u milosrđu, u svemu... On je bio najveći mislilac, i filozof, i čovjek, i etičar, koji je sve u sebi sadržao, i još nešto više..."

I ona je svojom ispoviješću poslužila za jedno Kristovo bogojavljenje. Krist se želi neprestano objavljivati, jer želi sve poučiti u istini, pravdi i ljubavi, jer želi sve spasiti i pravo usrećiti. On želi biti stalno bogojavljenje do konca vremena. Naše je da neprestano budemo otvoreni prema tome bogojavljenju te da i sami služimo kao njegovo oruđe, da on postane vidljiv i preko nas.

Sveta Tri kralja

Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im i imena: Gašpar, Melhior i Baltazar. Oko njih se stvorila i dražesna legenda prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Valjda zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, čak do Indije. Poslije smrti tih triju kraljeva njihove bi relikvije bile donesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle bi ih Rainald von Dassel, nadbiskup iz Mainza i kancelar Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti prenio u Köln. Nad tim je njihovim relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignuta na njemačkom tlu najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveći ures grada Kölna, u kojem se veoma razvilo njihovo štovanje. Blaženi Petar Faber, prvi svećenik Družbe Isusove, u svome Memorialu govori s najvećim oduševljenjem o pobožnosti koju je u Kölnu gajio prema svetim trima kraljima.

Ti sveti magi ili kraljevi bili su prvi predstavnici poganskoga svijeta koji se dođoše pokloniti Isusu i na taj način naznačiti da je on Spasitelj za sve ljude. O njihovu dalekom putu u Betlehem i o njihovu poklonu svjedoče nam i slikarije već iz katakomba. One ih prikazuju ponajviše četiri na broju. Kasnije se broj snizuje na tri, valjda zbog tri dara "zlata, tamjana i smirne", kojima "obdariše Isusa".

Prigodom 500. obljetnice otkrića Amerike te početka evangelizacije tog kontinenta Ivan Pavao II. nedjeljom u podne prije Anđeoskog pozdravljenja govorio je obično o nekom velikom američkom svetištu. U tom je ciklusu na drugu korizmenu nedjelju 15. III. 1992. govorio o najvećem svetištu Sv. Josipa na svijetu, na padinama Mont-Royala, sučelice kolegija Notre-Dame de Montréal. Za njegovu je izgradnju najzaslužniji brat pomoćnik Družbe svetog križa, Andrija Bessette, koji je g. 1870. ušao u tu redovničku zajednicu upravo zbog pobožnosti sv. Josipu, koja se ondje veoma gajila, a njemu sve od djetinjstva bila veoma draga. Ivan Pavao II., koji je 23. svibnja 1982. skromnog brata Bessettea proglasio blaženim, u svom je spomenutom nagovoru na II. korizmenu nedjelju 1992. rekao da je, obilazeći u duhu s vjernicima velika američka svetišta, uoči svetkovine Sv. Josipa, želio progovoriti o najvećem svetištu sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve. Papa mu je pripisao evangelizaciju novog svijeta jer se u novootkrivenom svijetu, uz Isusa i Mariju, naviještao i sv. Josip, tako usko povezan s djelom otkupljenja. Ondje se, a osobito u Kanadi, kao malo gdje veoma razvila i pobožnost sv. Josipu. Poznato je koliko je u toj zemlji razvijen i kult Sv. obitelji, a sv. Josip je glava te najuzornije obitelji pa je prirodno da se uz Isusovu i Marijinu osobu razvilo i iskreno štovanje sv. Josipa. Papa hvali tu pobožnost, potiče na nasljedovanje Spasiteljeva poočima i Marijina zaručnika te moli zaštitnika sv. Crkve da bi slavljenje 500. obljetnice otkrića Amerike pridonijelo novoj, tako potrebnoj evangelizaciji tog velikog kontinenta.

Svetište Sv. Josipa i blaženi Andrija Bessette sami su velika čudesa sv. Josipa pa je red da se s poštovanjem i udivljenjem upoznamo sa skromnim likom blaženoga redovničkoga brata, čovjeka velike vjere, duboke pobožnosti i promicatelja štovanja onoga koji je poslije Isusa i Marije od ljudi najveći. Alfred Bessette, kasniji brat Andrija, rodio se 9. travnja 1845. u blizini sela Saint-Grégoire-d'Iberville, u nadbiskupiji Montréal, u kanadskoj pokrajini Quebec. Bijaše on osmo od dvanaestero djece svojih roditelja. Brzo je ostao siroče bez oca i majke. Oca je izgubio u svojoj devetoj, a majku u dvanaestoj godini. Prihvatila ga je tetka, Marie-Rosalie Foissy. Alfred je jedva znao čitati i pisati, ali je ipak jako dobro poznavao katekizam. Kao siroče morao se prilično rano prihvatiti teškog posla da bi si zaslužio svagdašnji kruh. Od g. 1858. do 1870. morao je obavljati razne zanate, naprije u pokrajini Quebec u Kanadi, a onda 1863-1867. u susjednim Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon toga se opet vratio u domovinu.

Bio je iskreno pobožan kršćanin pa mu je Gospodin udijelio milost redovničkog zvanja. Godine 1870. stupio je kao brat u Družbu svetog križa gdje se veoma štovao onaj svetac kojemu je i on bio žarko pobožan od svoje najranije dobi. To je sveti Josip. Tada je dobio novo redovničko ime - Andrija. Redovnička je Družba svetog križa dobila u njemu prikladna i sposobna djelatnika za sve poslove. Iako je revni brat Andrija vršio službu vratara u kolegiju Notre-Dame de Montréal, obavljao je sve tamo od 1872-1910. godine i mnoge druge poslove.

Nošen svojom zanosnom pobožnošću prema sv. Josipu aktivno je sudjelovao u gradnji prve kapele u čast svome obljubljenom svecu, koja je bila otvorena g. 1904. Božja je providnost htjela proslaviti sv. Josipa, a tu je revno sudjelovao i brat Andrija pa je ta kapela ubrzo postala ciljem pobožnih štovatelja i hodočasnika sv. Josipa. Trebalo je nekom povjeriti brigu za hodočasnike sv. Josipa. Poglavari imenovaše za to brata Andriju, imenovavši ga čuvarom svetišta Sv. Josipa. I od tada je brat Andrija sve do smrti bio prisutan u svetištu koje će se tijekom vremena u svakom pogledu razviti u jedno veliko svetište u koje još i danas godišnje dolazi preko 2 milijuna hodočasnika. Ljudi su vrlo brzo osjetili svetačku pobožnost brata Andrije prema sv. Josipu pa su mu se preporučivali u molitve. On je to prihvaćao ali i preporučivao da sve molbe zajedno upravljaju moćnom zagovoru sv. Josipa. Vjernici ga poslušaše i počeše se događati velika uslišanja, ozdravljenja i obraćenja. Pobožni su vjernici imali veliko pouzdanje u molitve brata Andrije, nazivajući ga "čudotvorcem Mont-Royala", a on je u poniznosti srca sve pripisivao zagovoru sv. Josipa. Kad je revni, skromni brat na Bogojavljenje 1937. zaklopio oči te usnuo u Gospodinu, njegova je smrt bila ravna danu žalosti za cijeli narod. Revnost je jednog skromnog redovnika podigla veliko svetište Sv. Josipa, poznato po cijeloj Kanadi, pa i izvan njezinih granica, a brat Andrija se odonda ubraja u velike moderne apostole pobožnosti sv. Josipu. Taj se glas o njemu godinama širio sve više i više. Raymond Darricau, redoviti profesor povijesti na Sveučilištu Bordeaux III. u Bordeauxu u Francuskoj, tvrdi da je upravo utjecaj brata Andrije bio odlučujući za izraziti položaj sv. Josipa u povijesti Crkve. On se poziva i na to da je zato papa Ivan XXIII. postao također jedan od najuglednijih promicatelja štovanja sv. Josipa pa je ime sv. Josipa uvrstio u Rimski kanon. Što se toga tiče moramo reći da je to zasluga pokojnog mostarskog biskupa, dr. Petra Čule, koji je pri završetku I. zasjedanja na Drugom vatikanskom saboru, kad se raspravljalo o liturgiji, u svom javnom interventu upitao: gdje je uz druge svece u misnom kanonu ime sv. Josipa. Papa Ivan XXIII. reagirao je odmah te u Kanon uveo ime sv. Josipa. No Ivan XXIII. bio je proglasio sv. Josipa i za zaštitnika Drugog vatikanskog sabora. Sve je to jedno s drugim povezano, a zasluga brata Andrije ostaje uvijek neosporna.

Njezinu je neospornost potvrdio i postupak za proglašenje brata Andrije blaženim. Postupak je bio otvoren g. 1951., a razvijao se bez zapreka. Dana 23. svibnja 1982. papa Ivan Pavao II. proglasio je velikog promicatelja pobožnosti sv. Josipu, brata Andriju, blaženim. Spomenuti Darricau u svom prikazu novog blaženika u velikoj enciklopediji Bibliotheca sanctorum (Prima) tvrdi da se blaženi Andrija Bessette s pravom može smatrati jednim od najznačajnijih likova suvremene svetosti.

To je potvrdio i Ivan Pavao II. govoreći 15. III. 1992. o svetištu Sv. Josipa u Kanadi. Isti je Papa pokazao svoju veliku odanost sv. Josipu time što je Crkvu obdario apostolskom pobudnicom Redemptoris custos o sv. Josipu. Tu divnu pobudnicu od 15. kolovoza 1989. imamo i u lijepom prijevodu na hrvatskom jeziku, što ga je izdalo Nacionalno svetište Sv. Josipa u Karlovcu.

Sveta Tri Kralja - Bogojavljenje
[ 6.1.2009 ]

U mnogim krajevima kršćanskog Istoka u prvim kršćanskim vremenima umjesto Božića slavila se svetkovina Bogojavljenja kao svetkovina objavljenja Kristova božanstva.

Danas je Bogojavljenje ili, kako se još običava reći, Sveta Tri kralja. Evanđelist Matej navodi da su mudraci s Istoka pratili zvijezdu do Betlehema, vjerujući da će ih ona dovesti do novorođenoga Kralja. Kada su u štalici pronašli dijete s Marijom poklonili su mu se i prinijeli darove: zlato, tamjan i smirnu. Tradicionalna simbolika ovih darova nalazi se već kod Bazilija Velikog – mudraci su Isusu kao Kralju darovali zlato, kao čovjeku smirnu i kao Bogu tamjan.

Mudraci s Istoka bili su prvi predstavnici poganskoga svijeta koji su se došli pokloniti Isusu i na taj način naznačiti da je on Spasitelj za sve ljude. O njihovu dalekom putu u Betlehem i o njihovu poklonu svjedoče i slike iz katakomba. One ih prikazuju ponajviše četiri na broju. Kasnije se broj snizuje na tri, vjerojatno zbog tri dara "zlata, tamjana i smirne".

Životi mudraca, koje je predaja kasnije nazvala kraljevima i dala im imena: Gašpar, Melkior i Baltazar, isprepleteni su legendama. Jedna govori da ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Valjda zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, čak do Indije.

Njihove su relikvije bile donesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle bi ih Rainald von Dassel, nadbiskup iz Mainza i kancelar Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti prenio u Köln. Nad tim je relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignuta na njemačkom tlu najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveći ures grada Kölna, u kojem se veoma razvilo njihovo štovanje.

Crkva na Zapadu od 4. stoljeća svetkuje Božić kao svetkovinu Kristova dolaska na svijet. U isto vrijeme, a i ranije, u mnogim krajevima kršćanskoga Istoka, svetkovala se umjesto Božića današnja svetkovina Kristova objavljenja.

Božić se uglavnom slavio kao svetkovina Kristova rođenja, a Bogojavljenje kao svetkovina objavljenja Kristova božanstva. S vremenom su sve kršćanske zajednice poprimile svetkovanje Božića, a rimska je zajednica počela svetkovati svetkovinu Bogojavljenja.

Uoči Bogojavljenja običava se blagoslivljati voda kojom se onda škrope stanovi prigodom blagoslova kuća. I naše obitelji svojim životom morale bi objavljivati Krista. Blagoslov kuća morao bi biti vanjski znak da će se u obitelji živjeti kršćanskim, to jest Kristovim životom, po načelima Evanđelja.

I na kraju rubrike 'Svetac dana' čestitamo imendan onima koji nose imena Gašpar, Melkior i Baltazar. Gašpar je izvorno perzijsko ime i znači 'rizničar'. Hrvatski oblici imena su Gašo, Gaca, Rina, Rinka, Ina. Smatra se da ime Melkior ima korijene u latinskom jeziku i znači 'kralj svjetlosti’. Ime Baltazar ima korijen u jednom od semitskih jezika – akadskom, koji se govorio u Babiloniji.
Ime znači 'Bel štitio kralja', a do nas je došlo preko grčkog i latinskog jezika.

Mudraci otvaraju svoje blago i donose Djetetu zlato, tamjan i smirnu. Oduvijek se ova tri dara tumačilo uvijek iznova. Irenej Lvonski vidi u 2. stoljeću u zlatu izraženo kraljevsko dostojanstvo Djeteta, u tamjanu njegovo božanstvo a u smirni njegovu smrt na križu. Za Karla Rahnera zlato upućuje na našu ljubav, tamjan na našu čežnju, a smirna na naše boli. On dakle u darovima ne vidi slike tajne božanskoga Djeteta, nego znakove našega predanja, naših ljudskih stavova primjerenih očovječenu Bogu. Legenda aurea poznaje i druga tumačenja. Kraljevi prinose zlato zbog Marijina siromaštva, »tamjan zbog kužna mirisa staje, smirnu da okrijepi Djetetove udove i otjera zle crve«. Ili, pak, zlato znači božanstvo, tamjan pobožnu dušu, a smirna čisto tijelo, budući da čisti od svake nečistoće. Očito su stari uživali stavljajući u ove darove svu svoju maštovitost.
Zlato je uvijek privlačilo ljude. Stari govore o zlatnu sjaju bogova. Za Klementa Aleksandrijskoga je Kristova mudrost kao kraljevsko zlato neprolaznoga Logosa. Zlato se u vatri čisti. U njega se ništa ne miješa. Zlato se oduvijek primjenjuje u kultu. Zlato pripada bogovima. Zlato ne pokazuje samo božansku narav Djeteta u jaslama, nego upućuje i na sjaj zlata naše duše. Mi smo ne samo ljudi ove Zemlje, nego i ljudi neba. Naša duša odražava zlatan sjaj Boga. Na našemu licu sjaji Božja slava. U svojoj duši imamo udjela na Božjemu sjaju.
Tamjan se u mnogim kulturama primjenjuje kao ugodno mirisno sredstvo. Tamjan koji se uzdiže k nebu slika je naših molitava koje se uzdižu k Bogu, slika naše čežnje koja nadilazi ono svakodnevno. Naša se čežnja diže k nebu kao tamjan. Ona se ne da pričvrstiti ovdje na Zemlji. Ona ima lakoću tamjana. Prodire i kroz sva zatvorena vrata. Otvara nam srce i daje da postane prostrano. Tamjan lijepo miriše. Ispunja naš život tajanstvenim mirisom, božanskim okusom. Kad sam bio na gori Atosu, očarao me poseban miris tamošnjega tamjana. Crkve udišu ovaj miris. Tu odmah nastaje osjećaj tajne, udomljenosti, zaštićenosti, čežnje i ljubavi. Tamjan se davno podigao, ali ostavlja u čitavoj prostoriji jedinstven miris. Svjesno ga udišem i osjećam se taknut božanskim okusom. Određeni mirisi odmah mi u svijest ponovno dozivaju snažne osjećaje iz prošlosti. Miris sijena sjeća me na godišnji odmor. Tu je iskustvo godišnjega odmora ne samo u glavi, nego u čitavu tijelu. Tako je i s tamjanom. Tu formalno mirišem tajanstvenu nazočnost Božju, tu ju opažam čitavim svojim tijelom.
Smirna je za stare rajska biljka. Upućuje na rajsku blaženost za kojom svi čeznemo. Smirna je ujedno i ljekovito sredstvo, lijek za naše rane. U daru smirne mi pred Boga stavljamo naše rane. Donosimo ono najdragocjenije što imamo, mnoge rane naše životne povijesti. Naše rane su se otvorile. Prisilile su nas da se ogradimo od vanjskoga bogatstva. Ono najvrjednije što imamo jest srce koje može ljubiti. Rane su nas dovele u dodir s našim srcem. Naše slomljeno i ranjeno srce prinosimo božanskomu Djetetu, vjerujući da će ono ozdraviti i preobraziti ove rane. Kad pred božansko Dijete stavimo svoju ranjenu i povrijeđenu životnu povijest, možemo naslutiti: Sve je dobro. Više se nećemo svađati s našim ranama. Mi ćemo sebe s tim našim ranama predati u ljubav koja nam je zasjala u božanskomu Djetetu. Tada smo u raju, unatoč svim nutarnjim i vanjskim nevoljama.
Potraži darove koji odgovaraju tebi i tvojoj trenutačnoj situaciji i donesi ih božanskomu Djetetu. I dopusti da te vodi slika koja najviše tebi odgovara. Ona te hoće povesti k Djetetu. Slika ti omogućuje da se pokloniš pred onim kod koga možeš biti kod kuće, a sebe zaboraviš, postaneš slobodan od vrtnje oko sebe. Kad zaboraviš sebe, bit ćeš sasvim i potpuno ti, istinski slobodan.

Anselm Grun

Danas su Sveta Tri kralja...svetkovina Bogojavljenja