www.tebe-trazim.com

Sveti Romedije

I ovaj svetac ima nešto sličnosti sa sv. Pavlom, pustinjakom, iako je živio poslije njega i to najprije kao grof od Hohenwarta. Već kao plemić provodio je krepostan i Bogu ugodan život. Nije, doduše, znao ni čitati ni pisati, što je u ranom srednjem vijeku bila posve normalna stvar i za takozvane visoke krugove. Na svome dvoru držao je ipak svećenika, a taj mu je čitao Sveto pismo i živote svetaca. Jednoga dana pročitao mu je ove Kristove riječi: "Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!" (Mt 19,21). Te su ga riječi kao i tolike druge prije i poslije njega zahvatile i on ih je odlučio u svoj ozbiljnosti provesti u djelo.

Evo kako je to učinio! Svoj je dvorac pretvorio u neku vrstu samostanske naseobine, a onda je pošao na hodočašće. Cilj mu je bila Isusova zemaljska domovina, sveta zemlja Palestina. Na hodočašću su ga pratila dva pratioca koja su nosila biblijska strarozavjetna imena: Abram i David. Na svim svojim putovanjima nikad ne bi prošao kraj crkve, a da se ne bi u nju svratio i pozdravio u Euharistiji prisutnoga Spasitelja. To je osjećao i kao svoju dužnost, ali ne samo to, već i kao svoju najveću radost. Svaki takav posjet i poklon bio je za njega susret s Isusom, doživljaj vjere.

Nakon povratka iz Palestine Romedije je sa svojim pratiocima pošao u Rim, središte kršćanstva, na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla i tolikih svetih mučenika. Tu su zamolili samoga papu, kao Kristova namjesnika na zemlji, da bi se negdje mogli nastaniti i provoditi život kao pustinjaci. Za takav način života željeli su imati blagoslov i odobrenje od samoga Svetoga Oca. Papa im je uslišao molbu i oni su pošli na sjever i nastanili se u današnjem južnom Tirolu. I tu je sveti Romedije kroz još nekoliko desetljeća provodio pustinjački život ispunjen molitvom i pokorničkim vježbama. Ljudi iz okolice dolazili bi da se preporuče u njegove molitve ili da zatraže pomoć u bolesti i nevolji. Romedije je umro sredinom V. stoljeća, a uspomena se na njega u južnom Tirolu i Bavarskoj stoljećima sačuvala. Njegovo je štovanje godine 1907. i Rim svečano potvrdio.

Jedan se svečev životopisac pita: "Ne bismo li i mi moderni ljudi u svojoj žurbi i nemiru morali bar malo što naučiti iz ovoga svetačkoga života: da je najbolje upotrebljavano vrijeme ono što ga provedemo pred Bogom?" Možda nam takav upit zvuči danas posve strano ili čak teološki neispravno. Nismo mi teolozi po struci, ali znamo ipak da moramo obavljati i sasvim ovozemske zadatke i da oni po nauku II. vatikanskog sabora imaju svoju vrijednost kao služba Bogu. Ali znamo također i to da čovjek kršćanin mora imati časova koje će isključivo upotrijebiti za susret s Gospodinom, bilo u zajedničkoj službi Božjoj bilo u osobnoj molitvi. Onaj upit gore želi nam reći da ni na ovo ne smijemo zaboraviti. Ako bismo zaboravili, onda više ne bismo bili kršćani.

Sveti Pavao, prvi pustinjak

Evanđelje je zavodljivo. Ono je svojom snagom ili bolje, njegov začetnik Isus Krist, svojom milošću "zavelo" tolike na neobične i posve naravnom shvaćanju neshvatljive putove. Jedan je od tih putova i pustinjaštvo koje je kao neka prethodnica kasnijega redovništva. Ljudi željni živjeti po duhu Evanđelja povlačili su se u pustinje i ondje su nesmetani od suvišnih briga i rastresenosti živjeli u molitvi, razmišljanju, pokori i eventualno se bavili nekim ručnim radom. Kao prvaka tih pustinjaka Crkva slavi svetoga Pavla.

Stari časoslov kaže da se Pavao "začetnik i učitelj pustinjaka" rodio u Donjoj Tebaidi u Egiptu te za vrijeme strašnih progonstava sredinom III. stoljeća za rimskih careva Decija i Valerijana, pošao u pustinju u neku spilju. Bila je tu blizu neka mala oaza s palmom koja mu je plodovima pružala hranu, a lišćem odjeću, jer je od njezina lišća pravio plašt kojim bi se pokrivao. I tako je Pavao provodio najjednostavniji život, skroman i nepoznat svijetu, zadovoljan s malim, upravo s najpotrebnijim.

Promatrajući taj život dolaze nam na pamet naročito ove Isusove riječi: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela?" (Mt 6,25). Sveti Pavao, pustinjak, shvatio ih je i po duhu i po slovu i bila je dostatna samo jedna palma da mu održi tjelesni život, i to ništa manje nego 113 godina. O, kad bismo imali vjere i evanđeoskih jednostavnosti, što bi sve Bog učinio i s nama!

Život sv. Pavla Pustinjaka za nas danas ima vrijednost da nas pouči kako bismo se u životu kao kršćani morali više nadahnjivati Evanđeljem i kako bi nam ono moralo postati glavno mjerilo u svim prilikama života.

U nas znana kao Stošija, sveta Anastazija - zaštitnica grada Zadra, prema legendi bila je Rimljanka iz visoko rangirane obitelji, djevica, udovica i mučenica iz doba cara Dioklecijana. Kršćansku vjeru je po predaji primila od majke. Udavši se preko volje za rimskog patricija Publija, odlučila je ostati djevicom, na što ju uvrijeđeni muž zatvorio u kućnu tamnicu i mučio glađu. Teške trenutke ublaživao joj je pismima podrške i ohrabrenja budući mučenik i svetac Krizogon (Krševan), također zaštitnik grada Zadra.

Nakon muževljeve smrti, oslobodila se kućnog pritvora i svoje imanje razdjelila siromasima te posvetila život skrbi za progonjene kršćane. Sa skupinom sljedbenika pratila je Krševana do njegove mučeničke smrti u Akvileji. Put je zatim vodi u Sirmij (Sirmium - današnja Srijemska Mitrovica), odakle se upućuje prema Solunu i ponovo vraća u Sirmij.

Zbog pomaganja zatočenim kršćanima i ustrajnosti u svojoj vjeri, na koncu je i sama zatočena te 25. prosinca 304. mučenički spaljena na lomači. Na suđenju je izjavila da je zlatne i srebrne kipove poganskih božanstava, koje je baštinila od oca, pretopila u novac kojim je pomagala progonjene kršćane.

Opisujući njeno mučeništvo jedan životopisac je zapisao: "Dok je plamen sažigao Stošijino tijelo, ona je u zanosu pjevala. Jači je bio plamen ljubavi prema Kristu od onoga koji je sažigao Stošijino tijelo."

Kasnije je pokopana u Sirmiju, a u 5. stoljeću njezine su relikvije preko Rima prenesene u Carigrad. Bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade zadarskom biskupu Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta, poklonio mu je 810. godine moći svete mučenice Anastazije, što svjedoči o povijesnom i europskom značenju grada Zadra i njegova biskupa. Sveti Donat pohranio je relikvije Svetice u tadašnjoj bazilici Sv. Petra apostola koja od tada nosi njeno ime.

Zaštitinica grada Zadra...Sv. Stošija...