www.tebe-trazim.com

17. siječnja
Sveti Antun, opat (oko 250-356)

Iako nam je ovaj sveti pustinjak vremenski veoma daleko, njegova slava nije ipak potamnjela sve do danas. Čitava Crkva slavi mu svake godine spomendan, a pobožni mu se narod utječe u raznim potrebama. Svoju popularnost sv. Antun duguje dijelom i svom životopiscu sv. Atanaziju, no o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun je potjecao iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko godine 250., kad je Crkva proživljavala veliko progonstvo za cara Decija. Njegovi su roditelji bili bogati i ugledni građani. No i on je svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću brzo stekao ugled pa su ga mnogi u važnim stvarima pitali za savjet. Svoju mudrost crpio je iz čitanja Svetoga pisma. Božja riječ ga je sve više zahvaćala i pozivala na potpunu savršenost.

Dajmo sad riječ njegovu životopiscu sv. Atanaziju! On piše: "Poslije smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestricom, Antun je s osamnaest ili dvadeset godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zbog čega su apostoli ostavivši sve pošli za Spasiteljem i tko su bili oni u Djelima apostolskim što su prodavali svoj posjed, a novac donosili pred noge apostolima da se dijeli potrebnima te koja im je i kolika nada pohranjena na nebesima? Premišljajući to u sebi, uđe u crkvu i dogodi se da se tada čitalo Evanđelje te začu Gospodina gdje kaže onom bogatašu: 'Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu'.

Antunu je bilo kao da mu je misao na svete poslana od Boga i kao da su se zbog njega čitale one riječi pa iziđe što je prije mogao iz doma Gospodnjeg te posjed što ga je imao od starijih (trista oranica, plodnih i lijepih) dade na dar suseljanima da ne bi bile na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretninu, dobije od toga mnogo novaca i razdijeli ga siromasima, samo je malo zadržao za sestru.

Kad je drugi put ušao u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli: 'Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!' Nije više mogao izdržati da ostane ondje, iziđe pa i to razdijeli potrebnijima. Sestru povjeri poznatim i pouzdanim djevicama, predade je u Partenon (djevojački dom) da se tamo odgoji, a sam se poslije toga pred svojom kućom posveti asketskom životu te je pazeći na sebe strpljivo provodio strog način življenja.

Radio je svojim rukama jer je bio čuo: 'Tko bude besposlen, neka ne jede!' pa je od toga dijelom sebi kruh kupovao, a dijelom ga dijelio siromasima. Često je molio jer je naučio da valja na samu moliti bez prestanka; a kod čitanja je bio tako pozoran da mu ništa od napisanoga ne bi izmaklo već je sve pamtio pa mu je odsele pamćenje služilo mjesto knjiga. A svi žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio, gledajući ga, nazivali su ga Božjim prijateljem; pa su ga jedni voljeli kao sina a drugi kao brata…"

Svetim evanđeoskim radikalizmom Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Zato je prodavši napokon sve, a zadržavši jedino dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru pošao u beskraj Libijske pustinje. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradiva zemljišta. Obrađivao ga je i tako priređivao najpotrebnije za život. Molitvom i odricanjem želio je doći do što užeg sjedinjenja s Gospodinom. To nije bilo baš tako lako, jer je kroz 20 godina bio napastovan veoma teškim napastima. Mučile su ga strasti, a bio je napastovan i na oholost. Đavao ga je htio natjerati u očaj. Tu tešku borbu svetac je izdržao jedino uz Božju milost.

Kad je car Maksimijan počeo u Egiptu progoniti kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju gdje je bez straha otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. I za čudo, nitko se nije usudio dirati toga neobičnog pustinjaka iz kojega kao da je proizlazila neka viša sila. Godine 311. Antun se opet vratio u svoju pustinju. No, sada više nije bio sam. Za njim su pošli brojni mladi ljudi koji su se oduševili kršćanskim idealom. Htjeli su da im on, iskusan i slavan pustinjak postane učiteljem duhovnoga života. Broj pustinjaka oko Antuna brzo je narastao na 6.000 i tako on, a da nije ni htio, postade patrijarhom monaštva. Posljednje godine života živo se borio i za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovu božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina. Božji narod ima u njega veliko pouzdanje pa mu se i danas rado utječe u najrazličitijim i duhovnim i vremenitim potrebama. Slava je pak sv. Antuna pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je onaj kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima: u siromaštvu, čistoći i poslušnosti.

Sretan meni i svim imenjacima imendan!

Sretan ti imendan i mojem muzu rodjendan i imendan!

Danas Crkva slavi ovog velikog sveca. SVETI ANTUN JE ZAŠTITNIK ŽIVOTINJA I DANAS U RIMU NA TRGU SV. PETRA IMA KOKOŠI, PATAKA, KRAVA , KONJA, SVINJA , ZEČEVA , MAGARACA I DRUGIH ŽIVOTINJA KOJE JE BLAGOSLOVIO KARDINAL COMASTRI.

17. siječnja
Sveti Antun, opat (oko 250-356)

Iako nam je ovaj sveti pustinjak vremenski veoma daleko, njegova slava nije ipak potamnjela sve do danas. Čitava Crkva slavi mu svake godine spomendan, a pobožni mu se narod utječe u raznim potrebama. Svoju popularnost sv. Antun duguje dijelom i svom životopiscu sv. Atanaziju, no o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun je potjecao iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko godine 250., kad je Crkva proživljavala veliko progonstvo za cara Decija. Njegovi su roditelji bili bogati i ugledni građani. No i on je svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću brzo stekao ugled pa su ga mnogi u važnim stvarima pitali za savjet. Svoju mudrost crpio je iz čitanja Svetoga pisma. Božja riječ ga je sve više zahvaćala i pozivala na potpunu savršenost.

Dajmo sad riječ njegovu životopiscu sv. Atanaziju! On piše: "Poslije smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestricom, Antun je s osamnaest ili dvadeset godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zbog čega su apostoli ostavivši sve pošli za Spasiteljem i tko su bili oni u Djelima apostolskim što su prodavali svoj posjed, a novac donosili pred noge apostolima da se dijeli potrebnima te koja im je i kolika nada pohranjena na nebesima? Premišljajući to u sebi, uđe u crkvu i dogodi se da se tada čitalo Evanđelje te začu Gospodina gdje kaže onom bogatašu: 'Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu'.

Antunu je bilo kao da mu je misao na svete poslana od Boga i kao da su se zbog njega čitale one riječi pa iziđe što je prije mogao iz doma Gospodnjeg te posjed što ga je imao od starijih (trista oranica, plodnih i lijepih) dade na dar suseljanima da ne bi bile na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretninu, dobije od toga mnogo novaca i razdijeli ga siromasima, samo je malo zadržao za sestru.

Kad je drugi put ušao u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli: 'Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!' Nije više mogao izdržati da ostane ondje, iziđe pa i to razdijeli potrebnijima. Sestru povjeri poznatim i pouzdanim djevicama, predade je u Partenon (djevojački dom) da se tamo odgoji, a sam se poslije toga pred svojom kućom posveti asketskom životu te je pazeći na sebe strpljivo provodio strog način življenja.

Radio je svojim rukama jer je bio čuo: 'Tko bude besposlen, neka ne jede!' pa je od toga dijelom sebi kruh kupovao, a dijelom ga dijelio siromasima. Često je molio jer je naučio da valja na samu moliti bez prestanka; a kod čitanja je bio tako pozoran da mu ništa od napisanoga ne bi izmaklo već je sve pamtio pa mu je odsele pamćenje služilo mjesto knjiga. A svi žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio, gledajući ga, nazivali su ga Božjim prijateljem; pa su ga jedni voljeli kao sina a drugi kao brata…"

Svetim evanđeoskim radikalizmom Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Zato je prodavši napokon sve, a zadržavši jedino dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru pošao u beskraj Libijske pustinje. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradiva zemljišta. Obrađivao ga je i tako priređivao najpotrebnije za život. Molitvom i odricanjem želio je doći do što užeg sjedinjenja s Gospodinom. To nije bilo baš tako lako, jer je kroz 20 godina bio napastovan veoma teškim napastima. Mučile su ga strasti, a bio je napastovan i na oholost. Đavao ga je htio natjerati u očaj. Tu tešku borbu svetac je izdržao jedino uz Božju milost.

Kad je car Maksimijan počeo u Egiptu progoniti kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju gdje je bez straha otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. I za čudo, nitko se nije usudio dirati toga neobičnog pustinjaka iz kojega kao da je proizlazila neka viša sila. Godine 311. Antun se opet vratio u svoju pustinju. No, sada više nije bio sam. Za njim su pošli brojni mladi ljudi koji su se oduševili kršćanskim idealom. Htjeli su da im on, iskusan i slavan pustinjak postane učiteljem duhovnoga života. Broj pustinjaka oko Antuna brzo je narastao na 6.000 i tako on, a da nije ni htio, postade patrijarhom monaštva. Posljednje godine života živo se borio i za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovu božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina. Božji narod ima u njega veliko pouzdanje pa mu se i danas rado utječe u najrazličitijim i duhovnim i vremenitim potrebama. Slava je pak sv. Antuna pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je onaj kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima: u siromaštvu, čistoći i poslušnosti.

Svim ANTUNIMA SRETAN IMENDAN...

Molitva:
Bože, ti si dao svetom Antunu opatu da ti služi osobitim životom u pustinji. Udijeli nam, po njegovu zagovoru, da se odričemo sami sebe i tebe sveudilj i nada sve ljubimo. Amen.

Zaštitnik je:
trgovaca, radnika, tkalaca, grobara, slastičara, pletača korpi, konjušara, svinjara, mesara...

Oznake na slikama:
monaški habit s kukuljicom (otac monaštva), križ u obliku slova T (Antunov križ), štaka (doživio je duboku starost), svinja (simbol napasti koje je Antun svladao), zvonce (posjedovao je sposobnost izgona zloduha).

Na današnji dan imendan slave:
Antun, Antonija, Tonka, Leona.

Sto se tice sv. Antuna opata i svinja (pogledajte sliku, ako vam nije jasno o cemu pricam), evo objasnjenja:



Evo njegove biografije na engleskom: http://www.fordham.edu/halsall/basis/vita-antony.html (slobodno preskocite uvodne komentare) i evo nekih slikica o kusnjama i demonima koji su ga htjeli zeznuti dok je bio u pustinji:

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... ld_015.jpg
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... ld_016.jpg
http://tinyurl.com/97yahs
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... ys_001.jpg
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... ch_096.jpg
http://commons.wikimedia.org/wiki/File: ... ne_217.jpg
http://bp3.blogger.com/_GzQnzaF4k-o/RnV ... rnst53.jpg
http://www.studio7finearts.com/webimage ... 93ddc9.jpg

Sveti Antun, opat
[ 17.1.2010 ]

Ovaj svetac koji je postao patrijarh monaštva umro je u 105. godini života

Sveti Antun, opat kojega cijela Crkva slavi na današnji dan, rodio se u vrijeme progona cara Decija negdje oko 250. godine. O njegovu životu znamo ponajviše zahvaljujući životopiscima sv. Atanaziju, a potom i sv. Jeronimu i Augustinu, crkvenim ocima. Antun je podrijetlom iz Kome u srednjem Egiptu.

Bogatstvo i plemenitost njegovih roditelja bili su dobra podloga da Antun napreduje u mudrosti i duhovnom životu, pa su ga mnogi pitali za savjet. Takav je ugled imao jer se neprestano hranio čitanjem Svetoga pisma koje ga je sve više pozivalo na savršenost.

U dobi od 18 ili 20 godina ostao je bez roditelja i morao se brinuti za kuću i sestru. Čuo je u jednoj službi Božjoj, nedugo nakon smrti roditelja, svetopisamsku riječ: 'Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu!'

Antun je to doslovno poslušao i proveo u djelo. Imanje koje je naslijedio, dao je suseljanima, a ostatak prodao i novac razdijelio potrebnima. Samo je dio ostavio za sestru.

Potom je čuo riječ: 'Ne brinite se tjeskobo za sutrašnji dan!' Na taj odlučni poziv Božji, odgovori je time da je sestru povjerio pouzdanim djevicama na odgajanje, a sam se posvetio asketskom životu. Molio je i izgrađivao se u duhu. Ljudi su ga cijenili i u njemu gledali Božjeg prijatelja. Voljeli su ga kao brata i sina.

Tko se zaputi na Božje putove, zlo ga kao teškog neprijatelja želi omesti. Tako je i sveti Antun pustinjak imao teške napasti tijekom dugih 20 godina, ali je kao pravi nasljedovatelj Isusa Krista, Pobjednika zloga, sve nadvladao i zablistao slavom pravednika. Kad je car Maksencije napao kršćane, Anton je otišao k njima da ih hrabri.

Začudo, nitko se nije usudio dirati toga Božjeg čovjeka. Antun se 311. vratio u pustinju, ali ne više sam. S njim su došla i druga braća željna živjeti poput Antuna. Doskora ih je bilo oko 6.000. Tako je Antun, i ne htijući, postao patrijarh monaštva. Umro je 356. godine u dobi od 105 godina.

17.I. sv. Antun opat, pustinjak PDF Ispis E-mail

Kako se postiže radost?

Zašto slijedimo sv. Antuna u pustinju?

Sveti Antun pustinjak - nikako ga ne brkati sa Antunom iz Padove - je mnogo trpio od pritiska znatiželjnika. Zato je jednog dana uzdahnuo: »Ja se ovdje osjećam kao običan otac obitelji u svom stanu: ja sam uvijek zadnji, koji dozna što se događa među moja četiri zida.»

Antun pustinjak, nazvan i Antun egipatski, rođen je u Kome u kod Tebe, datum i nije važan, jer se u Katoličkoj Crkvi ne slavi rođendan svetaca. Povijest jednog čovjeka ne počima njegovim rođenjem. Život jednog čovjeka će postati povijest onda kad on odluči od života nešto napraviti.

To je učinio Antun u svojoj 35. godini. Do tog vremena je bio dobar egipatski poslovni čovjek, specijalizirao se u trgovini i proizvodnji seljačkih poljoprivrednih proizvoda. Ali Bog je znao zašto, karijera mu je visila o vratu, u spavaćoj sobi žena mislio je: »Kako ću odavde van?»

I u 35. godini života, kako nam to svjedoči Atanazije, ostavi on sve i ode u pustinju i hranio se skakavcima i divljim medom.

To zvuči mnogo strašnije, nego što t jest. Skakavci i divlji med su nekoć bili delikatesa Istoka. Egipat je tada bio sasvim drugačiji nego je to danas. To nije bila nikakva siromašna zemlja, nego trgovački i kulturni centar tada poznatog svijeta. Zemlja puna blagostanja. Antun se povukao samo nekoliko kilometara od rodne kuće prema srednjem Nilu i nastanio se u jednoj klisurastoj dolini. U blizini je bio nekakav izvor i par palama s obilnim plodom datulja, toliko obilat da se moglo prehraniti čitavo beduinsko pleme. Klima je bila prekrasna. Noći su bile svježe, a dani bez oblaka. Tu bi sjedio Antun pod svojim palmama, ispružio bi noge pred sobom, gledao svoje nokte i počeo se smijati kao malo dijete.»K vragu karijera i seks! Zašto prije nisam došao na tu ideju.»

Koliko je tako Antun ležao pod palmom i promatrao svoje noge? Samo par sedmica. I tada su ga pronašli njegovi stari prijatelji. I prijateljice. Duga kolona deva krenula je prema dolini. Svi žele znati što je sa svetim Antom. I što mu fali.

A onda ide senzacija kao vatra čitavom dolinom Nila. U jednoj oazi kod El-Wasta jedan sjedi posve sam. I ne treba mu ništa. On uživa božanski mir, potpuno je sretan.

U slučajnoj zabilješci sv. Jerolima, u biografiji sv. Hilariona iz Gaze se opaža da je u selima oko Antunove oaze iznenada porastao najam kuća koje su unajmljivali bezbrojni ljudi iz Tebe, Aleksandrije, pa čak su mnogi iz Grčke dojahali da bi doživjeli senzaciju: da bi vidjeli čovjeka koji može biti sam. A onda jednog dana se lomi cijela turistička industrija oko pustinje EI- Wasta, jer je svetom Antunu postalo dosta. Nestao je bez traga.

Na srednjevjekovnim freskama koje prikazuju život svetog Antuna vidi se kako svetac ulazi u mrtvački lijes i povlači poklopac preko sebe. To nije neka pobožna budalaština. U jednom srednjevjekovnom prijevodu stare Antunove biografije (životopisa) stoji: «pošao je k grobovima i uvukao se u grobove.» To nisu današnji grobovi za lijesove. I danas se u blizini Tebe vide brda koja, iz daljine, izgledaju kao velike košnice. Čitavo brdo je probijeno pećinskim stanovima. To su stari, kameni grobovi iz faraonskog vremena,jer je, prema starom mišljenju, smrt prelazak u život i zato su grobovi stanovi sa više soba.

Tu je prekrasno, suho i hladno. Svetac je sretno ispružio svoje noge. Uživao je božanski mir. Hranio se medom i divljim skakavcima.

Gledaj što je to? Preko nogu u daljinu oštro promatrao pustinju: na horizontu se vidi nekoliko točkica. Točkice se pokreću, postaju veće. Bez sumnje, to je čitava karavana deva iz oaze El-Wasta. «Sveta vrećo slame», uzdiše sveti Antun, «otkrili su me. Sada počima čitava gužva iz početka.»

Sada će to biti nešto sasvim drugačije, nego u prvoj pustinji. U međuvremenu je sveti Antun postao tema razgovora br.1 u Aleksandriji. Ovaj egipatski grad na Sredozemnom moru je u 4. stoljeću i duhovno središte tadašnjeg svijeta. Među studentima u Aleksandriji meditacija je bila u modi. I poput požara proširila se vijest: gore, u kamenim pećinama, kod Tebe, sjedi jedan potpuni samac. To je pravi majstor uranjanja u samoga sebe. Pravi i jedinstveni učitelj meditacije.

Oko devet tisuća mladih studenata, intelektualaca, tako misle povjesničari, opkolilo je svetog Antuna u njegovom kamenom grobu. Svi su hrlili u njegovu pustinju, od rana jutra do kasno na večer, da bi od njega naučili umjetnost uroniti se u samog sebe. Biti potpuno sam.

Sada je vrijeme za svetog Antuna, da pobjegne treći put u pustinju. Ovaj put je organizirao svoj bijeg puno bolje. Svjestan je nikad neće uspjeti biti posve sam. Uzme desetak učenika, koji su mu se činili posebno diskretnima. S njima se povlačio cijelu sedmicu kroz pustinju sve do Vadi Araba, blizu Crvenog mora, dvije stotine kilometara južno od Kaira. U jednoj kamenoj dolini otkrije bezbroj izvora i oazu datulja. Tu je ostavio učenike, a sam je otišao dalje, do vrhunca brda Galala. Ovdje, u jednoj 7 metara dubokoj pećini, tu se nastani. Sretno ispruži noge, imao je blaženi mir. A preko nogu je gledao nezamislive ljepote krajolika.

Dolje, pod palmama njegovi učenici se trude sve znatiželjne posjetitelje držati daleko od njega. Nisu ljude otjerali. To bi bilo nekršćanski. Tri dana i tri noći su ljudi s karavanama išli kroz dolinu Nila, umorni su. Trebali su utjehu. Trebali su savjet. „Strpite se još malo", rekoše učenici: »sveti Antun će uskoro doći.»

I on je zaista došao. Svako popodne bi silazio sveti Antun, sa svog vrhunca, u oazu i tu bi govorio, razgovarao. Od četiri sata do zalaza sunca.

Tješio je deprimirane, podizao je zdvojne, davao je savjete za karijeru u ljubavi. I svi su gledali u njegove usne, svi su željeli sudjelovati na nutarnjem miru ovog čovjeka, koji je poznavao jednu umjetnost: vladati samim sobom i ući u sebe.

Bio je star devedeset godina, kada je u samoći pećine, gore na vrhuncu čuo glas: »Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev», i reče glas: «Antune, ja sam Bog Isusa Krista. Antune, uzmi svoj štap i posljednji put kreni u pustinju.»

To je jedan od najvećih događaja u povijesti religije.Nakon tri dana hodanja brdima uz Crveno more, dođe Antun do jednog izvora. Uz izvor par datuljskih palama, pod palmama mala baraka, a pred barakom čovjek, tako star da je devedesetogodišnji Antun izgledao kao učenik.

«Tko si ti», upita prijateljski starac. «Ja sam sveti Antun.» «A ja sam sveti Pavao od Tebe. Uđi, mladiću. Možemo pojesti par skakavaca i malo divljeg meda.»

Tri sedmice su sjedili pod palmama sveti Antun i sveti Pavao od Tebe i razgovarali. Katkad bi se nasmiješili radosno promatrajući, preko prstiju, svijet u daljini. I ni jedan ne bi rekao ni riječi.

Tada, prvoga dana četvrte sedmice, odluči se Antun: „Što sam cijelo vrijeme želio reći: već sam devedeset godina. No, to nisam mislio da ću naći, u životu, čovjeka čije bi mi društvo godilo."

Tada se usudi reći i sveti Pavao iz Tebe: »Što sam cijelo vrijeme želio reći: ja sam već 113 godina. I već devedeset godina živim ovdje, na ovom mjestu, sasvim sam u ovoj pustinji. Reci mi, Antune, da li se nešto važnoga dogodilo u našoj svetoj katoličkoj Crkvi?"

I opet promisli Antun, mahne glavom i reče: „Ne, na ovome svijetu se ništa nije dogodilo u katoličkoj Crkvi o čemu bi se isplatilo govoriti."

I tada se nasmije sveti Pavao iz Tebe i reče: »Sto i trinaest godina imam. I ništa nisam promašio. I više neću ništa promašiti. Dođi, želim umrijeti. Dođi, zajedno ćemo zapjevati Kao što košuta žudi za izvorom voda, tako čezne duša moja za tobom, Bože.»

I nakon toga stiha, sveti Pavao iz Tebe umre. Antun ga je, u pravom miru, pokopao. I tada se vrati u vlastitu pustinju. Tu je on još petnaest godina tješio žalosne, hrabrio malodušne, upućivao zdvojne i to samo u podnevnoj uri za razgovore. Od 4 popodne do zalaza sunca. Pri kraju su ga dva monaha nosila s vrhunca u dolinu i opet nazad u njegovu postojbinu. Tu gore, je 356. godine umro. Posljednje riječi njegovoj subraći su bile: »Pokopajte me na nepoznatom mjestu, koje nitko neće znati. Želim, makar u grobu, mirno počivati.»

Hans Conard Zander: Von der Leichtigkeit der Religion. Kleine katholische Kalorienkunde.

Sveti Antun Pustinjak (pustinjak i opat, 251.- 356.), spomendan 17. siječnja.

U mnogim crkvama događa se 17. siječnja promjena na jednom oltaru: Sliku ili kip Sv. Antuna Padovanskog – zamjeni danas lik Svetog Antuna Pustinjaka. Ta dva Sveca imaju ne samo isto ime, nego su im i životi dosta podudarni. Obojica su se u ranoj mladosti posvetiti slavi Božjoj. Darovali su svoj život Bogu: dok je Antun Pustinjak – cijelo vrijeme života bio na samotnom mjestu – i Sveti Antun Padovanski je vrlo rado i često odlazio u samostane u pustim krajevima te u špiljama provodio vrijeme u molitvi i promatranju Isusova Života i Muke.

Izbor Svetog Antuna Pustinjaka za zaštitnika od nekih bolesti ljudi i životinja motiviran je dvojako. Prvi je motiv stvarna bolest od koje je svetac bolovao - herpes zoster virusne bolesti koja napada određene živce (najčešće među rebrima i u slabinama). Zato se ljudi utjeću Svetom Antunu u svim kožnim epidemijama i za sve kožne bolesti. Drugi su motiv pučke asocijacije.
Sveti Antun Pustinjak prikazuje se kako nogama gazi snop plamenova, što pokazuje Antunovo viđenje pakla, vatre što je u njemu utrnula svaku požudu.

Taj zimski Svetac je poznat također i kao čudotvorac i pomoćnik za ono što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu.